Slobodni Filozofski

Skripta br. 77

2012-05-30T15:31:00.000+02:00

U Skripti br. 77 koja je izašla 14. svibnja 2012. možete pročitati izjavu Sindikata "Akademska solidarnost", 20. travnja 2012.: O "Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju", tekstove Yanisa Varoufakisa i Immanuela Wallersteina te panoramski pregled jesen-zima-proljeće 2011./2012. tekstovi objavljenih na Slobodnom Filozofskom, Zarezu i dr. Skriptu možete skinuti ovdje.

Ne plaćam: Poziv na solidarno neplaćanje javnog prijevoza

2012-05-29T22:37:00.003+02:00

Poruka “Ne plaćam!” koja se ovog jutra pojavila na javnim površinama našeg grada poziv je na otpor rastu cijena javnih usluga. Svaki ulazak u javno prijevozno sredstvo mora se prepoznati kao ulazak u javno dobro dostupno svima pod jednakim uvjetima, a ne kao prostor u kojem ćemo se osjećati ugroženo i progonjeno. Posljednjih godina izloženi smo lavini poskupljenja komunalnih usluga kojima je javni gradski prijevoz samo jedna stavka. Nedavno drastično poskupljenje cijena ZET-a učinilo je uslugu gradskog transporta teško dostupnom većini građana Zagreba. Lokalne vlasti financijske probleme gradskih poduzeća rješavaju pojačanom represijom – poskupljenjima, povećanjem kazni i pojačanim kontrolama. Atmosferi straha doprinosi iritirajuće i prijeteće ponavljanje poruka putem razglasa unutar vozila ZET-a. Oni koji si ne mogu priuštiti kupnju karte, a takvi u hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti čine većinu, osjećaju se isključeno i kriminalizirano.

Za izgradnju javne infrastrukture desetljećima smo izdvajali sredstva kroz poreze i prireze. Nedavna poskupljenja stupila na snagu ne mogu se opravdati samo operativnim troškovima. Pravi uzrok poskupljenju treba tražiti u raširenoj korupciji u strukturama gradske uprave, što uključuje i problematiku preskupe javne nabave i slično rasipanje našeg novca. Dok se takvim neprihvatljivim praksama ne stane na kraj, mi koji smo sudjelovali u izgradnji javnog prijevoza imamo pravo odbiti prihvatiti prelamanje nastale krize preko naših leđa. Ako nemamo novca, ne možemo se voziti tramvajem, liječiti u bolnicama, školovati na fakultetima. Nameću nam da nosimo teret krize za koju nismo odgovorni.

Odbijanje plaćanja neizostavan je dio borbe za javni prijevoz kao javno dobro. Važno je napomenuti da nas, unatoč svemu, kontrolori nemaju pravo niti legitimirati (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, čl. 30. st. 1.), niti zadržavati bilo u vozilu, bilo izvan njega (Kazneni zakon, čl. 124.), a nemaju nas pravo niti zlostavljati, vrijeđati ni ponižavati (Kazneni zakon, čl. 127.).

Podređivanje javnog dobra privatnom interesu prijetnja je svima nama, i zato se moramo oduprijeti naplaćivanju i aktivno početi solidarizirati s drugim putnicima. Napad na jednoga u ovom slučaju sasvim je sigurno napad na sve nas. Odbijmo ponovno platiti već plaćeno. Ne plaćamo!"

Sastanak radne grupe "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor"

2012-05-29T19:15:00.001+02:00

U petak, 1. lipnja 2012. u 18 sati, nakon vrlo konstruktivne prošlotjedne radne grupe, održat će se druga u nizu tematskih radnih grupa pod nazivom "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor". Na njoj ćemo nastaviti započetu analizu dosadašnjeg modela suradnje plenuma i Studentskog zbora i raspravu o potencijalnim budućim modelima odnosa plenuma kao tijela kolektivnog odlučivanja svih zainteresiranih studenata i Studentskog zbora koji je i dalje pravno-formalno predstavnički oblik odlučivanja, bez obzira što je u trenutnom sazivu predao svoje ovlasti odlučivanja plenumu. Pozvani su svi zainteresirani koji žele pridonijeti iznalaženju najboljeg modela te suradnje.

Razgovor s uredništvom časopisa TPTG: Klasna borba u Grčkoj

2012-05-27T13:01:00.000+02:00

Iz Zareza #335 prenosimo intervju s uredništvom grčkog marksističkog časopisa TPTG o situaciji u Grčkoj, počevši od načina na koji se kriza kapitalizma odražava u Grčkoj, "mjerama štednje" kojima se kapital nastoji očuvati i odgovorima radničke klase preko čijih se leđa sve pokušava prenijeti. Intervju analizira i situaciju na grčkoj ljevici netom prije aktualnih izbora. Intervju je radio Juraj Katalenac.

O klasnoj borbi i situaciji u Grčkoj razgovaramo s TPTG (grč. Ta Paidia Tis Galarias – Djeca sa zadnjih sjedišta autobusa), grupom anti-autoritarnih komunista^[1] iz Atene okupljenom oko istoimenog časopisa koji izlazi, u nedefiniranim razmacima, već 22 godine. Drugovi iz Grčke nam daju jednu uistinu opširnu i detaljnu marksističku analizu situacije u Grčkoj, počevši s analizom same krize kapitalizma, te načina na koje se kapital nastoji očuvati mjerama štednje. Iako je intervju rađen prije trenutnih izbora u Grčkoj, odnosno u ovom intervjuu se ne dotičemo te teme, on nije ničim manje aktualan, te čitatelju pruža dovoljno dubok uvid u političku situaciju Grčke za samostalno poslagivanje kockica.

Opterećeni dugom

2010. ste objavili članak Opterećeni dugom^[2] (eng. Burdend with Debt), kojeg ste i predstavili u ljetnom kampu. U tom članku se bavite načinom na koji se kriza kapitalizma odražava na Grčku, odnosno o "dužničkoj krizi" i "šok terapiji" PASOK-ove vlade u suradnji s EU i MMF-om, preispitujući mogućnosti klasne borbe u onome što ste nazvali "najžešćim klasnim napadom od kraja 2. Svjetskog rata, zvanim mjere štednje". Nedavno, 12. travnja, objavili ste dopunu članka pod nazivom Opterećeni dugom reloaded^[3] (eng. Burdend with Debt Reloaded). Možete li ukratko predstaviti analizu situacije u Grčkoj?

U prvom članku smo ustvrdili da je otežavanje protegnute krize kapitalističke reprodukcije odgođeno određenom monetarnom politikom koja je dovela do relativne autonomizacije financijskog kapitala i bliže interakcije između izvoznika kapitala/zajmodavaca i dužnika s povećanim iznosima dugova, javnih ili privatnih (na razini EU, ovo se pokazuje u vidu hijerarhijske interakcije između nacija "centra" i nacija "periferije"). Dodatni javni dug je uzrokovan socijalizacijom kapitalističkih gubitaka nakon urušavanja mjehura na američkom tržištu nekretnina što je dovelo do recesije u 2008., i spašavanjem banaka. U Grčkoj je režim akumulacije karakterističan za 1990-e i 2000-e bio baziran na rastu investicija u fiksni kapital i rastu produktivnosti rada, kao i na dvostrukom tržištu rada i visokoj javnoj i privatnoj potrošnji koju je omogućavala niska realna kamatna stopa u periferiji Eurozone (zbog većih stopa inflacije u usporedbi s onima "centra") i odgovarajućim prilivom kapitala iz viškova EU "centra". Ovaj režim je počeo pokazivati znakove slabljenja od sredine 2000-ih, zbog pada stope eksploatacije, a potpuno se raspao nakon pojave krize.

Početne mjere štednje su se razvile u punokrvnu politiku devalvacije kapitala, što je produbilo recesiju i povećalo javni dug. Glavni element politike devalvacije kapitala je deprecijacija radne snage koja ima za cilj slabljenje moći radničke klase putem uspostave trajnih mjera štednje i mehanizama discipliniranja, kao i stvaranjem velike rezervne armije rada^[4]. Osim toga, ta deprecijacija radne snage olakšana je institucionalnim ukidanjem kolektivnih ugovora, procesom koji, u velikoj mjeri, potkopava samu funkciju mehanizama reprezentacije radnika. Opća politika devalvacije, sa svojim mjerama poput dokapitalizacije banaka, uklanjanja ili eksproprijacije određenog dijela ukupnog društvenog kapitala (malih i srednjih poduzeća) koji nije u stanju valorizirati višak kapitala, deprecijacije mjenica i pada potrošnja i investicije, se poduzima radi centralizacije kapitala, reprodukcije tzv. primitivne akumulacije i prevladavanja razdvojenosti različitih momenata u reprodukciji kapitalističkog odnos koja je postojala prije krize. Usred procesa devalvacije kapitala ipak postoje neki investicijski planovi, posebno u energetskom sektoru (solarne energije, nafte i ugljikovodka) i dugačak popis predstojećih privatizacija državnih službi i državnih poduzeća koji, međutim, u okruženju duboke recesije i nedostatka državnih investicija, se čini vrlo neizvjesni.

Kao ilustraciju ovoga što je navedeno, prilažemo najnovije podatke koje smo prikupili.

U periodu od 2010. do 2011., BDP (u stalnim cijenama iz 2000.) je smanjen za 10% (ukupna recesije za period 2008.-2011. je 16,3%). Ukupna potrošnja je pala za 12,6% (-10,7% za osobnu potrošnju i -14.5 posto za javnu potrošnju). Investicije u kapitalna ulaganja su smanjena za 17,9%.

Izvoz roba i usluga je porastao za 14,5% u razdoblju 2010.-2011. Uzrok ovog rasta je oporavak međunarodne trgovine, što podrazumijeva porast inozemne potražnje u svim zemljama. Dakle, ako se postavi u međunarodni kontekst, grčki tržišni rezultat izvoza roba i usluga u razdoblju 2010.-2011. je -1% u odnosu na 2009., što predstavlja je najgore stanje izvoza u posljednjih 20 godina. Izvoz odgovara tek 1/5 BDP-a.

U drugom kvartalu 2011. zaposlenost je smanjena za 6,1%, a nezaposlenost je porasla za 36,5% u odnosu na drugi kvartal 2010. Stopa nezaposlenosti je dosegla 20,9% u studenom prošle godine, ili, drugim riječima, više od milijun ljudi je nezaposleno. Posebno su pogođene žene od 15 do 34 godina čiji je postotak nezaposlenosti 32%, te mladih ljudi (15-24 godina) čiji je udio 48%. GSEE^[5] procjenjuje da će stopa nezaposlenosti narasti na 26% u 2012. Taj je postotak nezaposlenosti usporediv samo s jednim razdobljem, u ranim 60-ima, kada su stotine tisuća Grka emigrirali u središnju Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju. Imajte na umu da procjene za 2012. procjene ne računaju ne uzimaju u obzir naredne otkaze u javnom sektoru: 15 000 državnih radnika će biti otpušteno 2010., a ukupno 150 000 do 2015. Jedini sektor gdje je zaposlenost u porastu je policija. Tijekom 2010. do 2011., jedinični trošak rada smanjio se samo za 1,2%. To se dogodilo jer se produktivnost rada također smanjila za 3,3%, dok je prosječna nominalna plaća u privatnom sektoru smanjena za 4,5%.

Do danas je jedno komercijalno poduzeće na svaka četiri zatvoreno, a njihova konfederacija procjenjuje da će 38% biti zatvoreno do ljeta 2012. Tijekom razdoblja od 2010. do 2011 68 000 malih i srednjih poduzeća je zatvoreno (siječanj-rujan 2011.: gubitak 67 000 radnih mjesta), dok je procjena za 2012. također tmurna: zatvaranje 60 000 poduzeća, što implicira gubitak 100 000 radnih mjesta. Važno je uočiti da su mala i srednja poduzeća u Grčkoj pravi oslonac grčkog gospodarstva i društva. Njihov udio u ukupnom broju kapitalističkih poduzeća iznosi 99,9%, a udio u ukupnoj zaposlenosti 85,6% - kada ne uzimamo u obzir rad u tzv. sivoj ekonomiji – što se može usporediti s 66,9% u EU. Na mala i srednja poduzeća u Grčkoj otpada 72% proizvodnje dodane vrijednosti u usporedbi s 58,4% u EU, prema statističkim podacima iz 2011.

Ne ulazeći u detalje, jer rezovi variraju ovisno o dobi umirovljenika, iznosu mirovine i mirovinskim fondovima kojima pojedini radnik pripada, zbog novih mjera mirovine će se smanjiti za 10 do 20%, mirovinske naknade za 30%, dok se zdravstvena zaštita pogoršava, a socijalne beneficije osobama s invaliditetom su također smanjene.

Od 2010. do 2011. plaće u javnom sektoru su smanjene za 23%. S uvođenjem nove skale plaća u tom sektoru u studenome 2011., plaće su smanjene za dodatnih 20% u prosjeku. Prije novog kruga mjera štednje, realne nadnice u privatnom sektoru su smanjene za 8%. Sada je osnovna plaća smanjena za 22%, a za radnike do 25 godina starosti za 32%. To znači da je osnovna plaća smanjena na 480 eura ili 400 eura za one ispod 25 godina. Naknada za nezaposlene je smanje na 350 eura (ali u Grčkoj ovu nakandu nije moguće primati više od jedne godine, a uvjet ostavarenja prava na nakandu jest prijašnji rad na puno radno vrijeme od najmanje dvije godine prije otkaza).

U 2011., deficit državnog proračuna jepovećan u apsolutnom iznosu za 1,3% u usporedbi s 2010. Državni prihodi su smanjeni za 1,7%, dok su se državni troškovi povećali za 2,8% u istom razdoblju. Ovo su uzroci smanjenja državnih prihoda: a) smanjenje prosječnih plaća, mirovina i zapošljavanja, te stoga smanjenje iznosa s time povezanih pojedinačnih poreza na prihod, b) pad profitabilnosti kapitalističkih poduzeća koji, u kombinaciji sa smanjenjem stope poreza na dobit za 1% u 2011., je doveo do znatnog smanjenja poreza na dobit (koji će biti manji za 24% do 20% u 2012., vidi dolje), c) rast prihoda od neizravnih poreza (PDV, porez na ulja, alkohol i duhan) koji je bio niži od očekivanog zbog smanjenja potrošnje, unatoč velikom povećanju poreznih stopa i d) veliki porast poreznih rabata umjesto prvobitno planiranog smanjenja zbog neuspjeha nove relevantne regulacije poreza. Glavni razlog povećanja državnih troškova je povećanje duga: kamata je porasla za 23,6% u odnosu na 2010. S druge strane, tzv. "primarni troškovi" su pali samo za 1,3%, unatoč dubokim rezovima na plaće u javnom sektoru. Uzrok ovome se treba tražiti u povećanju izdataka, od 12,8%, za socijalnu sigurnost, socijalnu skrb i socijalnu zaštitu. Ovaj porast je posljedica a) povećanih subvencija mirovinskim fondovima koji su na rubu propasti zbog velikog smanjenja socijalnih doprinosa, a to smanjenje je uzrokovano velikim porastom nezaposlenosti, smanjenjem prosječnih plaća i velikom ekspanzijom honorarnih ugovora i ugovora na nepuno radno vrijeme, i b) povećanih izdataka za naknade za nezaposlene uzrokovanih također porastom nezaposlenosti. Nadalje, vojni izdaci su smanjeni za 60% dok su rashodi koji se odnose na "Program javnih investicija" smanjeni se za 21,8%. Prema Eurostatu, udio grčkog državnog duga u BDP-u dramatično je porastao od 113% u 2008. do 129% u 2009., i sve do 145% u 2010., da bi dosegao 165,3% 2011. Prema Europskoj komisiji, taj omjer će biti smanjen na 161,4 posto do 2012. Zbog provedbe Programa javnih investicija, ali će ponovno narasti na 165,3% u 2013. Zatim, prema optimističkim maštanjima EK, deficit će početi polako opadati, jer će grčka BDP-a rasti, i doći na razinu od nešto manje od 120% do 2020., odnosno na istu razinu od 2009. kada je strategija fiskalnog terorizma usvojena radi "spasa" ove zemlje!

Grčka radnička klasa je 2010. bila sedma najsiromašnija u EU, u relativnom smislu – 27,7% stanovništva je tada živjelo u kućanstvima s raspoloživim dohotkom ispod "praga siromaštva" (60% medijana nacionalnog raspoloživog dohotka). Sigurno je da ta brojka porasla od tada i da je veći dio proletarijata ispod "praga siromaštva". Broj beskućnika je oko 20 000 (11 000 samo u Ateni), što predstavlja rast u posljednje dvije godine 20-25%. Većina novih slučajeva grčkih beskućnika nisu vezani uz ovisnosti o drogama ili mentalne bolesti, kao što je uglavnom bio slučaj prije 2008., već za dugoročnu nezaposlenost i/ili ovrhu stambenih prostora. Samoubojstva (i pokušaji samoubojstva ) su porasla s 507 u 2009. na 622 u 2010. (+22,5%), prije stabilizacije u 2011. (598 do prosinca 2011., -3,9%). Usporedbom tih brojeva s grčkom prosječnom stopi samoubojstva (3,5 po 100 000 građana, jedna od najnižih u Europi), ovo povećanje poprima mnogo veće razmjere: +31,4% u 2009., +61,4% u 2010. i +55, 7% u 2011. Stotine ljudi su svjedočili samoubojstvu vatrenim oružjem 77-godišnjeg umirovljenika na Syntagma trgu^[6]. U oproštajnom pismu je napisao da nije htio završiti u potrazi za hranom u kantama za smeće. Vijest o ovom tragičnom događaju je dovela do široko rasprostranjenog bijesa. Istog popodneva nekoliko tisuća ljudi se okupilo na tom trgu. Kao posljedica, došlo je do manjih sukoba s intrventnom policijom na trgu i obližnjim ulicama. Ne postoji službeni pregled stanja u zdravstvenom sustavu u Grčkoj za razdoblje 2010.-2011. Evo nekih od glavnih promjena koje smo iskusili: od početka ove godine, četiri glavna Fonda za zdravstvenu zaštitu i osiguranje (oni za državne službenike/državne radnike, radnike u privatnom sektoru, za samozaposlenih – što uključuje i radnika i male poduzetnike gazda i seljake) su objedinjeni u jedan, Nacionalnu organizaciju za pružanje zdravstvene skrbi (EOPPY) koja pokriva 9,5 milijuna ljudi. Prema odredbama tog novog fonda, broj liječnika koji su u ugovoru iznosi tek 5000, što znači da jedan liječnik dolazi na 2000 osiguranih pacijenata. Osim toga, najveći broj pacijenata kojima je dozvoljeno da besplatno idu k liječniku je 50 tijekom tjedna, a 200 tijekom jednog mjeseca. Nakon što su ti brojevi ostvareni, naredni pacijenti moraju platiti. Uz, državna naknada za liječnike je pala s 20 do 6,5 eura po jednom odlasku liječniku, što će sigurno postati dodatni faktor pogoršanja zdravstvene skrbi, osim ako si možete priuštiti da platite više.

Postoji rastuća tendencija iseljavanja među kvalificiranim i nekvalificiranim radnicima. Čini se da država favorizira takav razvoj stvari zbog slabljenja predstojeće klasne borbe. To je razlog zbog kojegova država polaže nade u bilateralne sporazume s Australijom i Novim Zelandom, koji su slični onom s Kanadom koji je već ratificiran. Mnogi imigranti iz istočne Europe (Albanija, Poljska, Rumunjska) koji su tijekom proteklih godina radili u građevinskom sektoru, kao i mnogi Kurdi, napuštaju zemlju jer više ne mogu naći posao. U isto vrijeme policija progoni ulične prodavače iz Afrike i Azije pod izgovorom suzbijanja "ilegalne trgovine", a gradska središta su pod stalnim nadzorom, dok je prisutnost interventne policije i policijskih postrojbi u područjima gdje vrijeme provode marginalizirani proleteri više nego očita. Neodoljiva medijska propaganda, koja ustrojava agendu javnog diskursa, vrlo grubo povezuje ilegalnu imigraciju s povećanim stopama kriminala i prijetnjama za javno zdravlje, te nameće lik imigranta kao prikladno žrtveno janje za sve patnje koje trenutno proživljava grčko stanovništvo. Istovremeno, policija ne sprječava napade fašističkih grupa na imigrante. Novi zakon je uvedena kao dio novog sporazuma s troikom, koji određuje da se u sljedeća tri mjeseca svi "ilegalni imigranti" zaposleni u poljoprivrednom sektoru ili kao medicinske sestre, sluškinje i čistačice, moraju predstaviti sa svojim poslodavcima u policiji kako bi bili registrirani. U roku od šest mjeseci nakon "registracija", imigrant se mora vratiti u zemlju podrijetla, a samo u roku od jednog mjeseca nakon deportacije poslodavac može predati zahtjev za jednogodišnju dozvolu za zaposlenika imigranta. Podrivanje funkcije sindikata pokazuje i nedavno zatvaranje Radničke stambene organizacije (OEK) i Radničkog socijalnog fonda (OEE) pod nadzorom Ministarstva rada, kao dio smanjivanja javnog sektora u vidu pridržavanja uvjeta koje su Grčkoj nametnuli vjerovnici. Doprinosi radnika i šefova su financirali ove dvije organizacije, koji su nedavno ukinuti (tzv. "smanjivanje drugih troškova osim nadnica") kako bi država mogla namaknuti dodatnih 300 milijuna eura u svrhu finalizacije dogovora o novom paketu pomoći sklopljenog s troikom. Kako je OEK bio zadužen za državno subvencionirano stanovanje za siromašne i velike obitelji, procijenjeno je da ima oko 1 milijarde eura raspoloživog kapitala za razvoj stambenih jedinica u cijeloj Grčkoj. Međutim, zatvaranje radničkog socijalnog fonda (OEE) ima još jedan učinak, na sindikate. Osnovan 1931. od strane države, funkcija OEE je manipulacija i kontrola nad sindikatima, preko financijske potpore i pružanje stambenih usluga članovima onih sindikata čiji "ciljevi i aktivnosti nisu bili protiv zakona", kako njegov temeljni zakon diktira. Sindikati su dosegli točku na kojoj njihova nemoć konjačno potkopava njihovu samu egzistenciju.

Hoće li Grčka "srušiti" Eurozonu? Kako bi pad Eurozone utjecao na klasnu borbu u Grčkoj i ostatku Europe, te kako bi utjecao na grčku ekonomiju i razvoj krize?

Hoće li se ovo posebno iracionalno stanje "nezaposlenog kapitala na jednom polu i nezaposlene radničke populaacije na drugom" (Marx) rješavati u budućnosti kroz kontroliranu recesiju, koja će dovesti do porasta konkuretnosti grčke ekonomije unutar novog europskog akumulacijskog ciklusa, ili će povećana proturječja zbog dugotrajne politike devalvacije voditi ka kaotičnom razvoju i rupturi Eurozone, mi ne znamo. Nemožemo reći kakav će opseg i oblici centralizacije kapitala biti. Dok se još uvijek nalazimo usred procesa devalvacije kroz "dužničku krizu", prerano je za reći koji će oblici i sadržaji budućeg režima akumulacije, ako će ga uopće i biti, biti prožeti devalviranom radnom snagom i koliko će stabilna ona biti. Ovaj proces je doveo do konkurencije među kapitalističkom "neprijateljskom braćom" gdje, na razini odnosa između nacija-država i na nacionalnom terenu, najjači i najlukaviji "pokušava smanjiti svoj udio [gubitka] na minimum i ugurati ga drugom" (Marx). To je također dovelo do porasta nacionalizma među radničkom klasom, individualističke borbe za očuvanje svog posla, izvoza radne snage (posebice one stručne) i postupno propadanje nezaposlene radne snage.

Kriza političkog legitimiteta

Kako komentirate grčku "tehnokratsku vladu" i njezine politike? Koliko će njihove reforme i akcije potkopati borbu radničke klase? Već na samom početku njihovog mandata došlo je do sindikalnih demonstracija u Ateni na kojima su se prosvjednici sukobili s policijom, izražavajući očito neslaganje s novim rezovima i politikama izlaska iz krize. Također, izašao je i zanimljivi članak Marka Amesa^[7] koji pokazuje kako je novi grčki Ministar infrastrukture, transporta i mreža Makis Voridis bio vođa studentske fašističke grupe "Studentska alternativa" 1985. godine. Kako te pokrete vežemo uz vojnu huntu, postavlja se zanimljivo pitanje vojske i njezine reakcije na sve ove promjene? Bi li nova vojna hunta mogla zauzeti moć kako bi obranila kapital?

Stvaranje grčke "tehničke vlade" s tehnokratom za premijera odraz je slabosti prethodne PASOK-ove vlade da provede reforme propisane Programom strukturalne prilagodbe (eng. Structural Adjustment Program). Ovo je zapravo bila reakcija države na krizu legitimacije bivše vlade i nemogućnosti političkog sustava u cjelini za efektivno rješavanje socijalnih nemira i klasne borbe. Četrdesetosmosatni štrajk 19. i 20. listopada 2011. i rašireni nasilni prosvjedi tijekom parada u povodu državnog praznika 28. listopada prisilile su premijera, prvo, da iskuša trik referenduma, a potom, nakon pritisaka iz njegove stranke i Europske unije, da se odluči za stvaranje "vlade nacionalnog jedinstva", uz sudjelovanje LAOS-a, populističke desne stranke, i Nove demokracije, glavne oporbene stranke desnog-centra. Reforme i mjere koje je najavio novi premijer su ustvari nastavak politike prethodne vlade, odnosno nastavak i produbljivanje fiskalnog terorizma. Međutim, do sada nova vlada nije uvela nikakve nove mjere i pokušava biti "fleksibilinja" u provedbi poreza na vlasništvo koje je uvela prethodna vlada.

Teško je predvidjeti odgovor radničke klase. Za sada barem, kako "vladu nacionalnog jedinstva" vodi tehnokrat, koji navodno nije "korumpiran" kao političari, služi kao rezerva i izgleda da ga toleriraju. Međutim, slaba kakva je, s različitim frakcijama unutar nje koje pokušavaju izbjeći preuzimanje političke odgovornosti i posljedice mjera štednje, teško da će ostati na vlasti onoliko koliko bi htjela. Osim toga, budući da namjerava nametnuti novi val razornih reformi, njezina sposobnost da odgodi eksploziju društvenog gnjeva je poprilično ograničena.

Rasprave o mogućnosti vojnog udara nisu nove. Pogledajte na primjer ovaj članak^[8], objavljen 19. rujna, koji spominje izvještaj CIA-e iz lipnja. Takva je rasprava ponovno zaživjela kada je bivša vlada naglo odlučila provesti promjene u vrhu vojske kako bi produžila vlast svoje stranke i postrožila nazdor nad osobljem vojske u trenutku okvira radničkog otpora i njihovoj nemogućnosti da pronađu ravnotežu među različitim ciljevima grčkog kapitala. No jedan od glavnih razloga je potreba za osiguranjem da će se visoki časnici u potpunosti slagati s proširenjem rezova u vojsci (ukidanjem nekih vojnih korpusa, uglavnom na sjeveru Grčke), budući da je prošli glavni zapovjednik imao određenih neslaganja oko opsega rezova. Novi su časnici iskusni i bili su intenzivno uključeni u razne intervencije NATO-Euroarmya i ono najvažnije, mlađi su i odabrani su isključivo zbog njihove poslušnosti Vladi.

Dakle, neposredno prije nego li je PASOK-ova vlada omogućila novu "vladu nacionalnog jedinstva", odabrali su lojaliste svoje stranke. Također, jedan časopis je nedavno otkrio da je smjena vodstva grčkih oružanih snaga povezana s njihovim neodobravanjem korištenja vojske u represiji nad štrajkovima (posebice za četrdesetosmosatni štrajk 19. i 20. listopada).

Dakle, u situaciji sveopće krize ne možemo isključiti mogućnost da će vojska biti pozvana da bude odgovorna za moguće represivne operacije protiv pobunjenih masa. Prema nekim izvješćima, zapovjednik topništva grada pored Atene pozvao je osoblje da bude spremno za borbu jer je zemlja na rubu kolapsa i vojsci bi moglo biti naređeno da izađe na ulice.

Međutim, vojsci je teško igrati autonomnu ulogu u političkom životu Grčke, pa je stoga vrlo malo vjerojatno da bi vodstvo vojske moglo preuzeti inicijativu da zauzme vlast kako bi spasilo kapitalizam. Takva incijativa bi bila i vrlo neugodna za EU, jer bi država kojom upravlja vojska trebala biti isključena iz EU. Vjerovatnije je da bi grčka vlada mogla koristi vojsku u slučaju da se prosvjedi prošire i da situacija izmakne kontroli policije.

"Slavni" referendum kojeg je predložio PASOK se nije odvio zbog EU direktiva. Je li uistinu postojala neka alternativa na tom referendumu, ili je referendum ustvari bio biranje između "manjeg zla" u upravljanju kapitalom? Kako Grci gledaju na EU i njezin imperijalizam?

Prijedlog za navodni referendum o novom planu EU duga je bio samo trik prethodne vlade (i Papandreoua osobno ustvari), pošto je bila suočena sa sve većom delegitimizacijom i nije joj bilo omogućeno provesti novi dužnički sporazum. Dakle, njihovo rješenje bilo uspostavljanje nove "vlade nacionalnog jedinstva" s nekim članovima Nove demokracije i ultra-desnog LAOS-a. Medij za uspostavljanje ove Vlade je bio prijedlog za ozloglašeni "referendum" koji je Papandreou većinom koristio za ucjenjivanje Nove demokracije da prihvati mjesto u koalicijskoj vladi. Nije bilo mogućnosti da se takav referendum održi, budući da bi mogao ugroziti nastavak fiskalnog terorizma koji je nametnut zadnje dvje godine, nešto što PASOK-ova vlada nema namjeru učiniti. Osim toga, melodramatski se način na koji je predložen pokazao vrlo korisnim u teroriziranju grčkog stanovištva u cjelini, kako bih ih natjerao da na novu vladu gledaju kao na "rješenje". Samo su određeni dijelovi ljevice smatrali referendum održivom i mogućom opcijom u svojim iluzijama da će na taj način vlast biti predana narodu.

Populistički nacionalizam je dominantan među dijelom grčkog proletarijata koji sudjeluje u borbama. Ova ideologija je uglavnom promovirana od strane lijevih političkih stranaka i snaga koje u velikoj mjeri utječu na diskurs i djelovanje u okvirima borbe. Iako je mnogo proletera i sitnih buržuja teško pogođenih krizom stranački neopredjeljeno, nacionalni identitet se pojavljuje kao zadnje imaginarno utočište kada se sve ostalo ubrzano raspada. Iza slogana protiv "strane, prodane Vlade" ili "spasa države", "nacionalnog suvereniteta" i "novog ustava" leži duboki osjećaj straha i otuđenja u kojem se "nacionalna zajednica" pojavljuje kao magično ujedinjavajuće rješenje. Klasni interesi se često izražavaju kroz nacionalističku terminologiju proizvodeći zbunjujući i ekspozivni politički koktel.

