Slobodni Filozofski

Drago Kovačević: Devedeset posto vojnika bili su radnici i seljaci

2013-06-17T15:10:00.000+02:00

Mirna Jasić je razgovarala s ratnim gradonačelnikom (1994-1995) Knina Dragom Kovačevićem o stanju u privredi, štrajkovima, društvenom vlasništvu, privatizaciji i mnoštvu drugih zanemarenih tema vezanih uz 4 ratne godine na području Krajine. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Kako je privredna slika Knina izgledala uoči rata?
- Općina Knin je prema popisu iz 1991. godine imala 45 hiljada stanovnika, dok je sam grad Knin prije rata imao 15 hiljada stanovnika. Ukupno je bilo 12 hiljada zaposlenih. Skoro da nije bilo nezaposlenih! Kad je 1990. godine došao HDZ na vlast, u samo nekoliko mjeseci nastupili su politički problemi, došlo je do podizanja barikada i svih tih 'čuda'. Tad je odmah splasnula i privredna aktivnost Knina. Na početku se još nekako držala, ali su nastajali sve veći problemi u državnim firmama. Samo ako govorimo o željeznici, promet je postao neredovan, a komunikacije su se pokidale. Neki poslovi već su počeli propadati 1990. godine, a godinu dana kasnije praktički se više nije moglo pričati o nekoj ozbiljnoj privrednoj aktivnosti u Srpskoj Krajini. Od 1991. počeo je padati i broj zaposlenih, tržišna aktivnost je stalno padala, a pojavio se, među ostalim, i problem neisplata plaća. Međutim, sve je to nekako amortizirano time što je postojala komunikacija sa Beogradom, pa se roba iz Krajine nastavila prodavati te radnici nisu bili masovno otpuštani.

Kako je izgledala privreda u Srpskoj Krajini od 1991. do 1995. godine?
- Glavna karakteristika krajinske privrede bila je ta što je ona bila ratna. Samo jedne godine, tokom 1994. godine, kad je nastupio relativan mir i kad su ljudi bili van vojske, privredne su se aktivnosti širile. Otpočela je nešto intenzivnija trgovina sa Srbijom, pa se uspijevalo prodati ono što se proizvodilo, a u Srbiju su plasirane i sirovine. Sjećam se izvještaja iz augusta 1994. godine, po kojima je Krajina te godine imala veći bruto društveni proizvod nego Crna Gora. Razlog tome bilo je to što su te godine prihodi od slavonske žetve bili normalni, a prodavala se i nafta. Kad tome dodamo i aktivnosti Borova sa svojim proizvodima, onda dobijamo nešto povoljniju privrednu sliku. Tada se izvozilo drvo iz čitave Krajine, pa tako i sa Banije, gdje je nemilo sječena hrastovina. Poslovao je i Gavrilović u Petrinji, direktor mu je bio Ratko Bakić. I u Slavoniji je dobro poslovao poljoprivredni kombinat, dok je u Dalmaciji išlo vino, pršut i živa stoka. U jednom trenutku je bila tolika ponuda mesa da je cijena kilograma kruha i kilograma mesa bila ista. To ilustrira nevjerojatne stvari koje su se tada zbivale.

Sjećam se izvještaja iz augusta 1994. godine, po kojima je Krajina te godine imala veći bruto društveni proizvod nego Crna Gora. U jednom trenutku je bila tolika ponuda mesa da je cijena kilograma kruha i kilograma mesa bila ista. To ilustrira nevjerojatne stvari koje su se tada zbivale.

Da li je bio ukinut institut društvenog vlasništva?
- Nije bio ukinut. S firmama koje su bile u društvenom vlasništvu jednostavno se nastavilo gazdovati kao sa državnim vlasništvom. Pa je onda sve uglavnom i bilo u državnom vlasništvu. Doduše, bilo je i nekih preduzeća u kojima su postojali radnički savjeti. U nekim važnijim preduzećima direktore je postavljao upravni odbor, koji je opet imenovan politički. Odnosno, sve je zavisilo od toga kolikog bi značaja bilo pojedino preduzeće. Bilo je firmi kojima je upravni odbor direktno birala Vlada, kao i onih gdje je upravu birala općinska vlast, odnosno općinska skupština. Doduše bilo je i primjera da su radnici iz tih preduzeća u taj upravni odbor davali svoje predstavnike, ali oni nikad nisu bili nešto posebno utjecajni.

Spomenuli ste da su u nekim firmama ostali radnički savjeti. Što se s njima dešavalo? Na koji način je funkcioniralo upravljanje društvenom imovinom odnosno koji organi i sa kojim ovlastima su vršili tu funkciju?
- U Kningipsu, direktor je bilo Ilija Knežević, mislim da su oni ostali u sistemu društvenog vlasništva. Pretpostavljam da je tamo radnički savjet nastavio i dalje da ima neku funkciju, no ne znam kako se to završilo. Kningips je dobro funkcionirao, jer bi sve što bi napravili i prodali. No, uglavnom radnički savjeti su ostali u firmama koje su stale sa svojim aktivnostima, a njihov ostanak je bio više formalne prirode. Tamo gdje nije bilo radničkih savjeta, tim je firmama direktno upravljala država, znači ona je bila vlasnik koja je imenovala upravni odbor, a koji je opet imenovao direktora. Tako je bilo ne samo u Kninu, nego i u cijeloj Krajini. Ista stvar bila je sa Gavrilovićem u Petrinji, pa sa pamučnom industrijom u Glini, sa Saitom ispod Udbine, nacionalnim parkom u Korenici, Plitvičkim jezerima i tako dalje. Borovo je isto tako funkcioniralo, a u svemu je Srbija imala najdirektniji utjecaj. Radilo se to o raznim vezama, koje je zbog kompleksnosti jako teško objasniti. Pogotovo su se te veze vidjele na primjeru na koji je način bila sječena šuma ili vađena nafta. Zanimljivo je da Hrvatska nikad nije postavila odštetni zahtjev za tu ogromnu eksploataciju šume i nafte, dok ih je tražila za puno manje važne stvari. Tokom 1994. i 1995. godine posječeno je jako puno hrastove šume na području Istočne Slavonije. To se znalo i nije bila tajna, vidjelo se golim okom. Moj utisak je bio da su u to upletene obje strane, no sve je bilo zataškano, iako se radilo o ogromnim parama.

Tokom 1994. i 1995. godine posječeno je jako puno hrastove šume na području Istočne Slavonije. To se znalo i nije bila tajna, vidjelo se golim okom. Moj utisak je bio da su u to upletene obje strane, no sve je bilo zataškano, iako se radilo o ogromnim parama. Zanimljivo je da Hrvatska nikad nije postavila odštetni zahtjev za tu ogromnu eksploataciju šume i nafte.

Da li je bilo eventualnih rasprava oko privatizacije, odnosno, je li bila izvršena privatizacija nekog poduzeća?
- Nije bilo vremena za rasprave. Kad se sve to događalo imali smo glavni problem koji je od 1990. stalno visio nad glavom, a to je pitanje rata odnosno elementarne bezbjednosti. Iako, bilo je ideja da se pristupi privatizaciji. Međutim, uslovi su bili takvi da to jednostavno nije bilo moguće izvesti. Naime, u tom bi se slučaju moralo nekog dovesti da to uradi i da uloži u firme, a takvih nije bilo. Tako da nigdje nije bila izvršena privatizacija. No, bilo je ideja na koji način bi se ona mogla provoditi. Sjećam se rasprava oko toga treba li da se sprovede vaučerska ili dioničarska privatizacija. Međutim, nije bilo realnih pretpostavki da se privatizacija izvede. Zbog istih razloga nije proveden ni otkup stanova. Tako da u tom smislu po pitanju nekog vlasništva ništa nije promijenjeno.

Što je po upravljanje poduzećima i ostalim ustanovama značila Naredba Vlade SAO Krajine iz 1.8.1991. godine (prema radu Nikice Barića o djelovanju Vlade SAO Krajine tokom 1991.): "o prelasku poduzeća i drugih društvenih ustanova na rad u vanrednim uslovima, a zbog postojanja neposredne ratne opasnosti"?
- Ta je naredba trajala cijelo vrijeme u Krajini, a pretpostavljam da je značila da se neke firme određuju kao firme od posebnog državnog interesa. Recimo, neke su radile za vojsku, dok su neke druge stavljene pod vlast vladinih ili lokalnih struktura. Vojska uglavnom nije sama kontrolirala firme. Postojao je, na primjer u Strmici, servis za vojna vozila i tenkove. Vjerojatno je i u Lici bilo nešto slično. Drugo, broj ljudi stalno se smanjivao, pa se vjerojatno i na to odnosila ta naredba, odnosno na način kako da se radnicima isplaćuju plaće i tko to treba na sebe preuzeti. To više nije mogla raditi sama firma nego je država morala voditi računa o tome. Stizale su i subvencije iz Srbije vezano uz problem stalne ratne opasnosti, zavisno od aktivnosti pojedinih radnih organizacija. Recimo, jedna od tih subvencija stigla je iz saveznog budžeta za naknade ljudima koji su se odazvali na mobilizacijski poziv.

Kako su na naredbu neposrednoj ratnoj opasnosti reagirali radnici?
- U ratu se obično stvori jedna atmosfera - sve što ide mimo zvaničnog stava to se ne priznaje, jer bi u protivnom to značilo opstrukciju, da iskoristim taj blagi izraz. Znači, nije moglo doći do situacije, na primjer, da neki vojni komandant zatraži da mu se da nešto, a da to ne dobije. Prosto, bila je to ratna atmosfera u kojoj postoji pravo jačega, a sve se ostalo dijelilo koliko se kome dozvoli i koliko je ostalo. Radnici su tada zapravo i bili ratnici. Oni su na različite načine bili žrtve. Sad, kad bih napravio neku analizu poginulih, barem 80 posto njih bili su ujedno i radnici. Radnici i seljaci su činili zajedno gotovo sigurno 90 posto vojske, a ostalo su bili službenici. Kako su na području Krajine nekoć ljudi živjeli? Barem kroz osamdesete godine obično su imali posao u nekoj društvenoj firmi, a paralelno s time radili bi na poljoprivrednom imanju, sa zemljom i stokom. Na selu nije bilo nezaposlenih ni problema sa prihodima.

U tjedniku "Novosti", u decembru 2009. ste izjavili: "Prije rata u Kninu je bilo 12 hiljada radnih mjesta, od toga velik broj na željeznici. Već u ratu, zbog pokidanih željezničkih veza, taj broj je smanjen na pet hiljada". Znači, za 60 posto se smanjio broj radnih mjesta već na početku rata? Ogroman problem stvorila je i nevjerojatna inflacija. Kako su radnici uspjeli preživjeti?
- Na željeznici je radilo 3000 radnika, a brojka od 12 hiljada ukupno zaposlenih radnika u Kninu početkom '90-ih, smanjena je tokom godina na pet hiljada. Taj broj se jedino možda malo podigao 1994. godine, kad je nastupio nešto mirniji period. Po početku ratnih zbivanja odmah je išla devastacija privrede. Nije možda odmah nastala devastacija u smislu prihoda, jer se još osjećao period Ante Markovića. Godine 1990. godine dinar je stabiliziran i plate su bile 'strava dobre', u vrijednosti oko hiljadu maraka. To se zadržalo jako kratko, niti godinu dana. Nakon toga je počelo sve da opada, naročito u firmama koje su bile proizvodne. Začas je došla 1991. godina, i onda su krenule razne faze pada. Prva tri mjeseca još je nekako, a onda je došao krvavi Uskrs na Plitvicama. U martu 1992. godina, nakon potpisivanja Vance-Owenovog plana, počela je velika kriza, jer je Krajina bila direktno zavisna od Srbije, bio je to jedinstven 'krvotok'. Onda je otpočeo rat u Bosni i došlo je do ogromne inflacije, koja je bila toliko strašna da ju je teško opisati. Firme više nisu kao dotad mogle izvoziti u Italiju, nego jedino u Srbiju, gdje je već sve zakačila inflacija. I tako su prolazile 1992. i 1993. godine, pune teškoća. Na primjer, moj pokojni otac bi prodao vino za koje je znao dobiti punu vreću para odnosno dinara u vrijednosti ne većoj od 50 maraka. Ako nije pare odnio rano ujutro dilerima deviza, nego bi zakasnio i odnio ih u podne, tad je već vladao novi kurs, i tada njegova zarada ne bi vrijedila niti pet maraka. I radnici koji su dobivali platu od recimo 10-15 maraka, ako odmah po primanju nisu kupili nešto najnužnijih namirnica, nedugo zatim za taj iznos plaće nisu mogli kupiti više ništa. Kao direktor kninske televizije, od oktobra 1992. do maja 1993. godine, mojih 70 radnika dobijalo je plaće, ali im je puno važnije bilo da dobiju topli obrok. Stoga sam im obezbijedio da iz obližnje kafane Putnik redovno dobijaju domaća jela. Kafana je bila dio ugostiteljskog poduzeća Dinara, koje je imalo radnički savjet, a imalo je u vlasništvu dvadesetak kafana i hotela. U svakom slučaju, mojim radnicima je tada bilo važnije da imaju svakodnevno topli obrok, nego da dobiju plaću koje bi im ionako ubrzo postala bezvrijedna. To dovoljno govori kakvo je to strašno vrijeme bilo.

Došlo je do ogromne inflacije, koja je bila toliko strašna da ju je teško opisati. Na primjer, moj pokojni otac bi prodao vino za koje je znao dobiti punu vreću para odnosno dinara u vrijednosti ne većoj od 50 maraka. Ako nije pare odnio rano ujutro dilerima deviza, nego bi zakasnio i odnio ih u podne tada njegova zarada ne bi vrijedila niti pet maraka.

Jedan zagrebački sindikalac zapamtio je zgodu u Željezničarsko-transportnom poduzeću Knin (ŽTP) - krajem ljeta 1990. godine, kada je iz Knina izdvojena kompozicija s opasnim teretom (kemikalija za zagrebački Chromos), koja je zaustavljena u Kninu i koju se trebalo poslati u Zadar. Međutim, nitko od hrvatske vlasti nije se usudio doći u Knin nego su dali u zadatak sindikatu da sa kninskim sindikatom ispregovara puštanje kompozicije. Na kraju je puštena prema Zagrebu. Kako je taj događaj izgledao iz krajiške perspektive?
- Knin je bio veliko i značajno željezničko čvorište. Ono je građeno osamdesetih i imalo je čitavu infrastrukturu, među ostalim, i servise. Postojala je, recimo, ogromna radionica za vagone iz čitave Hrvatske koji su se tu servisirali, kao i servisi za dizel i za elektro-mašine. Onda je došao rat i željeznički se saobraćaj preko Bosne prekinuo. Samo da spomenem, da se ta linija do danas nije uspostavila. Nekadašnjim ogromnim kninskim željezničkim čvorištem vrlo brzo prometovale su samo vozovi na lokalnim vezama unutar 30 kilometara. Nastao je problem što da se radi s tri hiljade zaposlenih na raznim željezničkim poslovima na području Knina. Te 1990. godine bilo je raznih 'šumova' u komunikacijskom kanalu. Pojavila se i ta priča da neki opasan otpad treba da se skladišti u Plavnom, selu nedaleko od pruge. Išao je taj glas, no ja lično nisam čuo da je to bilo tako dramatično, iako to ne znači da nije bilo tako. Priča o skladištenju opasnog otpada nije mi zvučala mnogo uvjerljivo, no kod običnog svijeta - što god laž bila veća to joj se sve više vjeruje, to je onda čini vjerojatnijom.

U oktobru 1993. godine Kabinet Vlade Krajine donio je Odluku o zabrani štrajka. Međutim, Vlada je istog mjeseca bila prisiljena popustiti sindikatima i donesena je Uredba o registraciji sindikalnih organizacija.
- U tom periodu premijer Krajine bio je Đorđe Bjegović, i njegova Vlada je donijela tu odluku. Vjerujem da je sindikatu to bilo dozvoljeno, jer su vršili određeni pritisak, a vlast je osjetila da bi bilo dobro da tako nešto urade, jer je to bilo vrijeme pred izbore. Ja sam tada bio direktor Centra za socijalnu skrb, kao socijalni radnik po struci, gdje je bilo osam zaposlenih, pa nisam upoznat s tom odlukom i uredbom.

Kakva je dotad bila situacija sa radnicima? Da li su i kako izražavali nezadovoljstvo?
- Situacija u Krajini je bila nestabilna, sa ogromnom inflacijom. Jedino je sreća bila u tome što je hrane bilo dovoljno, inače bi bilo još gore. Jedan period u Centru, na primjer, proveli smo distribuirajući brašno. Kombijem smo obilazili sela, nije se svuda stizalo, a nije bilo kuće gdje nije bilo to potrebno. Mogu samo pretpostaviti da je Vlada mislila da ako pritisne radnike, da može spriječiti njihovo nezadovoljstvo.

Koji su sve sindikati postojali u Krajini?
- Postojao je Savez sindikata Krajine. Bio je to stari, dotadašnji sindikat koji je nastavio raditi i u Krajini, a koji je vodio Sandić. U njemu su bili sindikalisti, ljudi koji su već počeli svoju karijeru u antibirokratskoj revoluciji 1989. godine, kad se zbio prvi miting za Kosovo, kojeg su odradili upravo sindikati. Onda je 1990. napravljen Sindikat Krajine, koji je vjerovatno bio dio Saveza sindikata Srbije. No, oni su se bavili žešćim stvarima od sindikalne borbe. Krajinski sindikat je bila politička organizacija koja je bila naslonjena na Socijalističku partiju Srbije. Nisu ih zanimali radnici, nego druge stvari. Mogli su radnici i doći do njih, ali bi onda obično nešto lupetali i uprazno obećavali. Znao je, recimo, glavni sindikalac da gostuje na radiju i 'priča bajke', no od sindikata radnici nisu imali nikakve koristi. Postojeći sindikat u Krajini nije ništa radio za radnike i sindikalist Sandić bio je u svemu tome samo radi vlastitih interesa. Pošto nisu vodili brigu o radnicima taj krajinski sindikat nije niti organizirao štrajkove. Trebalo je radnicima neko vremena da to shvate. U svakom slučaju, riječ je o periodu relativnog mira pred opštinske i parlamentarne izbore 12. decembra 1993. godine. Samo da dodam da ti izbori nisu bili dobro prihvaćeno u Srbiji, koja je htjela sve kontrolisati. Stoga joj nije bilo oportuno da slobodno pusti narod da bira, već je htjela vlast opstruirati.

Krajinski sindikat je bila politička organizacija koja je bila naslonjena na Socijalističku partiju Srbije. Nisu ih zanimali radnici, nego druge stvari.

Prvi veliki štrajk u Kninu bio je onaj profesora kninskog Srednjoškolskog centra u martu 1994. godine. Na koji se način odvijao i s kakvim ishodom?
- Tad sam, od 26. januara 1994. do 4. avgusta 1995. godine, bio gradonačelnik Knina i predsjednik Općine Knin, imao sam svojih 40 odbornika u općinskoj skupštini. Profesori su krenuli u štrajk protiv Ministarstva prosvjete zbog niskih plaća. Plaće su dobijali redovno, ali je ona bila toliko mala zbog užasne inflacije, da se takvom plaćom nije moglo računati na normalan život. Kad je prvog aprila 1994. godine Srbija uvela novi monetarni sistem, to se odmah automatski preslikalo i na situaciju u Krajini. Izjednačio se dinar s markom, a sve je to bio rezultat reforme koju je u Srbiji napravio Dragoslav Avramović, tadašnji guverner Narodne banke. Odnekud se obezbijedilo nešto para i izašlo se iz hiperinflacije. Znači, prije tog zaustavljanja inflacije, profesori su se odlučili na štrajk u toku, sjećam se, veoma hladnog marta, kada još nova vlada nije bila sastavljena, jer Milošević nije dao da se sastavi. Naime, Milošević je tražio svog čovjeka za premijera i našao ga u Bori Mikeliću, ali ga mi nismo htjeli. I u tom interregnumu – postojala je samo tehnička vlada - krenuo je štrajk. Djeca desetak dana nisu išla u školu, a pritom je stalno narastalo neraspoloženje. Taj interregnum je jednostavno 'gušio' sve. Profesori su obustavili rad, a unutar škole su imali skupove sa kojih su davali saopštenja. Naravno, zahtjevi su im bili opravdani, nije bilo ništa nerealno u njima, jer plaće su zaista bile problem. Općine su imale obavezu da snose materijalne obaveze za škole, znači troškove poput grijanja škola i toplog obroka, i mi smo to kao kninska općina redovno ispunjavali. Na jednom od tih njihovih štrajkačkih skupova u osnovnoj školi, koja se tada zvala Nikola Tesla, razgovarao sam sa 4-5 tih ljudi, za koje sam pretpostavljao da su organizatori. Morali smo da pričamo i da vidimo u čemu je sve problem, jer on nije bio mali, djeca nisu išla u školu. Kod jednog ili dvojice od njih osjetio sam da mi priča kako oko štrajka postoje političke konotacije. Martić ih je bio instruisao da rade malo nered, no većina radnika ipak je bila motivisana nezadovoljstvom zbog socijalnog položaja, jer su bili potpuno degradirani. Slušao sam njihove klasične priče koje nastaju kad se čovjek nađe u takvoj situaciji, od toga da nemaju što da jedu do toga kako ne mogu sačuvati autoritet u razredu, u kojem, na primjer, sin jednog švercera ima više para nego što svi oni zajedno imaju za džeparac. Nisam, naravno, sve mogao da riješim, ali sam obećao da ću uraditi sve što mogu i prosto sam apelovao na njih da se malo strpe te da se opet nađemo za 15-ak dana i da opet razgovaramo. Ti su profesori bili članovi Sindikata prosvjete, koji je bio u sklopu Sindikata Krajine. No s tim da je u njemu bilo različitih ljudi, jedni koji su bili politikanti, i drugi koji su se stvarno borili da ostvare zahtjeve. I nakon 10 dana prekinuli su štrajk. I onda je u aprilu, kad se ušlo u novi monetarni sistem, te je nestala inflacija, nastupila godina relativnog blagostanja. Tada su ljudi odjednom počeli zarađivati 200, 300 maraka mjesečno, plaće su se stabilizirale i utvrdile se na neki nivo.