Ideologija "nacionalnog zajedništva" je također promovirana i korištena od same grčke kapitalističke države. Partneri unutar EU su portretirani kao zapovjednici i suparnici; ujedinjeno europsko selo čiji stanovnici žive u skladno i zajednički demokratski odlučuju se raspada, dok pitanje od iznimne važnosti, obrana nacije – ova vječita varka – dolazi do izražaja. Najkonzervativniji dio grčkog proeltarijata koji nije spreman poništiti devalvaciju kroz klasnu borbu i koji podupire neoliberalni politički program stavlja svoje nade u buduće povećanje vrijednosti vlastite radne snage kroz povećanje kompetitivnosti grčkog gospodarstva.

U oba slučaja, Europska unija, a posebno Njemačka kao očiti vođa, smatra se stranom moći koja nameće mjere i politike štednje kako bi očuvala svoj interes i potpunu otplatu duga grčke države. Druga raširena ideja je da moćne zemlje unutar EU imaju pogled usmjeren na jeftino stjecanje grčkih nacionalnih interesa i stalnog kapitala. Vlada se percipira kao sluga stranih interesa, koja je izgubila suverenost zbog fiskalnih obvezi grčke države. Glavna razlika između ljeve i neoliberalne političke propagande leži u metodologiji povratka "nacionalne suverenosti". U neoliberalnom slučaju, to će se postići kroz usješno nametanje programa štednje. U slučaju ljevičara, to će se postići nacionalno neovisni, sociodemokratski put "razvoja zemlje", tj. kapitalističkog razvoja.

Naravno, postoje i marginalne političke struje među proletarijatom u Grčkoj koje su shvatile pravu prirodu programa štednje, odnosno da je riječ o surovom klasnom napadu na proletarijat s ciljem izdržavanja krize kroz oporavak profitabilnosti grčkog kapitala koji za sobom povlači uništenje njegovih neproduktivnih dijelova (kao što su mala obiteljska poduzeća koja su masovno pozatvarana). Klasno svjesni djelovi proletarijata shvatili su da je ovaj napad specifičan oblik zajedničke kapitalističke strategije EU u Grčkoj. Usvajanje zajedničke valute je bilo prijašnji oblik zajedničke kapitalističke strategije u EU. Programi štednje koji se provode biti će provođeni u skoroj budućnosti u cijeloj EU i njihova konsolidacija s tzv. Europskom fiskalnom unijom, kako bi upravljali europskom dužničkom krizom i spasili zajedničku valutu, tvori trenutni oblik kolektivne kapitalističke strategije koja slijedi dobrobit svih nacionalnih kapitalista i svih vladajućih klasa u EU, sa svim njihovim proturječnostima, frakcijama i ozbiljnim društveno-političkim previranjima koja one nužno povlače za sobom.

Klasna borba i "ljevica kapitala"

Grčka je zadnjih nekoliko godina epicentar svjetske klasne borbe. Kakav su utjecaj sukobi između Grčke komunističke partije (KKE)^[9] i ostatka pokreta, ostavili na sam pokret? Je li to sve oslabilo koheziju pokreta?

Prije svega željeli bi komentirati karakterizaciju epicentra svjetske klasne borbe. Unatoč činjenici da je aktivnost proletarijata kontinuirana i živa, te stvara realne prepreke za tekuće restrukturiranje klasnih odnosa, ona ostaje "slaba". Borbe su još uvijek fragmentirane, defenzivne, većina njih je pod kontrolom sindikata i prisutan je gotovo potpuni nedostatak autonomije proleterskog djelovanja i radikalnijih sadržaja borbe od sindikalnih zahtjeva. Odgovor većeg dijela radničke klase je prožet ili individualističkim mentalitetom ili sekcijskim indentitetom koji reproducira razdvajanja unutar klase, ili nacionalističko-populističkim mentalitetom krivljenja "korumpiranih" političara.

Međutim, priznajemo da klasna borba u Grčkoj uma izravan i neizravan utjecaj na klasnu borbu na široj razini, posebno u Europi, jer je jasno da slične mjere "prilagodbe/štednje" su se već počele provoditi i u drugim europskim zemljama.

Napad "krize javnog duga" nezačuđujuće je odmah pronašao svoju metu u javnom sektoru. Shodno tome, radnici u ovom sektoru su bili prvi koji su odgovorili protiv rezanja plaća, ogromnih rezova u javnoj potrošnji, ukidanju javnih usluga i raspuštanju velikog broja državnih institucija. Osim štrajkova i prosvjeda koji su eskalirali u listopadu prošle godine, val sit-in prosvjeda u gradskim vjećnicama, ministarstvima i uredima javnih službi od strane javnih službenika u Ateni i diljem zemlje obilježio je nesvakidašnje unaprijeđenje borbe u ovom sektoru. Radnici su blokirali ulaz u zgradu uprave informatičke službe socijalne sigurnosti, kao i ulaze u Ministarstva razvoja, unutrašnjih poslova i stanovanja i mirovinske uprave Glavnog državnog financijskog zavoda. Ove militantne prakse, koje su barem privremeno blokirale vladine planove "radnih rezervi" (prema kojima je 30 000 državnih službenika trebalo izgubiti izgubiti radna mjesta u sljedećih nekoliko mjeseci) signalizirali su buđenje većine kronično tromih državnih službenika čije samo postojanje, prema državnoj propagandi, sada predstavlja glavni "strukturalni problem" države.

Kapitalistička kriza se pokazuje kao iznimno nezdrava za proletere, kao što teški rezovi u svim vrstama zdrastvenih usluga pokazuju: oko 40% rezova u bolničkim proračunima, smanjivanje radne snage, izvješća o povremenim nedostatcima medicinskog pribora, spajanja ili čak zatvaranja bolnica, kao i mentalnih institucija i rehabilitacijskih centara. Zdrastveni djelatnici reagirali su kontinuiranim štrajkovima ili čak zauzimanjima Ministarstva zdravstva (posljednje je trajalo 15 dana!). Zanimljiva borba se odvila u Općoj bolnici u Kilkisu, gradu na sjeveru Grčke, u trajanju od nekoliko tjedana. Plenum zdravstvenih radnika (uključujući i doktore) odlučio je zauzeti prostorije i započeo s bijelim štrajkom, rješavajući samo hitne slučajeve sve dok im se, kako su rekli, ne isplati u cijelosti plaća za sve sate rada i poveća prihod na razinu prije dolaska troike (EU-ECB-MMF). Također su provodili besplatnu zdrastvenu zaštitu proglašavajući kako dugotrajni problemi Nacionalnog zdrastvenog sustava (ESY) u državi ne mogu biti riješeni kroz ograničene zahtjeve zdrastvenog sektora, time su svoje partikularne interese svrstali unutar općeg okvira političkih i gospodarskih zahtjeva protiv brutalnog kapitalističkog napada zahtjevajući solidarnosti od svih. Iako je okupacija bolnice gotova, neplaćeni zdrastveni radnici nastavili su bijeli štrajk.

Dvije tvornice mlijeka u Attiki i Larissi bile su teren za neke pobjede: nakon jednodnevnog štrajka u tvornici mlijeka Ango protiv otpuštanja i sukoba s interventnom policijom, radnici su dobili nazad svoja radna mjesta. U Larissi štrajk je prisilio šefove da opozovu otpuštanja i rezove plaća. U farmaceutskoj tvornici u Sjevernom Attikiju borba 330 radnika bila je fokusirana na zahtjevanje plaća, zbog neplaćanja istih mjesecima, i nametanja povremenog rada (jednom tjedno). Tu su također bili sukobi s policijom kada su šefovi pokušali ukloniti robu vrijednu tisuću eura iz tvornice. 400 radnika čeličane Elliniki Chalivourgia u Zapadnom Attikiju štrajkalo je preko 150 dana, kao odgovor na 50 otkaza nakon što su radnici odbili pokušaj promjene kolektivnog ugovora (5 sati na dan za 50% manju plaću) s kojim su ih šefovi ucjenjivali.

Borbe za plaće su vrlo čest slučaj i u tercijarnom (uslužnom) sektoru. Hotelijerski radnici su štrajkali u sjevernoj Grčkoj zahtjevajući plaće neisplaćivane mjesecima, a većinom su mladi i nezaposleni ljudi koji su sudjelovali u popisu stanovništva uspjeli dobiti svoje plaće nakon 6 mjeseci kašnjenja i samoorganiziranih mobilizacija (pošto ne postoji sindikat koji bi ih organizirao).

"Komunistički" šefovi su također pogođeni recesijom. Od prosinca 2010. uprava 902 FM radio postaje/902 TV-a, u vlasništvu KKE, počela je otpuštati radnike koji nisu članovi partije bez predhodne najave. Ono što je još gore, kada su se radnici počeli organizirati protiv otpuštanja, suočili su se s partijskom "podijeli i vladaj" taktikom izolirajući ih od članova partije. Korištenje prosvjeda metalurških radnika za promociju "opće linije" staljinističke partije, ipak ostavlja mjesta za malo oportunističkog manevra, kao što je nedavno (17. veljače) toplo pozdravila "delegate solidarnosti" neonacističke Zlatne zore u tvornici od strane predsjednika sindikata. Idu li metalurški radnici prema dvostrukom porazu, jednom od strane šefova, a drugom od strane staljinista koji pokušavaju manipulirati radničkom borbom podruđujući je svojim političkim igrama, je nešto na što se ne bismo voljeli kladiti...

No, krenimo na sukob između KKE/PAME i ostalih prosvjednika tijekom generalnog štrajka 20. listopada 2011. Za početak, pokušat ćemo objasniti neke događaje koji su se odvili tog dana. Članovi KKE su bili stacionirani u vojnoj formaciji u okolici parlamenta, oboružani kacigama i štapovima, okrenuti prema prosvjednicima, s interventnom policijom u pozadini, onemogućavajući pristup bilo kome, čak su tražili novinare da potvrde svoj identitet i napadali sve one u gomili koji su prkosili njihovom kordonu. Kada su sukobi započeli, interventna policija je došla kako bi ih zaštitila, napadajući ljude s kemikalijama i flashbang granatama i evakuirajući područje.

Kasnije je otkriveno kako su staljinisti sklopili dogovor s policijom kako bi mogli samostalno "žandarmirati" prosvjed. Prema našim saznanjima, slični sporazumi su napravljeni između KKE i ostalih ljevih stranaka i manjih sindikata, tako da je svakome dodijeljeno posebno mjesto u blizini parlamenta pod uvjetom prihvaćanja hegemonije KKE. Kasnije su u potpunosti podržali KKE u prokazivanju "anarho-fašista", "parastatalsa" itd. Ove karakterizacije su se odnosile na sve one koji nisu bili dio dogovora, koji nisu htjeli prihvatili ili su htjeli probiti njihove kordone. Moramo napomenuti kako su većinom ljudi uključeni u sukob sa staljinistima bili anti-autoritarci i anarhisti.

Što se tiče utjecaja sukoba, možemo dati neke preliminarne misli:

KKE/PAME napravio je demonstraciju moći na razini "ulične politike". Do tada su akcije i prosvjedi KKE-a bile odvojene od ostatka mobilizacije. Poruka ovog prosvjeda je imala dvojako značenje. Pokazalo se na praktičan način da se proleteri, osim s policijom, moraju nositi i sa staljinističkom policijom. Uzimajući u obzir da mnogi ljudi događaj smatraju "sukobom među prosvjednicima", akcija KKE-a je "ubrizgala" strah među ljude. U isto vrijeme, KKE je dokazala svoju spremnost da nametne "zakon i red" kao parlamentarna policija.

KKE je uspjela stvoriti granicu između onih koji osuđuju "ubojite napade parazitskih zakrabuljenih ljudi" protiv svojih snaga i onih koji nisu prihvatili KKE-ovu iskrivljenu verziju događaja. Te granice su se pojavile na lokalnim plenumima i u baznim sindikatima.

Vjerujemo da će KKE i ljevica generalno igrati ključnu ulogu u kapitalističkoj dominaciji, pogotovo ako glavni kapitalistički akteri (PASOK i Nova demokracija) ne uspiju prevladati u budućnosti na središnjoj političkoj sceni.

Posljednje, ali ne i manje važno, potez KKE-a se može protumačiti i kao prvi akt nove političke doktrine koja ima za cilj pacificirati demonstracije i marginalizirati nasilje proletarijata kroz stvaranje i jačanje podjela između "nasilnih" i "ne-nasilnih" prosvjednika. Podjele koje su izbijedile tijekom prijašnjih mobilizacija. Ova nova doktrina "žandarmiranja" je ostvarena kroz suradnju policije i stranačko/sindikalnih mehanizama.

Ulični plenumi korak ka radikalizaciji radničke klase

Što nam možete reći o plenumima? Kako su se oni pojavili? Podupiru li ih radnici? Jesu li pod velikim utjecajem aktivista političkih stranaka? Postoje li plenumi na radnim mjestima ili su plenumi samo ograničeni na trgove?

Prvi "plenumi" su se pojavili za vrijeme ustanka u prosincu 2008. godine. U mnogim su slučajevima bili povezani s okupacijama javnih zgrada kao što su npr. vijećnice. "Okupatori" su organizirali sastanke s lokalnim ljudima pokušavajući proširiti borbu organizirajući lokalne akcije, uvijek povezane s pobunom. U svim tim akcijama, zajednička karakteristika je bila pokušaj "otvaranja" pobune prema kvartovima. Ovi plenumi su bili shvaćeni kao "kvartovski plenumi borbe" ili "narodni plenumi", kao što su bili prozvani. U većini slučajeva, pojavile su se različite tedencije unutar društvenog "otvaranja", posebice kako se pobuna smirivala. Jedna je tedencija htjela organizirati zajednicu borbe širenjem pitanja borbe, dok je druga više preferirala djelatnost koja je bila više orjentirana prema bavljenju lokalnim pitanjima na stalnoj osnovi. Međutim, posepeno su ti plenumi počeli slabljeti i većina ih je nestala ili nastavila postojati s vrlo malo sudionika.

Ljudi koji su sudjelovali u tim plenumima su većinom bili anarhisti/anti-autoritarci, ljevičari, ali i mnogi stanovnici kvartova (radnici, nezaposleni, studenti ili čak vlasnici malih trgovina) koji nisu bili politizirani. Na samom početku većina je ljudi sudjelovala kao pobunjenici, no kako je ustanak splašnjavao tako su se i vraćali stari identiteti: identitet anarhista/anti-autoritarca, ljevičara ili čak "stanovnika" koji se želi samo baviti s lokalnim problemima kvarta.

Sljedeće dinamično oživljavanje "plenuma" odvilo se u svibnju 2011. pod utjecajem pokreta "indignados" iz Španjolske i ustanaka u Egiptu i Tunisu.

Pokret plenuma s trgova nastao je potpuno neočekivano 25. svibnja 2011. u Ateni. Od prvog dana prosvjednici su zauzeli trg Syntagma, koji se nalazi u samom centru Atene, te je mjesto gdje se održavao dnevni plenum na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina, pa čak i tisuća ljudi. Početni poziv je bilo proglašavanje neovisnosti i odvajanje od političkih stranaka, zastupanja i ideologija. Također, proglašeno je da će mirno prosvjedovati protiv mjera štednje, državnog upravljanja dužničkom krizom i "svih onih koji su nas doveli ovdje". Nadalje, glavni slogan je bio poziv na "pravu demokraciju". Slogan "prava demokracija" je nakon nekoliko dana zamijenjen sloganom "direktne demokracije". Početni napori organizatora za postavljanjem tijela određenih demokratskih pravila za plenum je odbačen od strane sudionika. Međutim, određeni propisi su uspostavljeni nakon nekoliko dana, a tiču se vremenskog ograničavanja govora (90 sekundi), načina na koji netko može predložiti temu rasprave (u pismenom obliku, dva sata prije početka plenuma) i načina na koji su se govornici birali (kroz lutriju). Također treba spomeniti kako je oko jezgre plenuma uvijek bilo dosta diskusija, događanja ili čak sukoba među sudionicima.

Ljevičari, posebice oni koji su dolazili iz SYRIZA-e (Koalicija radikalne ljevice), brzo su se uključili u plenum na trgu Sytagmi i preuzeli važne pozicije u grupama koje su formirane kako bi se vodila okupacija trga Sytagme, i, točnije, grupu za "tajničku podršku" i onu zaduženu za "komunikaciju". Ove dvje grupe su bile najvažnije jer su organizirale dnevni red plenuma, kao i tijek diskusije. Valja napomenuti da ti ljudi nisu otvoreno naglašavali svoju političku pripadnost i nastupali su kao "pojedinci". Međutim, ti politikanti nisu bili u stanju u potpunosti manipulirati tako promjenjivim i heterogenim plenumom, pošto je prevladavala delegitimizacija političkih stranaka.

Što se tiče klasnog sastava plenuma, većina ljudi koja je sudjelovala su bili proleteri (nezaposleni radnici, radnici iz javnog sektora, studenti, radnici iz privatnog sektora itd.) i više orjentirano ka demokratskoj ljevici (patriotskoj, antifašističkoj, anti-imperijalističkoj).

Plenum na trgu Sytagmi je trajao više od dva mjeseca na dnevnoj bazi. Za to vrijeme, mnoge odluke, uključujući i organizaciju direktnih akcija, su bile donešene. Ipak, na kraju vrlo malo ljudi je stvarno sudjelovalo u njima. Čini se da direktnodemokratski proces samo glasanja za ili protiv određenog prijedloga na tako masovnom plenumu teži reproduciranju pasivnosti i uloge individualiziranog promatrača/glasača. Ova pasivnost i individualizacija značajnog djela ljudi se nadišla na dane generalnih štrajkova (15.6., 28.6., 29.6. 2011.) kada je potreba za borbom protiv pokušaja države da raspusti prosvjede i zauzme trg Sytagmu, ne samo praktički dovela do sudjelovanja tisuća ljudi i sukoba s policijom, već je i dovela do izražavanja stvarne solidarnosti među prosvjednicima.

Pred kraj srpnja 2011. policija je raščistila trg. Nakon toga, svi pokušaji koji su poduzeti kako bi se oživio plenum, ali bez ponovnog zauzimanja trga, su propali. Jedan od razloga je taj da je ponovno prisvajanje prostora, koje je osigurala okupacija, bio vrlo važan za postojanje plenuma, ne samo u smislu zaštite od policije, već kao preduvjet za stvaranje proleterske javne sfere, dijelom čega su bili dnevni plenumi.

Tijekom okupacije trga Sytagme mnogo je lokalnih plenuma niknulo u različitim kvartovima, ne samo u Ateni, već i u nekoliko mjesta u Grčkoj. Njihove karakteristike su bile više ili manje iste onima plenuma na trgu Sytagma, ali na manjoj razini. Mnogi od ovih plenuma još uvijek postoje, ali s malim brojem sudionika izuzev par iznimaka. Oni se fokusiraju većinom na lokalne probleme, ali isto tako i organiziraju aktivnosti vezane za odbijanje isplate novog poreza na imovinu koji je uključen u račune za struju. Zbog potonjeg, sudionici nisu samo politizirani (anarhisti/anti-autoritarci i ljevičari) već ljudi iz kvartova koji si ne mogu priuštiti da plate ili ne žele platiti novi porez.

Što se tiče radnih mjesta, nije bilo "plenuma" izvan sindikalne mašinerije.

Razgovarao: Juraj Katalenac

Preuzeto iz Zareza #335

Bilješke

[1] Vrlo je važno naglasiti kao u grčkom kontekstu "anti-autoritarni komunist" nema isto značenje kao i u Hrvatskoj ili na Zapadu, odnosno nije riječ o drugom imenu za anarhiste. Grčka ljevica ima specifično povijesno iskustvo borbe protiv staljinizma (marksizma-lenjinizma), a u kontekstu te borbe sve grupe koje se protive staljinizmu uzimaju prefiks "anti-autoritarni". TPTG ideološki sebe opisuje kao grupu "koja na komunizam ne gleda kao na političku ideologiju ili dogmu, već kao praktičnu nužnost koja proizlazi iz konkretnih, svakidašnjih borbi proletarijata unutar kapitala i protiv njega". Možemo ih smjestiti u širi kamp "ultra-ljevice", zbog inspiracije koju pronalaze u "marxovom marksizmu", lijevom komunizmu, u određenim modernijim teorijama i pokretima, poput komunizacije i situacionista, ali i u anarhizmu.
[2] http://www.tapaidiatisgalarias.org/wp-content/uploads/2010/03/burdened.pdf
[3] http://www.tapaidiatisgalarias.org/wp-content/uploads/2011/10/reloaded.pdf
[4] Ovim marksističkim konceptom se označava ukupnost nezaposlenih.
[5] Opća konfederacija grčkih radnika - najviše sindikalno tijelo u Grčkoj.
[6] Glavni atenski trg.
[7] http://exiledonline.com/austerity-fascism-in-greece-the-real-1-doctrine/
[8] http://blogs.wsj.com/source/2011/09/19/greece-dont-discount-role-of-military/
[9] http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/crveni-od-sramote

Akademska solidarnost: Tribina "Kamo vode dokumenti?"

2012-05-25T13:20:00.000+02:00

Sindikat visokog obrazovanja i znanosti "Akademska solidarnost" poziva vas na tribinu "Kamo vode dokumenti?" koja će se održati u ponedjeljak, 28. svibnja 2012., u 19 sati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Dvorana 6). Na tribini će, kao uvodni izlagači, sudjelovati Neven Budak (savjetnik predsjednika Vlade RH za znanost), Ružica Beljo Lučić i Saša Zelenika (MZOS), te delegati Akademske solidarnosti.

Na tribini ce biti riječi o aktualnim dokumentima vezanima uz politiku znanosti i visokog obrazovanja:

Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju (Akademska solidarnost),
Smjernice za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije (MZOS i HAZU),
Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (MZOS).

Boris Kagarlitsky: Politička križaljka postsovjetske ljevice

2012-05-25T05:09:00.000+02:00

Šesnaesti broj časopisa „Levaya politika“ posvećen je formiranju i artikulaciji lijeve političke opcije u borbi za hegemoniju unutar antikapitalističkoga pokreta. Uvodnik ocrtava osnovne poteškoće na koje postsovjetska (ponajprije ruska) ljevica nailazi od raspada Sovjetskoga Saveza do danas: od političkoga balasta bivše Komunističke partije, preko kontaminacije nacionalizmom, do problema nadilaženja sektaštva i formiranja širega društvenog pokreta na socijalističkim osnovama.

Problem kreiranja „autentične“ lijeve politike u Rusiji, Ukrajini i drugim postsovjetskim državama ostaje temom beskrajnih rasprava u protekla dva desetljeća nakon raspada SSSR-a. Raspad bivšega režima bio je popraćen naglim porastom antikomunističkoga raspoloženja među intelektualcima, ali i među pripadnicima radničke klase, no u razdoblju oko 1992. i 1993. otpor povratku kapitalizma istovremeno počinje dobivati na snazi. U značajnoj mjeri, ideološki se vakuum, prouzročen delegitimacijom službene ideologije sovjetskoga „marksizma-lenjinizma“ i rastućim nepovjerenjem prema liberalizmu, počinje ispunjavati različitim oblicima nacionalizma, pravoslavnoga fundamentalizma i postimperijalističke nostalgije. Međutim, znakovito je da se desničarske tendencije, unatoč svojoj širokoj rasprostranjenosti, nisu pokazale sposobne - bilo politički, bilo ideološki – ni stablizirati, ni konsolidirati. (na ukrajinskom se slučaju može pratiti trajno supostojanje neprekidno sukobljenih ruskih i ukrajinskih šovinizama). Nije pomogla ni ogromna financijska podrška, ni pomoć privatnih sredstava javnoga informiranja (poput moskovskoga tjednika Zavtra), pa čak ni pristup televizijskom eteru. Nacionalizam opstoji u društvu kao postojana, no politički neodređena veličina.

Opetovano se pokušavalo spojiti nespojivo; poduprijeti nacionalizam sovjetskom tradicijom, lijevim parolama, radikalnom estetikom ili čak lijevim socijalnim programom. Slične kombinacije nicale su redovito, no podjednako redovito su i propadale. U toj je priči najpoučniji primjer ruske Nacional-boljševičke partije, koja je doživjela konačan raspad upravo u trenutku kada je omirisala političku arenu.

Što se ljevice tiče, slika, bar na prvi pogled, izgleda nešto bolje, budući da su neposredno poslije raspada Sovjetskoga saveza kao jedina valjana alternativa neoliberalnoj vlasti formirane nove komunističke partije. Iz perspektive birača, ljevica s početka 1990-ih, pa čak i s početka 2000-tih godina, doimala se kao svojevrsna politička sila. Činilo se relativno sporednim koliko se deklarativno „komunističkih“ stranaka ponašalo tako i u praksi. Ideologija Komunističke partije Ruske Federacije (KPRF) u početku se doimala kao divlja i heterogena smjesa odvojaka sovjetskoga marksizma oslonjenih na pravoslavlje, nacionalizam, „teorije zavjere“, populističku retoriku pa čak i bjelogardejstvo, objedinjenih u političku cjelinu sveprožimajućim oportunizmom njezina vodstva. Sasvim je jasno da je nemoguće da iz takvog ideološkog zaleđa proizađe ne samo prepoznatljiva strategija, već i donekle dosljedna taktika. Međutim, birači KPRF bili su pretežito lijeve usmjerenosti te su za tu stranku glasali po inerciji zbog toga što su je prihvaćali kao nasljednicu komunističke tradicije. Istovremeno, na lijevi su se pol smjestile i druge organizacije koje su se pozivale na sovjetsku političku tradiciju – od staljinističke i radikalne Ruske komunističke radničke partije, do socijaldemokratske i umjerene Socijalističke radničke partije. Socijalistička i komunistička partija doživjele su uspjeh na ukrajinskoj političkoj sceni, dok su se lokalni komunisti u Moldaviji čak uspjeli održati na vlasti na neko vrijeme.

Međutim, povijesna putanja gotovo svih organizacija podignutih na ruševinama Komunističke partije Sovjetskoga Saveza ocrtava neprekinuto propadanje – idejno, izborno i brojčano. U trenutku kada se nemogućnost mehaničkoga povratka sovjetskoj prošlosti pokazala očevidnom ne samo političarima, nego i masama - a u prvi su plan došla neka nova pitanja - privlačnost tih organizacija počela je opadati. Iz ovakve je situacije neizbježno proizašao i zaokret tih stranaka udesno: od sovjetske tradicije k imperijalističkoj, od socijalističkih parola ka populističkim, od formalnoga internacionalizma k otvorenom šovinizmu, rasizmu i antisemitizmu.

Težnja za ujedinjenjem „crvenih“ i „bijelih“ u jedinstveni blok oduvijek je bila karakteristična za vođu KPRF Genadija Zjuganova; druga je stvar što je takva politika nailazila na tihi otpor u redovima njegove partije, uzrokujući povremene raskole i razilaženja. Mladež koja je pristupila KPRF-u da bi se borila protiv kapitalizma odjednom se našla u redovima konzervativne organizacije zabrinute zbog propadanja staromoskovske tradicije, pravoslavne pobožnosti i prijetnje masonskih zavjera. Politika je postupno ustupila mjesto trgovini, dok je igra po pravilima „upravljane demokracije“ pretvorila KPRF u autoritarno vođenu organizaciju u tolikoj mjeri da je čak i ideološka kritika Partije izgubila svaki smisao. Unutar okvira postojećega poretka jednostavno nije bilo prostora ni za ozbiljnu politiku, ni za promišljanje ideologije.

Znakovito je da je slične tendencije, iako u ponešto „mekšoj“ verziji, bilo moguće pratiti na primjerima ukrajinske socijalističke i komunističke partije. Tamo, kao i u Rusiji, rezultati su bili kukavni: gubitak utjecaja, raspad članske baze, transformacija iz „boraca protiv protunarodnoga režima“ u pobornike vlasti. Pomalo sa strane, odvijala se i moldavska pripovijest, u kojoj je komunistička partija po stupanju na vlast, počela provoditi istu neoliberalnu politiku kojoj se suprotstavljala, osim što je povremeno pribjegavala izoliranim mjerama „socijalne korekcije“. Politički je rezultat, međutim, ostao isti; ne samo gubitak vlasti i značajne količine autoriteta, nego i serija raskola, erozija članske baze, gubitak političke perspektive.
Nažalost, uspjeh dosljednijih postsovjetskih komunističkih partija i njihovih respektabilnijih vođa nije bio mnogo bolji. Takvu je situaciju ponajprije moguće objasniti činjenicom da su se te partije oslanjale na zastarjelu ideološku prtljagu (ostatke sovjetskoga marksizma koje čak nisu pokušale usporediti s Marxovim ili Lenjinovim „originalima“), a zatim i njihovom marginalizacijom od strane režima koji im je onemogućavao pojavljivanje na televiziji, zabranjivao registraciju i sudjelovanje u izborima.

Međutim, jasno je da dovoljno velika izvanparlamentarna sila uvijek može probiti barikade koje joj je postavila vlast. Kao primjer mogu poslužiti ne samo boljševici, nego i komunističke partije na Zapadu 1920-ih i 1930-ih godina. Iako su se borile u težim uvjetima, u podzemlju, u zatočeništvu, te su organizacije osigurale politički utjecaj i masovnu podršku.

Uzevši u obzir da su poteškoće Ruske komunističke radničke partije (RKRP) i drugih organizacija proizašlih iz staljinističke tradicije početkom 1990-ih, proizlazile, u prvom redu, iz neadekvatnosti njihove ideologije, u zastarjeloj teorijskoj podlozi i nerazumijevanju suvremenoga društva, bilo je razumno pomisliti da će nova ljevica, slobodna od sovjetskih dogmi, nužno postići i bolje rezultate. Nažalost, društvena je zbilja opovrgnula takve prognoze.

Različite su grupe i organizacije „demokratske ljevice“, radikalnih socijalista, anarhista i neokomunista postojale još za vrijeme Sovjetskoga Saveza, često se boreći na dva fronta – protiv službene birokracije i protiv liberalnih ideja koje su prevladale u disidentskom pokretu. U vrijeme perestrojki počinje rast grupa koje pokušavaju oživjeti revolucionarnu tradiciju uništenu za vrijeme staljinističkoga sustava. Na scenu stupaju neopopulisti i sljedbenici menjševizma. Pokreću se oštre rasprave o nasljeđu same boljševičke partije. Na ruski se jezik prevode zapadnjački lijevi mislioci – od Herberta Marcusea do Michela Foucaulta, od Ernesta Mandela do Immanuela Wallersteina, od Györgyja Lukácsa do Giovannija Arrighija. Javlja se cijela generacija intelektualaca odlično upoznatih s marksističkom tradicijom; pažljivih proučavatelja „Kapitala“ koji su otkrili Lenjina, detaljno se upoznali s idejama Trockog i Rose Luxemburg, ili se s lakoćom snalaze među različitim tumačenjima partizanske borbe Mao Ce-tunga ili Chea Guevare. Međutim, ništa se od navedenoga nije pretvorilo ni u politički utjecaj, ni u organizacijski potencijal.

Sama po sebi rastuća popularnost lijevih ideja u Rusiji ne doima se problematičnom. Pravu poteškoću predstavlja način na koji bi ih se moglo primijeniti u praksi. Bez organizacije, strategije i politike, ideja kojom se želi mobilizirati mase neće sama po sebi postati djelatnom, materijalnom silom.

Tijekom 1990-ih godina, višekratno se pokušavalo oformiti lijeve partije ili bar masovnije marksističke organizacije, tek da bi jednakim ritmom i propadale. Široke su se koalicije mehanički okupljenih, heterogenih lijevih grupa brzo raspadale, dok su pokušaji osnivanja partije ili saveza na više ili manje homogenoj ideološkoj osnovi dovodili do nicanja sektâ ili, u suprotnom slučaju, diskusijskih kružoka.

Ni sekte ni diskusijski kružoci ne mogu postati osnovom masovne organizacije zbog svoje strukturalne prirode, budući da su usmjereni na autoreprodukciju i vlastiti opstanak te su to stabilniji što se nalaze na što većem rastojanju od vanjskoga svijeta. Dakako, pod ovime se ne podrazumijeva nedostatak interakcije s, primjerice, raznim društvenim pokretima ili radničkim sindikatima. No pitanje je kako, s kim i pod kakvim uvjetima ostvariti takvu interakciju. Sektaško-kružočki princip podrazumijeva dva načina suradnje s društvenim pokretima; ili neki vid učestvovanja u njima, podrške svim njihovim inicijativama, podržavajući sve prosvjedne aktivnosti, ili u funkciji osiguravanja kritičke i teorijske podloge, ukazujući na kapitalizam kao izvor svih poteškoća, objašnjavajući sistemsku prirodu problema s kojim se suočava neki dio društva. U posljednjem slučaju, uspjeh njihova djelovanja ovisi o broju aktivista koje se uspjelo „vrbovati“, privući u vlastiti kružok, ideološki „uzdići na svoju razinu“. Međutim, sami pokreti ostaju na starim osnovama, ne razvijaju se i, u većini slučajeva, zalaze u slijepu ulicu. Ideološki rad lijevih intelektualaca u društvenim pokretima pokazuje se neučinkovitim zbog toga što ne daje odgovor na pitanje što ljevica može ponuditi pokretima kao takvima, na koji način može unaprijediti njihov razvitak, program, strategiju i organizaciju. U boljem slučaju, borba ljevice za hegemoniju svodi se na protjerivanje fašista i nacionalista ili na beskonačnu raspravu s liberalima, posvećenu općim pitanjima. No čak i ako je hegemonija izborena, ako su upravo lijeve ideološke pozicije dominantne među aktivistima i vođama prosvjeda (što i nije tako rijedak slučaj u posljednje vrijeme), na koji način one doprinose pokretu? Kako utječu na njegovo djelovanje, program ili agendu?

Problem nije u tome što nedostaje prijedloga ili ideja, što ljevica, navodno, nema program, već u tome što sektaško-kružočka praksa onemogućava formiranje društvene agende.

Tijekom 2010. i 2011. godine, posvuda se na ljevici moglo primijetiti da je došlo do spoznaje te činjenice, do težnje ka nadilaženju sektaške pseudopolitike i potrebe za ujedinjenjem. Također, u dva desetljeća nakon raspada SSSR-a može se uočiti značajno stišavanje sukobâ i nesuglasjâ između sljedbenika raznih ideoloških tradicija. Aktivisti koji sebe shvaćaju kao „nastavljače Lenjinova i Staljinova djela“ suradnju s trockistima ne smatraju osobitim problemom, dok se razlike između umjerenije i radikalnije ljevice sve više zanemaruju pred nadolazećom krizom. Svima je jasno da je samoodređenje prema tradiciji postalo beskorisno; potrebno se odrediti u odnosu na društvenu i političku borbu današnjice. Međutim, paradoksalno su se čak i iskreni i samosvjesni pokušaji promjene situacije, nadilaženja sektaštva i kvalitativnoga pomaka, pokazali neuspješnima u odnosu na željene rezultate. Stvaranje nove lijeve partije na osnovi ujedinjenja različitih krugova i sekti - bezuspješno je ne zbog ideoloških nesuglasica, pojedinačnih ambicija ili sukobljenih interesa različitih grupa, nego zbog toga što nova organizacija može biti sazdana samo na temeljima masovnoga pokreta, u kojemu će ljevica, napustivši sektašku školu, funcionirati poput svojevrsnoga ideološkog fermenta, katalizatora političkoga procesa; nikako u ulozi osnove na kojoj sve ima biti sazdano.

Gdje je taj masovni pokret? On niče i nestaje poput Marxova bauka komunizma. U društvu se može primijetiti postupna politizacija, no ona je neravnomjerna i, što je najbitnije, ne odgovara našim željama, a često ni prognozama. Izgleda da smisao nije u prepoznavanju problema i pukoj spremnosti na njegovo rješavanje, nego u pronalasku nužnoga rješenja, algoritma političkoga djelovanja.

No takav algoritam ne može biti osmišljen bez poznavanja socijalne i političke situacije u Rusiji i drugim postsovjetskim državama. Sadašnja situacija, ako i nije jedinstvena, svakako ne odgovara postojećim šablonama unutar kojih djeluje domaća ljevica. Proturječnost političkoga trenutka u kojemu se Rusija našla tijekom 2011. i 2012. godine sastoji se u tome što se kriza domaćega socioekonomskog modela kapitalizma pogoršala do te mjere da je reprodukcija tog sustava postala tehnički nemoguća, a njegov raspad – isključivo pitanje vremena. Rigidan i neefikasan sustav upravljanja jamči da će raspad poprimiti oblik političke revolucije. No na podlozi objektivne neizbježnosti njegova kraha, socijalne su veze krajnje oslabile, klasna se struktura društva pokazuje rahlom, kulturne tradicije krajnje oslabljenima, a radnički pokret nezrelim i malobrojnim. Upravo to i utječe na kontinuirani neuspjeh u formiranju više ili manje „autentične“ lijeve partije čiji je model tijesno vezan uz specifičnu društvenu osnovu. Ukratko, postoji revolucionarna situacija, ali ne i subjekt revolucije.

Znači li to da su lijeva politika ili lijeva partija danas nemoguće u Rusiji? Svakako ne. To samo znači da su praktično zadržavanje lijevoga političkog kursa i provedba lijevoga partijskog projekta mogući samo ukoliko dođe do formiranja širokoga socijalnog bloka, unutar kojega se socijalistički program može postupno kristalizirati u hodu njegova razvitka, u toku borbe.

Ne radi se o izgradnji „općedemokratskoga bloka“ u koaliciji s liberalima, nego o formiranju narodnoga demokratskog bloka suprotstavljenoga vlasti i liberalima koji predstavljaju, u svojoj biti, tek dvije strane iste medalje. Kriza vrhuški i raskol među elitama, neizbježne pratilje ekonomske krize, mogu se iskorištavati iz taktičkih razloga, no taktički potezi ne mogu nadomjestiti promišljenu strategiju političkoga djelovanja. Samo formiranje progresivnoga bloka koje je započelo obrambenim ratom za socijalna prava, zdravstvo i obrazovanje, za humanističke vrijednosti i principe narodne vlasti, može ponuditi odgovor na već pokrenuti raspad sustava „upravljane demokracije“. Jasno je da se protivljenje neoliberalizmu, bezumnim reformama u sferi socijalnih prava, medicine i obrazovanja, pretvara u konsolidirajući činitelj nove politike. U Rusiji, u kojoj nema, niti može biti masovne osnove za opstanak buržoaske demokracije, svaka će dosljedno demokratska sila objektivno skrenuti ulijevo. No za konsolidiranje takve sile nužno je shvatiti smisao demokratskoga projekta koji se sastoji ne u poštivanju formalnih procedura, koje uporno zagovaraju liberali, nego u poštivanju temeljnih prava, interesa i volje naroda.

Boris Kagarlitsky

S ruskog preveo Lujo Parežanin

Objavljeno u: Levaya politika, br. 16, 2011. (uvodnik)

Mladi antifašisti: Akcija stadion: okrugli stol

2012-05-24T17:20:00.000+02:00

Udruga mladih antifašista grada Zagreba organizira okrugli stol povodom inicijative "Akcija stadion". Okrugli stol održat će se u prostorijama SABH-a, Pavla Hatza 14, 26. svibnja u 10.30 sati. Na tribini će sudjelovati Ivo Goldstein, Vesna Teršelič, Branko Polić i Juraj Đuka Hrženjak.

26. svibnja 1941. na stadionu u Maksimiru odigrao se događaj kasnije poznat pod nazivom Akcija stadion. Prilikom jednog od redovnih okupljanja školaraca na stadionu, ustaški dužnosnici pokušali su javno izdvojiti učenike i učenice srpske i židovske pripadnosti. Međutim, združeno se solidarizirajući sa svojim kolegama, iskoračili su svi učenici i učenice, na taj način odbivši provedbu politike segregacije i rasnog zakona.

Iako je riječ o jedinstvenom primjeru hrabrosti, otpora i solidariziranja koji se dogodio već u prvim tjednima od uspostave NDH-a, događaj je potisnut iz kolektivnog pamćenja posljednjih dvadesetak godina. Okruglim stolom obilježavamo 71. obljetnicu Akcije stadion nastojeći je otrgnuti kolektivnom zaboravu, istovremeno otvarajući pitanja antifašističkog otpora i njegove autonomije u nepokorenom gradu Zagrebu, organizacije i borbe SKOJ-evaca tijekom prve godine rata i problematizirajući mehanizme društvenog pamćenja i zaborava.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.

2012-05-23T20:49:00.000+02:00

U trećem dijelu teksta "Programi strukturne prilagodbe" Éric Toussaint citira nekoliko odlomaka iz dokumenta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, tzv. "Početnice za vlade" u kojemu se nalazi savjeti za što lakšu i mirniju provedbu SAP-ova: "Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori."

Izvedivost mjera štednje

OECD-ova Početnica za vlade

Christian Morrison, predstavnik Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), nudi više preporuka u dokumentu namijenjenom isključivo vladama. Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori. Evo nekoliko citata (podnaslovi su moji)

Prvo, o cilju izvještaja nazvanog Politička izvedivost prilagodbe (Morrison, 1996):

Centar za razvoj nastoji identificirati i analizirati probleme koji će se pojaviti u srednjem roku , kako za zemlje-članice OECD-a tako i za one koje to nisu, te odrediti razvoj situacije kako bi olakšali rad na odgovarajućim politikama. U ovoj seriji Bilježnica o ekonomskoj politici mogu se naći rezultati istraživačkog rada Centra i ona je prvenstveno namijenjena političkim liderima i onima koji donose odluke, a na koje se te preporuke i odnose.

Ekonomska stabilizacija i politike prilagodbe mogu prouzrokovati društvene nemire; mogu čak i ugroziti stabilnost zemlje. U ovoj Bilježnici o ekonomskoj politici analiziramo političke posljedice takvih programa. Na temelju pet temeljitih studija i uzoraka (dvije velike zemlje Latinske Amerike i Afrike) može se zapaziti da se politički troškovi (štrajkovi, prosvjedi i neredi) jako razlikuju ovisno koja se mjera stabilizacije primjenjuje. Zahvaljujući našem istraživanju možemo definirati kako bi trebao izgledati politički učinkovit program stabilizacije. Moguće je dobiti željene rezultate te u istovrijeme smanjiti političke rizike.

Politički je važno razlikovati stabilizaciju od strukturne prilagodbe. Stabilizacijski programi zaista se moraju brzo provesti i stoga nužno obuhvaćaju mnogo nepopularnih mjera: poput oštrog smanjivanja dohodaka kućanstava i potrošnje rezanjem plaća u javnom sektoru, subvencija i zaposlenosti u građevinskom sektoru. Mjere strukturne prilagodbe mogu se, pak, razvući na godine i godine; svaka mjera stvara pobjednike i gubitnike, i to tako da vlada lako može steći potporu onih koji se okoriste tom mjerom i koji će držati liniju.

U slučaju prilagodbe vlada može ugušiti društvene nemire kako bi kompenzirala pad u popularnosti zbog rezanja potrošnje. No takav pristup sa sobom povlači i neke negativne posljedice kao npr. povećanu ovisnost o vojsci i negativne reakcije iz inozemstva.

Tempiranje

Zapazili smo da od najave mjera stabilizacije prođe tri do šest mjeseci prije no što počnu štrajkovi, prosvjedi i drugo. Ta pauza između najave mjera i reakcije dokazuje da do političkih reakcija dolazi kada se mjere provodi, a ne kada ih se najavi (suprotno od teorije racionalnih očekivanja).

Hvalevrijedan uzor: Hassan II.

Ipak postoji primjer vlade koja je uspješno izbjegla taj rizik – vlada Maroka od 1983. do 1985. Postoje dva razloga koja objašnjavaju taj politički uspjeh: opreznost (rast cijena je bio umjeren i postepen) i dobri odnosi s javnošću (npr. kralj je najavio da siromašni trebaju biti zaštićeni od posljedica prilagodbe, koristeći pri tome slogan "Štednja 'da', pauperizacija 'ne'").

Mjere koje je najlakše nametnuti

Restriktivna monetarna politika koja podrazumijeva drastične rezove javnih ulaganja i troškova rada ne predstavlja nikakav rizik za vladu. To ne znači da takve mjere nemaju društvene i ekonomske posljedice; no svoje rezoniranje temeljimo isključivo na kriteriju smanjivanja rizika društvenih nereda.

Obično nema nikakve reakcije na rezanje u javnom ulaganju, čak i ako su ozbiljna: rez od 40 posto u tri godine u Maroku; 40 posto u dvije godine u Obali Bjelokosti; 66 posto između 1982. i 1985. u Venecueli; i 60 posto u dvije godine na Filipinima.

Pogreške koje treba izbjegavati

Teže je provesti program koji podjednako pogađa sve skupine – dakle, socijalno neutralan program – nego uvesti diskriminatoran program. Lakše je natjerati neke skupine da nose najveći teret prilagodbe te pritom poštediti ostale od kojih vlada može očekivati potporu.

Najbolja kontrola je potpuna kontrola

U slučaju nužde iznimna moć državnog poglavara je iznimno bitna kako bi se uspješno provela prilagodba. Za svaki slučaj vlade imaju na raspolaganju sredstva kojima mogu odbiti napade: snage zakona i reda. No kada neredi počnu biti prijetnja stabilnosti režima, autoritet državnog poglavara je veoma važan. U Maroku, Obali Slonovače i Venecueli se ispostavilo da je tome tako. Venecuelanski predsjednik imao je takav autoritet 1990. jer je ista stranka imala nadzor nad predsjedništvom, parlamentom i najvećim sindikatom.

Masovna privatizacija i otpuštanja: realistična agenda

Bilo to pitanje restrukturiranja ili privatizacije, u mnogim zemljama reforma poduzećâ u državnom vlasništvu naišla je na jaku opoziciju, s obzirom na to da takve reforme dovode u pitanje širok dijapazon interesa.

Vlade ipak u mnogim slučajevima uspiju iznijeti programe restrukturiranja koje bi se s prijezirom odbilo u razvijenim zemljama. Bolivijski predsjednik Victor Paz je, primjerice, 1987. godine proveo nekoliko drakonskih mjera: dvije trećine radne snage rudnika kositra u državnom vlasništvu je otpušteno, s obzirom na to da je tvrtka bila odgovorna za trećinu totalnog godišnjeg javnog deficita. To je dovelo do niza štrajkova i prosvjeda, ali vlada nije uzmaknula pred rudarima i ostala je na vlasti još tri godine.

Prijetite MMF-om

Prisjetimo se da je svaka prilagodba politički rizičan pothvat. S jedne strane, opozicija će za sve troškove prilagodbe kriviti vladu. S druge strane, ako vlada bude odgađala prilagodbu zbog straha od opozicije sve do izbijanja financijske krize, imat će puno manje prostora za manevriranje kad se nađe pred političkom krizom. Međutim, budući da nema ustupaka jednom kada se obveže MMF-u, vlada može odgovoriti opoziciji da je dužna poštovati sporazum s MMF-om, htjela ona to ili ne.

Vlada može objasniti da mora birati između masovnih otpuštanja i rezanja plaća jer je MMF nametnuo, primjerice, smanjenje ukupnih izdataka za plaće od 20 posto. Može reći da zbog interesa svih uključenih strana preferira rezanje plaća / potonje rješenje.

Sjever i Jug: Kako potkopati sindikalizam?

Ako su zaposlenici u državnom sektoru dobro organizirani, mogu se učinkovito oduprijeti vladinim odlukama [da se otpusti tisuće radnika ili privatizira]. Svaka politika usmjerena na slabljenje tih oblika korporatizma je poželjna [NB Morrison koristi termin „korporatizam“ misleći na sindikalni pokret]. S ekonomskog gledišta to znači ukidanje zapreka za rast; politički, vlada se dokopava neke vrste manevarskog prostora koji može biti dragocjen za vrijeme prilagodbe. Neki će iznijeti prigovor da će takva politika naići na otpor; ali bolje je za vladu da započne tu bitku tijekom faze ekonomskog poleta nego kada je oslabljena u vrijeme krize. Takva politika dolazi u nekoliko oblika: jamstva minimalne razine usluge, obučavanje dodatnog kvalificiranog osoblja i, ako je moguće, privatizacija i podjela na nekoliko međusobno konkurentnih poduzeća.

Mjere koje treba izbjegavati

Prva mjera opreza koju treba poduzeti je izbjegavanje blagih politika za vrijeme blagostanja, budući da se tada stvaraju prava koja je kasnije teško osporiti.

Mnogi stanovnici slamova i siromašnih dijelova grada su kivni i osjećaju se isključenima u odnosu na ostatak urbane populacije. Pljačkanjem i pustošenjem trgovina u bogatim susjedstvima daju si oduška. Kada mjera stabilizacije (npr. rezanje subvencija) vodi do iznenadnog porasta troškova osnovnih artikala, tada ti dijelovi populacije agresivno ispoljavaju svoj očaj. Takve mjere uistinu brutalno snižavaju njihov ionako veoma nizak životni standard do te mjere da siromašni više nemaju što izgubiti.

Slijedeći primjer Maroka 1983-4., prvo treba povećati cijene poluproizvodâ , a ne onih osnovnih artikala koje konzumiraju siromašna kućanstva. Ako želite povećati cijene osnovnih dobara, tada to treba činiti s mjerom (manje od 20 posto odjednom) i vremenski razvući.

Štrajkovi učitelja: ne bi škodili da nema djece

Štrajkovi učitelja se ne tiču izravno vlade, ali mogu neizravno biti opasni jer daju mladim ljudima priliku i vrijeme za prosvjedovanje.

Pobjednička strategija za rezanje plaća: podijeli i vladaj

Kao dio diskriminatorne politike kojom se nastoji izbjeći ujedinjeni front između svih radnika u državnom sektoru, može se ukinuti bonuse samo u nekim odjelima. Naravno, nije preporučljivo ukinuti bonuse vojsci i policiji tijekom teških vremena kada postoji mogućnost da će vlada zatrebati njihove usluge.

Politički ništa nije opasnije od provođenja sveobuhvatnih mjera za rješavanje makroekonomskih problema. Ako su npr. snižene plaće u državnom sektoru, tada ih se treba smanjiti samo u jednom sektoru, a njihovu nominalnu vrijednost zamrznuti u drugom sektoru; možda je čak uputno povećati ih u nekom drugom, politički važnom sektoru.

To je lako

Ima više mjera koje ne stvaraju ama baš nikakve političke poteškoće. Kako bi se smanjilo javni deficit, velika smanjenja javnog ulaganja i smanjenje djelovanja ne stvaraju političke rizike. Ako se smanji djelovanje, važno je da kvantiteta usluge ne padne, čak i ako to podrazumijeva smanjenje kvalitete. Proračun škola i sveučilišta može se, primjerice, smanjiti; no bilo bi opasno ograničiti ukupni broj studenata. Obitelji nasilno reagiraju kada je njihovoj djeci odbijen pristup školi, no ne i kada kvaliteta poučavanja postupno opada; nadalje, škole se mogu, postupno i selektivno, obratiti obiteljima za pomoć ili ukinuti ovu ili onu aktivnost. To se mora učiniti mic po mic, u jednoj školi no ne i u susjednoj, a kako bi se izbjeglo opće nezadovoljstvo.

Za snažne vlade

Ako vlada želi imati dovoljno prostora za manevriranje programima prilagodbe, mora uživati potporu dviju stranaka koje podupire velika većina, prije no potporu koalicije malih stranaka. To znači da na parlamentarnim izborima, sustav „first-past-the-post“(sustav u kojemu pobjeđuje kandidat s najviše glasova pa i bez apsolutne većine, op. prev.) trebaju imati prednost nad proporcionalnim sustavima – ili bar neka njihova kombinacija. Također postoje i načini da se ojača izvršna grana, poput osiguravanja privremenih posebnih ovlasti i isključivo ex post sudskih moći - kako bi se spriječilo suce da blokiraju provođenje programa strukturne prilagodbe ex ante. Referendumi također mogu biti učinkovita oružja vlade pod uvjetom da samo ona ima pravo incirati referendumski proces.

Éric Toussaint

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Redaktura: Ljuban Marić

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

Objavljeno: 7. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju - slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Objavljeno: 14. svibnja 2012.

Sastanak radne grupe "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor"

2012-05-21T22:32:00.001+02:00

U petak, 25. svibnja 2012. u 18 sati održat će se prva u nizu tematskih radnih grupa pod nazivom "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor". Na toj radnoj grupi započet će se s analizom dosadašnjeg modela suradnje plenuma i Studentskog zbora i raspravom o potencijalnim budućim modelima odnosa plenuma kao tijela kolektivnog odlučivanja svih zainteresiranih studenata i Studentskog zbora koji je i dalje pravno-formalno predstavnički oblik odlučivanja, bez obzira što je u trenutnom sazivu predao svoje ovlasti odlučivanja plenumu. Pozvani su svi zainteresirani koji žele pridonijeti iznalaženju najboljeg modela te suradnje.

Izvještaj sa 169. plenuma, 15. svibnja 2012.

2012-05-21T07:57:00.000+02:00

Na 169. plenumu održanom 15. svibnja 2012. raspravljalo se o četiri točke dnevnog reda. Plenum je izabrao studentske delegate za Fakultetsko vijeće 24. svibnja. Iznesen je plan o funkcioniranju Plenumske knjižnice. Počinjemo s pripremom za moguće izbore za Studentski zbor na jesen. Sljedeći plenum održat će se 5. lipnja u 20 sati u Dvorani 7 na Filozofskom fakultetu.

Prva sjednica Povjerenstva za prehranu studenata MZOS-a održat će se 30. svibnja 2012. U radu Povjerenstva sudjelovat će i četvero studenata koji će redovito izvještavati plenum o svom radu.

Sljedeći sastanak "dirdem" inicijativa u organizaciji "Dirdem u školi" održat će se početkom srpnja. Iz Političke škole Kumrovca spašeno je oko 1000 knjiga, od kojih je dio izdvojen za Plenumsku knjižnicu. Ostatak knjiga je podijeljen na štandu postavljenom u auli Fakulteta te na štandu tijekom Subversivea. Koordinatori Plenumske knjižnice napravit će evidenciju svih knjiga, a građa Plenumske knjižnice će se moći pretraživati na stranicama Knjižnice Filozofskog fakuleta. Knjige će nakon toga biti dostupne u A-001.

Izabrani su delegati za Fakultetsko vijeće 24. svibnja. Urudžbirat ćemo točku o produljenju roka za diplomiranje predbolonjskim studentima.

Na jesen bi se trebali održati izbori za Studentski zbor. Osobe zadužene za provedbu dotičnih izbora na Sveučilištu još uvijek nisu odgovorile na upite delegata plenuma.

Raspravljalo se o funkcioniranju plenuma i Studentskog zbora. Plenum je odlučio sazvati sastanak radne grupa u petak 25. svibnja u 18 sati u A-001 na kojemu će se nastaviti s raspravom te pokušati iznaći rješenja za eventualne probleme.

Izglasan je delegat plenuma koji će u narednom periodu formalno vršiti funkciju predsjednika Studentskog zbora na Filozofskom fakultetu.

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum.

Sljedeći plenum održat će se u četvrtak, 5. lipnja u 20 sati u Dvorani 7. Moderatori su dostupni od 19 sati u prostoriji A-001 na sastanku radne grupe za tehnička pitanja plenuma.

Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com ili doći na spomenuti sastanak uoči plenuma.

David McNally: Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

2012-05-19T23:34:00.000+02:00

Prenosimo komentar Davida McNallya s njegovog bloga u kojem uspoređuje trenutačno padanje Grčke u dužničko ropstvo spram europskih financijskih institucija sa vrlo sličnim uvjetima u kojima je demokracija originalno i nastala: pobunom obespravljenog demosa protiv aristokratskog monopola nad ekonomijom. O potrebi za ponavljanjem takve pobune, odnosno o nužnosti širenja demokratskih načela i na ekonomsko polje pročitajte u nastavku.

Istina je da je demokracija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci. Stoga jedina nada za povrat demokracije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati sužnjem bogatima. Tisućama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su „siromašne… bogataši porobili“, kako je Aristotel ustvrdio^[1].

Započevši prije više od 2 600 godina niz pobuna atenskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokracije i započeo dugu demokratsku revoluciju. Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto. Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na sudjelovanje u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sustavno smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokracije^[2]. Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je „vladavina siromašnih“ srž demokratske države. „U demokraciji,“ kako je objasnio, „siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih.“^[3] Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokracije.

Usprkos značajnim razlikama u društvenom i povijesnom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokracija zamijenjena kapitalističkom „financijskom aristokracijom.“^[4] No rat između suvremene aristokracije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne „dužničke krize“ – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008. – međunarodne financijske institucije bile su u sukobu s demokracijom. Interesi globalnih banaka su opetovano bili važniji od volje naroda. Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom studenog:

3. studenog prošle godine vođe Europske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Georgiosa Papandreoua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje financijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreou je ubrzo smijenjen^[5].
Tjedan dana kasnije Lucas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Europske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.
Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktoa Goldman Sachsa Mario Monti. Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako si „Italija ne može priuštiti izbore za vrijeme gospodarske krize.“^[6]

Kad smo već kod izbora, španjolski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri. No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. „Ukoliko se skoro pa nitko ne zanima za izbore", primijetio je, "tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju.“^[7]

Usporedno s porastom prepoznavanja „vladavine tržišta“ nestaju čak i najosnovniji oblici demokracije. Nigdje nije napad na demokraciju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog „spašavanja“ Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje europskih banaka u nizu^[8]. S obzirom na to da je cijena povrata duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U „spasonosnom“ sporazumu čak stoji:

Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodani amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
„Zajmovi“ dani Grčkoj smjestit će se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na mirovine ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
Strani zajmodavci imat će pravo zaplijeniti zlatne rezerve grčke narodne banke.
Posebna radna grupa EU imat će „pojačanu i trajnu“ prisutnost u Ateni te će nadzirati sve odluke grčke vlade o financijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokracije uopće mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen suvremenoj inačici dužničkog ropstva u kojemu se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica bit će srezana za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobit će otkaz, a mirovine će biti brutalno srezane. Životni standard past će za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tijekom koje je doživjela pad veći od 20%) past će još na niže grane. Nestat će više od 60.000 malih i srednjih poduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru. Nezaposlenost mladih popet će se na više od 50%^[9]. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih prosvjeda i sukoba s policijom. Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalista, „ljudi doslovce gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka.“^[10]

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokracije i ekonomske pravde. Morat će oživjeti značenje demokracije kao „vladavine siromašnih“ – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokracije morat će odlučno raskrstiti s liberalizmom produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokracija, primjećuje Ellen Meiskins Wood, „ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta.“^[11] Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokracije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru „slavne atenske demokracije“ kao što to zastupa C. L. R. James^[12]. Podrazumijeva i prakticiranje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street^[13]. Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokracije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

David McNally

S engleskog preveo Velimir Gašparac

Originalno objavljeno na Internet stranici D. McNallyja.

Bilješke:

[1] Aristotel, Ustav Atenski, 2. pogl. Nije sigurno je li ovaj tekst napisao Aristotel ili netko od njegovih učenika
[2] Vidi W. G. Forrest, The Emergence of Greek Democracy, 6. pogl. i monumentalno istraživanje G. E. M. de St. Croix, The Class Struggle in the Ancient Greek World. Istina je, naravno, da je participativna demokracija koju su stvorili dubinski bila ograničena isključenošću žena i robova. No, kao što je C. L. R. James, jedan od velikih zagovaratelja drevne demokracije, ustvrdio: „Oni koji su skloni napasti grčku demokraciju zbog ropstva nisu toliko zainteresirani za obranu robova koliko su zainteresirani za napad na demokraciju.“ Vidi James, Every Cook Can Govern: A Study of Democracy in Ancient Greece (dio “Slavery and Women”); dostupno na: http://www.marxists.org/archive/james-clr/works/1956/06/every-cook.htm
[3] Aristotel, Politika, knjiga VI., pogl. 2.
[4] Za više o ideji „financijske aristokracije“ u kapitalističkom društvu vidi Karl Marx, The Class Struggles in France, 1848 to 1850” u Marx, Surveys from Exile, str. 36-38.
[5] To ne znači da je Papandreou bio prijatelj grčkih radnika. Bio je potpuno predan politikama mjera štednje, no zabrinut za očuvanje legitimnosti.
[6] “Italy races to install Monti,” Financial Times, 14. studenog 2011.
[7] Stephen Burgen, “Protests pointed to new way forward,” Guardian, 12. studenog 2011.
[8] Vidi autorov blog, “Follow the Money: Behind the European Debt Crisis Lie More Bank Bailouts,” dostupno na: http://davidmcnally.org/?p=403
[9] Eric Reguly, “Second bailout hasn’t stopped the Greek time bomb,” Globe and Mail, 25. veljače 2012.
[10] Ilias Iliopoulis, prenosi Helen Smith, “Greece lies bankrupt, humiliated and ablaze: is cradle of democracy finished?” Guardian, 13. veljače 2012.
[11] Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism, str. 234.
[12] C.L.R. James, ibid.
[13] Vidi autorovo predavanje “Radical Democracy and Popular Power: Thinking About New Socialisms for the 21st Century,” dostupno na: http://vimeo.com/24952896

Dijana Ćurković: Nebitne razlike između starih i novih pokušaja izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

2012-05-17T12:59:00.000+02:00

Asistentica na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dijana Ćurković usporedila je preambule prijedloga promjena ZZDVO-a prošle i sadašnje vlasti. U tekstovima koji sadrže ocjenu stanja, razloge za donošenje izmjena i očekivan ishod pronašla je odlomke koji se preklapaju i dokazuju da su glavni ciljevi dviju vlasti isti.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 12. travnja 2012. otvorilo je javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (dalje: ZID), a prvotni rok za slanje očitovanja o nacrtu prijedloga na adresu zzdvo2012@mzos.hr bio je 27. travnja 2012. Na zahtjev Sveučilišta u Zagrebu, a vjerojatno i mnogih drugih institucija, MZOS je javnu raspravu produžio do 11. svibnja 2012. i akademskoj zajednici na petnaest, odnosno jedanaest radnih dana za izjašnjavanje dodao još trinaest dana (devet radnih, a u Splitu osam, jer zahvaća blagdan sv. Duje). Možda je sasvim slučajno da se u godini kada se obilježava 67. obljetnica kapitulacije nacističke Njemačke, kao i oslobođenja Zagreba, javno raspravlja o ni manje ni više nego 67 izmjena Zakona koji je na snazi od 2003. Prošlo je više od pola stoljeća, a još se borimo protiv fašizma, no danas više nije baziran isključivo na razlikama u vjeri i nacionalnosti, nego i na imovinskom stanju, podrijetlu, stupnju obrazovanja, zaposlenju, dobi, spolu i ustvari svemu što vam padne na pamet. U nekim svojim točkama i ZID se dijelom kosi s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravnim dokumentom višim čak i od ustavâ pojedinih zemalja (čast iznimkama). Prema tome, mogli bismo reći da je ZID i više nego na tragu prijedlogâ iz dvomandatne vladavine HDZ-a. Njihovo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (š!) u više je navrata pokušalo progurati katkad novi zakon, a katkad nove zakone o znanosti i visokom obrazovanju, a čak su pokušali sastaviti i zakon o sveučilištu, ali je ocijenjen kao protuustavan (kao i pokoji drugi potezi bivše vlasti) i, uz druga dva, u javnoj raspravi odbačen. Ne ulazeći u sam tekst izmjena, nego već i na temelju preambula prijedloga, vidljivo je da nova Vlada nazovi lijevog centra nastavlja s neoliberalnom politikom koja teži elitizaciji, etatizaciji i komercijalizaciji svih sfera ljudskoga djelovanja, pa tako i onih uređenih navedenim zakonom.