Profesori su obustavili rad, a unutar škole su imali skupove sa kojih su davali saopštenja. Naravno, zahtjevi su im bili opravdani, nije bilo ništa nerealno u njima, jer plaće su zaista bile problem.

Ponovni štrajk nastavnika u Kninu bio je u martu 1995. godine, nakon čega je Vlada Krajine odobrila dodatna sredstva za nastavnike?
- To je bio čisto politički motiviran štrajk. Krenuo je nakon školskih praznika koji su bili negdje od 15. februara do 1. marta. Tad standard radnika nije pao, nego su radnici bili malo 'potpaljeni', vjerojatno od Milana Martića. I ovaj je, kao i prethodni štrajk profesora godinu ranije, vodio Milovan Milivojević. I tog su puta štrajkački predstavnici kao delegacija dolazili kod mene te su tražili poboljšanje uslova rada, ali ništa značajno. Bilo je nekih problema oko prijevoza, putnih troškova i slično. Tražili su nešto po pitanju dodatnih sredstva za prijevoz. Sjećam se da je to bio period kad nije bilo za kupiti goriva za automobile.

Koja su poduzeća postojala na području Srpske Krajine? Kako su funkcionirale? Kako su ostavljena?
- To je bilo posebno, ratno vrijeme, jednostavno izolacija poput kaveza. Nije se moglo ništa poslovati osim jednim uskim prolazom prema Srbiji, koja je bila pod sankcijama. Znači, bili smo u duplim sankcijama. I u tom okviru je sve tako funkcionisalo, na nekakvom racionalitetu. Na početku je nešto para dolazilo u Krajinu kroz neke državne službe i preko vojske. No, ništa se novo u Krajini nije gradilo. U Kninu sam počeo dograđivati Dom zdravlja, što se smatralo luđačkim potezom, i nisam ga stigao završiti. No, mogu reći da se firmama relativno racionalno upravljalo u takvim postojećim uslovima. Ne sjećam se da je i jedna firma u tom periodu ugašena, ali ne sjećam se da je i jedna super radila osim Kningipsa iz Knina, koji i sada dobro posluje. Mogu istaći i drvnu industriju u Vrhovinama DIP, dok je u Istočnoj Slavoniji dobro stajala tradicionalna poljoprivreda i tvornica Borovo, koja je izrađivala vojne narudžbe, čizme. Radila je dobro i tvornica obuće u Gračacu. Privreda u Krajini nije bila mnogo jaka, no TVIK je bio gigant prije rata. Kao najveće poduzeće u Kninu - Tvornica vijaka (TVIK) imala je nekoć 3000 zaposlenih, a bila je društveno poduzeće. Dok su prije rata izvozili u Rusiju, u Krajini je TVIK radio sa smanjenim kapacitetom. No, generalno je tih godina u Krajini bilo jako teško poslovati.

Firme koje su postojale ostavljene su onakve kakve su bile, bar što se Knina tiče. U Kninu je ostalo sve, od matičnih knjiga do svega ostalog. Možda je netko individualno nešto maznuo, ali organiziranog nošenja nije bilo.

Pred kraj TVIK se sveo na simboličan broj radnika, negdje 500, a i ta brojka je bila prevelika za proizvodnju. Velikih narudžbi nije bilo, samo poneki aranžmani sa ograničenim narudžbama. Nisu ni svi radnici TVIK-a radili nego samo jedan dio, s obzirom da je većina radnika bila vojno mobilisana. U Kistanjama je jedna tvornica proizvodila namještaj od metal-plastike, a imali su tamo i jedan tekstilni pogon. Postojala je u Kninu i firma "Agroprerada", koja se bavila proizvodnjom stočne hrane, dok su u Drništu poslovali pogon Dalmacijavina i svinjska farma. Dobro je radila i velika firma Sait, ispod Udbine, koja je izrađivala lepljive trake. Poslovala je i grafička firma Mladost, kao i tekstilna firma Kninjanka, u kojoj je za pune zaposlenosti bilo oko 800 radnika, no kasnije se jedva održavala. Jako loše je stajala Krka, tvornica namještaja. Bilo je nekih poljoprivrednih zadruga koje su se uglavnom bavile trgovinom. U Benkovcu je postojao Poljoprivredni kombinat, a radila je i benkovačka firma "Baštica" koja se bavila proizvodnjom povrća u Ravnim Kotarima. Bilo je nekih elektroenergetskih firmi u Kninu, kao i hidrocentrale na Krki i Zrmanji. U Lici je bila najveća firma fabrika obuće, a u Ličkom Osiku, kojeg su u Krajini zvali "Teslingrad", bila je vojna fabrika za koju mislim da je proizvodila minobacačke granate. U Korenici je bio nacionalni park , dok je drvni kombinat bio u Vrhovinama, koji je bio dosta dobra firma. Na Kordunu u Vojniću je bila tvornica pločica, no oni su uglavnom švercali robu. U Vrgin Mostu je radila ciglana, a u Glini pamučna industrija, koja je dosta dobro poslovala. U Kostajnici je radila tekstilna fabrika Pounje, a u Dvoru jedna drvna industrija, dok je u Petrinji bio Gavrilović, koji je nosio čitavu priču tog kraja. Postojala je tamo i firma Drvoplast, koja je zapošljavala značajan broj ljudi, i bila je dobro tehnički opremljena. U Okučanima je postojao poljoprivredni kombinat, kao i u Baranji, gdje je funkcionisalo i lovište u Kopačkom ritu, u koje su cijelo vrijeme dolazili lovci iz Italije i Njemačke, pa se može reći da je postojao lovni turizam. U Vukovaru su poslovali Borovo i VUPIK, dok je u vinkovačkom dijelu bila naftna proizvodnja Đeletovci. Inače, u Kninu smo imali veliku Opću bolnicu sa 180 liječnika, koji su radili što u domu zdravlja što u bolnici. Ona je obuhvaćala čitavo kninsko područje, čak i dio Bosne te je prema njoj gravitiralo oko 100 hiljada ljudi. Knin je imao i Srednjoškolski centar sa dvije hiljade đaka. Na području Općine Knin bilo je oko 700 prosvjetnih radnika. Firme koje su postojale ostavljene su onakve kakve su bile, bar što se Knina tiče. U Kninu je ostalo sve, od matičnih knjiga do svega ostalog. Možda je netko individualno nešto maznuo, ali organiziranog nošenja nije bilo.

razgovor vodila: MIRNA JASIĆ

Novi broj Diskrepancije: poziv za radove!

2013-06-15T11:34:00.003+02:00

Diskrepancija, časopis Kluba studenata sociologije našeg fakulteta šalje poziv svim zainteresiranim autorima i autoricama da svojim radovima doprinesu sadržaju sljedećeg broja. Rok za slanje radova je kraj mjeseca rujna, a poziv s obrazloženjem temata prenosimo u cijelosti:

Poštovani,

uredništvo časopisa Kluba studenata sociologije “Diskrepancija” Filozofskog fakulteta u Zagrebu poziva sve zainteresirane studentice i studente da šalju autorske radove za objavu u sljedećem broju. Tema je idućeg broja “Diskrepancije” tranzicija postsocijalističkih zemalja. Namjeravamo zaobići uobičajene teze o korupciji i kulturnim obrascima kao
preprekama ‘modernizacijskome putu’ te umjesto toga navedene pojave pokušati dovesti u vezu sa širim političko-ekonomskim odnosima.

Prednost imaju radovi vezani uz temat, ali prihvaćaju se i radovi vezani uz druge društveno-humanističke teme. Molimo autore/ice da imaju na umu interdisciplinarni karakter časopisa te da nastoje svoje radove prezentirati na način koji će biti prihvatljiv čitateljstvu s raznih područja. Rok za slanje tekstova je kraj rujna.

Upute o oblikovanju rada možete pronaći na zadnjim stranicima bilo kojeg broja časopisa ili na internetskim stranicama časopisa
http://www.diskrepancija.org/casopis/index.php?naputak_suradnicima.
Adresa na koju možete poslati radove, kao i sve upite, je
diskrepancija(at)gmail.com.

Nikolina Rajković: Prosvjedi u Turskoj

2013-06-09T22:35:00.000+02:00

Nakon projekcije filma Ecumenopolis: City without Borders (engleski titlovi) od 6. lipnja u klubu Mama, Nikolina Rajković održala je izlaganje o urbanizacijskim politikama i prosvjedima u Turskoj (snimka), uz pitanja iz publike i moderaturu Antona Tomičića. U nastavku pročitajte i njezin tekst Užarena kugla bunta, o događajima u Turskoj, objavljen u Zarezu br. 360 od 6. lipnja.

Povodom aktualnih zbivanja u Istanbulu Pravo na grad Vas poziva na projekciju dokumentarnog filma Ecumenopolis: City without Borders, koja će se održati u četvrtak, 6.6. u 20 sati u Klubu Mama. Film problematizira razvoj Istanbula kroz urbano restrukturiranje koje grad prolazi u posljednjih nekoliko desetljeća. Nakon filma uslijedit će razgovor o filmu i trenutnim zbivanjima u Turskoj. Raspravu će otvoriti Nikolina Rajković - apsloventica turkologije i sociologije koja trenutno radi diplomski na temu urbanog restrukturiranja Istanbula, a jedno je vrijeme živjela u Turskoj - kratkim uvodom u kojem će povezati antivladine prosvjede s trenutnim vladinim politikama.

Antivladini prosvjedi koji su ovih dana zahvatili Tursku i proširili se na više od 60 turskih gradova, započeli su nakon nasilne policijske intervencije protiv inicijative za očuvanje javnog prostora u središtu Istanbula koji posljednjih desetljeća prolazi kroz neoliberalnu urbanu obnovu. Zanimljivo da je se ono što se pretvorilo u pobunu protiv Erdoganovog režima proširilo upravo iz osporavanja ovakvog tipa urbane politike i problematiziranja urbanog prostora kao prostora mobilizacije, participacije i politike. Događanja u Istanbulu po tome su slična događanjima u Berlinu, Stuttgartu ili Zagrebu gdje su se osporavanja i društveni pokreti koji su ih doveli na dnevni red koncentrirala oko prisutnog fenomena urbane politike koji bi se mogao podvesti pod nazivnik neoliberalne urbane obnove, koja u sebi prvenstveno sadrži elemente transformacije javnih prostora u privatne te nametanje njihove razmjenske vrijednosti nad uporabnom. U slučaju Turske ovaj se pokret pokazao kao ključni moment i katalizator sposoban izazvati opći revolt građana i uvođenje na dnevni red šireg spektra političkih pitanja.

Film Ecumenopolis: City without borders (Ekumenopolis je pojam, smišljen 1967. godine od strane Constantinosa Doxiadisa, a predstavlja ideju da će u budućnosti urbana područja i megapolisi međusobno srasti i spojiti se do te mjere da bi na Zemlji postojao jedan jedini kontinuirani svjetski grad kao posljedica trenutne urbanizacije i trendova u rastu svjetske populacije) problematizira urbanu obnovu Istanbula do koje dolazi usred neoliberalne transformacije globalne ekonomije tijekom 1980-ih. Za ovu novu ekonomsku strukturu temeljenu na financijskom i uslužnom sektoru, urbani prostor postao je alat za akumulaciju kapitala što je dovelo do ozbiljnih posljedica za glavne gradove zemalja u razvoju. U Istanbulu, koji nema tradiciju principijelnog planiranja, gradska vlast je slijepo prihvatila neoliberalni pristup koji postavlja profit ispred potreba stanovnika grada; veliki igrači su se borili da dobiju dio plijena i rezultat je megagrad divljih naselja u kojem se 15 milijuna ljudi bori s nizom životnih problema. U posljednjih desetak godina, kao što je Svjetska banka predvidjela, Istanbul se mijenjao iz industrijskog u financijsko-uslužni grad orijentiran na privlačenje stranih investicija. Pretvaranje Istanbula u grad privlačan stranim investicijama podrazumijevalo je ukidanje zakonskih kontrola koje štite javna dobra, ali i paralelnu promjenu korisnika grada. To je značilo da za radničku klasu koja je zapravo izgradila grad kao industrijski centar više nema mjesta u novoj financijsko-uslužnoj konfiguraciji grada i na njih se primjenjuju projekti "urbane obnove" koji podrazumijevaju demolirane naselja i gradnju nebodere, autocesta i trgovačkih centara. Ogromni jaz između bogatih i siromašnih u Istanbulu se ogleda sve više u urbanom prostoru i prostornoj segregaciji. Bogati su u ograđenim zajednicama i rezidencijama, dok su siromašni otjerani u ispostave na periferiji grada gdje žive u očaju i beznađu.

Nedostatak planiranja razvoja grada doveo je do toga da je Istanbul danas neodrživ grad. Iako zbog prirodnih ograničenja grad može podnijeti maksimalnu populaciju od 5 milijuna stanovnika, grad trenutno nastanjuje 15 milijuna s tendencijom rasta. Voda za grad se doprema iz udaljenih područja, a ogromna i stalna potreba za njom iscrpljuje izvore iz kojih se nabavlja čime se uništava okoliš. Sjeverna šumska područja iskorištavaju se velikom brzinom, a projekt izgradnje trećeg mosta preko Bospora ugrožava preostala šumska i vodena područja koji omogućuju život u Istanbulu. Ekološke granice su pređene, ekonomske granice su pređene, populacijske granice su pređene, socijalna kohezija je uništena. Ovo je portret neoliberalne urbanizacije: Ekumenopolis. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Užarena kugla bunta

Obrana posljednje zelene zone u Istambulu potaknula je građane Turske da izađu na ulice

Početkom lipnja u glavnom gradu Turske, Ankari, i trećem najvećem gradu Izmiru započeli su žestoki anti-vladini prosvjedi u kojima sudjeluju stotine tisuća građana na koje, kako navodi Halk TV, policija ispaljuje plastične metke s prozora zgrada dok vodeni topovi rastjeruju prosvjednike među kojima je više od stotinjak ozlijeđenih zbog udisanja enormne količine ispaljenih suzavaca.

Uvertira u višednevne prosvjede koje neki komentatori počinju nazivati narodnom pobunom protiv vlade premijera Recepa Tayyipa Erdoğana dogodila se 27. svibnja. Tog je datuma započelo mirno okupljanje građana protiv uništenja drveća u istambulskom parku Gezi, koje je u međuvremenu nadraslo dimenzije lokaliziranog građanskog otpora dijelu programa urbanog restrukturiranja Taksima u sklopu kojega se nalazi i sporni park. Naime, početkom ove 2013. godine visoko povjerenstvo Ministarstva kulture i turizma je dalo zeleno svjetlo transformaciji jedine preostale zelene zone u centru grada u tzv. Topçu Kışlası projekt unutar kojeg bi se trebao izgraditi šoping centar, podzemna garaža i izlazne rampe koje bi vodile na ostale gradske prometnice. Projekt implicira konstrukciju replike historijskog osmanskog vojnog zdanja, Topçu barake od 35 000 m² koja je srušena 1940. godine, također u svrhu urbane regeneracije centra. Iako je prije dva dana 6. Upravni sud u Istambulu službeno suspendirao odluku o implementaciji spornog projekta, premijer Erdoğan je u maniri političke servilnosti financijskom kapitalu u lokalnoj varijanti sultanskog pravorijeka izjavio: "Činite što vas je volja, mi smo svoju odluku donijeli." Uputnije je ovu izjavu šire kontekstualizirati nego ad hoc prionuti tumačenju nekih medija koji premijera percipiraju kao bahatog populista autoritarnih tendencija koji je tek nedavno iz pripisane mu uloge pedagoga bliskoistočne islamske demokracije posrnuo u neoosmanskog arhitekta turskog društva za višu srednju klasu.

Gangrena urbanog krajolika

Erdoğan, kojeg buntom natopljene turske ulice ovih dana pozivaju na ostavku, predvodi stranku Pravda i razvoj (Adalet ve Kalkınma Partisi) koja je u posljednjem desetljeću koliko je na vlasti, izdala niz pravnih regulativa vezanih uz projekte urbane obnove Istambula i ostalih većih gradove Turske. Turski autori Erdem Elbas, Tansel Erbin i Çağlar Keyder navode da su u većini slučajeva te regulative poslužile kao legalno pokriće državnim agencijama TOKI (Turska administracija za stambeno planiranje) i OIB (Agencija za privatizaciju) za dominantan utjecaj nad privatizacijom i komodifikacijom javnog zemljišta[i], i što je važnije, da stvore novi zemljišni režima koji niče iz devastacije gecekondusa – Mike Davis ih tumači kao tursku varijantu slama, iako je koncept problematičniji – što vodi otvaranju prostora spekulaciji tržišta nekretninama i gentrifikaciji koja metastazira nauštrb radničke sirotinje.

Jedan od ekstremnijih primjera je istambulski kvart Sulukule u historijskoj jezgri grada, nastanjen pretežno Romima, koji se našao na putu AKP-ovim urbano-strukturalnim prilagodbama za Europsku prijestolnicu kulture 2010. Čišćenje Sulukule završeno je tako da je 3400 Roma bilo prisiljeno prodati svoje kuće za 175 funti po m² privatno-javnom partnerstvu AKP-a i investitorima u nove stambene prostore u "osmanskom stilu" čija se cijena kreće od 1 224 do1573 funti po kvadratnom metru. Jasno je da je u ovakvoj konstelaciji nemoguće povratiti domicilno stanovništvo životu u centru grada. Sličan primjer je recentno uništavanje Tarlabaşe, kvarta tek par minuta hoda udaljenog od Taksima. Stanovništvo Tarlabaşe dugi niz godina čine pretežno anatolijski migranti koji uslijed implementacije Marshallova plana 1950-ih i mehanizacije poljoprivrede u valovima naseljavaju opustošene kuće istambulskih Grka u potrazi za radničkim kruhom u tada industrijski tek procvalom Istambulu. Kasnije se u velikom broju doseljavaju i Kurdi koji uslijed deportacije i gubitka radnih mjesta, bježe u Istambul gdje u Tarlabaşi pronalaze pogodno mjesto za život zbog niskih stambenih renti.