Sličnost dviju vlasti nije slučajna. I bivša i sadašnja imaju isti uzor, Europsku uniju, što potvrđuje i saborska gotovo jednoglasna odluka o priključivanju Republike Hrvatske tom savezu. Na referendumu se građani nisu iskazali, pa je nas 47,5% natpolovičnom većinom (a s dijasporom čak i većom) odlučilo da je stav Sabora ispravan. Postavlja se pitanje tko u Saboru predstavlja 648.897 Hrvata koji su se na referendumu izjasnili protiv (onaj suzdržani je za komadičak polovice glasačkog tijela koja nije ni izašla), no to i nije toliko bitno. Dosta je bitnije zašto nije prošao referendum za smjenu načelnika Pučišća, na koji je također izašlo skoro pola mještana, a najbitnije pitanje u ovoj javnoj raspravi jest zašto je ignorirana prošla. Preambula novog prijedloga, koja sadrži ocjenu stanja, razloge za donošenje izmjena i očekivan ishod, i na prvi je pogled slična već prožvakanim preambulama prošlih prijedloga, a usporedba tekstova pokazuje da su na nekim mjestima identični. Tako se u svima autori pozivaju na "dobru praksu EU" iako se sami prijedlozi nipošto ne mogu opisati kao dobri, a pogotovo ne kao dobra praksa, jer u i pojedinim zemljama EU već godinama traju borbe protiv zadiranja politike i privatnog kapitala u akademiju. Želimo li dobru praksu, trebali bismo se ugledati na zakonodavstva poput finskog, u kojem je školstvo javno financirano od vrtića do doktorata, a ne poput britanskog, u kojem su školarine na privatnim fakultetima više i od vrtoglavih 50.000 funti (oko pola milijuna kuna). Osim toga, zanimljivo je da su i nacrti izmjena nastali prije referenduma u svom stavu prema EU isti kao i ovaj nakon referenduma, što govori da je sam čin bliže farsi nego demokraciji.

O zakonima su se službeno očitovale brojne institucije, no javna rasprava nije za javnost, nego se očitovanja šalju na e-adresu MZOS-a. Usporedivši Fuchsove prijedloge zakona s Jovanovićevim prijedlozima izmjena zakona, čini se da bi umjesto osvrta na prijedloge bilo dovoljno poslati link na prošlogodišnju javnu raspravu, ili barem Vjetrobranski podsjetnik, ako je neskraćena rasprava predug tekst. Naravno, nije sve u zakonima isto. Prošlogodišnji nacrt Zakona o sveučilištu obrazložen je na 8 stranica, a prijedlog Kukuriku koalicije na 11. Druge dvije preambule su duže: odbačeni nacrt Zakona o visokom obrazovanju objašnjen je na prvih 12 stranica, a nacrt Zakona o znanstvenoj djelatnosti na 15. Tekstovi nisu skroz isti, ali su protkani istim ciljevima, oko kojih su se očitovali i neki tamo dekani fakulteta kojih se donošenje zakona valjda ne tiče: "Dekani Pravnih fakulteta iznova zaključuju da su nacrti navedenih zakona formalno i sadržajno u potpunosti neprihvatljivi te da ih treba odmah povući iz daljnje procedure radi izbjegavanja nesagledive štete po sustav visokog obrazovanja i znanosti." MZOŠ ih nije povukao iz procedure, nego je završeno zasjedanje Sabora prije nego su do kraja raspravljeni. Slične zakone danas gura MZOS (kažem zakone jer je izmijenjeno više od 30% teksta starog zakona, što prelazi opseg izmjena i dopuna, usp. unesene izmjene). Napomenimo da su iz MZOS-a 27. travnja 2012. objavili i dva nova nacrta prijedloga zakona: o napredovanju u znanstvenim zvanjima i o Nacionalnom vijeću za znanost. Pravnicima ostaje da utvrde i je li zakonito predložiti prilagodbu drugih zakona izmjenama koje još nisu usvojene. Pravno to možda nije toliko sporno koliko etički, no budući da je i ova Vlada, ponudivši prijedloge u suštini iste kao i prethodna, jasno pokazala akademskoj zajednici da je ne zanimaju zaključci javne rasprave - što očekivati doli nastavak moralne nakarade.

U prvom je redu važno reći da su prijedlozi (izmjena) zakona u svojoj suštini toliko slični da novi ustvari izgledaju kao da je netko lektorirao Fuchsove. Ciljevi im imaju neporecive sličnosti. Prošla vlast je u ZZD (str. 3) ciljeve definirala ovako: „Glavni su ciljevi znanstvene i tehnologijske politike povećanje ulaganja u znanost, istraživanje i razvoj temeljeni na načelu izvrsnosti te njihova veća učinkovitost, preustroj znanstvenog sustava, poticanje istraživačkih partnerstava i jačanje sustava potpore za kvalitetne mlade istraživače, snažno povezivanje znanosti i gospodarstva i uspostava poticajnog okvira za njihov usklađeni razvoj, podrška mjerama namijenjenim razvoju tehnologije i inovacija, te intenzivnije sudjelovanje hrvatskih znanstvenika u okvirnim programima Europske Unije.“ (isticanje D. Ć.) Usklađivanje s EU bilo je dakle u prijedlogu zakona i prije referenduma o ulasku Hrvatske u tu zajednicu, a ovogodišnji prijedlog, nakon referenduma, ima istu politiku, ovaj put poduprtu glasom naroda. U ZID-u su preuzeta četiri glavna strateška cilja EU: a) ostvarenje cjeloživotnog učenja i mobilnosti, b) poboljšanje kvalitete i učinkovitosti, c) unapređivanje ravnopravnosti, socijalne kohezije i aktivnog građanstva, d) poboljšanje kreativnosti i inovacija, uključujući i poduzetništvo. (str. 3-4) Zanimljiv je cilj naveden pod c), posebno ako se uzme u obzir da se građanstvo prošlih godina aktiviralo, ali je taj aktivizam ipak zanemaren. U proglasu objavljenom 13. siječnja 2011., ali i u svim ostalim medijskim istupima, Akademska solidarnost iščitala je drugačiju agendu izmjena zakona, koja se može svesti na tri glavna cilja: 1. poticanje konkurentnosti među studentima i mladim znanstvenicima, predstavljeno kao poticanje izvrsnosti i učinkovitosti; 2. pojačanje političke kontrole nad sveučilištima i javnim institutima uvođenjem zatvorenih nadzornih vijeća i povećanjem ministarskih ovlasti, predstavljeno kao povećanje autonomije; i 3. komercijalizacija znanosti i visokoga školstva, predstavljena kao nužno povezivanje s gospodarskim sektorom. Usporedba nacrta prijedloga (izmjena) zakona prošle i sadašnje vlasti prikazana u nastavku daje paragrafe starih i novih tekstova koji se poklapaju, a pronađene podudarnosti raspoređene su prema navedenim ciljevima.

Iz praktičnih razloga obrađen je ograničen broj primjera, i to samo iz ZZD-a i ZID-a, ali treba spomenuti da su tekstovi podudarni u mnogočemu, pa čak i u pogreškama. Tako se, primjerice, ni u prošlogodišnjim ni u ovogodišnjim prijedlozima među zakonima koji upravljaju akademskom zajednicom ne spominje Zakon o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjestnosti. Podatkovne tablice na koje se i prošlogodišnja i ovogodišnja Vlada pozivaju pune su netočnih podataka, pa je ostavljena Tablica 1 koja se kosi s Tablicom 3 (prva prikazuje navodno povećanje, a druga smanjenje proračunskih izdataka), a „neučinkovitost“ se opet izjednačava sa scientometrijski definiranom međunarodnom nepriznatošću, što je također prošle godine istaknuto kao pogrešno. To su samo neki od argumenata koje je nova Vlada prečula kad je odlučila u javnu raspravu pustiti prepisani nacrt izmjena. Za lakšu usporedbu, razlike u citiranim odjeljcima boldane su.

1. Konkurentnost umjesto kolaborativnost

Još za vrijeme uvođenja ECTS-bodova i bolonjskog sustava kao štetan cilj prepoznato je poticanje natjecateljskog, takoreći poduzetničkog duha među studentima, a napose i (mladim) znanstvenicima. Istraživački ili kakav drugi rad se boduje, a od samih početaka šalje se jasna poruka: nema mjesta za sve, samo najbolji ostaju, samo - izvrsni. Riječ ovdje nije više samo ocjena poput odličan ili vrlo dobar, ona je stalni epitet neoliberalne zakonodavne poetike. Kako uopće neutralno definirati izvrsnost? Je li Vladimir Vidrić manji pjesnik od Luka Paljetka? Bi li Albert Einstein ikad napredovao u zvanju po današnjim kriterijima? Može li se znanost ili, vezano, umjetnost uopće na taj način kategorizirati? Dijalektičke i umjetničkoteorijske rasprave ostavit ću filozofima i teoretičarima umjetnosti, jer smatram da je ocjenjivanje kako umjetnosti tako i znanosti samo po sebi subjektivno, a istinski odlični ne moraju nužno imati same petice u indeksu. Uspješnost se ne može mjeriti statističkim podacima. Kao savršena demonstracija može poslužiti primjer studenta koji mora raditi uz studij jer su mu roditelji na burzi ili ne zarađuju dovoljno da bi mu priuštili dostojan (tj. studentski) život. Ako mu se usto naplaćuju i ECTS-ovi, na njemu je dodatni pritisak, a pod stresom je lakše griješiti, što se može odraziti na ocjenama. Time se oni s nižim kućnim budžetom stavljaju u neravnopravan položaj prema kolegama koji su, primjerice stanovnici sveučilišnih gradova. Pojedinac je u konkurentnom okruženju također pod velikim opterećenjem, čime se guši i sloboda istraživanja i jednakost istraživača te povećava mogućnost grešaka, što u konačnici šteti i projektima odnosno studijima. Suradnja, bilo projektna, međuprojektna, međuinstitucijska ili međunarodna, mora biti temeljni cilj ucrtan u Zakon, na koji se i u ZZD-u i u ZID-u osvrću tek usputno.

ZZD: Analiza dosadašnje uspješnosti sustava znanstvenih novaka ukazala je na činjenicu da čak više od polovice znanstvenih novaka nikada ne uspije doktorirati. Time se postavlja pitanje uspješnosti i učinkovitosti ulaganja u program znanstvenih novaka, te kristalizira potreba uspostavljanja jasnog sustava odgovornosti samog novaka, mentora i ustanove na kojoj je novak zaposlen. (str. 5)

ZID: Analiza dosadašnje uspješnosti sustava znanstvenih novaka istaknula je činjenicu da čak više od polovice znanstvenih novaka nikada ne uspije doktorirati. Time se postavlja pitanje uspješnosti i učinkovitosti ulaganja u program znanstvenih novaka te se čini nužnim uspostavljanje jasnog sustava odgovornosti novaka, mentora i ustanove u kojoj je novak zaposlen, što se u razvijenome znanstvom sustavu postiže projektnim financiranjem. (str. 5)

Već iz prvog primjera može se vidjeti da se od Fuchsovih prijedloga Jovanovićev razlikuje tek u sitnim pravopisnim pomacima pa je glagol ukazati promijenjen u glagol istaknuti, uspostavljanje odgovornosti nije iskristalizirana potreba, nego se čini nužnim. Određena zamjenica samoga je izbačena, a dodano je obrazloženje da će projektno financiranje riješiti ovaj problem. Ipak, razlozi zbog kojih velika većina primljenih novaka nije ispunila svoju ugovornu obvezu (obranila doktorat) nisu navedeni, a bez uvida u uzroke, ne mogu se predvidjeti posljedice. Stoga možemo zaključiti da je dodana surečenica o razvijenome znanstvenom sustavu floskula ili na novohrvatskom: ispraznica.

ZZD: Aktualni sustav napredovanja u znanosti (i vezano, u visokom obrazovanju) koji je u primjeni od 2003., propisuje obavezno napredovanje u karijeri i u konačnici je doveo do stvaranja kadrovske strukture u kojoj je najveći broj znanstvenika u najvišem znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika (odnosno redovnog profesora). (str. 5)

ZID: Sadašnji sustav napredovanja u znanosti i visokom obrazovanju, koji je u primjeni od 2003., propisuje obvezno napredovanje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim radnim mjestima. S obzirom na aktualne uvjete za izbor u znanstvena zvanja, koje donosi Nacionalno vijeće za znanost, a koji su ponajprije scijentometrijski (...), u konačnici je stvorena kadrovska struktura u kojoj je najveći broj znanstvenika u najvišem znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika (što je preduvjet za znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora).(str. 5)

Citirani odlomak odnosi se na velik broj profesora i znanstvenika u najvišim zvanjima. Posuđenica aktualni zamijenjena je riječju sadašnji. Prvi je pasus iz ZZD-a pa je u zagradama dodano da se isto odnosi i na visoko školstvo, što u drugom pasusu nije u zagradama jer su pitanja i znanosti i visokog obrazovanja uređena jednim zakonom. Riječ obavezno lektorirana je u obvezno. Riječ karijera je parafrazirana pa se umjesto u karijeri napreduje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim radnim mjestima, iako bi logičnije (i točnije) bilo reći da se napreduje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima, jer je napredovanje u zvanju uvjet za primanje na novo radno mjesto. U novom nacrtu izmjena navode se i pravilnici na temelju kojih se napreduje (tri točkice u citiranom tekstu stoje za nabrojene članke koji su izostavljeni radi uštede na znakovnom prostoru), a sljedeća rečenica je pasivizirana (umjesto u konačnici je doveo do stvaranja nalazimo u konačnici je stvorena). Na kraju, umjesto riječi odnosno u zagradama na kraju paragrafa nalazimo surečenicu što je preduvjet za znanstveno-nastavno zvanje, iako zvanje znanstvenog savjetnika nije preduvjet, nego ekvivalnet zvanju redovnog profesora. Redovni profesori u novom su nacrtu redoviti. Suštinska poruka, da je sustav preopterećen seniorima, u oba je prijedloga ista, iako je i u prošlogodišnjoj javnoj raspravi ideja čišćenja sustava od starijih osuđena.

ZZD: Hrvatska zaostaje za Europskom Unijom po broju međunarodno relevantnih objavljenih publikacija (Tablica 4.) po broju stanovnika. Iako su publikacije trenutno zapravo jedini pokazatelj uspješnosti rada znanstvenika (Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja (...)), u znanstvenoj zajednici još uvijek ima segmenata gdje nije općeprihvaćeno da su relevantne publikacije conditio sine qua non sustavnog znanstvenog rada. (str. 7)

ZID: Hrvatska zaostaje za Europskom unijom po broju međunarodno relevantnih objavljenih publikacija po broju stanovnika. Iako su publikacije trenutno zapravo jedini pokazatelj uspješnosti rada znanstvenika, sukladno Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, u znanstvenoj zajednici još uvijek ponegdje nije općeprihvaćeno da su međunarodno relevantne publikacije osnovni preduvjet i pokazatelj sustavnoga znanstvenog rada, osim pojedinih polja humanističkih znanosti. (str. 5-6)

Posljednji navedeni primjer lijepljenja Fuchsovih prijedloga o poticanju konkurentnosti umjesto suradnje među znanstvenicima također ima pravopisne, a ne sadržajne izmjene. U starome nacrtu puni naziv EU piše se s oba velika početna slova (Europska Unija) pa možemo reći da se pravopisno tretira kao država (svi članovi naziva pišu se velikim početnim slovom), a u novome je ipak zajednica, pa joj je drugo početno slovo malo (Europska unija). U ZID-u nema Tablice 4. pa tako ni napomene o njoj. U starome su u zagradama navedeni članci Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, dok je u novome Pravilnik samo spomenut, i to ne u zagradama, nego u umetnutoj sitagmi sukladno Pravilniku. Ocjena da još uvijek ima segmenata gdje nije općeprihvaćeno mišljenje da su publikacije najvažnije za napredovanje zamijenjena je blažom konstatacijom da ponegdje to mišljenje nije općeprihvaćeno. Relevantne publikacije postale su međunarodno relevantne publikacije, a latinska sentencija conditio sine qua non prevedena je riječima osnovni preduvjet i pokazatelj. Na kraju je dodana i ograda o pojedinim poljima humanističkih znanosti za koje, riječima tvoraca nacrta, nije bitno međunarodno objavljivanje, čime su stavljene u neravnopravan položaj prema prirodnima, što nije ni prvi ni zadnji put ni u starim ni u novim nacrtima (izmjena) zakona.

Od drugih mjesta važno je navesti da se i u ZZD-u i u ZID-u umjesto povezanih radnih mjesta znanstvnog novaka (asistenta) i višeg asistenta predlaže uvođenje odvojenih radnih mjesta asistenta i postdoktoranda (Čl. 20. ZID-a, Čl. 42. ZZD-a). Predložene izmjene, ako se usvoje, asistentima koji su trenutno u sustavu retroaktivno, što je pravno tek iznimno dopustivo, mijenjaju ugovore o radu potpisane na 6 godina (uz mogućnost produženja za još 4 godine) na ugovore koji se prekidaju u trenutku kada asistent obrani doktorat. Ako će posljedica stjecanja titule doktora znanosti biti odlazak na burzu, nitko pri zdravoj pameti neće doktorirati prije roka, nego će odugovlačiti s obranom jer se ni režije ni krediti ne plaćaju sami. To je sve osim poticanja izvrsnosti. Ona se pak češće ne mjeri rezlutatima nego podobnošću, što je trajni problem u akademskoj zajednici, a postoje slučajevi kažnjavanja i mobingiranja odličnih radnika. U preambuli se ističe briga za asistente, 'posebno najuspješnije' – a za nagradu nam prvo svima, uspješnima i manje uspješnima, daju jednosmjernu kartu za burzu na kojoj je trenutno više od 330.000 Hrvata, od čega oko 20.000 (6%) prekvaliviciranih, tj. s diplomom. Značenja se, poput zakona, različito tumače, a po mom tumačenju, briga za asistente izgledala bi nešto drugačije od predloženog.

2. Politička kontrola umjesto političke slobode

Iako u okvirima predstavničke demokracije građani imaju pravo na političku raznolikost, u praksi se često politički stavovi stigmatiziraju. Tako se anarhizam smatra ekvivalentom nasilnim, kaotičnim ili u najmanju ruku utopijskim sustavima, a anarhisti gledaju s visoka. Upravo suprotno, anarhizam zahtijeva disciplinu i odgovornost i prije svega transparentnost. Izravno demokratsko organiziranje, zbog svoje nehijerarhijske strukture, blisko je pojmu anarhije, te se uz postojeću stigmu teško može proširiti. Ipak, osvrnemo li se na hrvatsku stvarnost, umjesto slike koja nam se servira o društvu pojedinaca nesposobnih za donošenje odluka i politika, vidjet ćemo sliku napaćenog, popljačkanog, besposlenog i kriminalnog društva stvorenog lošim odlukama i politikama vlasti. Nije li vrijeme da se iskušaju drugačiji oblici demokracije? Upravo je akademska zajednica idealan prostor za stvaranje demokratskog sustava u kojemu, ne samo nominalno, odlučivanju, dokumentima i raspravi imaju pristup svi koji su zainteresirani, a pripadaju toj zajednici. Upravo su izmjene zakona prostor za stvaranje dijaloga ne samo između akademske zajednice i vlasti, nego i unutar akademske zajednice same. U 21. stoljeću postoji i virtualni prostor na kojemu se može raspravljati i ostvariti takav dijalog, a bez njega se u buduće promjene zakona ne smije ulaziti.

ZZD: Dodatni izazov za Hrvatsku predstavlja kontinuirano usklađivanje znanstvenog sustava s promjenama i napretkom Europskog istraživačkog prostora u kontekstu skorog pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, te sukladno tome inkorporiranje smjernica nove strategije na europskoj razini, Europa 2020, u referentni okvir koji definira i usmjerava razvoj znanstvenog sustava. (str. 3)

ZID: Novi izazov za Hrvatsku predstavlja kontinuirano usklađivanje znanstvenog sustava s promjenama i napretkom Europskoga istraživačkog prostora u kontekstu skorog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, te sukladno tome ugrađivanje smjernica nove strategije na europskoj razini, Europa 2020, okvir koji definira i usmjerava razvoj sustava znanosti i visokog obrazovanja. (str. 2)

Govoreći o političkoj kontroli, neizbježna tema je EU. Prije referenduma, usklađivanje znanstvenog sustava ocijenjeno je kao dodatni izazov, dok je nakon referenduma to novi izazov. Iako u znanstvenog izostaje, u Europskoga se pojavljuje navezak a, inkorporiranje je ugrađivanje, okvir je referentni okvir, a različit je, dakako, i sustav na koji se tekst referira (prvi je znanstveni a drugi i visokoškolski). Ipak, temeljna poruka je jasna: EU definira i usmjerava razvoj sustava. Umjesto da sve više ljudi bude uključeno u donošenje politike - i projekta i odsjeka ili odjela i vijećâ pa i samoga ministarstva - ona je definirana, a na znanstvenim i obrazovnim radnicima je da izvršavaju naredbe.

ZZD: Cilj i svrha Zakona o znanstvenoj djelatnosti (u daljnjem tekstu: Zakon) stvaranje je preduvjeta za izgradnju znanstvenog i inovacijskog sustava usmjerenog na potrebe društva u cjelini, s osobitim naglaskom na povećanje konkurentnosti Hrvatske na međunarodnoj razini i prilagodbe i obveze koje za Hrvatske proizlaze iz skorašnjeg očekivanog punopravnog članstva u Europskoj Uniji, imajući na umu primjere dobre prakse na razini Unije. (str. 9)

ZID: Stoga je cilj i svrha ovog Zakona stvaranje daljnjih preduvjeta za izgradnju znanstvenog i inovacijskog sustava usmjerenog na javno dobro, potrebe društva u cjelini, s osobitim naglaskom na povećanje konkurentnosti Hrvatske na međunarodnoj razini te prilagodbe obvezama koje za Hrvatske proizlaze iz skorašnjega očekivanoga punopravnog članstva u Europskoj uniji, imajući na umu primjere dobre prakse na razini unije. (str. 8)

Ironično, kasnije se u tekstu govori o potrebama društva u cjelini, s tim da je u ZID-u dodana sintagma javno dobro, koja i sama ima dašak ironije, posebno s obzirom na dio o komercijalizaciji, privatizaciji i povezivanju s gospodarstvom koji je obrađen u sljedećem poglavlju. Kao što znanje treba biti jednako dostupno svima, znanstveni sustavi trebaju se prilagođavati znanstvenicima, znanosti, i prema tome razvijati projekte i samu zajednicu. Jedino tako bit će konkurentniji na višim razinama. Iz gornjeg citata vidljive su diskurzivne (stoga, u daljem tekstu i sl.) i pravopisne razlike (ob[a]veze, i je promijenjeno u te), a posljednja riječ u novom zakonu krivo je lektorirana; trebalo je ostati veliko početno slovo, jer riječ je riječ naziv državne zajednice.

ZZD: Zakonom se, zatim, određuje i nadležnost i ustroj Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju, koje će u novoj strukturi preuzeti neke od dosadašnjih obveza postojećeg Nacionalnog vijeća za znanost, ali i posjedovati veću odgovornost za usmjeravanje i praćenje znanstvene djelatnosti i tehnologije u Hrvatskoj. (str. 10)

ZID: Zakonom se određuje nadležnost i ustroj novoga Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju, koje će u novoj strukturi preuzeti neke od dosadašnjih obveza Nacionalnog vijeća za znanost, Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, Vijeća za nacionalni inovacijski sustav i Tehnologijskog vijeća, ali i iskazivati veću odgovornost za usmjeravanje i praćenje visokog obrazovanja, znanstvene djelatnosti i inovacijskog sustava u Hrvatskoj. (str. 8)

Da bi se osigurala kontrola nad sveučilištnom i znanstvenom zajednicom, predlažu se promjene i Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju, koje je MZOŠ prošle godine htio rascijepiti na više vijeća, pa je u ZID-u dodano visoko obrazovanje. Usto su nabrojena i četiri vijeća koja su u ZZD-u tek spomenuta. Vijeće čije osnivanje predlaže i stara i nova vlada, prema staroj bi posjedovalo odgovornost, a po novoj iskazivalo. Također, u ZID-u je tehnologija zamijenjena inovacijskim sustavom i dodano je visoko obrazovanje.

I prošla i sadašnja vlast gotovo na isti način iskazuju potrebu za političkom kontrolom. Paradoksalno, samu politiku akademske zajednice ne bi diktirala ni prva ni druga vlast, nego bi dolazila s još viših i zatvorenijih instanci. Međunarodna suradnja treba se poticati, ali primjerice povećanjem broja državnih stipendija za inozemstvo, a ne uvođenjem nadzornih tijela koja bi birokratski provodila kancelarske direktive. Autonomija akademske zajednice treba biti zaštićena, a u sastavu Nacionalnog vijeća za znanost trebali bi sjediti delegati izglasani na kratko vrijeme s obvezom da prvo obavijeste zajednicu, a zatim prenesu odluku, kako o izmjenama Zakona, tako i o drugim pitanjima.

3. Komercijalizacija umjesto znanstvene slobode

Navodeći ciljeve ni ZZD ni ZID ne kriju da je nužno uključivanje privatnog kapitala u akademsku zajednicu da bi se osigurao njen opstanak. Isplativost pojedinih istraživanja postaje jedan od važnijih faktora u planiranju istraživanja, što je i naoko upitno. Znači li to da tržišno bezvrijedan projekt ne može biti izvrstan? Ni MZOŠ ni MZOS ne odgovaraju na ovo pitanje, ali njihovi prijedlozi sugeriraju znanstvenicima i profesorima da pri planiranju rada razmotre moguću tržišnu projekciju prihoda i rashoda. Pritom ne uzimaju u obzir da se u znanosti i visokom školstvu, slično kao ni u zdravstvu, ne može napraviti precizna bilanca, jer se ne može predvidjeti kada će doći do nekog većeg znanstvenog ili umjetničkog dostignuća (ili kad će se tko razboljeti) koje je u prvom redu važno za samu akademsku zajednicu i društvo, a tek onda i tržište. Ipak, hrvatske vlasti postigle su konsenzus o privatizaciji dijela akademske zajednice, a to se vidi primjerice u rečenici koja je, osim u prvoj riječi, identična u starim i novim tekstovima:

ZZD: Navedena strategija stavlja poseban naglasak na koncept inteligentnog rasta, koji objedinjuje velik broj elemenata, uključujući podizanje kvalitete obrazovanja, poboljšanje istraživačke djelatnosti, promociju inovacija i prijenosa znanja, potpunu iskoristivost informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te osiguravanje uvjeta za komercijalizaciju novih proizvoda i usluga. (str. 3)

ZID: Europska strategija stavlja poseban naglasak na koncept inteligentnog rasta, koji ujedinjuje velik broj elemenata, uključujući podizanje kvalitete obrazovanja, poboljšanje istraživačke djelatnosti, promociju inovacija i prijenosa znanja, potpunu iskoristivost informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te osiguravanje uvjeta za komercijalizaciju novih proizvoda i usluga. (str. 2)

Koncept inteligentnog rasta pokušava se primijeniti na inteligenciju, a o znanosti i visokom obrazovanju govori se kao o proizvodima i uslugama. Ponavljam, bez koketiranja s okultnim proricanjima budućnosti nemoguće je točno predvidjeti koliki će biti doprinos nekog projekta znanosti. Približno se mogu odrediti potrebe za ulaganjima na temelju opsežnih analiza, no takve u našim prilikama izostaju, što se vidi i u činjenici da su u ZID-u prepisani podaci iz ZZD-a.

ZZD: Donositelji javnih politika u području znanosti, uz pomoć akademske zajednice, donijet će na taj način jasne ciljeve znanstvenih istraživanja za društvo i gospodarski rast. (str. 13)

ZID: U području znanosti, visokog obrazovanja i inovacija, uz pomoć akademske zajednice i gospodarstva, donijet će se na taj način jasni ciljevi znanstvenih istraživanja i visokog obrazovanja za javno dobro, održivi i uključivi razvoj društva te gospodarski rast. (str. 10)

Ovaj primjer pokazuje da je Kukuriku vlast malo proširila svoju ocjenu. Ispravno su uklonili distantnu paraonomaziju donositelji će donijeti, i to tako da je rečenica pasivizirana pomoću se. U lingvistici se taj glagolski oblik naziva bezlični pasiv, jer mu je agens poopćen u 3. licu jednine pa ustvari nema lica. Sukladno, imenski skup jasni ciljevi prebačen je iz akuzativa (objekt) u nominativ (subjekt). Bezlični pasiv obično se upotrebljava kada je agens nepoznat ili nebitan, pa bismo mogli izvući zaključak da se vrlo važno pitanje, donositelja ciljeva marginalizira. Još jednom dodani su visoko obrazovanje i javno dobro, a inovacija je svakako uvođenje diskursa nevladinih udruga dodavanjem skupa održivi i uključivi razvoj, a veznik i zamijenjen je veznikom te.

ZZD: I preporuke Europske komisije, sadržane u Izvješću o napretku za Hrvatsku u 2010. godini, ukazuju na nužnost većeg uključivanja hrvatskih znanstvenika u europske znanstveno-istraživačke programe s naglaskom na Sedmi okvirni program, poticanje ulaganja privatnog sektora u znanstveno-istraživačku djelatnost i unaprjeđenje sustava financiranja znanosti u smislu stavljanja naglaska na konkurentnost i okrupnjavanje znanstvenih projekata i znanstvenog potencijala. (str. 4)

ZID: Preporuke Europske komisije, navedene u Izvješću o napretku za Hrvatsku u 2010. godini, ističu potrebu većeg uključivanja hrv. znanstvenika u europske znanstveno-istraživačke programe s naglaskom na Sedmi okvirni program, poticanje ulaganja privatnog sektora u znanstveno-istraživačku djelatnost i unapređenje sustava financiranja znanosti u smislu stavljanja naglaska na konkurentnost i okrupnjavanje znanstvenih projekata i znanstvenog potencijala. (str. 3)

Osim izbacivanja kontekstno određenog veznika i s početka, nova Vlada zamijenila je izraz ukazuju na nužnost izrazom ističu potrebu, a promjena u politici prema privatnom sektoru nema. Riječ unapređenje jednom ima, a drugi put nema j, dok joj je značenje protumačeno na isti način, s posebnim obzirom na konkurentnosti i okrupnjavanju projekata. Projektno udruživanje ne zvuči kao loš prijedlog, no ono bi bilo organizirano prema strogim hijerarhijama, a u znanosti je vrlo važno fleksibilno pristupiti projektu i prihvatiti da se on može na pola puta iz temelja promijeniti, što bi u birokratiziranom društvu bilo poprilično teško ostvarivo.