Pomoću agresivnih marketinških kampanja i "neoliberalnog newspeaka" kojima tvrde da liječe gangrenu društva čije tkivo nagriza kriminal, prostitucija i terorističke, mahom kurdske ćelije, gradske vlasti, premijer i poduzetnici trenutno nepovratno razaraju mikrodruštveno tkivo Tarlabaşe ustupajući prostor urbanoj estetizaciji, odnosno, eksproprijaciji javnog zemljišta. Privrženost neoliberalnoj politici zasnovanoj na privatizaciji i liberalizaciji tržišta je ključna determinanta u političkoj putanji AKP-a. Priljevi stranog kapitala podigli su godišnju stopu rasta na 5 posto pri čemu je Turska uspjela otplatiti sve dugove MMF-a kojemu sada nudi 5 milijardi dolara pomoći za mjere štednje. Cemal Burak Tansel navodi da su kratkoročni učinci neoliberalizacije Turske rezultirali malenim padom u trendu siromaštva i fluktuacijama u Gini koeficijentu. AKP je zajahao val neoliberalizacije koju je turska administracija počela implementirati 1980-ih, uvećavajući postojeći neoliberalni zamah na dotada neslućene razmjere. Privatizacijom se godišnje uprihodilo 380 milijuna dolara prije 2003. godine, a u trogodišnjem mandatu AKP-a brojka je porasla na zaprepašćujućih 6 milijardi dolara. Gotovo sve što je preostalo od države u razvoju privatizirano je ili stavljeno na bubanj: od mostova[ii] preko monopola nad duhanskom industrijom (TEKEL) sve do elektrana i banaka u državnom vlasništvu. Iako su radnici TEKEL-a dugo pružali otpor kao i grassroot aktivisti koji su ustali protiv izgradnje hidroelektrane, AKP neumoljivo nastavlja sakatiti javna poduzeća i okoliš.[iii]

Opresija kao konstanta

Kotrljanje užarene kugle prosvjeda veže se i uz AKP-ove političke prilagodbe posljednjih godina, osiguravane policijskom represijom, discipliniranjem i kontroliranjem kemalističkih, socijalističkih i kurdskih opozicijskih snaga. Prošlo desetljeće obilježila su uhićenja vojnog vrha, studenata, aktivista, novinara pa čak i djece. Izvješće platforme za solidarnost s uhićenim studentima navodi da se u turskim zatvorima trenutno nalazi 771 student optužen da širi ilegalne aktivnosti u koje spadaju i zahtjevi za besplatnim obrazovanjem, a koje se utvrđuju arbitrarnim primjenama Zakona o terorizmu, inače primjenjivanog na gerilce Kurdske radničke partije (PKK) koji predviđa ekstremne zatvorske kazne. Prema izvješću Udruženja turskih novinara iz 2012. godine Turska je imala najveći broj novinara u zatvoru na svijetu.[iv] Policijska represija svakako nije inovacija AKP-a. Represivni je ideološki aparat AKP naslijedio od svojih oponenata, kemalista (Republikanska narodna stranka, CHP), koji su kroz povijest Turske, doduše, vojnim pučevima uspješno slamali ljevičarske i kurdske ustanke. Trenutno turska diplomacija uz SAD i NATO vodi huškački rat u Siriji potpomažući terorističke grupe s ciljem osiguravanja novih tržišnih pobjeda. Pored toga što su građani Turske u više navrata ove godine prosvjedovali protiv uloge Turske u Siriji, nedavni incident u gradu Reyhanli na granici sa Sirijom u kojem je poginulo 43 civila, a 140 ih je ranjeno, samo je dolio ulje na vatru nezadovoljstva politikom AKP-a. Tu su i udari na sekularističku tradiciju Turske koji se očituju u pokušajima ustavnog kršenja ženskih reproduktivnih prava, zakonu o restrikciji prodaje alkohola, zabrani nošenja ruža za usne stjuardesa Turkish Airlinesa i ljubljenja na cesti. Stoga malo čudi da se višegodišnja strukturalna represija u javnom društvenom prostoru Turske materijalizirala u pobuni čiji će razmjeri tek narednih dana poprimiti opipljive obrise. Nakon što je policija danima pred jutro tjerala prosvjednike iz parka Gezi suzavcem i paljenjem šatora, dotada mirno pružanje otpora rušenju stabala eskaliralo je na ulice oko Taksima i Istiklal avenije – žile kucavice grada, najveće turističke i šoping zone Istambula u koju se dnevno slijeva milijun ljudi. Misleći da pod kontrolom drži tek šačicu prosvjednika, policija nije računala da će primjena nasilja u parku generirati lančani gnjev pa je već u jutarnjim satima 31. svibnja dezorijentirano batinala koga je stigla: prosvjednike, turiste i djecu, bacajući suzavce čak u podzemnu željeznicu i ugostiteljske obrte uzaludno nastojeći minimalizirati daljnju eskalaciju otpora. Nedugo zatim, društvene su mreže bile bombardirane prizorima ulica posve zagušenih dimnim bombama, suzavcima, scenama policijske brutalnosti, prosvjednika u krvi i ranjenih turista koji su se tamo zatekli. Usprkos potpunoj medijskoj šutnji, ponajprije vodećih televizijskih kanala (NTV, CNN Türk, Haber Türk, Kanal D, TRT itd.) i tiskovina, prosvjedi su već u petak zahvatili gotovo sve višemilijunske gradove Turske pretvarajući ulice i kvartove u poprišta sukoba nalik atenskim ili barcelonskim najžešćim obračunima s policijom protiv mjera štednje.

Solidarnost s otporom

Prema svjedočanstvima prosvjednika i građana, Turska se u svojoj recentnijoj povijesti nije susrela s mobilizacijom takvih razmjera na svojim ulicama. Petak 31. svibnja je bio ključan za mobilizaciju stanovništva Istambula i kreiranje šire baze za solidarnost. Prosvjedima koji su počeli ujutro uskoro se pridružila i Sindikalna konfederacija revolucionarnih radničkih sindikata (DISK), jedna od četiri najveće u Turskoj. Prosvjedima je dao potporu i Kemal Kılıçdaroğlu, vođa stranke CHP-a, glavne AKP-ove opozicije, što nije izazvalo pretjerano oduševljenje prosvjednika. S druge strane Sırrı Süreya Önder iz socijalističko kurdske stranke BDP (Stranka mira i demokracije) koji je prisustvovao prosvjedima otpočetka kao glavni pravnik inicijative za park Gezi, završio je u bolnici s ozljedama od limenke suzavca koje je policija ispalila u njega. S prosvjednicima su se solidarizirali i Red Hack, maoistička hakerska grupacija koja je hakirala službene internetske stranice policijske uprave Beyoğlu, administrativne jednice pod koju spada i Taksim. Studenti medicine su na licu mjesta pomagali ozlijeđenima, vojna bolnica je dijelila gas maske i lijekove, pekare su dijelile svoje proizvode, dućani vodu, a hoteli, restorani i džamije su pretvoreni u skloništa i mjesta za pružanje prve pomoći. U noći s petka na subotu je policija opkolila park Gezi ne puštajući nikoga dalje od Taksima pri čemu se najveći dio okršaja odvijao u sporednim uličicama Istiklal avenije gdje su bile postavljenje i barikade za suzbijanje proboja policije. Pristup Internetu i mobilnim mrežama je većinu noći bio blokiran, neki članovi osoblja Turkcell, vodeće GSM mreže su novinaru Halk TV-a potvrdili da su dobili nalog za blokadom nad određenim područjima grada, dok je dio vremena Istiklal avenija bila u mraku jer je javna rasvjeta bila ugašena. Nakon što su u ranim jutarnjim satima navijači Beşiktaşa, Fenerbahçea i Galatasaraya zajedno potisnuli policiju s Istiklal avenije, park Gezi je ponovno bio pod kontrolom prosvjednika kojima su se pridruživale rijeke ljudi, iz okolnih gradskih distrikata Şişli, Harbiye i Beşiktaşa. Građani u udaljenijim kvartovima su se solidarizirali s prosvjednicima proizvodeći cjelonoćnu buku lupanjem u bubnjeve i lonce te gaseći i paleći svjetla u zgradama dok su pred zoru deseci tisuća ljudi prelazili Bosporski most s azijske strane da bi se pridružili prosvjednicima na Taksimu. Jedan dio njih je na Beşiktaşu dočekala policija nakon čega su nastali krvavi sukobi koji traju već drugi dan zaredom.

Baha Okar, ljevičar, politički zatvorenik i urednik časopisa za politiku i kulturu Bilim ve Gelecek (Znanost i budućnost) tumači prosvjede kao narodnu pobunu koju neki komentatori opisuju kao ustanak mahom srednje klase. Možda potonji komentari nisu za odbaciti, no projiciraju tek jednu stranu. Naime, nije isto analizirati prosvjede u pretežno srednjoklasnom Bešiktašu i u kurdskom, radničkom klasom napučenom Okmeydanu; gotovo svaki gradski distrikt Istambula objedinjuje kvartove značajnih razlika u socioekonomskoj strukturi stanovništva koje se presijecaju uzduž religijskih i sekularnih svjetonazora. Također, prosvjedi se odvijaju i u ostalim turskim gradovima, a većina analiza bavi se isključivo Istambulom. Okar tvrdi da osim studenata, ekologa, aktivista Prava na grad, intelektualaca, nogometnih navijača, ljevičarskih i nacionalističkih grupa, političkih opozicijskih stranaka, celebrityja (ako ništa, pojava "Sulejmana Veličanstvenog" kako maršira ruku pod ruku s građanima dovela je prosvjede u Turskoj na stranice dnevnog tiska), prosvjeduju i sindikati, radnici i sirotinja. Premda je još uvijek teško donijeti detaljniju procjenu socioekonomske strukture prosvjednika, Okar smatra da prosvjedne mase imaju zajedničku motivaciju koja se može iščitati iz njihovih zahtjeva: antagonizam naspram AKP-a i želju za obranom sloboda koje je ta politika ugrozila. Prosvjednici najčešće skandiraju da žele vladinu ostavku, rušenje diktatorskog režima i smanjenje policijskih ovlasti, ostavke svih koji su gušili otpor prosvjednika za park Gezi i u ostalim turskim gradovima, prestanak gradnji svih poduzetničkih projekata u centru, ukidanje zabrane prosvjedovanja na Taksimu i Istiklal aveniji, kao i puštanje svih zatvorenih ljevičara i aktivista na slobodu.

Politički mozaik prosvjeda

Ono što ipak u ovom mozaiku izostaje jesu socioekonomski zahtjevi kakve možemo vidjeti na ulicama europskih zemalja pogođenih mjerama štednje. Zasada se najvećom pobjedom prosvjeda može smatrati otpor onomu što je dosada predstavljalo najveću pobjeda AKP-a: fragmentacija i oslabljivanje političkih oporbenih snaga i okretanje glavnih društvenih blokova jednih protiv drugih. Prvu glavnu oporbenu snagu čine kemalisti i nacionalisti dok drugu čini blok socijalista i Kurda, historijski podjednako ugnjetavanih i od strane kemalista i liberalnih islamista okupljenih oko AKP-a. U političko-demagoškom diskursu AKP-a oba opozicijska bloka su smatrana neprijateljima društva koje se politički progoni kroz vladine čistke. Trenutno oba prosvjeduju rame uz rame protiv AKP-a, solidarno i u odsutstvu međusobnih provokacija. Sudeći po prvim javnim reakcijama, Erdoğanu je iz ruku izbijen standardni denuncijacijski arsenal, pa se na prosvjednike okomio kao na "šačicu marginalaca" da bi narednog dana povukao odluku o gradnji projekta Topçu barake, pozvavši "marginalce" da nastave prosvjedovati u svojim kućama jer narušavaju poduzetničku klimu i srozavaju potrošnju. Prosvjednici su očito imali još niz razloga ne maknuti se s ulica. Okar smatra da bi najgora opcija po AKP bila ujedinjenje kemalista i Kurda jer u Turskoj socijalisti nažalost nemaju značajniji utjecaj na mase. Izgradnja takve opozicije ipak predstavlja težak zadatak budući da liberalni ogranak BDP-a trenutno vidi AKP kao političkog partnera u rješavanju kurdskog problema i uspostavi mira. S druge strane postoji i socijalistički ogranak BDP-a koji bi mogao poduprijeti socijalističke grupe… Vjerojatnija opozicija AKP-u, kaže Okar, predstavljao bi raspad koalicije unutar samog AKP-a. Ni AKP nije unisona politička stranka. Njezin najmoćniji dio čini ogranak čiji je dio i predsjednik Abdullah Gül, blizak Fetullah Gülenu koji je kontroverzni biznismen, filantrop i islamist iz Pennsylvanije, iznimno snažnih političkih i poduzetničkih veza u cijelom svijetu. Osim što su financijski podigli anatolijsku buržoaziju, financirali privatne škole, sveučilišta, zaklade, i investiraju diljem bivšeg osmanskog dominiona, Gülenovi sljedbenici se nalaze i u AKP-u i odigrali su značajnu ulogu u razračunavanju s "ancient regime" odnosno prevlasti vojske.

Trenutno se između njih vodi borba za prevlast. Za predsjedničke izbore koji će se održati sljedeće godine planiraju pisanje novog ustava koji bi predsjedniku Turske dodijelio veće ovlasti, po uzoru na američki predsjednički sustav. Erdoğan također cilja na predsjedničke izbore s čim se ne slažu gulenisti i ako se dogodi raskol unutar AKP, to bi moglo značiti kolaps za Erdoğana. U slučaju da Erdoğan dobije predsjedničke izbore, Okar predviđa, gulenisti mogli poduprijeti i CHP . Na koji način bi se narodni ustanak mogao preusmjeriti u konstruiranje šire socijalističko lijeve opozicije? Između kojih je društvenih grupa moguća takva koalicija? Okar navodi nekolicinu socijalističkih grupa koje se podjednako distanciraju i od AKP-a i od kemalista. Većina njih smatra da je suradnja s kemalistima nemoguća, no iz trenutnih ustanaka ljevica bi morala naučiti neke lekcije da bi napravila važan iskorak u tom pogledu. Turska komunistička partija, Stranka slobode i solidarnosti, građanska platforma Halk evleri, marksisti lenjinisti okupljeni oko Revolucionarne narodne oslobodilačke partije-fronta (DHKP-C) i ostale grupe bi mogle odigrati ulogu u uspostavi relacije s pojedinim kemalističkim i kurdskim krugovima. Korak u osnaživanju zajedničke opozicije bila bi njihova potpora kurdskim odvjetnicima u sudskom procesu (KCK proces), koje se tereti kao teroriste, i kemalistima u Silivri procesu. Zasada je ustanak napravio izvrstan pomak pozvavši glavne sindikalne centrale da se uključe u generalni štrajk. Najnovije vijesti kažu da se pozivu odazvala sindikalna centrala radnika iz javnog sektora (KESK) koja će održati dvodnevni štrajk. Započinjanje procesa osnaživanja šire društveno-političke lijeve koalicije bio bi tek prvi korak k pravom "turskom proljeću". Ali na to ćemo još morati pričekati.

Fusnote:

[i] Erdem, Elbas. Tansel Erbin, "Neoliberal Challenges and Practices of Urban Regeneration Projects in Istanbul,"reviewed paper, 2013, (http://programm.corp.at/cdrom2013/papers2013/CORP2013_167.pdf); Çağlar Keyder, "Istanbul In a Global Context“, (November 2009), Urban Age
(http://www.urban-age.net/publications/newspapers/istanbul/articles/09_CaglarKeyder/en_GB/)

[ii] Trenutno je u planu izgradnja trećeg mosta na Bosporu koji izaziva kontroverze zbog uništavanja posljednje šume i poljoprivrednih dobara, koji će otvoriti još jedan prostor kompeticiji za tržište nekretnina i socijalnom raslojavanju stanovništa, op.a.

[iii] Cemal Burak Tansel, "The Gezi Park Occupation: Confronting Authoritarian Neoliberalism"2 June 2013, (http://www.opendemocracy.net/cemal-burak-tansel/gezi-park-occupation-confronting-authoritarian-neoliberalism)

[iv] http://www.gazetecileronline.com/newsdetails/4770-/GazetecilerOnline/iste-tutuklu-gazetecilerin-isim-isim-listesi

Snimka radionice: "Kako restrukturirati poduzeće: primjeri ITAS-a i Jugoremedije", 8.5.2013.

2013-06-04T18:23:00.000+02:00

Pogledajte snimku radionice Kako restrukturirati poduzeće: primjeri ITAS-a i Jugoremedije (Radnički dom, 8. svibnja) u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BR ID). Nakon uvoda moderatora Mislava Stublića, o pravnim i praktičnim aspektima restrukturiranja poduzeća, govorili su Katja jajaš (odvjetnica), Zdravko Seki (stečajni upravitelj), Dragutin Varga (ITAS) i Branislav Markuš (Jugoremedija), nakon čega je uslijedila rasprava, tijekom koje je perspektivu radničkog samoupravljanja iz socijalizma dao Gojko Maričić, a o stanju u firmi Riz-odašiljači govorila Marina Glokević. Pojedinačna izlaganja pogledajte u nastavku. Sljedeća radionica održat će se 5. lipnja u 18h, a tematizirat će osnivanje i vođenje zadruga na primjerima Zadruge osoba s invaliditetom, zadruge Praksa i Energetske zadruge Lug.

Uvod i predstavljanje aktivnosti BRID-a

Pojedinačna izlaganja

Rasprava

Playlista cijele radionice

Radionica Kako restrukturirati poduzeće dio je ciklusa posvećenog organizacijskom, pravnom, ekonomskom i medijskom aspektu radničkih borbi na temelju konkretnih situacija iz prakse, koji BRID organizira u suradnji s fondacijom Rosa Luxemburg Stiftung - Southeast Europe. Sljedeća radionica održat će se 5. lipnja, a tematizirat će osnivanje i vođenje zadruga na primjerima Zadruge osoba s invaliditetom, zadruge Praksa i Energetske zadruge Lug.

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju nastala je u ožujku 2012. godine, a bavi se problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Organizacija također radi na uspostavljanju širih platformi temeljenih na solidarnosti, uključujući suradnju sa sindikatima, nevladinim organizacijama, grass-root pokretima i ostalima zainteresiranima za radnička pitanja.

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Sastanak radne grupe za analizu i seciranje dokumenata 4. lipnja 2013.

2013-06-03T19:35:00.000+02:00

Radna grupa za analizu i seciranje dokumenata sastat će se 4. lipnja 2013. godine u prostoriji A-001 na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na sastanku će se analizirati programski ugovori. Potrebne materijale možete naći ovdje. Vidimo se!

Najavljujemo Marš za bračnu jednakost: ponedjeljak u 17h na Zrinjevcu

2013-05-26T21:57:00.002+02:00

Udruge Kontra i Iskorak u kontekstu homofobne akcije prikupljanja potpisa za referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice muškarca i žena organiziraju simboličku protestnu šetnju kojom se traži jednaka pravna zaštita za istospolne obitetlji kakvu uživaju raznospolne obitelji: pravo na brak i izvanbračnu zajednicu. Okupljanje sudionika marša započinje u 16h u parku Zrinjevac, a protestna povorka kreće prema centru grada u 17h. Urednički kolektiv Slobodnog Filozofskog aktivno podržava sva nastojanja u borbi za jednakopravnost LGBTIQ populacije kao i reformizam koji će dovesti do konačne bračne jednakosti, ali isto tako izražavamo nadu da će transformacija braka u konačnici dovesti do nadilaženja te institucije, kao i sistema čiji je temelj upravo nuklearna obitelj (bez obzira na spol bračnih drugova).

Akademska solidarnost: Štrajk podrške radnica/ka Croatia Airlinesa

2013-05-21T13:06:00.002+02:00

Sindikat Akademska solidarnost na skupštini održanoj 20. svibnja 2013. izglasao je da ulazi u štrajk solidarnosti s radnicima i radnicama Croatia Airlinesa. Štrajk će se provesti na više institucija iz područja znanosti i visokog obrazovanja. Detalje provedbe štrajka bit će iznesene na konferenciji za medije koja će se održati ispred Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u srijedu, 22. svibnja 2013. u 12 sati.

Štrajk se održava s ciljem podrške radnicama i radnicima Croatia Airlinesa koji se vec drugi tjedan strajkom bore za osnovna radnička i ljudska prava poput prava na rad, dostojanstvenu plaću ili bolovanje. Sindikat „Akademska solidarnost“ štrajk radnika i radnica Croatia Airlines prepoznaje kao hrabar i promišljen otpor višegodišnjoj devastaciji i sve izglednijoj privatizaciji jos jednog zajedničkog dobra. Croatia Airlines – jednako kao i ustanove javnog obrazovanja i znanosti – dio su zajedničkih dobara koje moramo svi zajedno i solidarno obraniti.

Alejandro Reuss: "Revolucionar" koji to nije bio

2013-05-21T11:22:00.003+02:00

Alejandro Reuss je povjesničar, ekonomist i član kolektiva Dollars & Sense. U nastavku pročitajte uvodni dio njegovog teksta "Opća teorija i trenutna kriza: Početnica kejnzijanske ekonomike" u kojem razbija mit o Keynesu kao revolucionarnom ekonomskom misliocu te zagovorniku “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu.

Keynesa često opisuju kao "revolucionarnog" mislioca što u određenom smislu jest točno. Keynes je bio jedan od najvažnijih ekonomista modernog vremena, a njegove su ideje bile u središtu velike "promjene paradigme" ekonomske teorije i politike. Svoje je kapitalno djelo, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936), izdao u presudnom trenutku, usred Velike depresije, kada se činilo da se ortodoksnim pristupom, s kojim je Keynes raskinuo u tom djelu, ne može objasniti uzroke krize niti naći izlaz iz nje.

Keynes nije bio prvi veliki ekonomski teoretičar koji je shvatio da su kapitalističke ekonomije sklone depresijama (Marx je pisao tome gotovo jedno stoljeće ranije), niti je bio jedini veliki ekonomist svoje generacije koji je uvidio kako bi ukupna potražnja mogla biti nedostatna da se održi razina koja bi osigurala punu zaposlenost. (I drugi su isto zaključili neovisno o Keynesu, pa čak i nešto ranije od njega: ponajprije poljski ekonomist Michał Kalecki). Međutim, u vrijeme kada je Velika Britanija bila puno važnija svjetska sila nego što je danas, Keynes je već bio istaknuto ime britanske ekonomije i politike. Upravo zato su njegove ideje imale veći utjecaj u vladajućim krugovima nego što bi imale da su potekle iz drugog izvora ili od ekonomista s radikalnijim idejama o promjenama koje bi bile nužne za pronalazak rješenja.

Koliko god "revolucionarnu" figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac. To ne znači da su promjene koje je predlagao - posebno u pogledu uloge države u kapitalističkim ekonomijama - bile trivijalne. Vjerovao je da su problemi kapitalizma bili vrlo ozbiljni (posebice "arbitrarna i nepravedna" raspodjela prihoda i bogatstva te "neuspjeh u ostvarivanju pune zaposlenosti") te nije mislio da će se te "ustrajne mane" kapitalističkih ekonomija riješiti same od sebe. Smatrao je da će država morati odigrati ključnu ulogu u njihovom ispravljanju. No, koliko god htio eliminirati ono što je smatrao lošim u kapitalističkim društvima, toliko je težio očuvati ono što je smatrao njihovim dobrim stranama, a toga je bilo mnogo.

Koliko god "revolucionarnu" figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac

U Općoj teoriji Keynes nedvosmisleno >hvali ono što smatra vrlinama "vlastitog interesa", "individualizma" i "privatne inicijative i odgovornosti" te njihovu ulogu u kapitalističkom društvu. Htio je ukinuti prekomjernu nejednakost i nezaposlenost zato što ih je smatrao prijetnjom za kapitalizam. Po njegovom mišljenju te "ustrajne mane" povećavale su izglede za revolucionarni ustanak. Povećanje uloge države bilo je jedino "upotrebljivo sredstvo" da se ti problemi eliminiraju te da se "izbjegne uništenje postojećih ekonomskih oblika u cijelosti". Lako je zamisliti Keynesa kako kudi one koji prokazuju državne intervencije u gospodarstvo kao "socijalizam", na račun njihova neuspjeha da u tim politikama prepoznaju sredstvo očuvanja funkcionalne kapitalističke ekonomije.

"Socijalizacija investicija"

Keynes nije imao prigovora na "značajne nejednakosti" u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva. Za nejednakost je ponudio dva rješenja: poticaj proizvodne aktivnosti i "ventil" za natjecateljske nagone koji bi inače, smatrao je, mogli poprimiti grabežljivije oblike. Međutim, mislio je da su postojeće nejednakosti pretjerane i da bi bilo poželjno smanjiti ih.

Keynes nije smatrao da akumulacija štednje u rukama bogatih – i nužnost te štednje za financiranje investicija – opravdavaju nejednakost. Ukazao je da su kamatne stope potrebne da se otrgne ušteđevinu bogatih kako bi ju društvo koristilo za financiranje investicija obično bile previsoke da bi ih se moglo uskladiti s punom zaposlenošću. Keynes je tvrdio kako su uz previsoke kamatne stope investicije preniske (jer neki investicijski projekti, koji bi bili profitabilni po nižoj kamatnoj stopi, uz višu kamatnu stopu ne bi bili profitabilni te se zbog toga u njih ne bi ni ulazilo), a posljedično su niski i ukupni output i zaposlenost.

Keynes je kamatni prihod (koji je nazivao "rentijerskim" prihodom) smatrao u osnovi parazitskim. Uspoređivao je kamatni prihod "suvišnog investitora" s rentijerskim prihodom feudalnih zemljoposjednika. Tvrdio je kako se od primatelja kamatnog ili rentijerskog prihoda ne zahtijeva nikakva "istinska žrtva". Radi se naprosto o naknadama za posjedovanje oskudnih resursa. Stoga je zagovarao ukidanje ili drastično smanjenje kamatne stope i ono što je nazivao "eutanazijom rentijera". Trošak kapitalne opreme, tvrdio je, pokrio bi njihov proizvodni trošak, kao i deprecijaciju i rizik, no ne i prihode za besposlene posjednike kapitala.

Keynes je smatrao da dramatično smanjenje kamatnih stopa ne mora nužno ometati funkcioniranje kapitalističke ekonomije. Kao prvo, uviđao je da bi takva politika povećala poticaje na trenutačnu potrošnju, no nije se slagao s konvencionalnim ekonomistima da bi to nužno smanjilo ukupnu štednju

Keynes nije imao prigovora na "značajne nejednakosti" u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva

ili investicije. Smatrao je da bi povećanje izdataka za potrošnju, povećanjem potražnje i posljedično većim prihodima, u konačnici moglo povećati štednju i investicije. Kao drugo, tvrdio je da veće kamatne stope rezultiraju nižim investicijama, s obzirom na to da poduzetnici pokreću samo one investicijske projekte čiji povrat pokriva kamatnu stopu. Stoga će do većih investicija i prihoda dovesti niže a ne više kamatne stope. Kao treće, Keynes je smatrao da bi veliki investicijski program kojim bi upravljala država mogao eliminirati oskudnost kapitala i samim time "opresivnu moć kapitalista" da izvuče danak u obliku kamate.

Keynes je predložio da za potrebe financiranja investicija na mjesto privatne štednje stupi "zajednička štednja posredovana Državom". Detalji u Općoj teoriji donekle su površni, no moguće je zamisliti državni investicijski fond koji bi opskrbljivao privatna poduzeća sredstvima za nabavu trajne opreme ili izravno financirao izradu takve opreme te ju iznajmljivao privatnim poduzećima.

Iako Keynes ne ulazi u detalje po pitanju izvora tih štednji, čini se da prvenstveno misli na porezni prihod (umjesto dobrovoljnih depozita u javnoj banci). Premda navodi mogućnost "višeg oporezivanja visokih prihoda i nasljedstava", ipak ne stoji čvrsto iza te ideje niti donosi ikakve zaključke o dosegu tih mjera, odnosno o granici do koje je "ispravno i razumno zahtijevati od živuće generacije da ograniči vlastitu potrošnju" za dobrobit budućih generacija.

Što Keynes nije imao na umu

Keynes nije davao prednost općoj socijalizaciji (javnoj kontroli) proizvodnih poduzeća. Privatna poduzeća smatrao je izvorom "efikasnosti" i "jamstvom osobne slobode". Državi je dodijelio veliku ulogu u vidu regulacije ukupne razine potrošnje i investicija, no ta je uloga ostavljala većinu ekonomije u rukama privatnih aktera. Takvu ukupnu regulaciju, smatrao je, moglo bi se postići sredstvima poput kontrole poreza i kamatnih stopa što ne bi zahtijevalo državno "vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju".

Keynes nije zagovarao ukidanje nejednakosti u prihodima ili bogatstvu koje je smatrao poticajima na "vrijedne ljudske aktivnosti" ni potpuno ukidanje svih prihoda od vlasništva. Dok je zemljoposjednike i rentijere optuživao za parazitizam, tu kritiku nipošto nije proširio na vlasnike poduzeća. (Kada je govorio o "opresivnoj moći kapitalista" da eksploatira oskudnost kapitala, izraz "kapitalist" koristio je za rentijere. Za vlasnike poduzeća obično je koristio izraz "poduzetnik" umjesto "kapitalist".) Keynes je sugerirao da bi ukidanje kamatnog prihoda (od nerizičnih investicija) ipak ostavilo prostora investitorima za profitiranje od upražnjavanja "poduzetništva i vještine" u odabiru između rizičnih investicija. Također je smatrao da bi društvo moglo imati koristi od "inteligencije, odlučnosti i vještine rukovođenja" poslovnih ljudi, koje bi mogle biti "iskorištene (…) uz razumnu nagradu" u okviru sustava progresivnog oporezivanja.

Keynes nije težio velikom prevratu u osnovnim ekonomskim ili političkim institucijama kapitalističkih društava. Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu. Naprotiv, Keynes je često samoga sebe nazivao neprijateljem revolucije i naglašavao kako nijedna od promjena koje je predlagao ne iziskuje revoluciju. "Eutanaziju rentijera" zamišlja kao tih i postupan proces, "ništa nenadano, već postupan ali odužen nastavak onoga što smo nedavno mogli vidjeti u Velikoj Britaniji, bez potrebe za revolucijom". Ukupna državna regulacija ekonomske aktivnosti, smatrao je, mogla bi biti "uvedena postupno i bez raskida s općom društvenom tradicijom".

Što je to Keynes imao na umu

Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu

Reprezentacija Keynesea kao zagovornika “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu (osobito kao jamca pune zaposlenosti) i smanjenjem nejednakosti u prihodima i bogatstvu - ispravan je, ali nepotpun prikaz. Potpuniju sliku Keynesove vizije društva dobit ćemo iz njegovih političkih spisa iz 1920-ih, naročito iz knjige objavljene 1926. pod naslovom Britain’s Industrial Future. Iako je potonju formalno izdala ekonomska komisija britanske Liberalne stranke, Keynes je autor više dijelova u kojima skicira svoje stajalište o mjestu velike korporacije u britanskoj sadašnjosti i budućnosti.

Keynesova razmišljanja o velikim korporacijama uvelike se poklapaju s onima škole mišljenja poznate kao "menadžerijalizam". (Godine 1932. izdana je knjiga The Modern Corporation and Private Property američkih ekonomista Adolfa Berlea i Gardinera C. Meansa koja se obično smatra inicijalnim očitovanjem menadžerijalizma. Međutim, Keynes je njezine glavne zaključke zapravo predvidio nekoliko godina ranije.) Menadžerijalisti su tvrdili kako većinu velikih korporacija kontroliraju plaćeni menadžeri (vodeći izvršni i generalni direktori) prije nego li individualni vlasnici ili kolektiv dioničara.

Tvrdili su kako je vlasništvo nad dionicama u jednoj tipičnoj, velikoj korporaciji raspršeno između tako iznimno velikog broja dioničara da obično nije moguće da većina njih ima previše znanja ili udjela u svakodnevnim odlukama korporacije. Menadžerijalisti su zaključili da menadžeri zbog toga imaju – neki su tvrdili, gotovo potpunu – slobodu upravljanja poduzećima kako god to željeli, čime efektivno zakidaju dioničare (svoje titularne "vlasnike") za njihova prava.

Vrlo slično američkim menadžerijalistima, Keynes u knjizi Britain’s Industrial Future tvrdi da su mnoge korporacije "klonule pod efektivnom kontrolom svojih dioničara" i da su "dioničari toliko raspršeni i neorganizirani" da im je kontroliranje sastava menadžmenta "rijetko ili nikada izvedivo". Posljedica toga je, prema Keynesu, što direktorske pozicije u "velikim poduzećima raspršenog vlasništva" počinju nalikovati "doživotnim namještenjima". Keynes nije smatrao da je izoliranje menadžmenta od kontrole dioničara nužno dobra stvar. Tvrdio je da direktori mogu biti "beskorisni" i "bez posebnih kvalifikacija" ili primati "visoke [plaće] u odnosu na obavljeni posao", a i dalje zadržavati svoje pozicije. Također, slaba informiranost dioničara o unutarnjem djelovanju tvrtke mogla bi omogućiti direktorima "stjecanje velike prednosti u odnosu na druge dioničare zbog svog znanja o točnom stanju o svemu što ih se tiče" (tj., iskoristiti insajderske informacije).

Poput američkih menadžerijalista, Keynes se nadao i vjerovao da bi "razdvajanje vlasništva i menadžmenta" moglo osloboditi upravljače tiranije neto dobiti i omogućiti im da teže drugim (po mogućnosti, društveno vrijednim) ciljevima. U svom eseju "Kraj laissez-fairea" (1926) Keynes tvrdi kako velike korporacije, umjesto da na umu imaju osobnu korist, pod određenim okolnostima mogu djelovati u skladu s društvenim blagostanjem. Kako se menadžement sve više razdvajao od vlasništva, po Keynesu, sve se više usmjeravao na "opću stabilnost i ugled institucije" umjesto na maksimizaciju dioničarskih profita. Po njegovu mišljenju, korporacije su sve više postajale kvazi-javnim institucijama "čiji je isključivo pravilo djelovanja unutar njihovog vlastitog polja javno dobro onako kako ga shvaćaju, iz kojega su isključeni motivi privatne koristi". Mada se više brinu za vlastiti javni imidž od neto dobiti, velike privatne korporacije poput željeznica, komunalnih poduzeća, sveučilišta, banaka, osiguravateljskih društava, smatrao je Keynes, "s vremenom su se socijalizirale."

Keynes, tehnokracija i demokracija

Taj argument odražava snažnu tehnokratsku crtu Keynesove misli. Keynes je mislio da bi svijetom trebala upravljati obrazovana elita koja bi se, po njegovom mišljenju, bila iznad sukobljenih klasnih interesa i koja bi vladala u javnom interesu. Nije vjerovao da političke, intelektualne ili gospodarske elite uvijek djeluju u skladu s najboljim interesima društva u cjelini, ali je vjerovao da bi prave elite to mogle. Nadalje, sigurno nije vjerovao da bi obični ljudi mogli dobro ili trebali uopće voditi društvo.

U svojoj Općoj teoriji Keynes postavlja svoj argument protiv "državnog socijalizma" – odnosno protiv sveobuhvatne nacionalizacije "oruđa proizvodnje" – kao upozorenje protiv "homogene ili totalitarne države." Naime, čini se da implicira da previše nacionalizacije vodi ka staljinističkoj Rusiji (ili nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji).

Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu "ljudskog napretka".

Njegov argument protiv socijalizma koji bi na vlast doveo radničku klasu je drugačiji. Keynes je slavan po prozivanju u prazno protiv marksizma u eseju "A Short View of Russia" (1925): "Kako da usvojim credo koji, preferirajući blato nad ribom, uzvisuje neotesani proletarijat nad buržoazijom i inteligencijom koje, uz sve njihove mane, još uvijek predstavljaju garanciju kvalitete u životu i zacijelo nose sjeme cjelokupnog ljudskog napretka?" To nije argument protiv totalitarizma, već protiv demokracije.

Keynes zasigurno nije imao razumijevanja za radikalno demokratske ideje socijalista njegova i našeg vremena, prema kojima principi samoupravljanja ne bi smjeli završiti pred vratima radnog mjesta te prema kojima ne može biti prave demokracije u političkoj sferi sve dok ekonomskom sferom dominiraju neizabrani industrijski magnati (bilo da se radi o vlasnicima ili menadžerima). Keynes bi se nesumnjivo sledio na pomisao da se "neotesanom proletarijatu" dopusti odlučivanje o tome kako bi se trebalo upravljati tvornicom, kamoli cijelim gospodarstvom. Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu "ljudskog napretka".

Keynesovo stajalište je bilo u skladu s političkom demokracijom u smislu višestranačkog sustava s kompetitivnim izborima, ali ne i s njezinom odviše participativnom verzijom. Bio je sumnjičav čak i prema radničkim političkim strankama, koje je – za razliku od elite koju je zamišljao kako stoji iznad svih klasnih interesa – prokazao kao "klasne" stranke. Kao što primjećuje njegov biograf Robert Skidelsky, Keynes je vjerovao da bi društvom mogla vladati "međusobno povezana elita poslovnih menadžera, bankara, državnih službenika, ekonomista i znanstvenika, obučena u Oxfordu i Cambridgeu i prožeta etičkim kodeksom javne službe." Drugim riječima, vjerovao je da društvom trebaju vladati ljudi koji poprilično nalikuju njemu samome.

Alejandro Reuss
Prevele Karolina Hrga i Dora Levačić
Na engleskom objavljeno na stranici Dollars & Sense

Izvanredni plenum u srijedu 22. svibnja u 20 sati

2013-05-21T10:55:00.001+02:00

Na radnoj grupi za Studenski zbor održanoj u petak 17. svibnja odlučeno je da će se sazvati izvanredni plenum u srijedu 22. svibnja 2013. godine u 20 sati u D3. Predložene su dvije točke dnevnog reda. Prva je rasprava i odlučivanje o implementaciji novog modela funkcioniranja Studentskog zbora FF-a, što uključuje definiranje odnosa Plenuma i Studentskog zbora. Druga predložena točka dnevnog reda je stavljanje na dnevni red Fakultetskog vijeća aktualne situacije s prikupljanjem potpisa za referendum inicijative "U ime obitelji" na prostoru Filozofskog fakulteta.

Snimka panela: "Direktna demokracija: Teorija, iskustva i perspektive" - Jelena Veljić, Luka Mesec, Zdravko Popović, Gordan Isabegović, Josip Jagić + opća diskusija / 18. svibnja 2012.

2013-05-12T08:15:00.000+02:00

U sklopu 6. Subversive festivala, danas, 12. svibnja 2013., započinje drugi Balkanski forum i traje zaključno do utorka. Prošlogodišnji tematski blok "Prema Balkanskom socijalnom forumu" završio je panelom u kojem su na osnovu praktičnih iskustava i teorijskih razmišljanja, o perspektivama direktne demokracije govorili Jelena Veljić (Srbija), Luka Mesec (Slovenija), Zdravko Popović (Hrvatska), Gordan Isabegović (BiH) i Josip Jagić (Hrvatska), uz participaciju publike i moderaturu Jelene Miloš. Nakon pauze uslijedila je i opća diskusija svih sudionika Balkan foruma. Snimke proteklih Subversive festivalâ potražite na playlisti, a program ovogodišnjih događanja ovdje.

Na panelu će iskustva izmjenjivati mandatirani delegati organizacija koje su se tijekom posljednjih nekoliko godina istaknule svojim aktivističkim djelovanjem koristeći u svojim akcijama i kao princip svog organiziranja direktnodemokratske metode koje su polučile visoku sposobnost mobilizacije. Na panelu ćemo otvoriti raspravu o nekim osnovnim obilježjima direktne demokracije (kao što su horizontalnost djelovanja, ravnopravnost odlučivanja, raspravljanje prije svake odluke, delegatski sustav itd.), nastojat ćemo prodiskutirati prednosti i probleme direktnodemokratskog organiziranja na koje su organizacije naišle, a dotaknut ćemo se i mogućnosti implementacije direktne demokracije na višim društvenim razinima (poput gradske ili državne). (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Na Filozofskom fakultetu osnovana LGBTIQ studentska inicijativa AUT!

2013-05-08T23:22:00.000+02:00

Uz crvene bauke, sad se nad Filozofskim fakultetom nadvila i duga: osnovana je prva studentska LGBTIQ udruga u Hrvatskoj! LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta AUT, neprofitna je inicijativa u sklopu Kluba studenata Filozofskog fakulteta (KSFF) čiji je cilj promicanje prava i vidljivosti LGBTIQ studenata i studentica. Svoj prvi sastanak održat ćemo u ponedjeljak 13. svibnja u 19:30 u dvorani A-123. Na sastanku planiramo predstaviti inicijativu, upoznati se, čuti vaše/naše/zajedničke prijedloge, želje i očekivanja, dogovoriti buduće aktivnosti... Dođite i pozovite sve na koje naiđete na Filozofskom u sljedećih nekoliko dana. Vidimo se!

Thad McGregor: Kapitalizam mi je ukrao orgazam

2013-05-05T22:01:00.001+02:00

U članku objavljenom na Political Context, Thad McGregor kritizira način na koji se pojedini srednjestrujaški mediji bave temama manjka sna i seksualnosti: "Novinari ugledaju studiju poput ove, potom kontaktiraju „stručnjake“, čije kratkovidne metodologije prihvaćaju neizbježnost postojećih materijalnih i društvenih struktura, i koji predlažu terapeutske i druge vrste prilagodbenih tehnika, pomoću kojih bismo se trebali nositi s onime što mora da je naposljetku neizbježno, i što nismo u mogućnosti promijeniti."

Nova studija američke zaklade National Sleep Foundation navodi kako je dvadeset pet posto Amerikanaca koji su oženjeni ili žive u kohabitaciji, previše izmoreno za upražnjavanje seksualnih odnosa.

Iz razloga kojih ću se dotaknuti nešto kasnije u tekstu, to je doista strašno – no ono što na gotovo jednak način užasava jest spin kojega su srednjestrujaški buržujski mediji, poput CNN-a, zavrtjeli u vezi rezultata ovog i sličnih istraživanja, okupivši hrpu stručnjaka za otkrivanje tople vode, kako bi ponudili sljedeće mišljenje:

Ne bi nas trebalo čuditi što snu dajemo prvenstvo pred seksom: između posla, obitelji i društvenih obaveza, naša potreba za snom često pati.

Pridodamo li tomu probleme poput financijskog stresa, zdravstvenih tegoba i ljubavnih jada, lako ćemo uvidjeti zašto seks često završava na dnu naše liste prioriteta – ako se na njoj uopće i nađe.

Članak sadrži i uobičajenu listu odgovora: razmišljajte izvan okvira, vodite ljubav u prvoj polovici dana, i, da, vodite ljubav čak i ako ste umorni. Slažem se sa svim ponuđenim rješenjima, no u tome nije poanta. Funkcija ovakvih testova jest da normaliziraju ono što je u temelju neprirodan i nepravedan sustav – novinari ugledaju studiju poput ove koju je provela National Sleep Foundation, potom kontaktiraju „stručnjake“, čije kratkovidne metodologije prihvaćaju neizbježnost postojećih materijalnih i društvenih struktura, i koji predlažu terapeutske i druge vrste prilagodbenih tehnika, pomoću kojih bismo se trebali nositi s onime što mora da je naposljetku neizbježno, i što nismo u mogućnosti promijeniti. Nedostaje vam sna zbog neljudskog radnog vremena? Naučite se nositi s time. Ne dovodite u pitanje činjenicu da imamo neljudsko radno vrijeme.