ZZD: Zakon nadalje regulira način financiranja javnih znanstvenih instituta uvođenjem novog sustava programskih ugovora. Predviđeno je da se programskim ugovorima uređuje trogodišnje plansko financiranje javnih znanstvenih instituta koje obuhvaća sve tri komponente proračuna – osnovnu, razvojnu i komponentu proračuna natječajnih prihoda. (str. 12)

ZID: Zakon nadalje omogućuje novi, institucijski način financiranja javnih znanstvenih instituta i sveučilišta uvođenjem sustava programskih ugovora. Predviđeno je da se programskim ugovorima uređuje trogodišnje plansko financiranje dijela djelatnosti (npr. znanstvene djelatnosti) javnih znanstvenih instituta i sveučilišta koje obuhvaća osnovnu i razvojnu komponentu proračuna. (str. 9)

Posljednji primjer na koji ću se osvrnuti u analizi odnosi se na donošenje programskih ugovora, koji nisu do kraja definirani ni prošle ni ove godine. U ZZD-u zakon regulira, a u ZID-u omogućuje način financiranja. Pridjev novi pomaknut je bliže početku rečenice, a dodan mu je i pridjev institucijski. U starome prijedlogu govori se o tri komponente proračuna a u novome samo o osnovnoj i razvojnoj.

Uvođenje programskih ugovora i povezivanje s gospodarstvom nekritički se pozdravljaju u nadi da će rasteretiti državna izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje. Pritom se izostavlja podatak da vrlo visok postotak budžeta odlazi na plaće, posebno na doktorskim studijima, kojih je u Hrvatskoj oko 150, jer su se, riječima prorektorice Sveučilišta u Zagrebu Melite Kovačević na tribini 25. travnja 2012. znakovitog naziva Trebaju li nam doktori znanosti? Perspektive mladih znanstvenika u Republici Hrvatskoj, dopusnice dijelile šakom i kapom. Iako je analiza ovih tekstova u prvom redu tekstualna, pokazalo se da je akademska zajednica puna problema, što će, vjerujem, potvrditi bilo koji njezin član, a pravi put k rješenjima nije donošenje novih zakona, koji će potencijalno ugroziti čitavu zajednicu, nego provođenje postojećih zakona i iscrpnih analiza stanja na temelju kojih se mogu predložiti konkretna rješenja.

Tko vlada?

Bez analize teksta zakona, nego već i iz usporedbe tekstova preambula samo jednoga prijedloga zakona (o znanosti) prošle vlasti i prijedloga izmjena zakona nove vlasti primijećeni su pravopisni pomaci, ali suštinskih promjena nema. Cilj je bio pokazati u kolikoj se mjeri politika stare i nove vlasti preklapa, a rezultati analize potvrđuju da promjenom vlasti nije došlo do promjene vladajućih struktura. Kukuriku koalicija pokrenula je zakonodavnu proceduru kao da smo prošli kroz crvotočinu i preskočili posljednjih desetak, a posebno zadnjih nekoliko godina previranja u akademskoj zajednici. Osim što je dokument sastavljen netransparentno, takva je i javna rasprava, pa očitovanja pristigla na adresu MZOS-a do prije dva dana nigdje nisu objavljena, same izmjene zakona pune su spornih mjesta i trebaju biti u potpunosti odbačene, a izradi novih zakona treba se pristupiti u javnom dijalogu sa znanstvenom zajednicom, što je lako ostvarivo i online. U još uvijek slobodnoj virtualnoj zajednici svaki građanin ima priliku autonomno doprinjeti sastavljanju prijedloga zakona, ako ga to zanima.

Iako se riječ autonomija u preambulama spominje više puta, pitanje je u koliko se slučajeva njeno značenje može primijeniti. Primjerice, teret određivanja upisnih kvota studenata prebačen je na sveučilišta, što izgleda kao povećanje autonomije, no u realnosti je povećanje političke kontrole jer Ministarstvo određuje proračunske izdatke, čime posredno ograničava i broj redovnih studenata. Da bismo imali društvo znanja, svi građani trebaju imati jednak pristup svim studijima. Ni prošla ni sadašnja vlast ne razmatraju mogućnost javno financiranog obrazovanja na svim razinama, upravo suprotno: izričito zagovaraju povezivanje s gospodarskim sektorom, iako su pozitivne posljedice javno financiranog školstva obrazložene u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju Akademske solidarnosti. Školarine se ne smiju određivati ni temeljem programskih ugovora jer će se u tom slučaju znanstvena zajednica prije smanjiti po uzoru na model britanskih sveučilišta koja već zatvoraju odsjeke za filozofiju, antropologiju, talijanistiku i druge humanističke i društvene znanosti, nego proširiti, što joj je od pamtivijeka cilj.

Štošta je sporno u ovogodišnjim prijedlozima izmjena Zakona. Na asistentskoj razini najspornije je uručivanje otkaza umjesto dosadašnjeg petnaestpostotnog povišenja plaće nakon obrane doktorata, koja je, uz rad na projektu i predavanja, najvažnija ugovorna obveza. Na znanstveničkoj razini sporno je produženje minimalnog vremenskog perioda u nekom zvanju s tri na pet godina, jer bi sustav koji usitinu podržava izvrsnost trebao omogućiti, a ne kočiti napredak onih koji zadovoljavaju uvjete i prije roka. Na najvišoj razini sporna je dobna diskriminacija u zabrani rada starijima od 65, da bi se tobože oslobodila mjesta za asistente, čime se stvaraju tenzije između najmlađih i najstarijih u sustavu, iako se nigdje ne jamči da će se za svakog novog umirovljenika dobiti asistentska mjesta. Ukratko, sporno je da se ovo uopće događa jer su ovakvi prijedlozi zakona već više puta odbijeni. Retorički i pravopisni pomaci mogli bi se protumačiti kao korak naprijed, no uz njega nužno idu i dva unatrag – rasprave iz prošlosti jednostavno su zaboravljene, a akademska zajednica, ako odbije izmjene zakona, ali ne pristane na suradnju pri stvaranju novih, gubi mnogo više od svoje autonomije. Gubi dignitet i ugled u društvu za čiju bismo se dobrobit trebali brinuti.

Dijana Ćurković

Sindikat Akademska solidarnost

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.

2012-05-14T00:31:00.000+02:00

Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju - slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Prva faza: Kratkoročna ekonomska stabilizacija

Devalvacija

Devalvacija i stvaranje jedinstvenog deviznog tečaja (ukidanje deviznih kontrola i višestrukih deviznih tečaja) bitna su oruđa u vladinoj politici. Treba primijetiti da bretonvudske institucije izričito vrše devalvaciju. MMF igra glavnu ulogu u odluci da se devalvira.

Devizni tečaj određuje i realne cijene koje se plaćaju direktnim proizvođačima i realnu vrijednost njihovih zarada. Te realne zarade su smanjene što je posljedica porasta cijena i deindeksiranja plaća koje zahtijeva MMF.

Program javnog investiranja, koji također nadgleda Svjetska banka, zahtijeva da vlade oštro smanje broj investicijskih projekata. Koncept „investiranja koje treba odgovarati nametnutom cilju“ koristi se kako bi se potrošnja namijenjena za osnovnu ekonomsku i socijalnu infrastruktura smanjila na goli minimum.

U nekim slučajevima devalvacija daje osnovu za kratkotrajno ponovno oživljavanje cijelog komercijalnog poljoprivrednog sektora koji je orijentiran na izvoz. Profiti, pak, češće odlaze samo velikim komercijalnim operacijama i poljoprivrednim i industrijskim izvoznicima. U pripremnom razdoblju ovih devalvacija, bogate klase imaju dovoljno imaju dovoljno vremena da lokalnu valutu zamijene čvrstom valutom prije nego lokalna devalvira.

Nakon što se devalvacija provede, mijenjaju konvertibilnu valutu natrag u domaću valutu. Kada je švicarski franak devalvirao u siječnju 1994. godine (valuta koja se koristi u 13 bivših francuskih kolonija u Zapadnoj Africi), posjednici kapitala koji su svoj novac promijenili u konvertibilnu valutu na vrijeme umah su udvostručili vrijednost svog kapitala.

Kratkoročni dobici zemlje nakon devalvacija neizbježno se ponište čim druge konkurirajuće zemlje Trećeg svijeta također nužno devalviraju. Bretonvudske institucije često zahtijevaju devalvaciju valute kao uvjet za početak pregovora o zajmovima za strukturnu prilagodbu.

Proračunska štednja

MMF nameće veoma precizne smjernice; razmatra proračunski deficit i raspodjelu državne potrošnje. Te smjernice utječu i na operativnu potrošnju i na potrošnju na razvoj. Bretonvudske institucije diktiraju otpuštanja zaposlenika u javnom sektoru i drastične rezove potrošnje na socijalne programe.

Te mjere štednje pogađaju sve kategorije javne potrošnje.

Kada je započela kriza duga, međunarodne financijske institucije usmjerile su svoje interveniranje prema postavljanju ciljeva proračunskog deficita, koji bi omogućili zemlji u koju se intervenira izvršavanje obaveza servisiranja duga. Od kraja 1980-ih Svjetska banka strogo kontrolira samu strukturu javne potrošnje kroz Izvještaj o javnim rashodima. Tako bretonvudske institucije nadziru raspodjelu potrošnje svakog ministarstva.

Svjetska banka preporuča „efektivan prijenos troškova“ s

Što se potrošnje na socijalne programe tiče, međunarodne financijske institucije načelno zahtijevaju da korisnici (u zdravstvu su to pacijenti, a u obrazovnom sustavu roditelji) nadoknađuju osnovne troškove te da se države postupno povuku iz osnovnih zdravstvenih i obrazovnih usluga. Na području socijalne potrošnje koncept "zajmova koji su dani kako bi se ostvarili nametnuti ciljevi" primjenjuje se na tzv. "ranjive skupine".

uobičajenih područja potrošnje na one sa "specifičnim ciljem". Prema Svjetskoj banci cilj "nadzora javne potrošnje" je "promicanje smanjenja siromaštva djelotvornom i učinkovitom potrošnjom". Struktura investicijske potrošnje također mora imati „specifičan cilj“. Program javnog investiranja, koji također nadgleda Svjetska banka, zahtijeva da vlade oštro smanje broj investicijskih projekata. Koncept „investiranja koje treba odgovarati nametnutom cilju“ koristi se kako bi se potrošnja namijenjena za osnovnu ekonomsku i socijalnu infrastruktura smanjila na goli minimum.

Što se potrošnje na socijalne programe tiče, međunarodne financijske institucije načelno zahtijevaju da korisnici (u zdravstvu su to pacijenti, a u obrazovnom sustavu roditelji) nadoknađuju osnovne troškove te da se države postupno povuku iz osnovnih zdravstvenih i obrazovnih usluga. Na području socijalne potrošnje koncept "zajmova koji su dani kako bi se ostvarili nametnuti ciljevi" primjenjuje se na tzv. "ranjive skupine".

Mjere štednje u socijalnim sektorima podrazumijevaju pomak s financiranja regularnih programa prema financiranju projekata s nametnutim ciljevima. To je bio glavni uzrok kolapsa u obrazovnom sektoru, zdravstvenim klinikama i bolnicama. Taj je proces omogućio institucijama iz Washingtona da se umiješaju i navuku na sebe kostim superjunaka.

Proračunski deficit: Pokretna meta

MMF proračunski deficit vidi kao pokretnu metu. Prvo postavi metu za proračunski deficit na 5 posto BNP-a. Vlada dosegne taj cilj. U pregovorima koji uslijede – ili unutar samog ugovora o zajmu – MMF smanji metu na 3.5 posto BNP-a pravdajući to tvrdnjom da vladini planovi potrošnje vode do inflacije. Jednom kad se dostigne cilj od 3.5 posto MMF želi da se deficit smanji na 1.5 posto BDP-a i tako dalje. Jasna je logika iza svega ovoga: osigurati da se državni prihodi služe za servisiranje vanjskog duga (Chossudovsky, 1997)

Liberalizacija cijena

Subvencionirani poljoprivredni proizvodi iz Europe i Sjeverne Amerike (u slučaju Europske unije poticaji u sklopu Zajedničke agrarne politike) preplave domaća tržišta. Tako se smanjuje zarada domaćih poljoprivrednika zbog čega mnogi od njih bankrotiraju.

Cilj ove mjere je eliminiranje subvencija i/ili kontrole cijena što ima trenutne posljedice po realnu zaradu, bilo u formalnom ili neformalnom sektoru. Deregulacija cijena žitarica za uporabu u kućanstvu i liberalizacija uvoza zaliha hrane sa Sjevera ključni su dijelovi tog procesa. Subvencionirani poljoprivredni proizvodi iz Europe i Sjeverne Amerike (u slučaju Europske unije poticaji u sklopu Zajedničke agrarne politike) preplave domaća tržišta. Tako se smanjuje zarada domaćih poljoprivrednika zbog čega mnogi od njih bankrotiraju. Ustvari, nerijetko se poljoprivredni viškovi sa Sjevera prodaju na Jugu po iznimno sniženoj cijeni.

Programi liberalizacije također utječu na cijene uvoznih dobara i sirovina. Kada to spojimo s devalvacijom valute, mjere liberalizacije povećaju domaću cijenu uvezenih inputa (gnojiva, herbicidi, sjeme, oprema itd.) te trenutno utječu na strukturu cijena u većini područja ekonomske aktivnosti.

Postavljanje cijena benzina i javnih službi

Cijenu benzina postavlja država pod nadzorom Svjetske banke. Povišenje cijena benzina i javnih službi (često i za nekoliko stotina postotaka) destabilizira lokalne proizvođače. Visoke domaće cijene za gorivo – često veće nego cijena na svjetskom tržištu – osjećaju se u strukturi troškova domaće industrije i poljoprivrede. Posljedica toga je inflacija troškova proizvodnje na razinu koja je viša od lokalnih cijena dobara zbog čega mnoga poduzeća bankrotiraju.

Periodični skokovi u cijeni proizvoda od benzina i nafte (što se provodi uz liberalizaciju uvoza osnovnih dobara) stvaraju „unutarnji porez na transakcije“ čiji je cilj da se lokalne proizvođače odreže od njihovog vlastitog unutarnjeg tržišta.

U mnogim zemljama u razvoju visoki troškovi benzina

Nadalje, Svjetska banka vrši pritisak da se sve vladine usluge naplaćuju ili da ih se prebaci na privatni sektor. Ne samo zdravstvo i obrazovanju (vidi dalje u tekstu), već i infrastruktura: ceste, struja i voda.

paraliziraju transport dobara unutar zemlje. Visoki troškovi transporta – koje nameću međunarodne financijske institucije – glavni su čimbenik u sprečavanju malih lokalnih proizvođača da prodaju svoje proizvode na gradskim tržnicama na kojima se izravno natječu s poljoprivrednim proizvodima koji su uvezeni iz Europe i Sjeverne Amerike.

Nadalje, Svjetska banka vrši pritisak da se sve vladine usluge naplaćuju ili da ih se prebaci na privatni sektor. Ne samo zdravstvo i obrazovanju (vidi dalje u tekstu), već i infrastruktura: ceste, struja i voda.

Zbog toga što su čak i siromašni u potpunosti spremni plaćati za većinu infrastrukturnih službi, postaje još lakše naplaćivati pristojbe. Participiranje privatnog sektora u menadžmentu, financiranju i vlasništvu bit će nužno, u većini slučajeva, kako bi se dala komercijalna prednost korištenju infrastrukture. (Svjetska banka, 1994) (naglasio autor).

Deindeksacija plaća

MMF nameće smanjenje realnih plaća tako da se plaće deindeksiraju i da se tržište rada liberalizira. To znači da se iz kolektivnih ugovora uklanjaju klauzule o prilagođavanju plaća troškovima života (inflaciji) i da se ukidaju zakoni o minimalnoj nadnici. Ne zaboravimo da iako realne plaće čine jednu desetinu ili jednu dvadesetinu plaća u naprednim kapitalističkim zemljama, programi strukturne prilagodbe (SAP-ovi) povećavaju cijenu osnovnih dobara za kućanstvo na cijene poput onih u razvijenom kapitalističkom svijetu. U nekim slučajevima cijene su i više.

Druga faza: prava strukturna prilagodba

Provođenje „makroekonomske“ stabilizacije uvjet je za dobivanje MMF-ovih sredstava i ponovno pregovaranje o vanjskom dugu s Pariškim i Londonskim klubom. Nakon toga uvijek slijedi provođenje “nužnih” strukturnih reformi.

Između MMF-a i Svjetske banke postoji podjela rada. „Nužne“ ekonomske reforme „ohrabruju“ se zajmovima za strukturnu prilagodbu i zajmovima za sektorsku prilagodbu Svjetske banke. Paket strukturne reforme se sastoji od deset ključnih točaka:

1. Liberalizacija trgovine

Protekcionistička carinska ograničenja se ukidaju kako bi domaća ekonomija postala „konkurentnija“. Zapravo liberalizacija trgovine uništava industrijsku proizvodnju za domaće tržište i „oslobađa“ domaći kapital od istinski proizvodnih aktivnosti.

2. Liberalizacija bankarskog sustava

Pod time se misli na privatizaciju banaka u državnom vlasništvu i dereguliranje u sektoru poslovnog bankarstva. Središnja banka gubi kontrolu nad monetarnom politikom; kamate na slobodnom tržištu određuju komercijalne banke. Treba se sjetiti da su međunarodni sporazumi otvorili domaće bankarstvo stranim poslovnim bankama. Naginje se k slabljenju domaćih bankarskih institucija, bile one u državnom ili privatnom vlasništvu.

MMF također diktira velika povišenja kamatnih stopa, i u nominalnim i u realnim iznosima.Taj porast ima izravan učinak na domaće cijene i vodi do kolapsa kreditnog sustava zemlje, i u poljoprivredi i u industriji. Lokalna poduzeća su pritisnuta zbog visokih kamatnih stopa, a znatno teži pristup kreditima za niže klase – a čak i za srednje klase – znači drastičan pad u potrošnji. Nastavlja se s kratkoročnim kreditima za vanjsku trgovinu, ali domaći bankarski sektor udaljava se sve dalje i dalje od realne ekonomije. Politika visokih kamatnih stopa kakvu možemo vidjeti u zemljama poput Meksika i Brazila dovela je do akumulacije rentijerskog kapitala (koji je zainteresiran samo za špekulativne financijske operacije).

Taj kapital koji je „oslobođen“ za razne neproizvodne aktivnosti također se zapliće s trgovinom na razne ilegalne načine, čime se drastično povećava količina prljavog novca. Zahvaljujući deregulaciji i odbacivanju nadzora nad valutom također je mnogo lakše oprati taj novac.

3. Privatizacija poduzeća u državnom vlasništvu

Uvijek postoji veza između privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu i ponovnog pregovaranja o vanjskom dugu zemlje. Najprofitabilnija poduzeća ugrabi strani kapital ili konzorciji (uključujući strani i domaći kapital); zarade od tih prodaja idu u Pariški i Londonski klub. Tako međunarodni vjerovnici i multinacionalne korporacije počinju kontrolirati koncerne u državnom vlasništvu bez malone ikakvog pravog investiranja (vidi argentinski primjer kasnije u knjizi). Kada velik broj zemalja u isto vrijeme proda tvrtke u državnom vlasništvu, prodajna cijena naglo potone.

U skladu s privatizacijom i reformom bankarskog sustava, MMF zahtijeva potpuno otvaranje kolanju kapitala. Time se ispunjavaju dva cilja:

Kao prvo, stranim je zemljama dozvoljeno da izvlače profite na Sjever u čvrstoj valuti.

Kao drugo, zahvaljujući novostečenoj klimi nekažnjivosti, sredstva s tajnih računa (uključujući velike svote prljavog novca) usmjeravaju se na Jug. Ciljajući međubankovno tržište ta se sredstva brzo konvertiraju u lokalnu valutu kako bi se kupile tvrtke i zemlja u državnom vlasništvu, koje su rasprodane u sklopu programa privatizacije bretonvudskih institucija

4. Porezna reforma

Cilj reformi je potkopavanje domaće proizvodnje, i ponude i potražnje. Uvođenje porezâ na dodanu vrijednost (PDV) i poreza na promet uz promjene u strukturi izravnog oporezivanja znači veći porezni teret na one sa srednjim prihodima. Registracija malih proizvođača kao i radnika i malih trgovaca u neformalni sektor dio je politika Svjetske banke usmjerenih na povećavanje porezâ. Dio je politika Svjetske banke kojima je cilj povećavanje poreza.

Jedan istraživač koji podržava fiskalne politike MMF-a predstavlja ih na sljedeći način:

MMF ohrabruje zemlje u razvoju u poreznim reformama kako bi poboljšale raspodjelu ekonomskih resursa. Dakle, traži ukidanje veoma progresivnih rasporeda poreza na dohodak jer oni stvaraju skupa iskrivljenja u preraspodjeli resursa čime se otvaraju vrata utaji poreza i povećava administrativna potrošnja na ubiranje poreznih dugova. (Lenain, 1993)

Patrick Lenain je nekada bio službenik MMF-a. Nema potrebe za komentiranjem njegovih zamjetbi.

5. Privatizacija zemlje

Ova politika uključuje dodjeljivanje prava vlasništva na zemlju, a gornja granica ispod koje se ne može ostvariti vlasništvo se povećava. Takve mjere koncentriraju zemlju u rukama nekolicine bogatih, dok mali poljoprivrednici prodaju svoju zemlju ili dižu hipoteke na nju – samo kako bi postali zakupnici (napoličari) i sezonski poljoprivredni radnici ili se pridružiti vojsci urbanih siromaha. Ta politika krši tradicionalna prava nad zemljom (npr. Africi i Indiji) i potkopava uspjehe autentičnih revolucionarnih preobrazbi. U Meksiku, primjerice, Članak 27 Ustava – koji je sigurno čuvao prava urođeničkih naroda i siromašnih seljaka nad kolektivnom zemljom poznata kao ejidos (vidi Poglavlje 15) – preinačen je u ranim 1990-ima. Takva vrsta kontrareforme mobilizirala je naveliko siromašne poljoprivrednike u Egiptu od 1997. godine.

Dug se može otplatiti i privatizacijom zemlje. Rasprodajom zemlje u javnom vlasništvu stvaraju se državni prihodi koje se zatim usmjerava prema međunarodnim vjerovnicima. Što ostane od prljavog novca vraća se u državu i usput pere bez dodatnih pitanja.

6. Reforme tržišta rada

MMF i Svjetska banka preporučuju labavljenje regulacija na tržištu rada. Tvrde da institucionalna rigidnost ograničava mobilnost radne snage i, dakle, uzrokuje nezaposlenost (Lenain, 1993; Decomoy, 1995; Valier, 1996). Svjetska banka je 1995. svoj cijeli Izvještaj o globalnom razvoju posvetila pitanju rada s naslovom Rad u ekonomiji bez granica (Svjetska banka, 1995). Ne okolišaju, daleko od toga:

Zahtjev za većom mobilnošću radnika često će značiti usvajanje mjera čiji će cilj biti uništavanje radnih mjesta – između ostalog i otpuštanja u javnom sektoru [sid]. (Svjetska banka, 1995)

Svjetska banka se žestoko protivi uspostavljanju ili održavanju beneficija za dugoročno nezaposlene. Takve beneficije, zaključuju, upravo jesu uzrok nezaposlenosti. Tako Svjetska banka definira "politiku dobrovoljnog tržišta rada":

[to je] politika kojom se nastoji pomoći nezaposlenima da nađu posao i pospješe buduće izglede onih koji već rade. To su pomoć pri traženju zaposlenja, obuka i inicijative za stvaranje poslova. [U drugu ruku] pasivna politika nastoji održati životni standard onih koji ne rade novčanom i drugim oblicima pripomoći. (Svjetska banka, 1995)

Svjetska banka se jasno protivi legislativi koja se tiče minimalne nadnice u zemljama Trećeg svijeta. Tvrdi da je minimalna nadnica tamo gdje postoji "previsoka u odnosu na zaradu u državi i druge nadnice; čak i malo povećanje smanjuje zaposlenost" (Svjetska banka, 1995). Kategorično zaključuju: „Uspostavljanje minimalne nadnice možda ima smisla u industrijaliziranim zemljama, ali se teško može naći opravdanje za nj u zemljama s niskim i srednjim prihodima“ (Svjetska banka, 1995).

7. Sindikati

Prema Svjetskoj banci sindikati povećavaju "privilegije" radnika u formalnom sektoru i, kao posljedica toga, "remete raspodjelu prihoda" na štetu "mnogih radnika koji čine aktivnu populaciju u neformalnom i poljoprivrednom sektoru". (Svjetska banka, 1995) Svjetska banka također smatra da su „sindikati tu i tamo koristili svoju političku moć da se odupru strukturnoj prilagodbi“ (Svjetska banka, 1995). Usprkos tome, Svjetska banka je tako širokogrudna da tolerira to što sindikati postoje: "Ne mora se odbijati prepoznavanje prava radnika da bi se dogodio rast prihoda". (Svjetska banka, 1995).

8. Mirovine

Posljednjih godina Svjetska se banka posvetila reformi mirovina. Aktivno promovira kapitalizirane mirovinske sustave koji se temelje na razvoju privatnih mirovinskih fondova. Takvi fondovi u Brazilu, Čileu i Meksiku narasli su veličinom i brojem – što ohrabruju Svjetska banka i krupni kapital. U Brazilu je već nekolicina njih naišla na probleme; menadžeri tih fondova redovito su upleteni u korupcijske skandale.

9. Siromaštvo i socijalna sigurnosna mreža

Bretonvudske institucije odustale su od istrebljenja siromaštva pa čak i od poopćenog smanjenja siromaštva. Sada propovijedaju "upravljanje siromaštvom" kako bi postalo "podnošljivo". U isto vrijeme dok se socijalna izdvajanja reže, sastavlja se programe usmjerene na najsiromašnije sektore. Trebao bi to biti efikasniji sustav, a ipak se te programe kombinira s "povratom troškova" i "privatizacijom" zdravstva i obrazovanja (ljudi moraju plaćati za lijekove, liječničke konzultacije i školarine).

Država se povlači iz niza sektora. Nekim programima kojima su nekada upravljala državna ministarstva sada upravljaju građanske organizacije i NGO-ovi koji su preuzeli funkcije lokalne vlade. Budući da su programi strukturne prilagodbe (SAP-ovi) zamrznuli sredstva, mali proizvodni pogoni i i obrti, kooperantski ugovori s izvoznim kućama, obučavanje u zajednicama, lokalni programi za zapošljavanje i slične djelatnosti su pripojene "socijalnoj sigurnosnoj mreži". Tako se održavaju krhki uvjeti za preživljavanje domaćeg stanovništva, dok se u isto vrijeme ograničava opasnost od društvenih nemira.

10. Dobro upravljanje

Iako Svjetska banka to poriče, od početka 1990-ih davanje zajmova bilo je eksplicitno povezano s nizom političkih uvjeta. Dobro upravljanje je jedan od tih uvjeta. Mada provođenje SAP-ova svakako zahtijeva jačanje državne nedemokratičnosti, također se zahtijeva i fasada "demokratizacije" kao dodatak "slobodnom" tržištu.

Od početka 1990-ih nakon što je provođenje SAP-ova prouzročilo narodne ustanke u nekoliko zemalja, Svjetska banka je kao prioritet postavila dobro upravljanje. Nije to nikakvo iznenađenje: vlade koje provode SAP-ove gube svoj legitimitet u očima naroda utoliko što se čini da su izgubile svu autonomiju u odnosima s međunarodnim financijskim institucijama. Svjetska banka pere ruke od svega i krivnju za narodne ustanke prebacuje na faličnosti dotičnih vlada. Dobro upravljanje postalo je samo još jedan način da se zemlje-dužnice drži na uzdi.

Barber Conable, predsjednik Svjetske banke od 1986. do 1991. godine, 1990. godine izjavio je sljedeće nekolicini bankarskih guvernera iz Afrike:

Bit ću otvoren: politička neizvjesnost i arbitrarno vladanje u toliko zemalja subsaharske Afrike velike su prepreke njihovom razvoju... I pri tome ne mislim na politiku. Govorim kao zagovaratelj veće otvorenosti i odgovornosti, kao zagovaratelj poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona. Upravljanje je povezano s ekonomskim razvojem. Zemlje-davateljice sve više daju na znanje da će prestati s podupiranjem neefikasnih sustava koji se ne mogu nositi s osnovnim potrebama stanovništva (citirano u Lancaster, 1993).

Dobro upravljanje je još na dva načina od koristi Svjetskoj banci.

Prvo, kao način da se odgovori na međunarodne kritike koje se sve više šire: Svjetska banka uvjerava svoje kritičare da se sredstvima koja su dana vladama upravlja tako da "pomoć" dolazi do ciljanih skupina, bili to siromasi ili industrijalci. Drugo, kao strategija za uspostavljanje lokalne mreže, sastavljene od nevladinih baza, koja će pružati potporu za dostizanje njezinih ciljeva: domaći i strani NGO-ovi, mediji, vjerske institucije, trgovačke komore i udruge poslodavaca. Upravljanje je postalo prioritetom Svjetske Banke koja je 1992. objavila posebni izvještaj Dobro upravljanje i razvoj (Svjetska banka, 1992)

Jean Leca je 1985. godine ponudio sljedeću definiciju "dobrog upravljanja":

Konformizam onih kojima se upravlja proistječe iz procesa koji je komplementaran instrumentalizirajućoj razmjeni sredstava: uspostavljanje zalihe lojalnosti [autorova napomena: unutar okvira pokornosti] koja dopušta privremeno prihvaćanje nepovoljne razmjene. …Legitimacija moći može se definirati kao proces u kojemu oni koji upravljaju stvaraju (ili koriste) jedan (ili više) sustav(a) opravdavanja koji im omogućava da se pozivaju na, ako je potrebno, druga središta društvene moći - kako bi došli od stvarne poslušnosti. (Leca, 1985)

Ustvari razvoj dobrog upravljanja nema nikakve veze s demokracijom. To je prije skup politika kojima je cilj dobivanje suglasnosti od potlačenih. U mnogim slučajevima je pričanje o dobrom upravljanju smokvin list kojim se prikriva učvršćivanje izvršne moći i potkopavanje društvenih pokreta.

Éric Toussaint

S engleskog prevela Marija Ćaćić
Redaktura: Ljuban Marić

Domagoj Mihaljević: Ujedinjeni otpor protiv limba europske krize

2012-05-13T03:33:00.000+02:00

Objavljujemo tekst Domagoja Mihaljevića prezentiran u okviru programa Prvomajske škole DPU-a u Ljubljani, održane od 26. do 29. travnja. U tekstu je kaleidoskposki skicirana problematika ekonomske krize u Europi kliznim analitičkim zahvatom temeljne tematike: ekonomski duboko podijeljenog odnosa centra i periferije EU, surovosti posljedica politike štednje, odgovora političkih elita EU na trenutnu krizu u obliku Ugovor o fiskalnoj stabilnosti, primjenjivosti alternativnih načina izlaska iz krize te zahtjeva za potrebom političkog jedinstva u otporu prevladavajućim ideološkim strujama.

Bauk kapitalističke propasti kruži Europom. (Richard Seymour)

U članku za London Review of Books, 2007. godine, Perry Anderson zapisao je da se "uspostava Unije može smatrati posljednjim velikim svjetsko-povijesnim postignućem buržoazije, dokazom da njezine kreativne moći nisu iscrpila ni dva svjetska bratoubilačka rata." [1] Samo godinu dana kasnije, izbijanje financijske krize, koja je ubrzo poplavila Europu, razotkrilo je pravi karakter europskog polustoljetnog postignuća, projekta koji se nazivao europskim snom. Danas ulicama europskog sna marširaju stotine tisuća nezadovoljnih, osiromašenih i obespravljenih radnika, zahtijevajući temeljne promjene ekonomskog modela koji ih je gurnuo u egzistencijalnu bijedu. Svjedočimo da u srcu Europske unije nije upisan prosperitet za sve njezine građane, već samo za odabrane društvene klase, upravo one koje nezajažljivo gomilaju bogatstva na račun preostalog stanovništva. Promatramo političke igrokaze u kojima neizabrani premijeri (kao u slučaju Italije i Grčke) dobivaju aureolu narodnih spasitelja, premda isključivo štite interese financijskog kapitala. Ali usprkos svemu polako padaju maske s njihovih lica i postaje očigledno da se u srcu Europske unije nalazi oduvijek postojeći klasni antagonizam - klase kapitalista i radničke klase. Pritom pod pojmom radničke nisu obuhvaćeni samo manualni radnici već svi oni koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu da bi preživjeli: radnice u trgovinama, čistačice, medicinske sestre, obrtnici, učiteljice i učitelji u školama, paziteljice u vrtiću kao i ostatak uslužnog sektora.

Kolonijalni odnos centra i periferije

Život radničke klase postao je pogotovo ugrožen i nesiguran u perifernim zemljama Europske unije. Naime, eskalacija financijske krize, faktični bankrot europskih banaka i fiskalni slom Grčke potpuno su razotkrili ekonomski duboko podijeljenu strukturu Europske unije i politički neodrživi dizajn eurozone. Ne može se više zanemarivati da je u centralnim zemljama Europske unije (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, zemlje Beneluxa) koncentrirana industrijska i financijska moć pomoću koje tamošnje ekonomske elite ostvaruje trgovinske suficite. Na drugoj strani su slabije razvijene zemlje periferije (zemlje Mediterana i istoka Europe) koje služe isključivo kao tržišta za plasiranje proizvoda iz centra, gomilajući time trgovinske deficite. Posrednici u stvaranju ovog kolonijalnog mehanizma prije svega su njemačke i francuske banke. Konkretno, novac koji njemačke banke posuđuju Grčkoj služi za financiranje proizvoda iz Njemačke.

U trenutku izbijanja krize zajedničko valutno područje postalo je luđačka košulja za zemlje periferije obuhvaćene eurozonom. Ove zemlje nemaju vlastitu valutu koju bi mogle devalvirati i tako povećati konkurentnost, a prekid dotoka eura iz njemačkih, francuskih i talijanskih banaka (koje su zapravo krahirale) potencirao je teret nagomilanih dugova jer su ostale bez novca za njihovo servisiranje.

Politička reakcija na krizu

Politička i medijska prezentacija krize u Europskoj uniji namjerno je manifestirala drukčiji rakurs interpretacije. Potpuno je ignoriran neugodan kolonijalni odnos centra i periferije, a u fokus su postavljeni rasistički mitovi o rastrošnoj periferiji i lijenom Mediteranu. Time je konstruirana medijska scenografija za politički odgovor na krizu. Nakon dužničkog sloma prva se na udaru našla Grčka. Narod jedne zemlje postao je pokusni kunić u sadističkom laboratoriju europskih elita. Nemilosrdne mjere štednje razorile su ono što Yanis Varoufakis naziva "socijalnom ekonomijom": svakodnevni društveni život i novčanu razmjenu. Široki slojevi stanovništava našli su se u situaciji siromaštva i egzistencijalne bijede, sve do situacije da si u očaju mnogi ljudi oduzimaju život. Tako se broj samoubojstava u razdoblju od siječnja do maja 2011 povećao za 40% (od 2,8 na 100.000 stanovnika prije izbijanja krize) u odnosu na isto razdoblje 2010 [2], proširila se ovisnost o heroinu kao i prostitucija, a zbog drastičnog rezanja troškova za zdravstvo opet se pojavila nekad istrijebljena bolest malarija, koja u pojedinim područjima ponovno postaje endemska bolest. [3] U dvije godine Grčka je pretvorena u zemlju Trećeg svijeta. Nakon provedenih mjera štednje, Grčka je dobila dva paketa financijske pomoći od Europske centralne banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije, institucija kolokvijalno prozvanih "troika". Ali taj novac nije namijenjen za poticanje grčkog gospodarstva, već je istog trenutka proslijeđen na račune njemačkih i francuskih banaka, pod obvezom daljnjeg provođenja još rigoroznijih mjera štednje. Time je Grčka dobila najgore od oba svijeta: političku i ekonomsku podređenost europskim bankarima i razarajuće mjere štednje. Richard Seymour zapisuje da su ''nove mjere natopljene okrutnošću rođenom iz očaja."[4]

Ugovor o fiskalnoj stabilnosti

Grčka nije jedina zemlja u kojoj su implementirane mjere štednje, ali je tamo njihov sadržaj bio najbrutalniji. U samom procesu implementacije ovih mjera, kojima europske elite štite svoja bogatstva, odbačen je i svaki privid demokracije: u Grčkoj i Italiji izabrane premijere zamijenili su bankarski tehnokrati. Još samo ostaje pitanje koliko dugo će narodi u zemljama Europske unije podnositi ovakav razvoj situacije.

Najviši politički ešaloni, dezintegrirani od bilo kakvog doticaja sa stvarnošću, uvjereni su da trenutno stanje može ići unedogled. Zato su odlučili primjenu ovih mjera, koje su dosada ad hoc provođene na nacionalnim razinama, kodificirati na razini Europske unije, u obliku Ugovora o fiskalnoj stabilnosti. Sve zemlje osim Velike Britanije i Češke potpisale su zasada ovaj ugovor. Ugovor o fiskalnoj stabilnosti, koji bi trebao stupiti na snagu 1. 1. 2013, ne predstavlja samo kodifikaciju fiskalnih pravila na europskoj razini, poput odredbe da godišnji strukturalni deficit ne smije biti veći od 0,5% nominalnog BDP-a, što je zapravo neostvarivo za bilo koju zemlju europske periferije. Ovaj ugovor upravo znači podređivanje ekonomske politike svake zemlje članice neizabranim birokratima u europskim institucijama koje će nadzirati (Europska komisija) i sankcionirati (Europski sud pravde) zemlje prekršiteljice. Svaka zemlja članica također će morati izmijeniti Ustav, unoseći odredbe iz Ugovora o fiskalnoj stabilnosti. U stvarnosti bit će to formalna kodifikacija kolonijalnog odnosa centra i periferije te pokušaj konsolidacije europske kapitalističke klase. U slučaju da ovaj ugovor doista zaživi, europska monetarna i fiskalna politika napokon će biti ujedinjene jednim izuzetno nasilnim mehanizmom. Bankarski krugovi postat će nedodirljivi. "Što banke nisu uzele, uzet će. Komu banke nisu zadale bol, zadat će. Pitanje je samo kada. Grci, Španjolci, Portugalci, Talijani prvi su u redu. Uskoro će i Francuzi, Nijemci, Britanci, Amerikanci i Kanađani osjetiti bol zemlje pod kontrolom banaka."[5]

"Skromni plan" Yanisa Varoufakisa i Stuarta Hollanda

Grčki ekonomist Yanis Varoufakis naziva ovaj scenarij izlaska iz krize europskom katastrofom i sigurnim putem u postmoderne 1930-e. Zajedno s britanskim političarom Stuartom Hollandom sastavio je kejnezijanski odgovor na europsku krizu. [6] Njihov plan kroz tri koraka predviđa reorganizaciju postojećih europskih institucija kako bi se suzbila kriza. U prvom koraku izvršila bi se centralizacija javnog duga kroz Europsku centralnu banku, u drugom koraku bi se potaknulo agregatnu potražnju i smanjilo trgovinske neravnoteže kroz javne investicije uz asistenciju Europske investicijske banke, a u trećem koraku bi se rekapitaliziralo banke i unificiralo bankarski sektor, tako da banke odgovaraju na europskoj razini, a ne nacionalnoj što je sada slučaj, iako posluju po cijeloj Europi. Provedba ovih mjera trebala bi biti osnova za presijecanje gordijskog čvora europske krize.

Iako se kejnezijanski model izlaska iz krize može činiti ostvarivim, Michael Roberts iz marksističke perspektive opravdano upozorava na problem opadajuće profitne stope u Europi. On navodi da postojeće profitne stope ne mogu rasti, ako je prostor za investicije u potpunosti iskorišten, neovisno provodi li se program štednje ili kejnezijanski plan. [7] Zbog toga uspješna realizacija kejnezijanskog plana (kakav predlažu Varoufakis i Holland) može funkcionirati samo ako će se otvarati nove produktivne sfere. Ono što Roberts ne zapisuje, ali što se može zaključiti, sveprisutni je avet da se otvaranje novih produktivnih sfera ne realizira samo kroz njihovu kreaciju, već i kroz destrukciju postojećih. Jednako kao što je Drugi svjetski rat razriješio krizu kapitalizma 1930-ih, sjena novog globalnog sukoba sve više postaje opasna i realna mogućnost. Europske kapitalističke elite zasada taj produktivni prostor pokušavaju proširiti privatizacijama javnog dobra i javnih usluga, ali te sfere su ipak ograničene, čak ako se u međuvremenu i ne dogodi narodna pobuna.

Prostor političkog otpora

Ali najgore što se ljevici može dogoditi je prepuštanje defetizmu, apatiji ili bijegu u depresiju. Najjača municija koju političke i ekonomske elite imaju nad nama nije prijetnja policijskom brutalnošću nego naša šutnja. Zbog toga svakim maršom, protestom ili akcijom moramo razbijati svoju pasivnost i naglašavati svoj otpor. Graditi solidarnost i jedinstvo, a prokazivati vladajuću klasu kao povlašteni sloj s kojim nam ništa nije zajedničko i protiv kojeg se upravo i organiziramo. Ne smijemo dopustiti da njihov dobro uhodani aparat manipulacije trga klasne niti koje nas vežu ugroženom svakodnevicom, ali i perspektivom pravednije budućnosti. Nužno je razbiti taj teški mlinski kamen izolacije uma od egzistencijalne bijede tijela. To jedino možemo ostvariti neprestanom aktivnošću, neumornim pisanjem, objavljivanjem i raspravama. Upozoriti time da prva i temeljna identifikacija uma mora biti s materijalnim uvjetima naše egzistencije. Našu svijest ne smije prožimati nepopravljiva skepsa, već nepokolebljivi duh uvjeren u mogućnost promjene svijeta. Na valu svih organiziranih otpora, ujedinjenih pokreta i progresivnih inicijativa, ljevica mora ponovno osvojiti političku sferu. Vratiti ono što je oduvijek bilo naše. Društveno. Kolektivno. Narodu vratiti pravo glasa tako da ima upečatljiv odjek. Rad koji ćemo morati uložiti kao ljevičari čini se pregolem. Ali to je jedina alternativa. Svaki poraz koji će se dogoditi na tom putu bit će gorak ispit naše posvećenosti, i to takve da nikad ne smijemo odustati. Sve do konačne pobjede.

Domagoj Mihaljević

1. Perry Anderson, "Depicting Europe", London Review of Books, Vol. 29, No. 18, 20. rujna 2007., http://www.lrb.co.uk/v29/n18/perry-anderson/depicting-europe
2. Helena Smith, "Greek woes drive up suicide rate", Guardian, 18. prosinca 2011., http://www.guardian.co.uk/world/2011/dec/18/greek-woes-suicide-rate-highest
3. Lee Moran, "Is Greece becoming a third world country? HIV, Malaria and TB rates soar as health services are slashed by savage cuts", Daily Mail, 16. ožujka 2012., http://www.dailymail.co.uk/news/article-2115992/Is-Greece-world-country-HIV-Malaria-TB-rates-soar-health-services-slashed-savage-cuts.html#ixzz1pMpR6jOd
4. Richard Seymour, "The European meltdown: Crisis across the continent", 206, jesen 2012., http://overland.org.au/previous-issues/issue-206/feature-richard-seymour/
5. Nadim Fetaih, "Syntagma suicide, Could this be Greece's 'Tunisia moment'?", http://roarmag.org/2012/04/syntagma-suicide-could-this-be-greeces-tunisia-moment/
6. Yanis Varoufakis, Stuart Holland, "The modest proposal for overcoming euro crisis", http://varoufakis.files.wordpress.com/2011/03/a-modest-proposal-version-2-1-for-the-levy-institute-pdf.pdf
7. Michael Roberts, "The austerity debate", http://thenextrecession.wordpress.com/2012/04/14/the-austerity-debate/

Ljetna škola - Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

2012-05-12T01:32:00.002+02:00

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz Zareza xiv/332 od 12. travnja 2012. donosimo prijevod teksta Richarda Seymoura Zaustavite ih prije no što ubiju koji govori o dimenzijama štetnosti KONY 2012 kampanje.

Ugandom se vucara sumnjiva ekipa koja mora biti zaustavljena. Radi se o opasnom kultu ličnosti, otvorenom pozivu na nasilje i korištenju djece u svojim kampanjama.

Njezini vođe viđeni su kako mašu oružjem. Moramo ih uhvatiti, unijeti razdor u njihovu organizaciju svim mogućim sredstvima, ne dopustiti da nas išta zaustavi. Nemamo puno vremena za djelovanje. Rok trajanja je do kraja 2012., nakon čega će biti prekasno. Moramo zaustaviti Nevidljivu djecu prije nego što učine još štete. A ja ću vam reći kako ćemo to učiniti.

Nevidljiva djeca (Invisible Children) neprofitna je organizacija s financijskim vezama koje vode prema ekstremno desnim organizacijama kršćanskih fundamentalista, predvođena evangelističkim kršćaninom. U tradiciji misionara iz 19. stoljeća, ona postoji kako bi u dio Afrike donijela svjetlo kršćanskog milosrđa. Lov na Josepha Konyja, vođu ugandske Božje vojske otpora (LRA – Lord’s Resistance Army), pobunjeničke skupine odgovorne za teške zločine protiv čovječnosti, i njegovo zarobljavanje, njezina je glavna kampanja.

Zločin koji motivira Nevidljivu djecu novačenje je djece-vojnika koje se ne prisiljava samo na ubijanje, već ih se često sili i na seksualno ropstvo. Kony također vjeruje, što za takve ljude nije neobično, da ima izravnu liniju prema Bogu. On je, kao što Jason Russell, direktor Nevidljive djece, objašnjava svom sinu, “zao čovjek“, a patnja koju su njegova djela proizvela uistinu je vrlo “tužna“. Što se toga tiče, nema rasprave.

Pa ipak, kampanja za njegovo zarobljavanje pobuđuje više protivljenja no što bi lojalnost Konyju i LRA ikad moglo potaknuti. Tome je tako jer je kampanja čisti otrov, dakle znači samo opasnost za ljude kojima navodno namjerava pomoći.

Namještanje i izmještanje informacija

Započnimo s YouTube videom, koji je pogledan više od 75 milijuna puta i koji je ovu skupinu učinio slavnom. Video je pun činjeničnih netočnosti i emocionalno nabijenih simplifikacija. Čini što je više moguće kako bi informirao što je manje moguće, istovremeno manipulirajući emocijama gledatelja.

Originalni KONY 2012 video:

Jason Russell, u ulozi pripovjedača, koristi svaku metodu pritiska poznatu čovječanstvu, uključujući i nevjerojatno neukusne i namještene intervjue s vlastitim sinom. Pretjerano se napuhuje Konyjev utjecaj, budući da on trenutno komandira sićušnom vojskom od 300 ljudi, lažno implicirajući (budući da Kony i LRA više nisu u Ugandi) kako će njegovo hvatanje riješiti sve ugandske probleme.

Prizori čak prikazuju Konyja kao inkarnaciju Hitlera i Bin Ladena, dok se lica Martina Luthera Kinga i Majke Terezije priziva kao imidž savjesnog društvenog aktivizma. Podržavaju se ugandska vojska i nastojanja SAD-a da im se pritekne u pomoć, ali se ne govori ništa o represivnim praksama Musevinijeve vlade, opresiji nad narodom Acholi koja je potaknula građanski rat donijevši muku sjevernoj Ugandi te ustanak čiji je samo manji dio činila LRA, ili činjenicu da je Kony od te vlade lako mogao naučiti većinu svojih najzloglasnijih ratnih tehnika – uključujući korištenje djece-vojnika.

Najviše vrijeđa to što je video šovinistički prikaz stanja u Ugandi, u tradiciji kolonijalnog “humanitarnog djelovanja”. Afrički kritičari, koji ipak nisu “nevidljivi”, smatraju kampanju “bremenom bijelog čovjeka za Facebook generaciju“. Kažu, i teško je ne složiti se, kako kampanja Uganđane lišava djelovanja, mogućnosti da pod vlastitim uvjetima riješe vlastite probleme. Brišući kontekst, kampanja Uganđane prepoznaje jedino kao bespomoćne žrtve, dvokraka stvorenja kojima su potrebni spasilački napori bijelih Amerikanaca – što je antikni kolonijalni trop.

ICC i kampanja

Otvoreno pismo Acholi Uganđanina Amber Ha upućeno Jasonu Russellu ističe kako uvredljiv način ‘objašnjavanja’ sukoba preko svog “malog sina sugerira da gledatelji imaju mentalni kapacitet djetešca i mogu baratati samo informacijama koje im se pružaju u takvoj redukcionističkoj maniri“. No, osim što se infantilizira gledatelje, također se infantilizira i Uganđane, promatrajući njihove probleme kroz prizmu tobože “nevidljive djece”. Ha kaže:

Ta djeca nisu nevidljiva; vi ih činite nevidljivima tako što ih utišavate, dehumanizirate, tržite i poništavate.

Prošle godine otišao sam u Gulu u Ugandi, gdje Nevidljiva djeca imaju svoju bazu, i razgovarao s preko 50 mještana. Svaka pojedina osoba dovela je u pitanje legitimitet i namjere Nevidljive djece. Svaka pojedina osoba. Ako išta, činilo se kako su ljudi u tom trenutku percipirali Nevidljivu djecu kao veću prijetnju od Josepha Konyja. Zašto upravo ljudi kojima pokušavate “pomoći“ doživljavaju tu pomoć više kao uvredu nego kao potporu?

Na kraju svega, podržavajući vojnu intervenciju u vrijeme relativnog mira, u vrijeme kada su potencijalno katastrofalne posljedice intervencije SAD-a obilato i groteskno demonstrirane, kampanja pokazuje potpunu nezainteresiranost za one koji bi mogli patiti kako bi Nevidljiva djeca mogla “ne dopustiti da ih išta zaustavi”.

U svjetlu ovih kritika, bilo je i nekih branitelja. Luis Moreno Ocampo, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), ponovio je svoju obranu kampanje. Tomu se ne treba čuditi, budući da se pojavio i u prvotnom videu, nudeći tupoglavu procjenu kako će hvatanje Konyja “riješiti sve probleme“. I to je razumljivo, jer se čini kako kampanja želi prenijeti ogromnu globalnu slavu na ICC, i privlači pozornost na nekoga koga je taj sud proglasio svjetskim ratnim zločincem broj jedan – odluka koja je iznenađujuća čak i ako prihvatimo da bi taj sud trebao postojati samo zato da procesuira zločine protiv čovječnosti počinjene od strane ljudi iz afričkih zemalja.

Infantilizacija problema

No, Ocampa bi se moglo savjetovati da bude malo oprezniji. Njegovo vlastito visokoprofilno izdavanje uhidbenog naloga protiv sudanskog predsjednika Omara Hassana al-Bashira 2009. godine, rezultiralo je samo štetom i diskreditiranjem ICC-a, budući da je rezultat toga bilo remećenje mirovnog procesa u Sudanu, kao i dotoka humanitarne pomoći. Čini se da ICC, u odsutnosti podrške SAD-a i bez globalnog utjecaja, svjetla medijske pozornosti vuku kao što moljca privlači plamen. Pogibeljnost te privlačnosti trebala bi biti očigledna.

Osnivači Nevidljive djece proizveli su i vlastiti odgovor na neke kritike, ali nema naznaka da razumiju barem gramatiku prigovora onome što čine. Na optužbu da pretjerano simplificiraju, odnosno grubo iskrivljuju kompleksno pitanje, priznaju krivnju uz objašnjenje. Naime, imali su samo 30 minuta da prikažu predmet rasprave gledateljima i, zbog svih grafika, prizora Russellovog dražesnog sina, opsežne priče o Russellovom humanitarnom heroizmu, i mnogih zvučnih isječaka iz raznih intervjua, jednostavno nisu imali dovoljno vremena da propisno objasne kako je rat u sjevernoj Ugandi završio, i kako je ugandska vojska koju podržavaju počinila neke od najgorih zločina.

Na optužbu da podržavaju ugandsku vojsku, njihov je odgovor opet – krivi smo, uz obrazloženje. Ne brane kršenja ljudskih prava od strane oružanih snaga, ali podržavaju napore ugandske vojske pri hvatanju Konyja. Budući da Nevidljiva djeca potpadaju pod Godwinov zakon, moralni bankrot ovog odgovora može se podcrtati jednostavnom supstitucijom:

Ne branimo kršenja ljudskih prava počinjena od strane vlade Trećeg Reicha ili Wehrmachta ... No, jedini izvediv i propisni način da se zaustavi Staljin i zaštiti civile koji su mu meta jest da koordiniramo napore s regionalnim vladama...

A na optužbu za rehabilitaciju kolonijalnih tropa koji svode Afrikance na djecu koju trebaju spasiti bijelci pod teškim naoružanjem, iz Nevidljive djece odgovaraju kako se njihov “humanitarni” program oslanja na inpute lokalnih “vođa zajednice”. No to je način na koji su misionari uvijek djelovali u kolonijalno doba: upravljani iz imperijalnog centra, oblikovani od strane bjelačkih nadzornika, implementirani su od strane lokalnih egzekutora. Ne postoji ništa novog u takvoj podjeli rada.

Poanta je u tome da se političko zagovaranje kakvim se bave Nevidljiva djeca oslanja na pojednostavljeno, militarističko rješenje koje nije osmislilo ugandsko političko društvo niti Acholi čija je opresija od strane vlasti u startu i pružila kontekst za Konyjevu pobunu, nego neki upadljivo blijedi Kalifornijci. Nevidljiva djeca nisu učinili ništa kako bi to adresirali.

“Poduzeti“, ali ne znati gotovo ništa

Ipak, bilo bi pogrešno o ovoj kampanji misliti kao o nečemu poput racionalnog protivnika u debati, takvog od kojeg se očekuje razum i odgovornost. Radi se o psihološki uvredljivoj reklamnoj kampanji, protiv koje je besmisleno debatirati. Isto tako biste mogli pokušati raspravljati s reklamom za kremasti sir. Čak i kad biste dobili odgovor, bio bi to trening iz umirujuće prevare. Tehnološki sofisticiran, iako primitivan u svojim somatskim učincima, video Nevidljive djece naglašava kako organizatori provode “eksperiment“, i obećava onima koji u njemu participiraju da mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.

U određenom smislu to je točno. Jer ono čemu smo svjedočili ovom kampanjom zametni je trenutak u razvoju propagandnih tehnika. Stotine tisuća, možda i milijuni ljudi potaknuti su na poduzimanje akcije oko problema o kojem im je rečeno gotovo pa ništa. Potaknuti humanitarnim osjećajima, izmanipulirani su kako bi podržali agendu u Ugandi koja jača i pruža legitimaciju ugandskoj vojsci i režimu, ozbiljnim kršiteljima ljudskih prava, grotesknim napuhavanjem lažne prijetnje Konyja, jednog Hitlera i Bin Ladena. To uistinu jest izvanredno, i trebalo bi nas začuditi kada ove tehnike ne bi pronašle put do repertoara pentagonskog odjela za propagandu.

Teško da se radi o prvoj kampanji ovakve vrste, koja koristi kombinaciju prizora i zvukova iz rokerskih spotova uz pseudopopulističko poticanje na djelovanje. Slika s plakata kampanje “dignuta” je izravno iz kampanje Obama 2008. Niti se radi o prvoj koja iskorištava ikonografiju društvenih borbi Gandhija i Martina Luthera Kinga. Također, teško da probija nove barijere fetišizirajući društvene medije.

Međutim, ono što ovakve tehnike dopuštaju, manevriranje je notorno dvosmislenog, “mlakog” medija poput interneta u “vruću” formu s više prisile. Prema McLuhanu, mediji egzistiraju u vruće-hladno kontinuumu, ovisno o stupnju participacije od strane publike koji zahtijevaju ili dopuštaju kako bi odredili značenje. Odnos dominacije i podređenosti između proizvođača i publike povećava se u izravnoj proporciji s “vrućinom” medija. Nikada nije bilo posve jasno kako bi se tobože participativni, od korisnika generirani mediji trebali uklopiti u to. Naravno, poduzeta su ogromna ulaganja korporacija i država u teoretiziranje njihovog utjecaja. Poprilično je postignuće to da su osnivači ove organizacije naučili koristiti te alate dovoljno dobro da ugandskoj vojsci nalijepe lice Majke Terezije.

Kako, onda, možemo zaustaviti Nevidljivu djecu? U određenom smislu, kritičari već obavljaju taj posao. Ne samo informirane polemike i svjedočanstva Uganđana, već čak i sarkastični i patronizirajući internetski #racefail memovi, obavljaju sjajan posao bacajući pijesak u mehanizam ove operacije na kulturnoj razini. Naime, ovi ljudi ovise o brižljivo kultiviranoj iluziji, a ta je da su oni sami tek skupina dobronamjernih humanitaraca koja želi upotrijebiti “moć naroda“ kako bi zaštitila ljudska prava.

Tako se dovode u poziciju privlačenja više sredstava iz fondacija, i učinkovitijeg lobiranja političara. Oslanjaju se na ljudsko neznanje i njihovu spremnost da polože svoje nade u jednostavnu, emocionalno zadovoljavajuću vjeru u moć simplificiranih, lakih akcija kojima se “mijenja svijet”. Kupite Kony 2012 paket, kažu, i na kraju će zao čovjek prestati nanositi bol djeci. Najbolji protuotrov tome, kao i svakoj propagandi, nije samo informiranje, nego i stigma.

Oni možda nemaju srama, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ih posramimo. Prijetnja su Uganđanima, a ujedno i uvreda našoj inteligenciji. To da će ljudi poput njih uvijek biti ismijani, iskritizirani i izviždani sa svakog kampusa i uličnog ugla gdje pokušaju postaviti svoju prevaru, trebalo bi postati samorazumljiva činjenica i sredstvo odvraćanja. Ne ponovilo se nikad više.

S engleskoga preveo Martin Beroš.

Izvornik objavljen 15. ožujka 2012. i dostupan na http://www.abc.net.au/unleashed/3889422.html

Radionica: E-demokracija

2012-05-11T00:33:00.000+02:00

U ponedjeljak, 14. svibnja 2012., u 18 sati u prostoriji A-001 nastavlja se ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji te vas pozivamo na sljedeću radionicu pod nazivom "E-demokracija". U diskusiji ce sudjelovati: Andrej Dundović, Marijana Glavica, Vesna Janković, Goran Jeras, Iva Melinščak Zlodi, Marcell Mars, Siniša Miličić, Luka Ostojić, Katarina Peović Vuković te Markus Schatten. Raspravu će moderirati Sanela Planinčević i Izvor Rukavina.

Na ovoj ćemo radionici uvodno predstaviti pojam e-demokracije te korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija u društvenim i političkim procesima. Uz teme koje ćemo otvoriti s našim gostima (e-glasanje, e-uprava, e-učnje, copyleft, slobodni softver, otvoren pristup znanstvenim zbirkama i radovima, haktivizam, alati za političku mobilizaciju i umrežavanje), problematizirat ćemo otvaranje novih mogućnosti za direktnu akciju i direktnu demokraciju. Neka od pitanja o kojima ćemo diskutirati su: Kako u digitalnom prostoru graditi agore, a ne amfiteatre? Je li digitalno umrežavanje slatka briga krupnog kapitala i predstavničke demokracije? Digitalnom tehnologijom do političke aktivacije ili pasivizacije radničke klase na radnom mjestu, u lokalnoj zajednici i preko granica...

Snimke nekoliko dosadašnjih radionica o direktnoj demokraciji mogu se pogledati na sljedećim linkovima:

http://www.youtube.com/watch?v=vYRT_L9sCt0&feature=plcp
http://www.youtube.com/watch?v=lMkR4vIxOpo&feature=plcp
http://www.youtube.com/watch?v=d_Ce1nXwLWw&feature=plcp
http://www.youtube.com/watch?v=J6K6LgCJeC0&feature=plcp

Izvještaj sa 167. i 168. plenuma (17. i 23. travnja 2012.)

2012-05-09T19:03:00.000+02:00

Na sjednicama Fakultetskog vijeća FFZG-a raspravljalo se o Prijedlozima nacrta izmjena i dopuna Zakona o znanosti i visokom obrazovanju. Damir Boras je izabran za dekana. Izabrani su koordinatori plenumske knjižnice. Medijska sekcija će sastaviti tekst o borbi za besplatnom obrazovanju i dr. za Novi plamen. Sljedeći plenum održat će se u utorak, 15. svibnja u 20 sati u Dvorani 7.

Izvještaj sa 167. plenuma, 17. travnja 2012.

Na 167. plenumu održanom 17. travnja 2012. raspravljalo se o jedanaest točaka dnevnog reda.

Pokrenuta je inicijativa za skupljanje potpisa da se raspisuju referendumi; inicijatori žele aktualizirati pitanje referenduma u Hrvatskoj. Planiraju akcije poput pisanja članaka i analiza, tribina i pokretanje rasprave u medijima, kao i pritisak na sindikate. Zainteresirani se mogu uključiti u rad inicijative preko mailing liste radne grupe za direktnu demokraciju ili preko kontakta na ovoj stranici http://referendumi.org ili e-maila kontakt[at]referendumi.org.

Plenumu su se još jednom obratili vlasnici kantine u podrumu FFZG-a koji još uvijek ne mogu dobiti rješenje MZOS-a o subvencioniranju prehrane. Unatoč priloženoj dokumentaciji i strukturi troškova koji pokazuju da bi MZOS morao investirati relativno malo financijskih sredstava u ovu ideju, više bi se radilo o preraspodjeli novaca između postojećih menzi. Trebalo bi se ići na pritisak od studenata i preko Saveza studentskih udruga.