No, mi živimo u društvenom i ekonomskom sustavu koji iz našega rada izvlači višak vrijednosti, služeći u konačnici besmislenom i društveno/ekološki destruktivnom sistemu koji se temelji na kalkulabilnosti profita. A osim što uništava planet, taj nas sistem i međusobno otuđuje. Uništava nam intimu. Narušava našu sposobnost raspolaganja izvorom najpozitivnije duhovne, tjelesne, i intelektualne energije u posjedu našeg individualnog i kolektivnog bića.

Ovdje je riječ i o mnogo mračnijim i ozbiljnijim implikacijama. Neumjerenost i paradigmatska hijerarhija kapitalizma povezani su sa seksualnim ugnjetavanjem, pa čak i seksualnom trgovinom. Progresivno osiromašenje planetarne periferije prisiljava mnoge žene u siromašnim zemljama da se odluče za prostituciju – ne u istom smislu kao kada dobrostojeći poduzetnik odluči prodavati novu vrstu widgeta, već kao kada financijski ranjive žene „odlučuju“ podati svoju seksualnost za novac.

No, čak i u relativno stabilnim društvima, cijena koju plaćamo za ekonomsku nepravdu i prihvaćanje financijske ranjivosti je otuđenje od naših međusobnih odnosa. Ako prihvatimo neizbježnost kapitalizma, njegove radne tjedne koji traju po 50-60 sati, premještanje njegovih vlastitih financijskih proturječja na svakodnevni stres radničke klase, njegovu sklonost da nas primorava brinuti o novcu na račun naših uzajamnih organskih veza, onda smo se prepustili životu otuđenja i samouništenja. Umiremo ranije, i umiremo iznutra, i prije toga.

Tako da, povrh svih drugih razloga (rat, uništavanje okoliša, poduži popis različitih vrsta ugnjetavanja, i loša popularna muzika), trebali bismo prevazići korporativni kapitalizam, siromaštvo i paradigmu ekonomske hijerarhije i imperativa rasta u ime naših seksualnih života. Proleteri svih zemalja, ujedinite se, tako vam svega!

S engleskog prevela: Frida Ž.
Objavljeno u Political Context-u 9. kolovoza 2012.

Marina Glokević i Davor Franković: U Hrvatskoj je nužna reindustrijalizacija (II. dio)

2013-05-04T09:37:00.000+02:00

Donosimo proširenu verziju razgovora sa sindikalnom povjerenicom RIZ odašiljača Marinom Glokević i osnivačem Udruge branitelja RIZ-a Davorom Frankovićem objavljenim u Zarezu broj 352 od 14. veljače 2013. U razgovoru se tematizira aktualni treuntak ali i povijest RIZ-a. Borba, prosvjedi, zalaganje za radničko dioničarstvo i pokušaj da se spasi visokotehnološka, izvozno orijentirana firma od pljačke i gašenja. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Tvrtka RIZ-ODAŠILJAČI osnovana je 1948. godine u Zagrebu i od tada djeluje kao jedini proizvođač radioodašiljačke opreme u ovom dijelu Europe i jedan od malobrojnih u svijetu s tim proizvodnim programom.
Usprkos dugogodišnjoj uspješnoj proizvodnji iza koje je preko 1000 odašiljača velikih snaga u više od 50 zemalja širom svijeta, tvrtka RIZ se u posljednja dva desetljeća zbog nasrtaja raznih interesnih skupina bori za opstanak. U svjetlu aktualnih događanja vezanih uz RIZ, razgovarali smo s Marinom Glokević, glavnom sindikalnom povjerenicom Sindikata metalaca Hrvatske – industrijskog sindikata u tvrtki RIZ Odašiljači te članicom Radničkog vijeća i Davorom Frankovićem, osnivačem i članom Udruge branitelja, dopredsjednikom Radničkog vijeća i sindikalnim povjerenikom brojila. Oboje su radnici RIZ-a s više od trideset godina staža.

SINDIKAT, UDRUGA BRANITELJA, RADNIČKO VIJEĆE

U RIZ-u djeluju Sindikat metalaca Hrvatske – industrijski sindikat, Udruga branitelja i Radničko vijeće. Možete li nam opisati dinamiku djelovanja tih institucija i međusobne odnose unutar firme?

M.G. Što se tiče sindikata u RIZ Odašiljačima, odnosno Povjereništva, imamo 10 članova Povjereništva. Ja sam glavna sindikalna povjerenica. Imamo povjerenike u Nadzornom odboru povjereništva. Djelujemo na način da se sastajemo jednom mjesečno, po potrebi i više, izvan radnog vremena. Imamo dnevni red, zapisničara i ovjeravatelja. O svim temama raspravljamo, pišemo zapisnik koji redovito stavljamo na oglasne ploče tako da je sve transparentno i dostupno i onima koji nisu članovi sindikata. Prema naputku središnjice, financijsko stanje ne stavljamo na oglasnu ploču, ali svaki član sindikata ima pravo uvida u finacijsko stanje ukoliko ga zanima. Imamo blagajnicu koja vodi financijske transakcije. Još jedan kolega i ja smo ovlašteni podizati novce s računa. Na plaći se članovima automatski uzima članarina, 1% neto, 40% ide našoj podružnici, 60% ide na račun središnjice. Jednom mjesečno imamo blagajničko izvješće koje dobivaju kolega supotpisnik financijskog kartona i predsjednik Nadzornog odbora naše podružnice. S obzirom da ja prilikom svake transakcije dobivam izvode računa, uvijek imam uvid u stanje računa. Svaki kvartal radimo financijski obračun naše podružnice kojeg šaljemo središnjici. Također, imamo pravnu i novčanu pomoć. Novčanu pomoć u iznosu 500 kn dajemo ukoliko je zaposlenik koji je član sindikata na bolovanju duže od 3 mjeseca, te u slučaju smrtnog slučaja uže obitelji ili samog člana sindikata. Imamo 160 članova od ukupno 224 zaposlenih. Osobno nisam s tim zadovoljna jer bi htjela da svi zaposleni, izuzev Uprave, budu u sindikatu.

Kakvi su bili odnosi sindikata i radničkog vijeća?

D.F. Bilo je razdoblja kada nisu svi članovi radničkog vijeća bili ujedno i članovi sindikata što je bilo jako zanimljivo. Mi smo kao sindikat primjerice izgubili izbore. Međutim, situacija se razvila u smjeru da su se i oni koji nisu bili članovi sindikata, sada učlanili. Shvatili su koliko je neophodno zajedničko djelovanje. Danas smo svi iz radničkog vijeća ujedno i članovi sindikata. Uspjeli smo objediniti cijelu firmu, točnije 95% zaposlenika prepoznalo je rad sindikata. Na taj način smo uspješno obranili firmu.
M.G. Da, mi smo imali izbore za Radničko vijeće 2011. godine u trećem mjesecu (članovi se biraju na tri godine, do 2014.). Tada se manipuliralo ljudima zbog članstva u Nadzornom odboru koje je svojevremeno donosilo velik novac, ali danas je kod nas 2000 kn mjesečno. Na izbore se izašlo s nezavisnom listom. Radilo se o zaposlenicima koji nisu bili u sindikatu. Nezavisna lista je na izborima dobila većinu u Radničkom vijeću, pobijedili su s nekih 5 glasova razlike. Nama je to bio šok jer smo mislili da sindikat apsolutno treba pobijediti s obzirom da je to institucija koja se bori za zaštitu i prava radnika. Osobno sam to shvatila kao veliki poraz i htjela sam dati ostavku, no predsjednik Dragičević mi je rekao da to ne dolazi u obzir. Tražila sam ponovni izbor za glavnu sindikalnu povjerenicu i tek nakon što sam reizabrana, odlučila sam i dalje izvršavati dužnost glavne povjerenice. Na tim izborima se svakako radilo o manipulaciji. Naime, kad su imenovali predsjednika Radničkog vijeća, radilo se o jednom mladom dečku koji ima svega 3 i pol godine radnog staža u RIZ-u, mi smo mislili da će on ući u Nadzorni odbor. Na naše iznenađenje, on je za predstavnika radnika u Nadzornom odboru imenovao jednog kolegu koji je ušao u Radničko vijeće, a koji je njemu bio direktno nadređen. Tada smo shvatili da se tu radi o nekakvim dogovorima zbog čega smo imali nesuglasice s Radničkim vijećem.
Međutim, kad je iznesen zahtjev za ESOP-om, kojem se predsjednik Uprave Robert Inkret žestoko protivio, Sindikat i Radničko vijeće su se ujedinili. S obzirom da smo imali zajedničkog neprijatelja, jednostavno se po tom pitanju više nismo razdvajali. Situacija za radnike postaje još gorom po dolasku nove Uprave na čelu s Vranom. Kolegi, koji je bio predstavnik radnika u Nadzornom odboru, uzeli su mobitel i skinuli ga s funkcije šefa te su ga psihički strahovito maltretirali zbog čega je završio na bolovanju. Mi smo kao odgovor sazvali Radničko vijeće i kao novu predstavnicu radnika u Nadzornom odboru izabrali smo kolegicu, članicu Sindikata. Pred kraj, kad je predsjednica Nadzornog odbora prigovorila Upravi za sve nezakonitosti, oni su odlučili razgovarati o tome u Ministarstvu gospodarstva, vjerojatno kod ministra Čačića, uvjereni da u Nadzornom odboru imaju većinu koja će ih podržati. Računali su na dvojicu članova koji su postavljeni političkom linijom preko HNS-a, Dragutin Dominić iz Petlovca i Marijan Rošić iz Rijeke, te na predstavnika radnika kojeg su potjerali na bolovanje i na kojeg su vršili pritisak Protiv Uprave su bili predsjednica Nadzornog odbora i predsjednik Udruge malih dioničara. Šokirali su se kad su saznali da je Radničko vijeće izabralo novog predstavnika radnika u Nadzornom odboru.

Koja je uloga Udruge branitelja u RIZ-u?

D.F. Piše vam u statutu, a neke od najvažnijih čuvanje digniteta Domovinskog rata, obrana tvornice, čuvanje radnih mjesta hrvatskih branitelja te članova obitelji, pomaganje obiteljima i djeci poginulih branitelja itd. Osnivač sam Udruge, obavio sam fizički i pravni dio posla. U svakom slučaju, okupili smo 40 ljudi i organizirali Osnivačku skupštinu te je demokratskim, javnim, transparentnim glasanjem izabrana organizacijska struktura. Predsjednik i rukovodstvo je preuzelo dužnost i obveze. Bez obzira što su me predlagali za funkcije, nisam htio. Smatram da ne može jedna osoba sve kvalitetno i na vrijeme obavljati, potrebno je uključiti čim više ljudi, cilj je zajednički, a uz to imam puno obveza u radu Radničkog vijeća i Sindikata. Osobno sam se već počeo osjećati kao da „iskačem iz paštete“ što nije u redu. Predsjednik udruge je gospodin Branko Banjac.

M.G. Još bih nešto nadopunila. 24.9. ujutro, kad su čitali imena ljudi koji ne mogu ući u tvornicu, bio je i predsjednik Udruge branitelja, zaštitari su našeg kolegu branitelja, člana Udruge malih dioničara i člana sindikata koji 38 godina radi u RIZ-u, pitali kako se zove. Budući da ovdje radi 38 godina, smatrao je suludim predstavljati se te je prošao ne odgovorivši im ništa. Zaštitari su ga potom fizički izbacili gurnuvši ga na žičanu ogradu. To je bila točka na i. Nevjerojatno je da danas branitelji doživljavaju da ih netko tako tretira i fizički nasrće na njih.

Kakva je bila rekacija MInistarstva branitelja? Jeste li dobili podršku ostalih braniteljskih organizacija?

D.F. Uglavnom, obavijestili smo sve institucije (MB, HVIDRA-u, Sindikat, Inspektorat). Išli smo u DORH i došli smo do vrha vlasti, do ministra Freda Matića. Bili smo izuzetno uporni. Brzo su nas primili, u roku od 2 tjedna smo obavili 5 sastanaka i sve smo im razjasnili. Tad su nas već izbacili iz firme. Bili su nam zapriječeni svi mailovi tako da nismo imali povratne informacije. Ministarstvo branitelja je reagiralo prema svim relevantnim institucijama, obavijestili su o događajima u našoj tvrtci HVIDRA-u, AUDIO-u i Vladu. To je svakako jedan od faktora koji nam je pomogao u borbi. Zaista je začuđujuća brzina kojom su reagirali i efekti koji su zbog njihove reakcije postignuti. Prepoznali su važnost onoga što želimo i što branimo. Jer između ostalog, mi branimo 40 mjesta branitelja, a oni su bili svjesni da ti isti branitelji mogu biti potjerani iz firme, i da bi sutra bili na burzi, ponovno glavni problem Ministarstvu branitelja i Vladi. Zaista su nas na svim našim skupovima podržali. HVIDRA je organizirala konferenciju za štampu za RIZ i TŽV Gredelj na temu „Zaustavimo progon hrvatskih branitelja“ na kojoj je bilo više od 100 najtežih invalida domovinskog rata. Od poznatih imena, bili su pukovnik Ljubičić, koji je inače u HVIDRA-i Zagreb predsjednik udruge, Tromblon i ostali poznati pseudonimi, predstavnici specijalnih postrojbi, mnogi znani i neznani branitelji. Bila je nazočna i udovica branitelja, našeg suborca Mladena Mladenovića, koji se zbog problema u Gredelju ubio. Naš predsjednik, Branko Banjac, zaprijetioje samospaljivanjem. Bile su sve velike televizijske i medijske kuće: Nova TV, RTL, HRT. Skup je trajao 2 sata, no nažalost na HRT-u je emitirano svega 30 sekundi, gotovo potpuno zapostavljeno. Uglavnom, braniteljske organizacije i sindikati (SMH – IS i SSSH) su nas podržali jer su prepoznali sebe u nama. Oni su vidjeli da mi to ne radimo iz nekog vlastitog interesa već da zaista branimo 1000 ljudi i da se tu radi o nekim višim ciljevima.

MEDIJI

Koliko ste zadovoljni izvještavanjem medija o vašoj borbi? Imate li informacija o mogućim pritiscima na medije da ne pišu o slučaju RIZ?

D.F. Nas malo je u svakom slučaju organizacijski jako puno toga postiglo. Pred kraj smo bili i medijski dobro pokriveni. Pisali su o nama u Večernjem, Jutarnjem, Z1, Jabuci, Net-u, bili smo na HRT-u u emisiji Paravan i Radio Sljemenu. Također su nas podržali i mnogi nezavisni mediji. Katolička crkva je stala iza nas, Glas koncila i dosta malih portala koje vode manje grupe novinara te su se vijesti širile po portalima kao mjehurići od sapunice.

M.G. Glas koncila je zaista puno pisao o nama, a dobili smo i informacije da je naš bivši predsjednik Uprave Robert Inkret stalno zvao i tražio demantije na moj intervju kojeg su objavili. Demantiji nikad nisu objavljeni jer Inkret nije dao dokumentaciju. Također, kad je u Jutarnjem listu 5. kolovoza, na dan Oluje, izašla velika reportaža o RIZ-u, odmah su reagirali i urgirali PR agencije Krešimira Macana (PR Vlade) i Ankice Mamić (PR Radimira Čačića). Prije nego što je uopće reportaža objavljena, tražili su da i njihova verzija priče izađe.

D.F. Zanimljivo je da su oni protiv nas angažirali Krešimira Macana, jednog iznimno jakog PR-ovca. Mislim, mi smo elektroničari, što mi znamo o medijskom marketingu. Ali ipak, mogu reći da smo puno toga napravili i dobro se suprotstavili, što se ispostavilo kao ključno u borbi te je bilo dobro medijski popraćeno. Kolegica i ja smo napisali gomilu dopisa različitim institucijama: Vladi, Saboru, Predsjedničkom uredu... Također, radnici RIZ-a su prvi prosvjedovali na Markovom trgu. Ispred Udruge branitelja RIZ-a dopis je čitao predsjednik Branko Banjac. Sve informacije i tekstovi od i prema institucijama bile su javno objavljene na uvid svima na oglasnim pločama Društva RIZ.

ODNOS S VLADOM

Možete li nam pojasniti zašto ste tražili ispriku ministra Čačića?

M.G. Tražili smo ispriku zbog dvije stvari. Prvo, ministar Čačić, odnosno nitko iz Vlade nije našao za shodno primiti predstavnike radnika, sindikata, uprave ili branitelja. Jedino je Robert Inkret preko AUDIO-a i Škugora prenosio svoju verziju priče i pritom nas minorizirao. Sramotno je za jedan SDP i HNS da ne razgovaraju s nama i ne odgovaraju na naše dopise.
Druga stvar, na Markovom trgu, na kojem smo prvi prosvjedovali, ministar Čačić je došao, ali nas nije htio primiti, nego se obratio novinarima. Novinari su nam prenijeli njegove riječi koje su bile samo neistine i laži. Izjavio je, a to je kako kažu novinarski spin Krešimira Macana, da je država dokapitalizirala RIZ s 88 milijuna kn te da su radnici prodali svoje dionice. I jedna i druga izjava su notorne laži. Ispada da smo mi dobili novac od države i da smo na teret budžeta. Također, potrebno je znati da nisu samo radnici OUR-a, znači Odašiljača, imali pravo kupiti dionice, nego radnici cijelog SOUR-a. Logično je da su radnici jedinica nekadašnjeg SOUR-a koje su otišle u stečaj, prodavali dionice. Tu se nije radilo o radnicima RIZ Odašiljača. Dapače, radnici Odašiljača su imali 22% prije nego što je država postala vlasniki još uvijek imaju dionice. U trenutku kad su Tomislav Tukić i Michael Ljubas dizali vrijednost dionica iako je firma bila u gubitku blizu 80 milijuna kn, Cvjetko tri mjeseca nije isplaćivao plaće radnicima. Tada je i nekoliko radnika RIZ Odašiljača iz egzistencijalnih razloga bilo prisiljeno prodavati dionice.
I još jedna stvar vezana uz Vesnu Čizmar i AUDIO. Ona je zajedno s gospodinom Vučemilovićem iz Udruge malih dioničara, koji je član Nadzornog odbora, tražila sastanak u AUDIO-u. Došli su njih dvoje, Rošić, član Nadzornog odbora, Kamilo Vrana, predsjednik Uprave i Mirko Volarević, zamjenik ravnatelja AUDIO-a. Čizmar i Vučemilović su iznijeli sve nezakonitosti i tražili upute, međutim upute nisu dobili. Vrana je pitao Vučemilovića otkud je odjednom tako dobar s Čizmar, na što mu je ovaj odgovorio da oni nisu dobri, nego jednostavno rade svoj posao po zakonu. Zanimljivo je kako ih je Volarević zamolio da se pomire da ne ispadne skandal jer je Vlada prije mjesec dana imenovala novu Upravu, a o iznesenim nezakonitostima se nije odlučio očitovati.

ESOP

Iz medija saznajemo da je Vlada odobrila uvođenje ESOP-a u RIZ-u. Ukoliko su te informacije točne, možete li nam reći kakav model ESOP-a konkretno predlažete i podrazumijeva li taj model prijenos svih 64% dionica koje su trenutno u vlasništvu AUDIO-a?

M.G. Ovako, mi nismo dobili odluku Vlade, nego smo tražili sastanak s ministrom Linićem koji je rekao da će podržati program radničkog dioničarstva, ali ne i ono što smo mi cijelo vrijeme tražili, dakle, prema primjeru Varteksa, dionice za 1 kn. Linić je odbio otkup dionica za 1 kn, ali je rekao da dođemo s prijedlogom, s programom i da ćemo onda o tome raspraviti. U svakom slučaju, rekao je da on i njegova socijaldemokratska Vlada podržavaju radničko dioničarstvo. Ukoliko radnici idu u priču s radničkim dioničarstvom, sigurno je da im je stalo da industrija ide dalje svojim razvojem i da tvornica opstane. U konačnici, ako znamo proizvoditi, onda sigurno znamo upravljati firmom. Sigurno nije jednako biti najamni radnik ili vlasnik. Ako netko drugi, kao Ljubas, preuzme firmu, izvjesno je da će se tvornica ugasiti jer je njemu interesantnije graditi luksuzne stambeno-poslovne objekte. U svakom slučaju, mi ćemo tražiti svih 64% dionica.

Dakle, još uvijek nemate gotov model?
M.G. Nemamo. Za početak moramo osnovati RIZ ESOP d.o.o., zatim moramo osmisliti kako ćemo kupovati dionice, ali definitivno će radnici morati dizati kredite.