Na Fakultetskom vijeću održanom 16. ožujka birao se dekan: dosadašnji dekan Damir Boras je pobijedio. Delegati plenuma nisu glasali ni za jednog kandidata. Pojavio se problem statusa jedne od delegatkinja na Vijeću što je dovelo do odluke da delegati ne čitaju osvrt na programe oba kandidata za dekana i razloge zbog kojih neće glasati za njih. Delegati su objasnili situaciju na plenumu.

Izvanredno Fakultetsko vijeće održat će se 24. travnja u Dvorani 7 u 11 sati: jedina točka dnevnog reda bit će rasprava o prijedlozima zakona o visokom obrazovanju, znanstvenoj djelatnosti i sveučilištu. Izabrani su delegati plenuma za narednu sjednicu.

Plenum je izabrao nove studentske pravobraniteljice koje će započeti s vršenjem dužnosti nakon odobrenja Uprave Fakulteta.

Treba se raspitati kada bi mogli biti raspisani izbori za Studentski zbor na pojedinim fakultetima, s obzirom na nepravilnosti koje su odužile izbor za sveučilišni Studentski zbor.

U petak 27. travnja inicijativa za spas knjiga odlazi u Kumrovec. Knjige će se selektirati i popisati, a kasnije i distribuirati na više lokacija. Udruge i inicijative su pozvane da uzmu dio knjiga.

Evidentan je problem s funkcioniranjem plenumske knjižnice. Knjige nestaju, a i pečat je nestao. Dva sudionika plenuma će koordinirati organizaciju knjižne građe.

Troje studenata s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu trebaju fokus grupu za istraživanje o "dirdem" inicijativama. Plenum je izabrao delegate.

Radna grupa za studentski standard se podijelila na dvije teme. Jedna će se s AS-om baviti problematikom SC-a, a druga zasebno ZET-om. Plenum je izglasao da će se javno očitovati otvorenim pismom o pitanju rada (preko studentskih ugovora) bez zasnivanja radnog odnosa.

Klub studenata kroatistike donio je direktnodemokratski statut.

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum. Plenum će se održati u ponedjeljak, 23. travnja u 18 sati u prostoriji A-001. Moderatori su dostupni od 17 sati u A-001 na sastanku radne grupe za tehnička pitanja plenuma. Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com.

Izvještaj sa 168. plenuma, 23. travnja 2012.

Na 168. plenumu održanom 23. travnja 2012. raspravljalo se o tri točke dnevnog reda.

Plenumu se javilo uredništvo časopisa Novi plamen koji se predstavlja kao regionalni časopis demokratske ljevice. Često su dosada prenosili tekstove sa portala Slobodni Filozofski i u časopisu i na svom blogu. Jedna od sljedećih tema časopisa bit će aktivni potencijal studentskog pokreta u regiji. Ideja ove teme u broju je da se prikaže borba za besplatno obrazovanje i pravednije društvo iz zemalja regije. Medijska sekcija će sastaviti tekst u skladu sa željama plenuma.

Inicijativa Ne plaćam! traži 500 HRK za kopiranje plakata, naljepnica i ostalih materijala. Plenum je odobrio izdvajanje tražene svote za inicijativu.

Tema otvorenog dijela sjednice Fakultetskog vijeća održanog 24. travnja u D7 bila je rasprava i stav Vijeća o Prijedlozima nacrta izmjena i dopuna Zakona o znanosti i visokom obrazovanju. Plenum je odlučio da delegati plenuma na Vijeću traže odbacivanje prijedloga zakona. Poslat će se i pismeno očitovanje medijima.

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum. Plenum će se održati u utorak, 15. svibnja u 20 sati u Dvorani 7. Moderatori su dostupni od 19 sati u A-001 na sastanku radne grupe za tehnička pitanja plenuma. Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.

2012-05-07T18:34:00.000+02:00

Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

„Fleksibilnost“

Dobro je poznato da se jedna te ista riječ pojavljuje posvud u preporukama za ekonomsku politiku – bilo da se odnose na industrijalizirane zemlje, Treći svijet ili nekadašnje „socijalističke“ zemlje. Zaokret ka neoliberalizmu potaknuo je stvaranje gotovo identičnih skupova politika za sve zemlje svijeta - bile one na Jugu ili na Sjeveru. Ključna riječ je fleksibilnost. Na Sjeveru to znači demontiranje nekih ključnih institucija sigurnosti i rezanje socijalnih dobitaka što je u početku išlo pod ruku s poslijeratnim uspjesima u rastu, a što je kasnije postupno postalo zapreka kapitalističkoj profitabilnosti i akumulaciji. Na Jugu je državno interveniranje kao takvo postalo metom „pisama namjere” o kojima zemlje-dužnice pregovaraju s MMF-om koji zahtijeva politiku štednje na socijalnim davanjima (Coutrot i Husson, 1993).

MMF je dugo bio povezan sa zemljama periferije i posvetio im je mnogo pažnje te mu je moć u tim zemljama rasla od početka krize duga u 1980-ima. Što se Svjetske banke tiče, ona je odigrala još važniju ulogu na periferiji od kraja 1960-ih.

Od početka 1980-ih nadalje Svjetska banka i MMF zajedno su radile na upravljanju krizom duga i provođenju politike prilagodbe.

Istim su tempom postali globalni ubirači dugova.

Jedan od većih paradoksa je to što su snaga i status MMF-a i Svjetske banke nastavili rasti, iako njihov poznati cilj obnove dugoročnog rasta nije postignut, a njihove su politike zapravo povećale financijsku nestabilnost. Međutim, treba primijetiti da je MMF od Meksičke krize 1994. godine jači od Svjetske banke po pitanju definiranja državnih politika. MMF postao je još jači nakon Azijske krize 1997.-98. Svjetska banka još uvijek drži vodeću poziciju u bavljenju s najsiromašnijim zemljama, NGO-ovima (kako bi ih „kooptirali“) te uspostavljanju programa za najsiromašnije dijelove populacije u zemljama periferije.

A što je s drugom sveprisutnom riječi - „prilagodbom“ – čemu bi se točno trebale prilagoditi zemlje Juga? Svjetska ekonomija nije složan zbor, već je hijerarhijski ustrojena. Zemlje u razvoju ne mogu tek oponašati politike koje su se provodile u industrijaliziranim zemljama u nekom trenutku u prošlosti. Dakle, jasno je da strukturna prilagodba tih zemalja industrijaliziranom svijetom ne nudi prave prilike za razvoj. Zapravo je sasvim suprotno.

Poznati ciljevi zajmova za prilagodbu

Suština ciljeva zajmova za prilagodbu može se naći u Članku 1. povelje MMF-a: prioritet se mora dati „uravnoteženom rastu međunarodne trgovine“. Kao takve zemlje koje uvijek uvoze više no što izvoze trebaju financijsku pomoć kako ne bi bile isključene iz međunarodne trgovine. Bez zajmova ne mogu kupovati. MMF objašnjava da takve intervencije ne samo da omogućuju tim zemljama da nastave sudjelovati u međunarodnoj trgovini; uslijed toga programima strukturne prilagodbe te se zemlje potiče da povećaju takvo sudjelovanje (Lenain, 1993; Christin, 1995; Norel and Saint-Alary, 1988).

Statuti MMF-a također određuju da se treba „usvajati politike kojima je cilj pomoći članicama da riješe svoje probleme s bilancom plaćanja i da osiguraju da ciljane zemlje poduzmu prikladne mjere za privremeno korištenje tih resursa“. Na temelju toga MMF izravno intervenira u zaduženim zemljama kako upostavio svoje ekonomske politike.

Programi prilagodbe najbolje su moguće jamstvo da će zemlja nastaviti s otplaćivanjem duga. Prihodi od izvoza zaista su prioritet tih programa. Visok postotak te zarade od izvoza brzo nađe put do škrinja MMF-a i Svjetske banke – budući da one imaju prednost u odnosu na ostale zajmodavce – a zatim u škrinje privatnih banaka (članica Londonskog kluba) i zemalja-članica Pariškog kluba. Članice Londonskog i Pariškog kluba očito imaju interes u suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom.

Dug i strukturna prilagodba

Jednom kada zemlje zaglibe u dug MMF i Svjetska banka mogu ih natjerati (svojevrsnom ekonomskom ucjenom) da preorijentiraju svoje makroekonomske politike u smjeru za koji se smatra da ponajviše drži korak s interesima međunarodnih vjerovnika.

Svrha toga je nametanje odnosa u kojemu se servisiranje duga podrazumijeva, dok se dužnike drži u luđačkoj košulji koja ih sprječava da se upuste u neovisnu ekonomsku politiku (Chossudovsky, 1994).

Politike strukturne prilagodbe provođene su na veliko. Iako uvjeti uvelike variraju od jedne do druge zemlje u „prilagodbi“, iste se ekonomske prisile primjenjuju diljem svijeta. Prihvaćanje preporuka Fonda – kako to jasno stoji u paktovima o ekonomskoj stabilnosti – nije samo preduvjet za dobivanje zajmova multilateralnih institucija, već i zeleno svjetlo za Londonski i Pariški klub, za strane investitore, komercijalne bankarske institucije i bilateralne zajmovne agencije (Lenain, 1993).

Ne iznenađuje da se zemlje koje ne prihvate korektivne mjere MMF-a susreću sa strašnim poteškoćama u restrukturiranju svojih dugova i dobivanju novih financijskih sredstava za razvoj te dobivanju međunarodne pomoći.

MMF također može ozbiljno potkopati gospodarstvo neke države blokiranjem pristupa kratkoročnim kreditima koji su nužni za financiranje tekuće trgovine osnovnim dobrima.

Posjednici kapitala na Sjeveru sve više zahtijevaju od MMF-a i Svjetske banke da ubiru „loše zajmove“ koje su dale komercijalne banke.

Svježa sredstva (u obliku kratkoročnih zajmova) ustupaju se kako bi se prisililo zemlje u razvoju da plate svoje dugove komercijalnim bankama i stranim vladama. Svježa sredstva se ustupaju kako bi se otplatili stari dugovi (Chossudovsky, 1994)

Međunarodne financijske institucije refinanciraju stare dugove što je postalo metodom za prisiljavanje zemalja Trećeg svijeta da vrate svoje dugove kao i zakašnjele uplate tih dugove.

Primjerice nakon brutalnog gušenja pobuna 1989. godine venecuelanska vlada je svoje „loše dugove“ pretvorila u udjele koje su jamčile međunarodne financijske institucije. Ni novčić od tog paketa za spašavanje MMF-a i Svjetske banke nije zapravo ostao u zemlji.

Nedavni zajmovi koje su MMF, Svjetska banka i Azijska banka za razvoj dali Južnoj Koreji, Tajlandu, Indoneziji i Filipinima bili su namijenjeni za otplaćivanje kratkoročnog duga tih zemalja (prije svega njihovim privatnim tvrtkama), velikim špekulantima i institucionalnim investitorima sa Sjevera i iz same regije.

Makroekonomska reforma i program strukturne prilagodbe

Zajmovi od međunarodnih financijskih institucija (uključujući banke za regionalni razvoj povezane sa Svjetskom bankom) ustupljeni su kao potpora bilanci plaćanja – tj. kratkoročni zajmovi koji se koriste za financiranje uvozâ i servisiranje duga. Ti se zajmovi obično daju pod uvjetom da se provede određeni skup politika. Drugim riječima, to su politički zajmovi koje daju međunarodne institucije pod uvjetom da vlada o kojoj se radi usvoji program ekonomske stabilizacije i strukturnih ekonomskih reformi u skladu s zahtjevima međunarodnih institucija.

Sporazumi o takvim političkim zajmovima eksplicitno traže da se smanji opseg državnih poduzeća. Za razliku od konvencionalnih zajmova, ovi zajmovi nikada nisu povezani s investicijskim projektom.

(Bilješka autora: temeljim ovaj dio kao i opis dviju faza prilagodbe u Poglavlju 12 na prikazu Michela Chossudovskog u Siromaštvu nacijâ ("La pauvrete des nations"; CADTM, 1994) i u Globalizaciji siromaštva ("The Globalisation of Poverty", 1997) Nadopunio sam ovu analizu vlastitom analizom za čije sam dodatke isključivo ja odgovoran.)

Značajne reforme beziznimno već moraju početi prije no što je moguće pregovarati o bilo kakvom zajmu za strukturnu prilagodbu.

Vlade moraju dokazati MMF-u da su „iskreno angažirane u provođenju ekonomske reforme“ prije no što pregovori o zajmu zaista mogu početi.

Taj se proces često odvija u okviru znanom kao „MMF-ov tajni program“. MMF iznese niz smjernica za politike i daje tehničku potporu vladi – bez i najmanje pomoći u obliku zajma. Indonezijska vlada je morala, primjerice, zatvoriti nekoliko velikih banaka u studenom 1997. prije no što je primila sredstva koja im je obećao MMF. Prinudni bankrot tih banaka potakao je paniku širokih razmjera među stanovništvom. MMF je morao priznati tu taktičku pogrešku početkom siječnja 1998. (New York Times, 14. siječnja 1998.) Zatim su privolili indonezijskog diktatora da potpiše sporazum o podložnosti MMF-u pod arogantnim pogledom Michela Camdessusa; cijeli se događaj prenosio uživo na nacionalnoj i međunarodnoj televiziji.

Od vlade se očekuje da izvrši „tajni program“ na zadovoljstvo MMF-a prije no što formalni pregovori o sporazmu o zajmu mogu zapravo početi.

U trenutku kada se zajam isplati, institucije sa sjedištem u Washingtonu pomno kvartalno nadziru provedbu preuzete politike.

Isplaćivanje zajma vrši se u nekoliko obroka i može se obustaviti ako se primijeti da potrebne reforme ne idu po planu.

Podjela rada između MMF-a i Svjetske banke

Treba primijetiti da MMF i Svjetska banka blisko surađuju kada se radi o provođenju programa strukturne prilagodbe.

U nekim zemljama dužnicama vlada određuje svoje prioritete u tzv. „okvirnom dokumentu o ekonomskoj politici“ (eng. policy framework paper; “PFP”). Službeno ga sastavljaju zemlje dužnice, no ustvari se sastavlja pod nadzorom bretonvudskih institucija.

Postoji jasna podjela rada između dviju sestrinskih bretonvudskih institucija. S jedne strane, MMF se brine o glavnim pregovorima o strukturnim pitanjima, imajući na umu tečaj i proračunski deficit. S druge strane, Svjetska banka se izravno uključuje u strukturnu reformu kroz svoje lokalne predstavnike i različite tehničke misije. Nadalje, Svjetska banka također ima ljude koji rade u ključnim ministarstvima koja su odgovorna za sastavljanje specifičnog okvira za strukturnu prilagodbu. Reforme zdravstva, obrazovanja, industrije, poljoprivrede, transporta i okoliša sastavljene su pod budnim okom Svjetske banke.

Bretonvudske institucije imaju na raspolaganju arsenal zajmovnih mehanizama i itekako su spremne koristiti ih pod uvjetom da zemlja o kojoj se radi slijedi njihove preporuke politika.

Éric Toussaint

Na engleskom objavljeno u Your Money or Your Life

Prevela Marija Ćaćić

Redaktura Ljuban Marić

Solidarno s radnicima Jadrankamena

2012-05-04T21:17:00.000+02:00

Građani udruženi u ad hoc inicijativu za solidarnost s radnicima Jadrankamena danas su prijepodne odradili pripremnu akciju kojom pozivaju građane da dođu u subotu u 17h ispred zgrade MUP-a (Ulica Grada Vukovara 33) kako bi mirnom i simboličnom akcijom solidarnosti izrazili podršku radnicima Jadrankamena. Prenosimo njihovu izjavu u cjelosti, zajedno s fotografijama s današnje akcije.

U trenutku najveće krize dok broj nezaposlenih iz dana u dan strelovito raste, zatvaraju se radna mjesta i u onim tvornicama koje dobro posluju i imaju svoje mjesto na tržištu. Nakon 20 godina kriminalne privatizacije, radnici napokon staju u obranu svojih radnih mjesta na što vladajuće elite reagiraju policijskom represijom. Intervencija policije na radnike i sindikaliste Jadrankamena dolazi kao poruka vladajućih elita radnicima diljem zemlje da oni nisu ti koji će odlučivati o radnim mjestima i da se obrane tvornica neće tolerirati. Vladajuće elite još jednom pokazuju da im je od interesa radnika važniji interes kapitalista.

Prvom u nizu akcija dižemo svoj glas protiv ovakvih praksi. Pozivamo sve građane koji se vode principima društvene jednakosti, solidarnosti i antifašizma da nam se pridruže na mirnoj i simboličkoj akciji solidarnosti.

Fotografije možete pogledati ovdje.

Marie-Christine Vergiat: Rasizam ponovno ulazi u europski mainstream

2012-05-04T18:12:00.000+02:00

Kriza kapitalizma u Europskoj uniji rezultirala je porastom popularnosti ksenofobne desnice koja upire prstom u imigrante, optužujući ih da su odgovorni za gubitak radnih mjesta "domaće" radne snage. I dok je Europska komisija vrlo brza u donošenju diktata kada su u pitanju interesi kapitala, ljudska prava i osnovne slobode prebacuje na nacionalnu razinu. Marie-Christine Vergiat analizira porast moći radikalne desnice, posebice nizozemskog PVV-a, koji djeluje kao dio vladajuće koalicije, ali i francuskog predsjednika N. Sarkozyja koji obilno koristi ksenofobnu retoriku u svojoj predsjedničkoj kampanji.

Nedavno je u Nizozemskoj otvorena web-stranica za prikupljanje pritužbi na imigrante iz srednje i istočne Europe. Korisnike interneta se potiče da odgovore jesu li izgubili posao zbog „Poljaka, Bugara ili Rumunja“. Također, mogu označiti kućice kako bi prijavili „buku“, „probleme s parkingom“ ili „pijanstvo“. Takvo poticanje na rasnu mržnju – jasan i sramotan pokušaj stvaranja ksenofobije prema imigranatima, osobito prema onima iz Srednje i Istočne Europe – dolazi od nikoga drugog doli krajnje desne PVV (Stranka za slobodu). Autor stranice, vođa PVV-a Geert Wilders već se mnogo puta istaknuo u ovom polju, budući da je do sada bio poznat isključivo po svojoj žestokoj antiislamskoj retorici. No, u posljednje vrijeme Wilders je počeo širiti svoj populistički repertoar i na gorespomenute napade.

Ta stranka nije samo još jedna stranka krajnje desnice; Wildersova stranka podupire nizozemsku manjinsku vladu koju vodi Mark Rutte i službeni je dio parlamentarne većine. Kada govorimo o ovoj kontroverzi, možemo samo reći kako je tišina nizozemske vlade zaglušujuća. Premijer Ritte pozvan je prošlog tjedna u Strasbourg kako bi razjasnio poziciju svoje vlade pred Europskim parlamentom. Naša debata je nastavljena, ali je Rutteov izostanak upadljiv. Inače, premijer je također ignorirao apele da distancira svoju vladu od PVV-ove stranice.

Nažalost, ovaj slučaj nije samo simboličan budući da uključuje stranku - punopravnu članicu političke većine - čiji utjecaj seže puno dalje od nizozemskih granica. Slične prakse nastaju u brojnim zemljama članicama. Dvije ekstremno desne poljske stranice označuju ljevičare, homoseksualne osobe i strance kao „rasne neprijatelje“. U Latviji su Rusi na udaru zbog registracijskih tablica na svojim automobilima. U Luksemburgu je donesen zakon koji ograničava obiteljske doprinose stranim državljanima koji tamo borave. S ovog popisa nipošto ne možemo izostaviti Mađarsku i katastrofalne poteze Viktora Orbana. U zadnjih nekoliko tjedana u mojoj zemlji, Francuskoj, rasistička retorika poprimila je novu dimenziju otkako predsjednik Sarkozy – u svojoj izbornoj kampanji – koristi teme koje su obično u domeni ekstremno desne Nacionalne fronte. Nakon napada na Rome, najavio je planove za referendum o imigraciji i zaprijetio ukidanjem francuskog članstva u Schengenskoj zoni, koji je jedna od tekovina Europske unije za koju njeni građani kažu da su joj najprivrženiji.

Tijekom ovotjedne rasprave u Europskom parlamentu, dansko predsjedništvo nad EU-om i Europska komisija objavili su osude PVV-ove stranice. Ali, nisu išli dalje od pozivanja na sankcije od strane pojedinih zemalja članica i njihovih sudova. Komisija nam stalno ponavlja kako je ona čuvarica sporazumâ. Zar sloboda kretanja i nediskriminacija više nisu temeljne vrijednosti EU? Zar je Komisija oslobođena jedne od svojih temeljnih odgovornosti?

Tužna istina je, nažalost, puno jednostavnija. U ekonomskim pitanjima – slobodan protok robe i kapitala i ukidanje prepreka konkurenciji – Komisija brzo djeluje. Kada je riječ o napadima na osnovna prava, čak i ona najdugovječnija – a to uključuje slobodno kretanje ljudi i naše pravo da ne budemo diskriminirani na prostoru EU – odjednom nam se govori da je to pitanje pojedine zemlje članice. I onda se čude kada ljudi dovode u pitanje istinske vrijednosti EU. Takvi ratoborni govori prizivaju u sjećanje tragičnu povijest Europe i morala bi postojati pravna obaveza da se djeluje. Sada vođe EU moraju ne samo jednoglasno osuditi već se i čvrsto obračunati sa svim kršenjima osnovnih vrijednosti. Vrijeme je da počnemo zatvarati vrata, ali ne onima koji žele izgraditi bolji život u drugoj zemlji, nego populističkim ksenofobima koji će nas odvesti istim tragičnim putem kojim je Europa već kročila.

Marie-Christine Vergiat

S engleskog preveo Marko Milošević
Originalno objavljeno na Internet portalu transform!

USF: Simpozij "Dinamika otpora: subjekt iza revolucije"

2012-05-04T15:15:00.004+02:00

Udruženje studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu organizirao je na međunarodni simpozij "Dinamika otpora: subjekt iza revolucije" u organizaciji USF-a i ISHA-e koji će se održati 4. i 5. svibnja 2012. (petak i subota) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U prilogu se nalazi program simpozija.

Petak, 4.5.2012. (Dvorana 5)

14:00–15:00 Političke proizvodnje subjektivnosti (Mark Losoncz)
15:00–16:00 Šarene revolucije i uvoz subjektiviteta (Bernard Koludrović)
16:00–17:30 Projekcija filma Queimada (Gillo Pontecorvo, 1969)
18:00–19:00 Taktike i strategije promjene javnog fokusa - pitanje mogućnosti političkog djelovanja (Martin Beroš)
19:00–20:00 Projekcija filma Class Dismissed: How TV Frames the Working Class

Subota, 5.5.2012 (Dvorana 1)

12.30–13.30 Plenum nije srpska reč (Aleksandar Stojanović i Andrea Jovanović)
13:30–14:30 Bespuća epistemološke zbiljnosti: historija između nacionalnog heroja i postmodernog individuuma (Stefan Treskanica)
14:30–16:00 Pauza za ručak
16:00–17:00 Emancipatorni potencijali filmskog subjekta (Luka Kostić)
17:00–18:00 Subalternost - pozicija bez identiteta? (Karolina Hrga)
18:00–19:30 Panel Althusser i opća diskusija

David Harvey: Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

2012-05-01T21:42:00.000+02:00

Prvi maj je dan (konstantne) međunarodne borbe za radnička prava, borbe koja je izvoljevala reforme radničkih prava i bolje uvjete života i rada. No, u zadnjih 30 godina svjedoci smo ofenzive kapitala koja upravo dokida borbom stečena prava, a posebno intenzivno posljednjih godina proklamiranim mjerama štednje. U članku David Harveya postavlje se pitanje što točno mi onda obilježavamo Prvog maja? Autor ističe kako Prvi maj ne bi trebao biti puka nostalgija za radničkim pokretom, već upravo iskra za ponovno usmjeravanje revolucionarnog pokreta prema promjeni globalnih ekonomskih odnosa.

Prvi maj je prigoda kojom slavimo velika dostignuća radnika u svijetu pri izgradnji našeg svijeta daleko boljim mjestom za život. Ovih dana, nažalost, nema previše razloga za slavlje. Posljednjih 30 godina su ispunjene bitkama i okršajima koji su za organizirani rad rezultirali jednim porazom za drugim.

Pomamljena kapitalistička klasa konsolidirala je svoju moć zapovijedanja ili korumpiranja gotovo svih glavnih institucija koje upravljaju političkim tijelom - političke stranke (i lijeve i desne), medije, sveučilišta, pravo, a da i ne govorimo o represivnom državnom aparatu i međunarodnim institucijama. Sada vlada demokracija moći novca. Globalna plutokracija bez otpora iskazuje svoju volju gotovo svugdje.

Što onda slaviti? Mi ne bismo, naravno, imali ono što još uvijek imamo (od mirovina do ostataka razumnog zdravstvenog osiguranja i javnog obrazovanja) da nije bilo radničkog pokreta. Ali rastuća nostalgija za nedvojbenim dostignućima i herojstvima prošlosti neće nas nikuda odvesti.

Prvi maj bi stoga trebao biti usmjeren na ponovno lansiranje revolucionarnog pokreta za promjenu svijeta. Sama pomisao na taj čin - čak i samo njezino spominjanje i zapisivanje - jednako je uzbudljiva koliko je i začuđujuća.

No je li i ovo relikt revolucionarne retorike iz nekih prošlih vremena? Ili smo u jednom od onih neobičnih trenutaka ljudske povijesti kada je jedina razumna stvar koju možemo učiniti tražiti nemoguće ? Istovremeno buđenje revolta od Kaira i Damaska do Wisconsina i ulica Londona, od Atene do Lime, u smrtonosnim tvornicama na delti kineske Biserne rijeke do okupacija tvornica u Argentini, od oživljavanja ruralnih pobuna u Indiji do pokreta žitelja slamova u Južnoj Africi, sugerira nam da je nešto drugo u zraku. Nezaustavljivi pokret globalnog revolta, možda, poručuje: što je previše, previše je! Došao je red na nas, izvlaštene i obespravljene na zemlji, da želimo i dobijemo više.

Uza sve uzavrele prosvjede, istražuju se nebrojene praktične alternative beskrajnoj akumulaciji kapitala - udruženi pokreti, ekonomije i mreže solidarnosti, organizacije za sigurnost hrane, ekološki i seljački pokreti, radničko-upravni kolektivi svi su u pokretu. Decentraliziran, ali značajan pokret ljudi širom svijeta već postoji, zahtijevajući zadovoljavajuće i čovječne načine reprodukcije primjerenog društvenog života.

Taj rašireni i nerijetko kaotični pokret mogao bi preuzeti ulogu koju je nekad imao organizirani rad. Animirani promišljanjem autonomnih i alternativnih životnih stilova i obilježeni preferiranjem lokalno utemeljenih i umreženih organizacijskih oblika, ovi pokreti, često potpomognuti snažnom, ali podmuklom kulturom nevladinih organizacija, imaju problema s udruživanjem i širenjem kako bi pretvorili svoje često plodne lokalne sheme u globalne strategije, sa svrhom omogućavanja odgovarajućeg i zdravog društvenog život za 6,8 milijardi ljudi trenutno na planetu Zemlji.

Kamo možemo krenuti ovisi, naravno, u velikoj mjeri o tome gdje smo sada. Pa koje su revolucionarne mogućnosti - i još važnije, revolucionarne nužnosti - našeg vremena?

Mi smo, vjerujem, na raskrižju povijesti kapitalizma. Prosječne stope rasta koje su prevladavale u protekla dva stoljeća sve je teže održati. Je li moguće održati kontinuiran prosječni rast (na minimalnoj stopi od 3% godišnje) u vječnost, u svijetu koji je već sada u potpunosti integriran u kapitalističku dinamiku? Ekološke i društvene posljedice dovoljno su loše, ali potencijalno smrtonosna geoekonomska i geopolitička utrka za tržištima, resursima, zemljom i koristima od atmosfere još je strašnija.

Nulti rast je nužnost i nulti rast je nespojiv s kapitalizmom. Nužno je, stoga, da svi postanemo antikapitalisti. Mora se pronaći alternativne načine kako opstati i napredovati. To je imperativ našeg vremena. To je ono na što bismo se trebali obvezati ovog Prvog maja.

Kriza 2007.-2009. i njezine posljedice proizvele su pucanj upozorenja. Ta je kriza, mnogi kažu, omogućila promjenu igre po kojoj bi politika i gospodarstvo mogli funkcionirati. Ali čini se da nitko nema jasnu predodžbu o tome što bi nova igra mogla biti, koja bi bila njena pravila, te tko bi je mogao voditi i u kojem smjeru.

Današnji bankrot kreativnih ideja u radikalnoj je suprotnosti s ranijim krizama. Tijekom 1930-ih, na primjer, veliki pomak u ekonomskom razmišljanju, kejnezijanizam, podupirao je radikalnu preorijentaciju državnog aparata i politikâ u središnjim regijama kapitalizma. Proizveo je relativno jak i stabilan gospodarski rast od 1945. do otprilike 1968. u Sjevernoj Americi i Europi.

Ironično, bile su to godine kada je najviša grančna porezna stopa u SAD-u ponekad bila visoka do 92% , a nikad manja od 70% (time razotkrivajući laži onih koji tvrde da su visoke granične porezne stope na bogate kočile rast). To su ujedno i godine kada je organizirani rad prolazio prilično dobro u naprednim kapitalističkim zemljama.

Dok je dekolonizacija napredovala brzim korakom ostatkom svijeta, širenje i, u određenim slučajevima, nametanje projekata gospodarskog razvoja dovelo je veći dio svijeta u napeti odnos s kapitalističkim oblicima razvoja i nerazvijenosti (potičući val revolucionarnih pokreta kasnih 1960-ih do 1970-ih, od Portugala do Mozambika). Ovi su pokreti naišli na odlučan otpor i potkopavanje i na kraju su bili prisiljeni na povlačenje zbog udruženog djelovanja lokalnih elita potpomognutih američkim tajnim akcijama, državnim udarima i kooptacijama.

Krizne godine 1970-ih oblikovale su novu radikalnu paradigmatsku promjenu u ekonomskom mišljenju: pojavio se neoliberalizam. Bilo je otvorenih napada na organizirani rad, praćenih barbarskom politikom dohodovne represije. Reagan i Thatcher radikalno su revidirali sudjelovanje države u gospodarstvu (posebno s obzirom na socijalne odredbe i zakone o radu). Omogućene su velike koncesije krupnom kapitalu, a rezultat je da su bogati postali znatno bogatiji a siromašni relativno siromašniji. Ali zanimljivo je da su agregatne stope rasta ostale niske, usprkos brzom napredovanju u konsolidaciji plutokratske moći.

Nakon toga iznikao je sasvim drukčiji svijet, nastrojen potpuno neprijateljski prema organiziranom radu, oslonjen sve više i više na nesiguran, privremeni i neorganizirani rad raširen po cijelom svijetu. U proletarijatu pak prevladavaju žene.

Kriza 2007.-2009. izazvala je kratak globalni pokušaj da se stabilizira svjetski financijski sustav korištenjem kejnezijanskih alata. Ali nakon toga svijet se podijelio u dva tabora: jedan, sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi, promatra krizu kao priliku da na kraju procesa dovrši zlobni neoliberalni projekt klasne dominacije: drugi njeguje kejnezijansku nostalgiju, kao da se poslijeratna povijest rasta Sjedinjenih Američkih Država može ponoviti u Kini i drugim tržištima u razvoju.

Kinezi, blagoslovljeni ogromnim deviznim rezervama, pokrenuli su golemi poticajni program gradeći infrastrukturu, čitave nove gradove i proizvodne kapacitete za apsorpciju radne snage i nadoknadu zbog pada izvoznih tržišta. Državne banke mahnito su posuđivale nebrojenim lokalnim projektima. Stopa rasta skočila je na više od 10%, a milijuni su vraćeni na posao. Nakon toga je uslijedio mlaki pokušaj pokretanja drugog krila kejnezijanskog programa: podizanje plaća i socijalnih rashoda za jačanje unutarnjeg tržišta.

Kineski rast imao je efekt prelijevanja. Dobavljači sirovina, kao što su Australija, Čile i veći dio Latinske Amerike, nastavili su snažno rasti.

Problemi koji se vežu uz takav kejnezijanski program dobro su poznati. Imovinski se mjehuri formiraju posvuda, posebno na "vrućem" tržištu nekretnina u Kini, a inflacija se ubrzava na klasičan način, sugerirajući da je drukčiji oblik krize možda neizbježan. Ali također se općenito priznaje, čak u kineskoj vladi, da su ekološke posljedice katastrofalne, a radni i socijalni nemiri eskaliraju.

Kina je upadljivo u opreci s politikom štednje s kojom se susreću populacije u Sjevernoj Americi i Europi. Ovdje se ponavlja neoliberalna formula uspostavljena u meksičkoj dužničkoj krizi 1982. Nakon što su američko ministarstvo financija i MMF spasili Meksiko, kako bi mogao isplatiti njujorške investicijske banke, zahtijevali su štednju. Životni je standard u već siromašnoj zemlji pao za gotovo 25% tijekom otprilike pet godina. Do kraja stoljeća je Meksiko imao više milijardera od Saudijske Arabije, a Carlos Slim je uskoro proglašen najbogatijom osobom na svijetu usred rastućeg siromaštva.

To je sudbina, uz neprestano visoke stope nezaposlenosti i stagnirajuće plaće, koja čeka populacije na Zapadu, osim ako se ne pojavi primjeren politički otpor i društveni nemir da je promijene. To je politika oduzimanja, ne samo imovine već i teško stečenih političkih i građanskih prava.

Iza ovoga krije se mračna priča. Kada je Ronald Reagan preuzeo mjesto predsjednika 1981., drastično je smanjio najvišu graničnu poreznu stopu sa 72% na 32%, istovremeno obasipajući korporacije i bogate svakojakim drugim poreznim prednostima. Pokrenuo je veliku deficitom financiranu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio brz rast duga. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, otkrio je zatim plan igre. Cilj je bio povećati dug kako bi se opravdalo rezanje svih socijalnih programa i propisa o okolišu nametnutih kapitalu u proteklim godinama.

Kada je Bush mlađi došao na vlast 2001., njegov potpredsjednik, Dick Cheney, u više navrata je ustvrdio kako "nas je Reagan naučio da deficit nije važan." Zato je Bush znatno smanjio poreze na korporacije i bogate. Vodio je dva rata na dug (koja su koštala blizu milijardu dolara) i usvojio zakon o skupim lijekovima na recept koji pogoduje farmaceutskoj industriji. Proračunski suficit pod Clintonom potopljen je morem crvene tinte pod Bushom. Sada republikanci i demokratska frakcija Wall Streeta zahtijevaju da dug bude isplaćen na štetu socijalnih programa i ekoloških propisa.

To je ono na čemu se zasniva plutokratska politika proteklih 30 godina: podići stopu eksploatacije rada, nemilosrdno poharati prirodu i srušiti socijalnu plaću tako da plutokrati mogu imati sve.

Ipak, dva su najveća problema našeg vremena, prema milenijskim ciljevima koje su potpisale gotovo sve zemlje Ujedinjenih naroda, mogućnost ekološkog kolapsa i rastuće socijalne nejednakosti. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama prisutan je neprestan pokret za pogoršavanje obaju problema. Zašto?

Tijekom cijele svoje povijesti kapital je dugo nastojao izbjeći određene troškove, tretirajući ih kao "eksternalije", kako ekonomisti vole reći. Ekološki troškovi i troškovi društvene reprodukcije (sve od toga tko vodi brigu o baki i invalidima do odgoja djece) dvije su najvažnije kategorije koje kapital rado ignorira. Dvije stotine godina političke borbe u razvijenom kapitalističkom svijetu prisililo je korporacije da internaliziraju neke od ovih troškova, bilo regulacijom i oporezivanjem, bilo organizacijom privatnog i javnog sustava socijalne skrbi.

Početkom 1970-ih dosegnuta je najviša točka u razvijenom kapitalističkom svijetu po pitanju regulacije okoliša (u SAD-u osnivanje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zdravlje i zaštitu na radu, na primjer), te državne i korporativne socijalne sheme (strukture socijalne države u Europi).

Od 1970-ih postoji usklađen napor u poslovnom sektoru da se oslobodi financijskog i političkog tereta snošenja tih troškova. To je bila suština reganizma. Istovremeno, visoka mobilnost kapitala (potaknuta deregulacijom financija i kapitalnih tokova) omogućila je kapitalu da se preseli u dijelove svijeta (posebno Aziju) gdje takvi troškovi nikada nisu bili internalizirani i gdje je regulatorno okruženje minimalističko.

U međuvremenu preferirani načini pronalaženja rješenja ključnih problema degradacije okoliša i globalnog siromaštva - liberalizirana tržišta, slobodna trgovina te brz rast i akumulacija kapitala koju podupiru MMF, Svjetska banka i vodeći političari najmoćnijih zemalja - upravo su ti koji navedene probleme proizvode. Problem globalnog siromaštva ne može biti napadnut bez napada na globalnu akumulaciju bogatstva. Pitanja zaštite okoliša ne mogu biti odgovorena upućivanjem na zeleni kapitalizam bez suočavanja s korporativnim interesima i stilovima života koji održavaju status quo.

Ako je kapital prisiljen internalizirati sve ove troškove, onda će propasti. To je jednostavna istina. Ali ovo definira pogodan put prema alternativama kapitalu. Ono što moramo zahtijevati na Prvi maj jest da kapital plati svoje društvene i ekološke pristojbe i dugove u cjelosti. Organizirana radna snaga možda će pokazati put. Ali treba saveznike među ugroženim radnicima i društvenim pokretima. Možda ćemo biti iznenađeni kad nakon svega otkrijemo da ujedinjeni ipak možemo napisati vlastitu povijest.

David Harvey

S engleskog preveo Domagoj Mihaljević

Objavljeno 29. travnja 2011. u The Independentu.

Otvoreno pismo plenuma Filozofskog fakulteta ministru Mrsiću

2012-04-30T23:04:00.000+02:00

Većinski socijaldemokratska Vlada iz dana u dan povlači poteze koji su potpuno disparantni sa shvaćanjem klasične socijaldemokracije i socijalne države. Svojevrsnim povijesnim paradoksom će se pokazati da je upravo (nominalno) lijeva vlada zadala posljedni udarac ostacima javnog sektora, socijalne države i radničkih prava. Najperfidniji u nizu spomenutih poteza Milanovićeva kabineta je najava ministra Mrsića o donošenju Zakona o potivanju zapošljavanja koja uvodi zakonsku mogućnost neplaćenog rada za mlade na koji se osvrnuo i plenum FFZG-a u otvorenom pismu:.

Potaknuti medijskom kampanjom promicanja Prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja koja fingira javnu raspravu o rješavanju problema nezaposlenosti, mi, studentice i studenti Plenuma zagrebačkoga Filozofskog fakulteta odlučili smo reagirati otvorenim pismom ministru Mrsiću, koji je predlagač i glavni medijski promotor spomenutog zakona:

Ministre, kako iz vaših izjava saznajemo da se Prijedlog Zakona o poticanju zapošljavanja namjerava staviti u saborsku proceduru, želimo izraziti kako zakonske odredbe koje se predlažu smatramo potpuno neprihvatljivima, u svakom smislu lošim i štetnim po one na koje se odnose, a to smo mi, studentice i studenti koji ćemo kroz sljedećih nekoliko godina završavati svoje studije, koji želimo raditi i za svoj rad biti plaćeni.
Zakonski okvir koji se predlaže u potpunosti ide u korist privatnih poslodavaca, a na štetu studenata i učenika, budućih radnika, kao i na štetu države i društva u cjelini. Objašnjenje kako se novim zakonom želi mladima omogućiti da steknu radno iskustvo kako bi kasnije lakše pronašli 'pravo' zaposlenje vrlo je naivno formulirano – sasvim je jasno da će poslodavci osobu nakon što odradi svoju godinu dana zamijeniti novim besplatnim kadrom, pokupiti svoj povrat uplaćenih doprinosa i smanjiti prava i plaće stalnim zaposlenicima, ili ih u potpunosti zamijeniti neplaćenim jednogodišnjim 'prolaznicima'. Vjerovati da će mehanizmi kontrole spriječiti takvo što iluzorno je u uvjetima u kojima inspekcija rada i sudovi ne mogu, niti žele, zaštititi prava tisuća radnika koji u Hrvatskoj rade a ne primaju plaću i svakodnevno dobivaju nezakonite otkaze.

Ono što je možda i najvažnije, najavljeni zakon uopće ne može smanjiti nezaposlenost, upravo suprotno, može je samo povećati. On poslodavcima omogućuje da određenu količinu rada delegira nezaposlenim pripravnicima, umjesto da za taj isti rad plaća svoje zaposlenike. Također, čak i da takvim zakonskim rješenjem 'osposobimo' sve nezaposlene mlade u državi, to ne bi značilo da za njih postoje i radna mjesta. Sporni zakonski prijedlog upravo ima zadatak maskirati raspravu o uzrocima nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao i o razlozima nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta. Namjera je vladajuće elite da ovim zakonom nezaposlenošću manipulira, da je statistički umanji, da fragmentira kategorije nezaposlenosti i stvori nove oblike nesigurnog i potplaćenog rada te na taj način međusobno antagonizira skupine radnika koje je onda lakše izrabljivati.

S jednim se ipak slažemo s vama, ministre – rad kakav vi predlažete doista je promašeno zvati volontiranjem. Volontiranje podrazumijeva dobrovoljan, društveno koristan rad – koncept koji vi predlažete nije ni jedno ni drugo, i zaista ga je najtočnije zvati rad bez zasnivanja radnog odnosa – mi dodajemo još i potplaćeni, izrabljivački, ponižavajući rad bez zasnivanja radnog odnosa. Već i sam termin ukazuje na paradoksalnost predloženog koncepta – nezaposlenost se namjerava smanjiti ne-zapošljavanjem.Korištenje argumenta kako je neplaćeni rad, u obliku radne prakse i stažiranja, uobičajena stvar, naročito je sumanuto – umjesto da se praktikantima i stažistima zakonski osigura adekvatno plaćen rad ovim se zakonom praktički dokida mogućnost da ljudi nakon završenog fakulteta ili škole sklope stalni, regularno plaćeni radni odnos.

Iako je interes medija za ovu temu bio pozamašan, uočljivo je kako je pravi kontekst prezentacije novog zakona promakao ispod horizonta dominantne medijske produkcije. Upravo na taj kontekst mi želimo upozoriti. Politička vlast i poduzetnička elita uporno promovira koncept fleksigurnosti, koji bi trebao osigurati lakše otpuštanje i zapošljavanje radnika, te time dinamizirati tržište rada i u konačnici smanjiti nezaposlenost.Osim što praksa primjene fleksigurnosti pokazuje kako se njome olakšava samo otpuštanje radnika i smanjivanje radničkih prava, posljedica tog koncepta je i prekarnost–trajna nesigurnost radnih i životnih uvjeta, povećanje strukturalne nezaposlenosti, egzistencijalna ugroženost širokih slojeva društva, od industrijskih i manualnih radnika, preko zaposlenih u javnim i državnim službama do radnika u menadžmentima privatnih firmi i korporacija.Prekaritetpritom nije nešto što nas čeka u dalekoj budućnosti, prekaritet je stanje kojeg živimoovdje i sada.Posljedice su takvog permanentno neizvjesnog i nesigurnog življenja katastrofalne za pojedince i za društvo. Pripremanje terena za izmjenu Zakona o radu i najava Zakona o poticanju zapošljavanja koraci su ka još većoj nesigurnosti i neizvjesnosti rada i života, manjim radničkim i ljudskim pravima.Previđanje i/ili prešućivanje tog konteksta ima za rezultat stvaranje medijske dimne zavjese, zasićivanje temom koja je konstruirana kao jednotjedna medijska halabuka, a da bi se nakon toga namjeravane zakonodavne procedure u tišini sprovele.

Pravo na slobodan i plaćen rad ustavna je kategorija (članak 55. Ustava RH: ''Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.'') i temeljno ljudsko pravo koje ne smije biti uskraćeno nijednome radniku.I zbog toga vam, ministre, poručujemo: Ne pristajemo na izrabljivanje i iskorištavanje, ne pristajemo na političko-medijske ucjene – želimo raditi i za to biti pošteno plaćeni!

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Plenum večeras u 18 sati

2012-04-23T06:30:00.000+02:00

Danas u ponedjeljak 23. travnja u prostoriji A-001 u 18 sati održat će se 168. plenum FFZG-a. Radna grupa za tehnička pitanja plenuma sastat će se u 17 sati u A-001. Na plenumu će se rapravljati i analizirati Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pustilo u javno raspravu 12. travnja ove godine. Pozivamo sve zainteresirane da dođu na plenum i sudjeluju u raspravi!

Manifest za ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost

2012-04-20T14:07:00.015+02:00

Novi povijesni vidici otvaraju se pred nama u ovom vremenu promjena. Kapitalizam kao sustav proizveo je duboku ekonomsku krizu zajedno sa svojom kupljenom političkom elitom. Niti jedno ne zadovoljava potrebe našeg društva. Radilo se tu o sigurnim, dobro plaćenim i smislenim radnim mjestima ili o održivom odnosu sa prirodnim okolišem o kojem ovisimo, naše društvo ne daje rezultate koje ljudi trebaju i zaslužuju. Nemamo živote kakve želimo a budućnost naše djece ugrožena je zbog socijalnih prilika koji se mogu i trebaju mijenjati. Ključan razlog za ovu nepodnošljivu situaciju je nedostatak istinske demokracije kako u našoj ekonomiji, tako i u politici. Stoga je ključno rješenje postavljanje istinske ekonomske demokracije kao osnove za istinsku političku demokraciju. To podrazumijeva preobrazbu radnog mjesta u našem društvu kako predlažemo u ovom tekstu.

Ohrabreni smo pokretom Okupiraj Wall Street (OWS) koji se širi diljem Sjedinjenih Država i šire. OWS izražava ne samo rašireno narodno odbijanje socijalne nepravde našeg sustava i nedostatak demokracije; OWS je također i pokret za ciljeve koji uključuju ekonomsku demokraciju. Pozdravljamo, podržavamo te želimo izgraditi OWS kao hitno potreban, široki pokret za reorganizaciju našeg društva, te kako bismo naše institucije učinili odgovornima volji javnosti i uspostaviti ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost.

1. Kapitalizam i "ispunjenje očekivanja"

Kapitalizam danas u jednakoj mjeri zlostavlja ljude, okoliš, politiku i kulturu. Proizveo je nove krajnosti u bogatstvu i siromaštvu unutar većine zemalja, a takve krajnosti uvijek potkopavaju ili sprečavaju demokratsku politiku. Kapitalistička proizvodnja za profit sve nas također ugrožava svojim globalnim zatopljenjem, sve većim zagađenjem i energetskom krizom na obzoru. A sada kapitalistička ciklička nestabilnost (ono što drugi zovu "poslovni ciklus") sunovratila je svijet u drugu veliku globalnu ekonomsku krizu u posljednih 75 godina.

Unatoč tomu, ni republikanske ni demokratske vlade nisu uspjele donijeti olakšanje velikoj većini američkog naroda. Suočeni smo sa visokom nezaposlenošću i ovrhama domova, a usporedno se smanjuju realne nadnice, doprinosi i sigurnost radnog mjesta. Dakle, potrebno se sve više zaduživati kako bi se osigurale osnovne potrebe. Vlada koristi naše poreze kako bi se banke, burze i velike korporacije oporavile od ekonomske krize. Čekali smo da bailout korporacijskih bogataša počne kapati i nama ostalima, no to se nikada nije dogodilo. Kako bi platili njihov oporavak sada nam se govori da se pokorimo rezovima u javnim službama, državnom zaposlenju, pa čak i socijalnoj skrbi i zdravstvenom osiguranju. Proračunski deficit i nacionalni dugovi ostvareni kako bi se kapitalizam spasio od svojih fundamentalnih mana sada se koriste kako bi se opravdalo prebacivanje troška njegovog oporavka na sve ostale. Mi ne bismo trebali plaćati za krizu kapitalizma i za nepravedan i neuspio odgovor vlade na tu krizu. Vrijeme je za novi put, za već dugo neophodne ekonomske, društvene i političke promjene.

Počnimo tako da izvučemo pouke iz prijašnjih pokušaja da se nadiđe kapitalizam. Tradicionalni socijalizam - kao u SSSR-u - naglašavao je društveno nauštrb privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju i državno ekonomsko planiranje umjesto tržištâ. Ali to je koncentriralo previše moći u rukama vlade i tako korumpiralo socijalistički projekt. No, nedavni povratci kapitalizmu nisu niti nadišli, niti popravili neuspjehe socijalizma sovjetskog tipa.

Iz zadnje velike kapitalističke krize u SAD-u tijekom 1930-ih također smo savladali neke lekcije. Tada je neviđeni val sindikalnog organiziranja od strane CIO (Kongres industrijskih organizacija) i političkih mobilizacija kroz socijalističke i komunističke partije izborio velike reforme: uspostavljanje socijalne skrbi, naknade za nezaposlenost, stvaranje i popunjavanje 11 milijuna federalnih radnih mjesta. Vrlo skupe reforme usred depresije plaćene su dijelom kroz snažno oporezivanje korporacija i bogatih (koje se tada također jako reguliralo). Međutim, reforme New Deala izbjegnute su, oslabljene ili ukinute u desetljećima nakon 1945. Kako bi povećali svoje profite, veliki korporacijski dioničari i njihovi upravni odbori imali su svaki motiv za ukidanjem reformi. Koristili su svoje profite kako bi poništili New Deal. Izborene reforme uvijek će ostati nesigurne sve dok radnici koji od reformi imaju koristi ne budu u poziciji dobivanja profita od svojih poduzeća i korištenja tog profita da se te reforme prošire, umjesto da ih se potkopava.

Stoga, zadatak pred nama seže puno dalje od biranja između javnog i privatnog vlasništva te između planiranja i tržišta. Niti možemo biti zadovoljni samo ponovnim donošenjem reformi koje će kapitalistička poduzeća potkopati. To nisu naše jedine alternative. Strategija koju predlažemo je uspostava istinski demokratske baze - tako da reorganiziramo svoje proizvodne djelatnosti - koja bi podržavala te reforme i tu kombinaciju vlasništva nad imovinom i distribucije resursa i proizvoda koji najbolje zadovoljavaju naše društvene, kulturne i ekološke potrebe.

2. Ekonomska demokracija na radnom mjestu i u društvu

Promjena koju mi predlažemo - kao nov i značajan dodatak programu društvenih promjena - ima se dogoditi unutar proizvodnje: unutar poduzeća i drugih institucija (kućanstava, države, škola itd.) koja proizvode i distribuiraju dobra i usluge o kojima naše društvo zavisi. Gdje god se odvija proizvodnja, radnici kao kolektiv moraju postati svoji šefovi, svoj vlastiti upravni odbor. Svačiji opis posla bi se promijenio: uz vaš specifičan zadatak, od vas bi se zahtijevalo da u potpunosti sudjelujete u planiranju i upravljanju poduzećem. Odluke koje su nekoć donosili privatni upravni odbori ili državni činovnici - što, kako i gdje proizvoditi i kako koristiti stečene prihode - donosili bi kolektivno i demokratski sami radnici. Obrazovanje bi bilo preustrojeno kako bi se sve osobe obučilo tehnikama vodstva i kontrole koje su sada rezervirane isključivo za elite.

Takav preustoj konačno bi i iskreno potčinio državu narodu. Državni prihodi (porezi itd.) ovisili bi o tome što radnici daju državi iz prihoda radničkih poduzeća. Umjesto kapitalista, male manjine, koja financira i tako kontrolira državu, većina - radnici - konačno bi dobili tu ključnu društvenu poziciju.

Naravno, demokracija na radnom mjestu mora se ispreplitati sa demokracijom na razini zajednice u stambenim područjima koje su međusobno interaktivna s radnim mjestima. Ekonomska i politička demokracija trebaju, te bi podupirale jedna drugu. Samoupravni radnici i samoupravni članovi zajednica moraju demokratski dijeliti proces odlučivanja na obje strane. Lokalne, regionalne i nacionalne državne institucije ubuduće će uključivati demokratsko donošenje odluka podijeljeno između radnih mjesta i mjesta stanovanja. Takve institucije učile bi na iskustvima prijašnjih kapitalističkih i socijalističkih sustava.

3. Prednosti demokracije na radnom mjestu

Kad radničke i stambene zajednice zajedno odluče kako će se ekonomija razvijati, rezultati će se znatno razlikovati od rezultata u kapitalizmu. Demokracija na radnom mjestu ne bi, primjerice, preselila proizvodnju u druge zemlje kako to čine kapitalističke korporacije. Radnička, samoupravna poduzeća ne bi plaćala nekolicini svojih najviših menadžera ogromne plaće i bonuse dok plaće i doprinosi svih ostalih stagniraju. Poduzeća kojima bi upravljali radnici koji zajednički demokratski donose odluka ne bi uvodila toksične i opasne tehnologije kako to kapitalistička poduzeća često čine kako bi ostvarila veće profite. Takva bi poduzeća, međutim, bila puno spremnija pružiti dječju skrb, skrb za starije i ostale pomoćne usluge. Po prvi put u ljudskoj povijesti, društva bi mogla demokratski promisliti i reorganizirati vrijeme koje posvećuju poslu, zabavi, odnosima i kulturnim aktivnostima. Umjesto da se žalimo kako nam nedostaje vremena za najvrijednije dijelove našeg života, mogli bismo zajedno odlučiti da smanjimo radno vrijeme, da se koncentriramo na potrošačka dobra koja stvarno trebamo te da na taj način ostavimo više vremena za važne odnose u svojim životima. Tim putem bismo mogli nadići podjele i tenzije (često definirane rasnim, rodnim, etničkim, vjerskim i drugim uvjetima) koje kapitalizam nameće stanovništvu dijeleći ga na stalno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena i na prekarne radnike, te na one isključene iz tržišta rada.

Novo društvo može se izgraditi na osnovi demokratskog preustroja naših radnih mjesta na kojima odrasli provode većinu svojih života. U zadnjih nekoliko stoljeća, ljudske zajednice riješile su se kraljeva i careva u korist predstavničkih (i dijelom demokratskih) parlamenata i kongresa. Strahovi i upozorenja o katastrofi od strane onih koji su se protivili društvenoj promjeni povijest je demantirala. Promjena koju danas zagovaramo vodi demokraciju jedan potreban i logičan korak dalje: na radno mjesto. Dokazat će se da su oni koji se boje (i prijete) kako to neće uspjeti također u krivu.

4.Trenutan i realističan projekt

Postoje praktični i popularni koraci koje možemo sada poduzeti u smjeru ostvarenja ekonomske demokracije. Protiv masivne, rasipne i okrutne nezaposlenosti i siromaštva, predlažemo novi oblik programa javnih radova. Razlikovao bi se od federalnih programa za nezaposlenost New Deala (kada je Roosevelt uposlio milijune nezaposlenih) na dva načina. Prvo, fokusirao bi se na "zelene" programe i one za pružanje pomoći. Pod "zelenim" mislimo na masivno poboljšanje održivosti radnog mjesta i stambenih zajednica, primjerice, gradnjom energetski učinkovitih sustava javnog prijevoza, obnova vodenih tokova, šuma i sl., izolacijom stambenih i radnih prostora kao i uspostavljanje sistematičnih programa protiv zagađenja. Pod "pružanje pomoći" mislimo na nove programe za dječju i staračku skrb kako bi se pomoglo svim obiteljima suočenim s današnjim uvjetima rada i demografije u SAD-u.

Međutim, ovaj novi oblik programa javnih radova razlikovao bi se još dramatičnije od svih prijašnjih takvih programa. Umjesto da nezaposlenima isplaćuje tjednu naknadu, naš program javnih radova naglašavao bi pružanje nezaposlenima sredstva da počnu i izgrade svoje vlastita kooperativna, samoupravljajuća, demokratska poduzeća.

Mnogo je koristi iz ovog projekta. Samo ekološke koristi učinile bi ovo najmasovnijim ekološkim programom u povijesti SAD-a. Ekonomske posljedice bile bi ogromne, milijuni građana obnovili bi samopoštovanje oštećeno nezaposlenošću i ostvarivali prihode s kojima bi mogli zadržati svoje domove i, svojim kupovinom, pružali zaposlenje drugima. Javno zaposlenje uz pristojnu plaću za sve umnogome bi smanjilo rodne, rasne i druge diskriminacije na poslu koje sada dijele naš narod.

Posebna korist bila bi nova sloboda izbora za sve Amerikance. Kao narod, mogli bismo vidjeti, proučiti i procijeniti pogodnosti rada u poduzećima u kojima je svaki radnik ujedno i poslodavac, i u kojima se odluke raspravljaju i donose demokratski. Po prvi puta u povijesti SAD-a, počet ćemo uživati u toj slobodi izbora: rad u odozgo prema dolje, hijerarhijski organiziranoj kapitalističkoj korporaciji ili rad na kooperativnom, demokratičnom radnom mjestu. Budućnost našeg društva tada će zavisiti od toga kakav izbor će Amerikanci donijeti, a tako bi se i trebalo odlučivati o budućnosti demokratskog društva.

5. Bogati temelji na kojima ovaj projekt počiva

Amerikanci su se bavili i gradili razne oblike kooperativnih poduzeća i gospodarstava - manje ili više ne-kapitalističkih - kroz cijelu našu povijest. Ideja o izgradnji "kooperativnog commonwealtha postojano je mnoge privlačila. Danas, nekih 13.7 milijuna Amerikanaca radi u 11,400 ESOP poduzeća (ESOP - plan o sudjelovanju zaposlenika u vlasništvu*), u kojima su zaposlenici vlasnici dijela, ili cijelog, poduzeća. Takozvana "neprofitna" poduzeća vrve širom SAD-a u mnogim različitim poljima. Neke alternativne, nekapitalističke kompanije nadahnjuju se primjerom Mondragona, federacije od preko 250 demokratski vođenih radničkih kooperativa koja zapošljava 100.000 ljudi u Baskiji. Budući da o svojim plaćama odlučuju sami radnici, omjer između plaća onih sa izvršnih funkcijama i onih ostalih je u prosjeku 5:1 za razliku od suvremenih kapitalističkih korporacija gdje je 475:1.

Kooperativni pokret u SAD-u prostire se od Arizmendi Association (Zaljev San Francisca) do Vida Verde Cleaning Cooperative (Massachusetts) do Black Star Collective Pub and Brewery (Austin, Texas) da nabrojimo samo neke. Najveći konglomerat radničkih kooperativa u SAD-u je "Evergreen kooperativni model" (ili "Clevelandski model"), koji se sastoji od npr. Evergreen Cooperative Laundry (ECL), Ohio Cooperative Solar (OCS), i Green City Growers. Ove kooperative dijele: a) zajedničko vlasništvo i demokraciju na radnom mjestu; b) ekološku predanost proizvodnji održivih dobara i usluga i stvaranju "zelenih poslova" i c) nove oblike zajedničkog ekonomskog planiranja koje posreduju "sidraške institucije" (npr. sveučilišta, neprofitne bolnice), komunalne zaklade, razvojni fondovi, državne ili radničke banke itd. Takve kooperative stvaraju nove koncepte i tipove ekonomskog razvoja.

Ovi primjeri različitih tipova i stupnja demokracije na radnom mjestu svjedoče o ogromnoj društvenoj interesnoj bazi i predanosti nekapitalističkim oblicima rada. Za razliku od mnogih popularnih mitologijâ, postoji solidna narodna baza za pokret koji će proširiti i izmijeniti mogućnosti organizacije proizvodnje. Demokracija na radnom mjestu odgovara tim dubokim potrebama i željama.

David van Arsdale, Michael McCabe, Costas Panayotakis

Sohnya Sayres, Jan Rehmann i Richard Wolff

Na engleskom objavljeno na truth-out.org

Preveo Marko Milošević

* Vrijedi spomenuti kako je jedan od najuspješnijih primjera ESOP modela u Hrvatskoj prehrambena industrija Kraš u kojoj radnici drže 80% dionica. (op. prev.)

Slobodni Filozofski

Skripta br. 77

Ne plaćam: Poziv na solidarno neplaćanje javnog prijevoza

Sastanak radne grupe "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor"

Razgovor s uredništvom časopisa TPTG: Klasna borba u Grčkoj

Opterećeni dugom

Kriza političkog legitimiteta

Klasna borba i "ljevica kapitala"

Ulični plenumi korak ka radikalizaciji radničke klase

Akademska solidarnost: Tribina "Kamo vode dokumenti?"

Boris Kagarlitsky: Politička križaljka postsovjetske ljevice

Mladi antifašisti: Akcija stadion: okrugli stol

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.

Izvedivost mjera štednje OECD-ova Početnica za vlade

Sastanak radne grupe "Kako dalje? - plenum i Studentski zbor"

Izvještaj sa 169. plenuma, 15. svibnja 2012.

David McNally: Pouke iz Grčke: Demokracijom protiv dužničkog ropstva

Dijana Ćurković: Nebitne razlike između starih i novih pokušaja izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

1. Konkurentnost umjesto kolaborativnost

2. Politička kontrola umjesto političke slobode

3. Komercijalizacija umjesto znanstvene slobode

Tko vlada?

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.

Prva faza: Kratkoročna ekonomska stabilizacija

Druga faza: prava strukturna prilagodba

Domagoj Mihaljević: Ujedinjeni otpor protiv limba europske krize

Kolonijalni odnos centra i periferije

Politička reakcija na krizu

Ugovor o fiskalnoj stabilnosti

"Skromni plan" Yanisa Varoufakisa i Stuarta Hollanda

Prostor političkog otpora

Ljetna škola - Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

Radionica: E-demokracija

Izvještaj sa 167. i 168. plenuma (17. i 23. travnja 2012.)

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.

„Fleksibilnost“

Poznati ciljevi zajmova za prilagodbu

Dug i strukturna prilagodba

Makroekonomska reforma i program strukturne prilagodbe

Podjela rada između MMF-a i Svjetske banke

Solidarno s radnicima Jadrankamena

Marie-Christine Vergiat: Rasizam ponovno ulazi u europski mainstream

USF: Simpozij "Dinamika otpora: subjekt iza revolucije"

David Harvey: Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

Otvoreno pismo plenuma Filozofskog fakulteta ministru Mrsiću

Plenum večeras u 18 sati

Manifest za ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost

Izvedivost mjera štednje

OECD-ova Početnica za vlade