D.F. Nama je ESOP interesantan jer prvenstveno onemogućava da dođe do neželjenog preuzimanja tvrtke. Jedna od osnovnih stvari koje smo tražili je da onemogućimo, odnosno da „zaključamo prodaju dionice“ na 5 do 7 godina. U početku smo mislili 6 do 10 godina, ali u tom slučaju bi umrtvili dionicu, a ni to nije poželjno. Za dionicu je poželjno da uvijek raste. Još važnije je da dionica nosi prihod, dividendu. Slijedeći je razlog, i možda u svemu tome najvažnija stvar, da spriječite odljev intelektualne radne snage. Uvođenje ESOP modela čini spojnicu na moderno svjetsko gospodarstvo. Nismo to mi izmislili, takvi modeli se u mnogobrojnim industrijama koriste već zadnjih desetak godina. Međutim, u Americi je primjerice već i sedam godina provedenih u istoj tvornici puno. Za razliku od Amerike, u Hrvatskoj su ljudi i po trideset godina u istoj tvornici. Zato je bitno zadržati intelektualnu radnu snagu koja može ostati u tvornici i do svoje mirovine. Ukoliko je tvrtka dobro organizirana, uređena, ako posluje s ostatkom dohotka, odnosno s dividendom i ako se isplaćuje 13-ta, 14-ta ili 15-ta plaća i osobni dohoci su uredni s plaćenim davanjima državi i iznad prosjeka, ne vjerujem da bi ljudi htjeli otići. Vjerojatnije je da će pozvati svoje kolege. U tom slučaju se firma razvija, a dionice se mogu prodavati samo unutar firme, znači neko ograničeno vrijeme ne mogu doći na tržište. Opasnost otvorenog modela je da vas investitori pojedinačno ili fondovi koji nemaju namjeru razvijati, već ugasiti proizvodnju, lako mogu preuzeti. Možda to nekome zvuči kao utopija, ali mi se jedino tako i na taj način možemo izboriti da ne budemo najamni radnici, nego vlasnici u dijelu. Važno je uspostaviti strukturu koja radi za tvornicu, zna raditi i ima viziju stjecanja i razvoja. Ne želimo socijalu, nego ravnopravnost u budućoj zajednici u koju uskoro stupamo te poštujemo različitost.
U zapadnom svijetu postoji i pojam reinvestirane dobiti, odnosno povlastica kod plaćanja poreza, ali to je trenutno utopija. A dobar primjer ESOP-a je, primjerice, Kraš. Međutim, poznato je da u Krašu, ali i u drugim firmama u Hrvatskoj, radnici nisu većinski vlasnici dionica i samim time, nemaju udjela u upravljačkim strukturama.
U RIZ-u ćemo nadam se mi biti većinski vlasnici dionica. Premda je dovoljno biti članom ESOP-a zbog, recimo, dividende u slučaju pozitivnog poslovanja. Znači dobit ćete tu 13-tu, 14-tu, 15-tu plaću. Bitno je da se u tvrtci pravilno definiraju odnosi između Sindikata, Radničkog vijeća, Udruge malih dioničara i Uprave. Sindikat, Radničko vijeće i Udruga malih dioničara su glavni kontrolni mehanizmi u rukama radnika, oni čine povratnu vezu, odnosno komunikaciju između radnika i uprave. U firmama u kojima su ti odnosi pravilno definirani, nazovimo ih odlikašima, program ESOP-a ima smisla. Ne upravljaju radnici sami dionicama, oni upravljaju kroz predstavnike u nadzornim odborima, glasanjem na glavnim skupštinama kroz predstavnike udruga dioničara, a menadžment upravlja. Ako se postavi menadžment i uprava koja malverzira i ne donosi dobit, onda ESOP nema smisla.
Međutim, ako imate većinski vlasnički paket, uvijek možete opozvati ili postaviti Upravu koja radi u interesu dioničara, u našem slučaju radnika.
Imam susjede koji rade u Krašu koji su izuzetno zadovoljni svojim modelom ESOP-a. Njima je dionica stabilna i u ovim recesijskim vremenima globalne i lokalne krize, kao model oročene štednje s dobrim prinosom. Samo u krajnjem slučaju potrebe prodaju dionice između sebe. Međutim, oni na osnovi dividende školuju svoju djecu u privatnim školama.

103 milijuna kn potraživanja od države, je li to prošlo svršeno vrijeme ili to može biti ulog u pregovorima za ESOP?

M.G. Tih 103 milijuna kn nije zastarijelo i nije prošlo svršeno vrijeme. S obzirom da nam je ministar Linić rekao da dođemo s prijedlogom ESOP modela, a znamo da se bori za svaku kunu, vjerojatno ćemo i mi u tom pogledu biti korektni. Da li mi možemo nešto s tim kalkulirati, mislim da ne. Jedino možda za vrijednost dionica, ali to bi bila čista trgovina. Znamo da je Uljanik dobio 20% od tržišne vrijednosti dionica i 1% popusta na godinu staža unutar firme. I mi ćemo tražiti nešto slično. Ali u ovom smislu ćemo zaista biti korektni jer konačno smo dobili šansu. Jedina dva ministra koja su nas primila su bili ministri Linić i Matić. I kad važemo situaciju, što će nam 103 milijuna kn, ako su nam nestručni i nepošteni ljudi na čelu firme.

Ono što ste vi dobili od ministra je obećanje. Je li vam prethodna Vlada isto tako samo obećala ESOP ili ipak postoji nekakav dokument s kojim vi danas, uz legitiman zahtjev za ESOP-om, možete pravno tražiti ESOP?

M.G. Ne, nemamo dokument. Mi smo govorili da je nama 4. 10. 2007. na prosvjedu ispred DORH-a obećan novac. Tada smo tražili rješenje o obnovi pretvorbe. Rješenje nam je napisao tadašnji ravnatelj HFP-a, g. Grga Ivezić. Čak smo se onda i šalili kako je brzo izdano rješenje i od silne sreće što smo dobili novac, zaboravili smo tražiti taj dokument. Da, ali mi nismo imali dokument, crno na bijelo, u kojem piše da nam je odobreno radničko dioničarstvo. Rečeno nam je da je zaključak Vlade takav. Međutim, niti je država mogla postati većinski vlasnik, niti bi mi mogli dobiti novce, da to nije bio zaključak Vlade. Indikativno je da su sve firme koje su bile u istoj situaciji kao i mi, dakle u slučaju povrata otete imovine, dobile radničko dioničarstvo. Što se tiče ministra Linića, također nemamo potvrdu. Bili smo na na sastanku i tamo nam je dana podrška. Jer on razmišlja na isti način i želi da tvornica opstane. Ako radnici traže ESOP, ako ulaze u kredit i ako žele opstanak tvornice, onda i Linić smatra da je to bolje rješenje nego da RIZ privatizira netko za koga nije sigurno da će tvornicu zadržati ili će napraviti neku prenamjenu. Jer na kraju krajeva, mi imamo radna mjesta i plaćamo poreze. U Hrvatskoj je nužna reindustrijalizacija jer nema zaposlenja bez industrije. Oni koji pričaju da mi možemo živjeti od turizma, pričaju gluposti.

D.F. RIZ Odašiljači je uspješna tvornica koja ima perspektivu. Mi državi puno dajemo, kroz radna mjesta i poreze. Kad je izašla lista poreznih dužnika, RIZ-a nije bilo na njoj. Mi smo porezno čisti,plaćeni su svi doprinosi te isplaćene sve plaće. Nismo nikad bili na teret države niti dobili bilo kakva poticajna sredstva, povoljne kredite ili oprost dugova. Sve je bilo zarađeno na svjetskom i domaćem tržištu.
Svašta su nam htjeli naći, ali nisu imali što, u što se uvjerila i gđa Čizmar. Uvidjela je kakvo je stanje u RIZ-ukako radimo, što želimo i čemu stremimo. Medijski se lansira spin da je prešla na vašu stranu. Nije prešla na našu stranu. Ona ima svoju autonomiju i stala je na stranu istine.

Mislite li da će radnici biti kreditno sposobni za kupovinu dionica za ESOP?

D.F. 95% radnika je potpisalo peticiju za ESOP. Tražit ćemo način i najpovoljnije riješenje za radnika. Mislimo pozitivno. Ne vjerujem da će biti za par kuna, ali za radnička primanja svakako najpovoljniji uvjeti.

M.G. To je dobro pitanje, jer mi kad smo krenuli u tu priču, ideja je bila dobiti dionice za 1 kn. Ali mislim da je ova priča sa smijenjenom Upravom i naoružanim stražarima u firmi bila dobra škola. Nakon što smo dobili račune, vidjeli su da je Uprava u mjesec dana potrošila milijun kn novostvorene vrijednosti, onoga što su oni, radnici, zaradili. Mislim da danas jednostavno znaju da s dionicama u ESOP-u sebi kupuju radno mjesto.

Razgovor vodili: Iva Ivšić, Bojan Nonković i Nikolina Rajković

Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe(Beograd)

Snimka panela: "Deindustrijalizacija i radnički otpor" - Siniša Miličić, Denis Geto, Branislav Markuš, Željko Klaus, Davor Rakić i Milenko Srećković / 18. svibnja 2012.

2013-05-01T17:40:00.001+02:00

Pogledajte snimku prvog panela drugog dana tematskog bloka Prema Balkanskom socijalnom forumu, održanog 17-18. svibnja 2012. u sklopu Subversive foruma 5. Subversive festivala. Uz participaciju publike i moderaturu Jovice Lončara, o stanju radničke borbe i sindikalne scene u Hrvatskoj i Srbiji, govore Siniša Miličić, Denis Geto, Željko Klaus i Davor Rakić iz Hrvatske, te Branislav Markuš i Milenko Srečković iz Srbije. Snimke Subversive festivalâ potražite na playlisti.

Privatizacijom nekadašnjeg društvenog vlasništva, na području cijele bivše Jugoslavije dolazi do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u BDP-u. Prerađivačka industrija je ili propala (primjerice, zagrebačka metalska industrija) ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima (brodogradnja, elektrotehnika itd.). Proces je bio razoran, otpor slab i neuspješan. No, bilo je i svijetlih primjera radničkog otpora, među kojima svojim rezultatima odskaču zrenjaninska farmaceutska industrija Jugoremedija i kutinska industrija umjetnih gnojiva Petrokemija. U oba slučaja uzrok otporu bila je privatizacija, a izboreni su radničko dioničarstvo i uprava nad firmom u slučaju Jugoremedije te ostanak u državnom vlasništvu i radnička prevlast u nadzornom odboru u slučaju Petrokemije. U većini privatiziranih kao i novoosnovanih poduzeća radnička prava i utjecaj radnika na politiku firme svedeni su na minimum. Jedan od pokazatelja stanja u Hrvatskoj jest sindikalna organiziranost: u javnom sektoru sindikalno je organizirano oko dvije trećine radnika, a u privatnom samo petina. Međutim, privatizacija ni nakon 20 godina nije gotova – sad su na udaru energetski sektor, vode, šume, zemljište. Cilj ovog panela jest ukazati na primjere uspješnog otpora i dati prikaz stanja po pitanju radničkih prava i organiziranja kako bi se izvukle pouke za ono što nas tek čeka. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Priopćenje povodom 1. maja: "Borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes i danas je nužna"

2013-04-29T17:59:00.000+02:00

Portal Slobodni Filozofski pridružuje se organizacijama i grupama potpisnicama priopćenja povodom Međunarodnog praznika rada Borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes, i danas je nužna. Rad na sažimanju iskustava prethodnih okršaja i mapiranju poljâ u koja se intervenira u borbi za drukčiji svijet, naš je solidarni doprinos.

Priopćenje povodom Međunarodnog praznika rada

Borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes i danas je nužna

Potaknute trenutnom ekonomskom i političkom situacijom u Hrvatskoj i izvan nje te politikama koje poduzimaju hrvatska vlada i međunarodne institucije, niže navedene udruge pozivaju građane i građanke da 1. maja izađu na ulice i upozore nositelje političke i ekonomske moći da borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes nije gotova – štoviše, ona je danas potrebnija nego ikad prije.

Posljedice privatizacijskih procesa i prisilne deindustrijalizacije dosegle su zabrinjavajuće razmjere. Umjesto da aktivno radi na smanjenju ekonomske nejednakosti među građanima, Vlada Republike Hrvatske provodi mjere štednje, najavljuje dodatnu rasprodaju tvrtki od strateškog interesa, privatizaciju javnih dobara i njihovo davanje u koncesiju, a najavljeni Zakon o strateškim investicijskim projektima predstavlja samo korak dalje u olakšavanju otimanja javnih resursa građanima kojima ti resursi pripadaju.

Država ne samo da nedovoljno štiti prava radnika iz postojećeg radnog zakonodavstva, nego sada najavljuje i donošenje novog Zakona o radu koji prijeti afirmacijom nesigurnih oblika radnih odnosa i praktičkim ukidanjem rada na neodređeno vrijeme, čime će se dodatno pogoršati položaj radnika u radnom procesu i na tržištu rada. Unatoč višegodišnjem javnom otporu studenata i većeg dijela akademske zajednice procesu komercijalizacije obrazovanja, i ova Vlada nastavlja provoditi politiku koja velikom dijelu stanovništva uskraćuje pravo na obrazovanje. U pokušaju friziranja porazne statistike koja Hrvatsku smješta na vodeća mjesta u Europi po nezaposlenosti mladih, ministar Mrsić poslužio se mjerom koja za cilj prvenstveno ima subvencioniranje privatnih profita na teret radnika i poreznih obveznika, a mlade pritom ostavlja bez osnovnih preduvjeta za osamostaljenje i socijalnu sigurnost.

U trenutku u kojem u Hrvatskoj gotovo 400.000 građana ne može pronaći posao, skoro 80.000 za svoj rad ne prima plaću, a trećina stanovništva živi u siromaštvu, dan sjećanja na čikaške žrtve iz 1886. godine ne smije se shvatiti kao praznik pobjede nego kao podsjetnik na borbu. Jer sto dvadeset i sedam godina poslije nemamo što slaviti: još uvijek svjedočimo svakodnevnoj borbi za osmosatno radno vrijeme, pristojne radne uvjete i plaće koje obiteljima mogu pružiti dostojanstvenu egzistenciju.

Ovo je također dan kad želimo izraziti solidarnost s radnicima privatnih i javnih poduzeća diljem Hrvatske koji se posljednjih mjeseci i godina bore za očuvanje proizvodnje i svojih radnih mjesta, kao i s onima koji već mjesecima rade bez plaća. Stoga pozivamo sve nezaposlene, mlade, umirovljenike i umirovljenice, studente i studentice, radnike i radnice da Prvog maja podrže svoje sugrađane i pokažu da neće skrštenih ruku gledati kako se trguje našim teško stečenim pravima.

Priopćenje potpisuju:

B.a.B.e.
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju
Centar za građanske inicijative Poreč
Centar za mirovne studije
Centar za radničke studije
Centar za ženske studije
Cenzura Plus
Dalmatinski odbor solidarnosti – DOS
Direktna demokracija u školi
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Kuća ljudskih prava
Mladi antifašisti Zagreba
Portal Slobodni Filozofski
Sindikat Akademska solidarnost
Socijalna politika i uključivanje
Srpski demokratski forum
Subversive Forum
Zagreb Pride
Zelena akcija

Snimka radionice: "Kako organizirati štrajk: primjer Akademske solidarnosti i Sindikata istre i Kvarnera"

2013-04-29T14:28:00.001+02:00

Pogledajte snimku radionice Kako organizirati štrajk: primjer Akademske solidarnosti i Sindikata Istre i Kvarnera (Radnički dom, 10. travnja) u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BR ID). Nakon uvoda moderatorice Ive Ivšić, o pravnim, političkim, i praktičnim aspektima organiziranja štrajka, govorili su Slobodan Kapor (SSSH), Bruno Bulić (Sindikat Istre i Kvarnera), Marijana Hameršak (Sindikat Akademska solidarnost) i Tomislav Valičević (pravnik), nakon čega je uslijedila rasprava, tijekom koje su perspektivu organiziranja štrajka i radničke borbe u Srbiji, dali gosti; Ivan Zlatić (Učitelj neznalica i njegovi komiteti), Branislav Markuš (bivši radnik Jugoremedije) i Zdravko Deurić (bivši direktor Jugoremedije). Pojedinačna izlaganja pogledajte u nastavku.

Uvod i predstavljanje aktivnosti BRID-a

Pojedinačna izlaganja

Rasprava

Playlista cijele radionice

Radionica Kako organizirati štrajk dio je ciklusa posvećenog organizacijskom, pravnom, ekonomskom i medijskom aspektu radničkih borbi na temelju konkretnih situacija iz prakse, koji BRID organizira u suradnji s fondacijom Rosa Luxemburg Stiftung - Southeast Europe. Sljedeća radionica održat će se 8. svibnja, a tematizirat će restrukturiranje poduzeća na uspješnim primjerima ITAS-a (Ivanec) i Brodokomerca (Rijeka).

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju nastala je u ožujku 2012. godine, a bavi se problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Organizacija također radina uspostavljanju širih platformi temeljenih na solidarnosti, uključujući suradnju sa sindikatima, nevladinim organizacijama, grass-root pokretima i ostalima zainteresiranima za radnička pitanja.

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Tribina: "1. maj - prošlost i budućnost otpora" (29.4.) i antikapitalistički blok na sindikalnim protestima za prvi maj

2013-04-29T00:15:00.002+02:00

M31 Kolektiv Zagreb povodom 1. maja, međunarodnog praznika rada, u ponedjeljak, 29. 4. 2013., u 19:00 sati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dvorana 4) organizira tribinu 1. maj – prošlost i budućnost otpora, a izjavom "1. maj je dan otpora, a ne dan odmora!" poziva na priključivanje antikapitalističkom bloku (Zagreb, Trg Francuske Republike, srijeda, 1. maj, 10:30h), koji će se, nakon marša zagrebačkom Ilicom, priključiti općem sindikalnom prosvjedu na Trgu bana J. Jelačića.

U nastavku na prošlogodišnju tribinu i protest povodom Međunarodnog dana akcije protiv kapitalizma, M31 KOLEKTIV ZAGREB ove godine ponovno organizira javnu tribinu i poziva na prosvjedne skupove povodom 1. maja, međunarodnog praznika rada. Tribina "1. maj – prošlost i budućnost otpora" održat će se u ponedjeljak, 29. travnja 2013., s početkom u 19:00 sati, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dvorana 4).

Organiziranjem tribine povodom 1. maja i o 1. maju želimo se, prije svega, usprotiviti krivoj predodžbi 1. maja kao obične "parade pijanstva i kiča". Međunarodni praznik rada kod nas je u posljednjih nekoliko desetljeća pretvoren u lakrdiju, te se koristio kao puki "ispušni ventil" za "ispuhanu" radničku klasu ili kao deklarativno slavljenje nepostojeće "ravnopravnosti" i proturječnih pojava poput "socijalnog dijaloga" i "socijalnog partnerstva" između radnika i kapitalističke elite, odnosno građana i pseudo-demokratske oligarhije. Stoga ovom tribinom želimo podsjetiti na protestna i borbena ishodišta 1. maja te na rezultate izborene kroz radikalnu radničku borbu, a također želimo ukazati na današnji otpor radnika i drugih socijalnih grupa, te razmotriti buduće perspektive radničkog i općenito emancipacijskog pokreta.

Uvodna izlaganja na tribini "1. maj – prošlost i budućnost otpora" održat će: MARIO IVEKOVIĆ (Novi sindikat) ŽELJKO KLAUS (Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske) IVONA GRGURINOVIĆ (Sindikat "Akademska solidarnost") SREĆKO HORVAT (Subversive Forum) ANITA L. (MASA – Mreža anarhosindikalista) i aktivisti Federacije za anarhistično organiziranje (FAO) iz Slovenije.

Kako su ove godine, umjesto graha i kobasica u gradskim parkovima, sindikati odlučili organizirati masovniji radnički i građanski prosvjed, ova tribina predstavlja svojevrsno "zagrijavanje", odnosno poziv za sudjelovanje na prvomajskom sindikalnom prosvjedu "Mijenjajte smjer" (Zagreb, Trg bana J. Jelačića, srijeda, 1. maj, 12:00h) te na prvomajskom antikapitalističkom bloku (Zagreb, Trg Francuske Republike, srijeda, 1. maj, 10:30h), koji će se, nakon marša zagrebačkom Ilicom, priključiti općem sindikalnom prosvjedu na Trgu bana J. Jelačića.

Antikapitalističkim blokom podržavamo otpor radničke klase i građana kapitalističkim izrabljivačima i političkim manipulatorima, ali naglašavamo da slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti neće biti sve dok ima kapitalizma.

1. maj je dan otpora, a ne dan odmora!

Prvi maj bi trebao, barem simbolično, biti dan kada radnička klasa slavi neke od najborbenijih trenutaka u dugoj povijesti radničke borbe protiv kapitalističkog sistema, kao što bi to trebao biti i dan kada radnici, barem simbolično, iskazuju svoje nezadovoljstvo prema tom istom kapitalističkom sustavu i neprestanom rezanju radničkih prava. Međutim, velika većina pripadnika radničke klase nije ni svjesna radikalnog konteksta u kojem je nastao ovaj praznik.

Na taj dan radnici su izborili jednu od najvećih pobjeda, pobjedu čije se posljedice i rezultati i dan danas osjete i koji su ozbiljno ugroženi pritiskom države u službi kapitala. Može se reći da je to jedno od najvećih postignuća čovječanstva. Naime, 1. svibnja 1886.godine, američki radnici su marširali ulicama tražeći donošenja zakona o osmosatnom radnom vremenu, što je bilo i prihvaćeno u nekim njemačkim tvrtkama koje su uvele osmosatno radno vrijeme po prvi put u povijesti čovječanstva. No, odgovor države je bilo ubijanje šest štrajkaša i premlaćivanje nekoliko desetaka u tvornici McCormick. Dva dana poslije anarhisti su organizirali skup potpore na kojem je nepoznati počinitelj bacio bombu na policajce. Iako nikada nije postojao ni najmanji dokaz protiv njih, sedam anarhista je optuženo, od čega su četvorica obješeni, jedan se ubio, a dvojica su pomilovana. Tako su oni, koji su bili dio radničke klase, platili životom svoju predanost tom humanom cilju, a kojeg mi danas uzimamo zdravo za gotovo.

Današnja situacija, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, daleko je od borbene i revolucionarne. Sve više ljudi na granici siromaštva, blizu 400 000 nezaposlenih, od kojih su mladi velika većina, prisilne i potajne deložacije - sve je više ljudi u strahu za vlastitu egzistenciju, ali ne pomišlja da pokrene sebe ili druge u svojoj blizini na borbu protiv takvih nepravdi. Uzdamo se u državu i birokratske sindikate. Izdaja 800 000 potpisa radnika i radnica protiv izmjena Zakona o radu (ZOR), prijedlog Zakona o sindikalnoj reprezentativnosti, sudjelovanje u daljnjim fleksibilizacijama i kresanju radničkih prava, gušenje brojnih radničkih štrajkova i buntova (npr. Kamensko), grčevita obrana Vlade za vrijeme prosvjeda u ožujku 2011., konstantno pogodovanje poslodavcima na štetu radnika, itd. samo su neki od „uspjeha“ naših sindikalnih središnjica. Iz ovoga se jasno vidi gdje leži njihova lojalnost. To se jasno može vidjeti i u njihovim zahtjevima za ovogodišnji prvomajski prosvjed, koji su daleko od toga predstavljaju zahtjev za radikalnom promjenom. Unatoč tome što neke od sindikalnih zahtjeva pojedinačno podržavamo, smatramo da je licemjerno od sindikalnih vođa okrivljivati neoliberalnu politiku dosadašnjih vlada kao glavnog krivca, kad su oni do sada uglavnom podržavali upravo tu istu politiku, sve kako njihove foteljaške pozicije ne bi bile dovedene u pitanje.

Postavlja se pitanje - što onda uopće slaviti na današnji dan? Da živimo na staroj slavi? NE! Dopustili smo da nam ubiju radnički ponos! Radnik je obespravljen i ponižen! A mi šutimo! Zato treba prestati vjerovati da će nam birokratski sindikati i država riješiti probleme! Ako si sami ne omogućimo bolju budućnost, sigurno je da nam je nitko neće pokloniti. No, to možemo samo na principima samoorganiziranja, solidarnosti i uzajamne pomoći. Prvi maj je dan radnika cijeloga svijeta, dan kada je radnik pokazao da ima dostojanstvo i ponos, dan kad i mi moramo pokazati da smo sposobni boriti se za svoja prava!

Stoga vas mi, članovi kolektiva M31, pozivamo da se 1.svibnja pridružite antikapitalističkom bloku i da zajedno pokažemo kako se borba za radnike i radničku klasu ne sastoji u „površnim“ promjenama kapitalističkog sistema, nego u ukidanju tog sistema koji živi kao parazit na leđima radničke klase.

Glavna sindikalna povorka okuplja se na Trgu Francuske Republike od 10:30h, gdje ćemo se i mi skupiti u antikapitalističkom bloku i pridružiti povorci koja kreće prema Trgu bana Jelačića gdje je u 12:00h najavljeni glavni prosvjedni skup.

I za kraj, riječi Augusta Spiesa koji je dao život za radničku borbu i za radnička prava:

„Doći će vrijeme kada će naša tišina biti moćnija od glasova koje ste danas ugušili."

M31 kolektiv je neformalna grupa koja okuplja pojedince koji podržavaju slobodarska načela organiziranja, a to su načela direktne akcije, samoorganiziranja, solidarnosti i uzujamne pomoći! Iznad svega podržavamo i internacionalni karakter borbe protiv kapitalističkog sistema!

STOGA NAPOMINJEMO: U antikapitalističkom blok nisu dobrodošle nikakve stranke, vladine organizacije, nacionalističke, autoritarne i fašističke gurpacije ili bilo koje grupe koje svojim radom i ciljevima podržavaju truli sustav predstavničke kapitalističke demokracije!

Snimka panela: "Resistance and Mobilisation against the Neoliberal Agenda" - Ovidiu Tichindeleanu, Zdravko Saveski, Vuk Bačanović, Miloš Jadžić, Agon Hamza, Suzana Kunac / 17. svibnja 2012.

2013-04-27T17:51:00.001+02:00

Pogledajte snimku trećeg panela prvog dana tematskog bloka Prema Balkanskom socijalnom forumu, održanog 17-18. svibnja 2012. u sklopu Subversive foruma 5. Subversive festivala. Uz participaciju publike i moderaturu Marka Kostanića, o ideološkim i političkim razlikama pri implementaciji neoliberalnih politika diljem Balkana govore Ovidiu Tichindeleanu (Rumunjska), Zdravko Saveski (Makedonija), Vuk Bačanović (Bosna i Hercegovina), Milos Jadžić (Srbija), Agon Hamza (Kosovo), Suzana Kunac (Hrvatska). Snimke Subversive festivalâ potražite na playlisti.

U vrijeme kada svjedočimo istim neoliberalnim politikama diljem Balkana – premda ponešto različitih intenziteta – presudno je artikulirati ideološke i političke razlike među državama. Kako su implementacije neoliberalnih politika artikulirane i ideološki legitimirane u javnim sferama različitih zemalja, osobito u odnosu na socijalističko nasljeđe i nacionalna pitanja? Koje su posljedice trenutne ekonomske krize prema dominantnoj političkoj opoziciji liberalizam/nacionalizam? Koja je ideološka uloga eurointegracijskih procesa? Tko su novi akteri i organizacije u regiji koji nastoje prevladati tu ideološku prevlast iz antikapitalističke perspektive? Kakvu retoriku i organizacijske modele možemo pronaći i kakvu vrste retorike i modela moramo (ponovno) otkriti kako bismo bili prepoznati kao relevantni politički akteri? (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Adrienne Roberts: Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

2013-04-25T16:08:00.000+02:00

Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu "Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne". U nastavku pročitajte proširenu razgovora koji su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija.

Što mislite o poziciji ljevice danas, postoji li jasno artikuliran ljevičarski pokret izvan parlamentarne forme politike?

S obzirom da sebe smatram ljevičarkom, a ne nekim tko proučava ljevicu, moj odgovor na vaše pitanje će biti namjerno (i nužno) nepotpun. Iako je jasno da su tijekom proteklih nekoliko desetljeća mnogi društveni pokreti ljevice doživjeli teške udarce, ipak mislim da to nije dovelo do njezina poraza , već da je pripremilo teren za pojavu novih vrsta lijevih organizacija ‒ mimo tradicionalnog oblika socijaldemokratskih političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija koje čini radnička klasa. Pokret Occupy i antikapitalistički pokret kasnih 1990-ih i 2000-ih koji mu je prethodio (što se ponekad pogrešno naziva antiglobalizacijskim pokretom) očiti su primjeri za to. Među njih ubrajamo i različite (kanadske i druge) starosjedilačke pokrete kao trajno prisutne aktere antikapitalističke i antikolonijalne društvene promjene.

Mada je moguće da ne postoji jedinstven, koherentan, globalni lijevi pokret, važnije pitanje jest što se čini da bismo ostvarili jasne poveznice među društvenim snagama na ljevici. Jedna od najočitijih poveznica je lijeva opozicija politikama štednje koju mnogi "iskusni akteri" predstavljaju kao jedinu metodu pristupanju problemu fiskalnih deficita, a za koju velika većina ima dojam da nepravedno opterećuje najranjivije pripadnike društva. Occupy je raznolik pokret, ali se jasno protivi klasnoj politici i mjerama štednje. No, postoje i drugi slični pokreti, primjerice, kanadski "Idle No More" koji se pojavio u prosincu 2011. kao pokret koji vodi kanadsko autohtono stanovništvo, posebice žene i mladi, protiv okolišnih i energetskih politika konzervativne vlade. Ovaj je pokret artikulirao opoziciju “vladinim kolonijalnim mjerama štednje” koje nesrazmjerno pogađaju domaće stanovništvo (naročito žene i djecu). Sindikati i različiti ženski pokreti se također protive mjerama štednje.

Premda su pozicije protiv mjera štednje češće utemeljene na (neo)kejnzijanskom okviru nego na antikapitalističkoj poziciji per se, postoji konsenzus da rezanje potrošnje nije nužna posljedica rastućega državnog duga, već da su to izrazito političke odluke koje najviše pogađaju siromašne i najranjivije članove društva. Umjesto takvih odluka, trebali bi se povisiti porezi onima koji imaju visoke dohotke, zatvoriti porezne rupe koje pogoduju bogatima, ukinuti poticaje velikim korporacijama te smanjiti vojnu potrošnju. Ali mjere štednje se i dalje predstavljaju kao nužnost za stabilizaciju ekonomija unutar Europske unije, kao i drugih ekonomija koje se još uvijek oporavljaju od financijske krize započete 2008.

U ponovnom pokušaju provođenja programa strukturne prilagodbe (SAP-ovi) iz 1990-ih, mnogim zemljama globalnog juga nametnuta je i fiskalna štednja kroz rezove potrošnje kao preduvjet za pakete „pomoći” i zajmove međunarodnih financijskih institucija. Alternativno rješenje poput „oprosta“ duga Trećem svijetu općenito se i tretira kao politički neostvarivo.

Zaista, pitanje duga je još jedno kompleksno pitanje od velike važnosti za ljevicu. Kampanja "Jubilee 2000" (koja je u ranim 2000-ima polučila uspjeh utoliko što je dovela do otpisivanja dijela dugova) nastavlja biti značajan akter unutar suvremene globalne političke ekonomije. Trenutno se nalazi u procesu preoblikovanja u “pokret za financijsku pravednost” koji nastoji poremetiti duboko nejednake odnose moći između (bogatih) zajmodavaca i (siromašnih) zajmoprimaca. Preuzevši ideje razvijene na globalnom jugu, pokreti za “reviziju duga” niknuli su u različitim zemljama diljem Europe kako bi procijenili trebaju li ti dugovi uopće biti podmireni. U SAD-u se pojavio “Strike Debt”, ogranak Occupy pokreta koji otkupljuje “loš dug” od izdavača kreditnih kartica, poduzeća za ubiranje dugova i drugih da bi ga potom otpisao. Njihov slogan je “slavlje za 99 posto”. U Kanadi i SAD-u, gdje mnogi studenti moraju podići velike zajmove kako bi financirali svoje obrazovanje, također su se pojavili različiti pokreti protiv paralizirajućih kredita.

Treća poveznica je okoliš - mnoge ljevičarske društvene snage su prepoznale da je kapitalistički sustav koji ovisi o beskonačnom procesu rasta, dosegao svoju ekološku granicu. Dok se perspektiva koja zagovara rast obično predstavlja depolitiziranim terminima, kao dio našeg zdravorazumskog promišljanja o organizaciji društva, ona svejedno ima i ekološke i društvene posljedice, budući da često ovisi o neprekidnoj akumulaciji zemlje i resursa starosjedilaca. Upravo je to potaknulo pokret "Idle No More" u Kanadi, gdje je konzervativni premijer Stephen Harper pokušao preinačiti dijelove Zakona o Indijancima koji je zaštitio njihovu zemlju i vodene puteve te im omogućio da se važne odluke o kontroli resursa ne mogu donijeti bez njihove većine. Harper je tvrdio da su Izvorni narodi[1] nepraktični idealisti te da ne mogu razumjeti makinacije globalne političke ekonomije koja zahtijeva da Kanada još više učvrsti svoju poziciju “energetske supersile”. Međutim, čini se da snažno protivljenje kanadske vlade idejama održivog razvoja i zaštite okoliša (uključujući povlačenje iz Protokola iz Kyota) odražava daleko "idealističniju" poziciju: onu u kojoj se kanadska ekonomija može nastaviti hraniti eksploatacijom prirodnih resursa, a maleni broj korporacija (i njihovih dioničara) mogu i dalje profitirati na uništavanju prirodnog okoliša. Premda "domorodački aktivizam" nije nova pojava u kanadskom političkom krajobrazu, brzina kojom se pokret raširio – što je djelomično omogućila veza sa kvebečkim studentskim pokretom, pokretom Occupy i ostalima – razlog su za optimizam.

Kako gledate na pozicioniranje feminističke teorije i prakse unutar ljevice?

Feminizam i ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene od šezdesetih godina naovamo. Naime, proširenjem polja djelovanja društvenih pokreta fokusiranih na pitanja vezanima za radno mjesto, stvaraju se novi prostori u kojima feministkinje mogu izraziti svoju zabrinutost radi raznovrsnih oblika opresije i eksploatacije koji se odvijaju izvan radnog mjesta. To može uključivati pitanja vezana za nasilje prema ženama, nejednake odnose moći unutar doma, privatizaciju i/ili individualizaciju socijalnih usluga, diskriminatorna imigracijska pravila za njegovateljice i kućanske radnice, diskriminatorne prakse pri davanju zajmova, aproprijaciju poljoprivredne zemlje itd. Da se još jednom vratim na primjer pokreta "Idle No More", upravo su žene i mladi bili u prvim redovima pokreta, a štrajk glađu Therese Spencer, poglavice Izvornog naroda Attawapiskat, približio je kampanju javnosti.

S obzirom na specifično historijsko pozicioniranje žena između proizvodnje i društvene reprodukcije, feminističke i ženske grupe su naročito pogodne za mobilizaciju pitanja upravo iz tog konteksta. Zaista, najveća snaga feminizma je njegovo fokusiranje, kako teorijski (u smislu metodologije koju koristi i njezinog kritičkog pristupa epistemologiji) tako i u praktičkom smislu (posrijedi su borbe koje su započele feministkinje) na svakodnevne društvene odnose i prakse koje drugi obično ignoriraju. Primjerice, neplaćeni rad i takozvani neformalni oblici rada već su dugo u središtu feminističkog istraživanja i aktivizma. Feminističke teorije i aktivizam se također eksplicitno bave identificiranjem i borbom protiv interferirajućih odnosa opresije i nejednakosti, uključujući one zasnovane na klasi, rasi, etničkoj pripadnosti, sposobnosti, seksualnosti, dobi itd., zbog čega su dobro pripremljeni za izgradnju koalicija temeljenih na širem polju borbe.

Možete li kritizirati mjere štednje iz materijalističko-feminističke perspektive?

Iz feminističke historijsko-materijalističke perspektive jedan od najvećih problema vezanih uz mjere štednje je činjenica da one obično pogađaju programe socijalne skrbi i druge socijalne programe koje u većoj mjeri koriste žene. Uvođenjem mjera štednje ti se programi i/ili restrukturiraju pa postaju sve individualnije usmjereni i dakako sve restriktivniji. S obzirom da država pod izlikom štednje ukida (i/ili ograničava) ovakve usluge, žene najčešće obavljaju dodatni rad nužan kako bi se nadoknadilo povlačenje socijalnih aktivnosti države – to najčešće uključuje dodatnu brigu za djecu, starije ili bolesne članove obitelji. Ženski neplaćeni rad u tom smislu ostaje nevidljivim dok istovremeno služi kao nužni oslonac vladama koje pokušavaju ograničiti državnu potrošnju. Primjerice, prema nedavnoj studiji koju je proveo Public Services International Research Unit (PSIRU)[2] o rodno specifičnim posljedicama štednje u Armeniji, Bugarskoj i Crnoj Gori, smanjena je učestalost posjete žena liječničnicima, zdravstvena skrb propada, a lijekovi se sve rijeđe prepisuju. Zbog rodno zasnovane podjele rada koja je duboko ukorijenjena u historiji kapitalizma, ovakve će prakse najviše utjecati na žene, što je aspekt koji se pri donošenju bitnih političko-ekonomskih odluka na državnoj i regionalnoj razini rijetko uzima u obzir.

S obzirom da na sebe preuzimaju veći dio neplaćenog rada, istraživanja o prethodnim krizama također su potvrdila tezu da tijekom kriza žene obično u većoj mjeri pristaju na neformalni rad te rade više prekovremenih sati na radnom mjestu. Da bi ostvarile uvjete za ostvarivanjem socijalne skrbi, mnoge žene upravo stoga izlaze na tržište rada. U odsustvu adekvatne javne potpore socijalnoj reprodukciji perpetuira se ženska dvostruka opresija kao i razlike u plaćama za jednak posao.

Primjerice, konzekvence politike štednje u Velikoj Britaniji uzrokovale su prepoznavanje važnosti već prisutnog programa potpora za upošljavanje dugoročno nezaposlenih[3] kojima se ostvaruje veća participacija žena na tržištu rada. Ti programi su problematični iz više razloga, i to ne samo zato što ne uspijevaju razotkirti i načine na koje raste količina prekarnih, slabo plaćenih, slabo cijenjenih poslova te onih na pola radnog vremena zbog ekonomskog restrukturiranja. Štoviše, takvi programi predstavljaju posebnan izazov za žene, a naročito majke, koje na tržište rada kreću iz nejednake početne pozicije i obično se zapošljavaju u uslužnom sektoru i drugim slabo plaćenim industrijama te preuzimaju nesrazmjerno veći udio neplaćenog njegovateljskog i kućanskog rada. Takve reforme sustava socijalne skrbi prisiljavaju žene da postanu dijelom plaćene produktivne radne snage, čime dakako reproduciraju rodne nejednakosti, posebno s obzirom na odsustvo socijalne potpore za brigu o djeci. Dok neke zemlje Europske unije, poput Grčke, planiraju uvesti subvencije čak i na razini privatnih ustanova za dječju skrb, ideje da se radi na otvaranju onih javnih su veoma rijetke.

Feminističke organizacije i ženske grupe odgovorile su na ove novine mnoštvom različitih prijedloga kao i zahtjevom za ponovnim podruštvljenjem odnosa socijalne reprodukcije unutar same zajednice, a ne države. Organizacija zajedničkih kuhinja i seoskih banaka (te su strategije koristile mnoge zajednice u Latinskoj Americi nakon nametanja SAP-ova u devedesetima), neki su od primjera podruštvljenja rada koji se smatra dijelom socijalne reprodukcije. Međutim, također je važno iscticati makroekonomske faktore koji uvjetuju rodnu nejednakost te nastaviti s isticanjem teze da "ekonomija" nije neutralna sfera koju se može objektivno proučavati i koju se najbolje regulira tehnokratskim i depolitiziranim donošenjem odluka. Upravo suprotno: "ekonomiju" čine odnosi moći, uključujući i društvene odnose roda i klase, a suvremena globalna politička ekonomija je okrenuta u korist bogatih muškaraca, većinom bijelaca.

Mnoga istraživanja, uključujući i vaša, ukazuju na činjenicu da mjere štednje ne utječu posve jednako na muškarce i žene. Koje su prema vašem mišljenju ključne razlike?

Feministička politička ekonomija ukazala je na bitno različite učinke mjera štednje na muškarce i žene. Moramo pritomu biti na oprezu da ne bismo pretjerano generalizirali, budući da se rodno uvjetovane mjere štednje razlikuju od zemlje do zemalje i da one, poput rezanja određenih oblika socijalne potrošnje, mogu teže utjecati na specifičnee skupine žene, primjerice siromašne, invalide ili imigrantice, nego na "žene" kao zamišljenu homogenu skupinu. Međutim, na široj razini, neki od rodno specifičnih učinaka štednje uključuju sljedeće:

Siromaštvo: u mjeri u kojoj štednja povećava razinu siromaštva, veća je vjerojatnost da će ono teže pogoditi žene nego muškarce, budući da sveukupno veći broj žena žive u siromaštvu (to vrijedi za većinu zemalja te na globalnoj razini)
Nezaposlenost: U različitim oblicima nezaposlenosti uzrokovanih financijskom krizom, a potom mjerama štednje, također možemo utvrditi rodno dimenzionirani aspekt politike štednje. Iako su mnogi sektori u kojima većinski rade muškarci prvi pogođeni krizom (gdje steječemo dojam da se nalazimo usred "muške recesije"), dugoročno širenje krize na javni sektor ima jasne implikacije po žene koje su u velikom broju vezane za taj sektor kao radnice i kao korisnice javnih i socijalnih usluga. Žene čine 72% radne snage u javnom sektoru u Irskoj, 54% u Španjolskoj, 63% u Latviji, 53% u Rumunjskoj i 65% u Ujedinjenom Kraljevstvu. Uz to, prije, pa i na početku krize, broj nezaposlenih žena bio je veći od broja nezaposlenih muškaraca. Također, u teškim okolnostima je vjerojatnije da će žene prve izgubiti posao. Prema nedavnoj studiji Europskog ženskog lobija (European Women's Lobby) i OXFAM-a, stopa nezaposlenosti žena u 22 zemlje se ponovno nalazi na razini iz 2005. godine.
Nadnice: Posljedice štednje nesrazmjerno trpe svi radnici, za razliku od onih koji zarađuju za život od profita, financijskih investicija i rente. No, s obzirom da žene zarađuju manje od muškaraca , veća je vjerojatnost da će ih jače pogoditi sveobuhvatna štednja. Uz to, žene čine nesrazmjerno velik broj zaposlenih u javnom sektoru, u kojemu upravo i dolazi do brojnih otpuštanja, zamrzavanja plaća i ograničavanja nadnica. Primjerice, procjenjuje se da u Ujedinjenom Kraljevstvu žene čine 73% radne snage kojima su zamrznute plaće (vidi završni izvještaj sa Simpozija o rodno obilježenim posljedicama štednje u UK-u, "All in this Together"). Prethodno spomenuta studija PSIRU-a utvrđuje da se u više zemalja, uključujući Češku, Estoniju, Francusku, Irsku, Litvu, Maltu, Poljsku, Portugal i Sloveniju, rodni jaz u plaćama zapravo povećao.
Socijalna skrb i službe: Kao što je ranije navedeno, rezovi socijalnih službi i programa socijalne skrbi nejednako pogađaju žene koje češće koriste te službe i preuzimaju više plaćenog i neplaćenog rada kako bi nadoknadile rezove u javnom sektoru. Dok neke bogatije obitelji možda i mogu platiti za njegovateljski rad u privatnom sektoru, npr. tako da zaposle osobe koje takav rad obavljaju i žive u istom kućanstvu kao i njihovi poslodavci, te su radnice često žene koje su emigrirale iz globalnog juga kako bi mogle pomoći u uzdržavanju vlastitih obitelji. Kućanske radnice su općenito znatno slabije plaćene od radnika u drugim industrijama te često rade u krajnje izrabljivačkim radnim uvjetima. Stoga, na globalnoj razini, takva privatizirana rješenja također perpetuiraju eksploataciju žena te reproduciraju rodno zasnovanu globalnu podjelu rada.
Dugoročno planiranje: Mjere štednje su u mnogim zemljama potpomogle ubrzavanje procesa koji je već bio u tijeku: prisiljavanje pojedinaca da se oslanjaju na svoje privatne izvore prihoda i ušteđevinu kao sredstvo za osiguranje dugoročne sigurnosti u mirovini (putem privatnih mirovinskih planova i drugih oblika "sigurnosti temeljene na imovini")[4]. Međutim, s obzirom da prikupljanje takvih privatnih oblika bogatstva ovisi o sposobnosti da se zaradi novac na tržištu rada, ove tendencije imaju ozbiljne posljedice po žene koje, kao skupina, obično rade u nestandardnim oblicima zaposlenosti. Ti trendovi su k tomu još naglašeniji s obzirom da su godine radnog staža potrebne za stjecanje prava na starosnu mirovinu u stalnom porastu.
Obiteljsko nasilje: Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, društveni konstrukti muškosti i ženskosti, zajedno s neoliberalnim restrukturiranjima koji su potkopavali idealizirani rodni model "muškog hranitelja" i mušku, relativno privilegiranu, poziciju na tržištu rada, pomogli su da se perpetuira i normalizira nasilje prema ženama. Istovremeno, u kontekstu mjera štednje, u mnogim su zemljama srezana sredstva za potporu žrtvama nasilja u obitelji i seksualnog zlostavljanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sredstva lokalnih vlasti za ove službe su smanjena za 31% od 2010/11. do 2011/12. U Španjolskoj je vlada srezala sredstva za promicanje rodne jednakosti za 24% te je istovremeno podigla cijenu sudskih troškova, povećavajući prepreke pred kojima se nalaze žrtve obiteljskog nasilja (procjenjuje se da 64% pretučenih žena ne prijavi obiteljsko nasilje iz financijskih razloga). U Kanadi je vlada smanjila sredstva za programe koji se bave široko raširenim zlostavljanjem autohtonog stanovništva u internatima[5], kao i financiranje istraživačkog projekta "Sister in Spirit" koji je razotkrio stotine slučajeva nestalih i ubijenih domorotkinja. Financiranje projekata koji promiče ženska prava i rodnu ravnopravnost zadesila je ista sudbina.

Možete li nam reći nešto o Vašem pojmu transnacionalnog poslovnog feminizma?

Pojam "transnacionalni poslovni feminizam" (eng. transnational business feminism) koristim za ono što shvaćam kao političko-ekonomski projekt u nastajanju koji se oslanja na program rodne jednakosti zasnovan na "poslovnom planu". Argument koji se pri tome koristi je da investiranje u žene – pri čemu se općenito misli na povećanje pristupa poslovima u formalnom sektoru,veću dostupnost kredita poduzetnicama i investiranje u "ženski ljudski kapital " (npr. inicijative za obrazovanje i zdravstvo) – nije dobro samo za žene, već je u konačnici dobro za posao, odnosno ono što se naziva "pametnom ekonomikom". Društvene snage koje sudjeluju u promicanju ovog projekta uključuju kapitalističke države, određene urede unutar Ujedinjenih naroda, regionalne i međunarodne financijske institucije, poslovne medije, neke znanstvenike i sveučilišta (naročito njihove poslovne škole) te privatne korporacije među kojima se nalaze neke od najvećih financijskih i računovodstvenih poduzeća na svijetu. Svjetska financijska kriza je pogodovala TPF-u budući da se u njemu tvrdi da: (1) nedostatak žena u financijskom sektoru je dio uzroka krize, (2) kriza nesrazmjerno utječe na žene i djevojke i (3) mobiliziranje ogromnog "neiskorištenog" ženskog potencijala je najbolji način da se stimulira ekonomski razvoj nakon krize.

Međutim, smatram da je ovakvo pozicioniranje roda problematično iz više razloga. Kao prvo, dosta korporacija, uključujući Goldman Sachs, Deloitte, McKinsey & Company, Ernst & Young i Nike, sudjeluje u stvaranju diskursa o rodnoj jednakosti koji je veoma učinkovit. U njemu se za "žene", koje su prikazane kao nediferencirana kategorija ljudi, pretpostavlja da su po svojoj prirodi manje sklone riziku i sklonije tome da ulože svoju zaradu u obitelj i zajednicu. Takvi su zaključcci višestruko problematični: njima se zanemaruju odnosi moći i društvene borbe koje su uvjetovale rodnu podjelu rada i društvene konstrukcije onoga što čini "žensko" ponašanje, kao i reprodukcija rodne nejednakosti kroz plaćeni rad i neprekidna devalvacija ženskog neplaćenog rada. Istovremeno se rodnu ravnopravnost povezuje s korporativnom strategijom rasta jer se cilja na žene kao radnice koje će pomoći u diversifikaciji korporativne radne snage i kao potencijalne nove potrošačice. Također, na taj se način naturalizira i depolitizira uloga korporacija u oblikovanju obrisa "razvoja". Nadalje, time se ne uspijeva osporiti neoliberalne makroekonomske okolnosti koje su stvorile krajnje neravnopravnu globalnu političku ekonomiju i pomogle u stvaranju situacije u kojoj će rodno obilježene mjere štednje koje sam ranije opisala zasigurno postati dio naše budućnosti. Rodna ravnopravnost se sve češće predstavlja kao rješenje za probleme globalnog kapitalizma – ona će nas uvesti u pravičniji, socijalno pravedniji,održivi kapitalizam koji bi podjednako pogodovao i ženama i kapitalistima. Na taj način političko-ekonomski projekt "transnacionalnog poslovnog feminizma" pomaže u legitimiranju i produbljivanju kapitalističkih odnosa dominacije i eksploatacije.

Koje je Vaše mišljenje o poziciji žena koje se bave filozofijom i političkom teorijom u okviru akademije, napose ako promatramo ovo pitanje u kontekstu marksističke teorije na sveučilištima?

Mislim da je već dobro poznato da iako sve više žena ulazi u akademsku zajednicu, one postaju sve manje vidljive kako se penjemo u hijerarhiji zanimanja. U zemljama u kojima sam radila u sustavu visokog obrazovanja (Kanada i Velika Britanija), djelomice je tako zato što se još uvijek ne uzimaju u obzir dužnosti i obveze koje žene (i mnogi muškarci) preuzmu na sebe kada postanu roditelji. Također, općenito nedostaje potpora za one koji na prvo mjesto stavljaju aktivnosti i aspekte života izvan onih koje se tradicionalno smatraja indikatorima akademskog uspjeha i "utjecaja".
Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu Okvir za istraživačku izvrsnost (eng. Research Excellence Framework, REF po kojem znanstvenici moraju predati četiri publikacije odboru koji ih rangira po kvaliteti) dopušta isključivo ženama koje su uzele "značajno duži" rodiljni dopust da predaju tri, a ne četiri znanstvena rada. Još se uvijek raspravlja kako definirati "značajno duži" dopust. Prije 2012. godine to je značilo da mogućnost predaje triju znanstvenih radova imaju samo žene koje su uzele 14 mjeseci rodiljnog. Nova pravila dopuštaju "iznimne slučajeve" za žene koje ne iskoriste puni rodiljni dopust, iako se odluka o iznimkama donosi ad hoc. Isto tako ne postoje jasne smjernice po pitanju "povlastica" za rodiljni dopust kojeg uzimaju očevi. S obzirom da prijava u sveučilišni REF igra bitnu ulogu u napredovanju, ovakve prakse imaju važne implikacije. Studije prethodnog REF-a otkrile su veću prisutnost institucionalnog seksizma jer je 64% muškaraca i samo 46% žena predalo svoje dokumente.

Ako pogledamo širu sliku od samog položaja žena u akademiji, mislim da se feministička društvena znanost i dalje nalazi pred teškim zadaćama. Neka od glavnih obilježja feminističkog istraživanja su prihvaćanje metodološkog pluralizma, izbjegavanje apsolutnih tvrdnji (za razliku od mnogih pozitivističkih istraživanja) te prihvača refleksivnost vlastitog pozicioniranja unutar istraživačkog procesa i proizvodnje znanja. U području političkih znanosti, feminističko istraživanje je značajno i zbog postavljanja pitanja o odnosima za koje se obično misli da se nalaze "izvan" takozvane javne političke sfere. Kako se sveučilišta sve više izjednačuju s privatnim sektorom, a znanstvenici sve češće moraju tražiti privatne izvore financiranja, feministički rad koji ne slijedi pozitivistički pristup fokusiran na rješavanje problema vezanih uz konkretne politike, riskira ukidanje. Nakon prošlogodišnjeg uvođenja viših školarina, britanske institucije se sve češće bave "poticanjem zaposlivosti", što također može uzrokovati probleme feministkinjama unutar akademije. Međutim, ovakve šire promjene utječu na mnoge kritički orijentirane istraživače (uključujući i mnoge marksiste), a ne samo na feministkinje.

Postoje li konkretni feministički odgovori i strategije koje bismo mogli uzeti u obzir pri artikulaciji odgovora na ekonomsku krizu?

Feminističke akademkinje i aktivistkinje razvile su niz konkretnih prijedloga koji se tiču načina na koji bi se trebale restrukturirati vladine politike kako bi se stimulirala ekonomija i unaprijedila rodna jednakost. Neki od prijedloga su: prepoznavanje neplaćenog njegovateljskog rada unutar mirovinskog i socijalnog sustava; investiranje u zdravstvo i obrazovanje koje se smatra ključnim za poboljšanje rodne jednakosti i žensko osnaživanje; povisivanje poreza za korporacije i bogate umjesto rezanja troškova socijalnih usluga; investiranje u javni prijevoz (koji češće koriste žene) i održavanje ili povećavanje javne potpore ženskim grupama. Treba se usprotiviti bailoutima, poput onih iz 2008., jer prebacuju bogatstvo malom broj elitnih financijskih aktera. Bailouti također predstavljaju oblik "moralne opasnosti" ne samo zato što narušavaju disciplinski pritisak tržišta, već i zato što stvaraju situaciju u kojoj ženski neplaćeni rad služi za sanaciju država koje slijede politike štednje.

Žene su također nedovoljno zastupljene u kreiranju politika te bi veći broj žena (i ženskih organizacija) trebao biti uključen u pronalaženje odgovora na krizu na svim razinama. Oblikovanje proračuna na temelju rodnih osnova se čini kao obećavajuće područje. Trenutno postoje inicijative u desecima zemalja koje nastoje prepoznati jaz između načelnih tvrdnji kojima se podupiru određene političke inicijative i količine sredstava koja se uistinu izdvajaju za ostvarivanje stvarnih ciljeva. Takve inicijative treba nastaviti širiti.

Ali, isto tako je važno da zagovarajući ovakve inicijative ne upadnemo u zamku promicanja povratka u idealizirano kejnzijansko doba koje je bilo izrazito rodno uvjetovano i perpetuiralo oblike klasne i rasne nejednakosti, kao i eksploataciju zemalja globalnog Juga od strane dominantnih kapitalističkih sila. Koliko god bilo nužno da se feministkinje mobiliziraju za veću rodnu ravnopravnost, to moraju činiti unutar pažljivo artikulirane kritike patrijarhalnog i kolonijalnog kapitalističkog sustava koji se reproducira upravo zahvaljujući eksploataciji većine od strane (i u korist) manjine. To treba nadograditi i ojačati shvaćanjem ekonomije ne kao prirodne i depolitizirane sfere koja treba "stručnjake" za svoje održavanje, već kao temelj na kojemu se organizira život (i pri tome se refereriram na sve svakodnevne aktivnosti kojima se reproducira ljude i zajednice) te zbog potrebe za većom demokratizacijom.

S engleskog prevela: Marija Ćaćić

Redaktura i lektura: Vedrana Bibić

Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu

Bilješke

[1] Eng. First Nation, naziv za autohtono kanadsko stanovništvo (uz Inuite i Metise). U Kanadi trenutno živi oko 700.000 stanovnika koji se smatraju Izvornim narodima. Termin se u množini koristi kao sinonim terminu "Indijanci", a označava sve starosjedilačke narode obje Amerike, nap. prev.
[2] Studija se može preuzeti na stranici http://www.world-psi.org/en/impact-economic-crisis-and-austerity-measures-women
[3] Tzv. Welfare-to-Work u Ujedinjenom Kraljevstvu, nap. prev.
[4] Eng. asset based walfare, nap. prev.
[5] Eng. residential schools, danas ukinute škole za djecu autohtonog stanovništva, nap. prev.

Panagiotis Sotiris: Neoliberalizam i visoko obrazovanje u Grčkoj

2013-04-25T10:28:00.000+02:00

Panagiotis Sotiris je potpredsjednik Sindikata nastavnika Sveučilišta u Aegeanu. U nastaku pročitajte njegovo izlaganje održano na konferenciji sindikata nastavnika Eğitim-Sen o visokom obrazovanju 22. veljače 2013. u Ankari, na kojemu je govorio o posljedicama gospodarske krize i mjera štednje na visoko obrazovanje u Grčkoj: uvođenju privatnih visokih učilišta, suzbijanju autonomije sveučilišta i studentskih pokreta te negativnim posljedicama bolonjskog procesa.

Ponajprije bih želio izraziti najdublju solidarnost sa sindikatom Eğitim-Sen povodom nedavnog vala uhićenja. Vlade širom svijeta žele ugušiti sindikalni otpor i nastoje kriminalizirati sindikalno djelovanje. Naše oružje su solidarnost i borba! K tomebih htio zahvaliti organizatorima ove konferencije što su mi omogućili da s vama podijelim neka iskustva i razmišljanja o neoliberalnom napadu na visoko obrazovanje u Grčkoj; konkretno o borbi protiv spleta gospodarske krize, mjera štednje i nametanja drakonskih proračunskih rezova koji su dio sporazuma o zajmu s Europskom unijom, Međunarodnim monetarnim fondom i Europskom centralom bankom.[1]

Visoko obrazovanje u Grčkoj je oduvijek bilo iznimno politiziran teren te je do nedavno bilo isključivo u domeni države zbog izričite ustavne zabrane privatnog visokog obrazovanja jer ga se smatralo jednim od najvažnijih oblika socijalne mobilnosti čime se može objasniti društveni pritisak da se proširi pristupačnost visokog obrazovanja. Trenutno se nudi 75 000 mjesta na sveučilišnim i tehnološkim obrazovnim institucijama. Za prosječnu grčku obitelj upis na sveučilište, što se tradicionalno vezalo uz bolje izglede za zapošljavanje, oduvijek je bio važan cilj. Važnost događaja poput prijemnih ispita na sveučilišta ili visokih troškova pripremnih tečajeva koje je obitelj spremna snositi zbog upisa na dobar fakultet (studiji medicine, prava, inženjerstva) u javnoj sferi se mogu objasniti upravo time.

Borba i protest sastavni su dio grčkog visokog obrazovanja. Povijest grčkih sveučilišta od šezdesetih godina obilježena je intervencijama visoko politiziranog studentskog pokreta[2], koji je vrlo cijenjen zbog svoje uloge u borbi protiv vojne diktature od 1967. do 1974. godine (simbol te borbe je okupacija Nacionalne politehničke škole 1973. godine koju je vojna diktatura brutalno ugušila). Nakon pada diktature, studentski pokret je bio presudan dio procesa radikalizacije grčkog društva, tako što ne samo da je izrodio pokrete koji su izvojevali pobjede (poput okupacije 1979. godine koja je vladu prisilila na opoziv Zakona 815/78 – jedan od rijetkih slučajeva u proteklih 40 godina da se već usvojen zakona naknadno opozvao zbog prosvjeda javnosti), već i važne elemente opće socijalne i političke kulture. Većina aspekata lijevog radikalizma nakon 1974. godine potekla je sa sveučilištā. Tijekom ranih osamdesetih dogodio se val opsežnih reformi – a posebno zakonski okvir 1268 uveden 1982. godine – kojim je uveden moderan, tehnokratski aspekt u sveučilište te se uvelo demokratski sustav sa sveobuhvatnom participacijom studenata u administraciji, između ostalog visoku zastupljenost u sveučilišnim tijelima i na sjednicama odsjeka, kao i posebnu težinu studentskog glasa u izboru rektora, dekana i pročelnika odjela.

Od 1990-ih godina se redao val za valom reformi visokog obrazovanja u neoliberalnom i autoritarnom smjeru. Od 1990. naovamo, od posebnog je političkog ali i simboličkog značenja bila kampanja koju su vodili kapital i mainstream mediji da se izmijeni Članka 16. grčkog Ustava koji visoko školstvo izričito određuje kao isključivu odgovornost države. Takva izmjena Ustava je bila nužna za potpunu uspostavu privatnog visokog obrazovanja (privatno postsekundarno obrazovanje postoji, no nema formalni status sveučilišnog studija). Napadi na visoko obrazovanje su isto tako bili usmjereni na visok stupanj studentskog participiranja, dodjele besplatnih udžbenika, prava niže pozicioniranog fakultetskog nastavničkog osoblja (novaka i docenata) i sposobnosti studentskog pokreta da djeluje i organizira koja je sadržana u autonomiji sveučilišta, naime izričita zabrana da snage sigurnosti ulaze na područje sveučilišta koja je desetljećima štitila prosvjednike od policijskog zlostavljanja. Središnji aspekt tih reformi bio je pokušaj da se visoko obrazovanje "reformira" u skladu s poslovnim interesima, što je tendencija koju su međunarodne kapitalističke organizacije poput OECD-a još 1980-ih godina promicale kao odgovor na "krizu sveučilišta"[3], a aktivno ju je promicala Europska ekonomska zajednica. Posebno važno je bilo osigurati da se struktura diploma i prava povezana sa stjecanjem sveučilišne diplome – kao i kolektivne težnje –korespondiraju s novim stvarnostima radnog mjesta koje su dio šire ofenzive sila kapitala koje žele obrazovaniju radnu snagu s manje prava, kvalificiranije radnike spremne prihvatiti lošije radne uvjete, u stanju da rade na svojoj stručnosti, ali isto tako da lako mijenjaju radna mjesta.

Ti pokušaji su naišli na uzastopne valove mahom studentskih nemira: 1990.-1991. godine (veliki val okupacija srednjih škola te sveučilišta zbog niza autoritarnih prijedloga za sekundarno obrazovanje u skladu s planom o snažnije poduzetnički orijentiranom visokom obrazovanju uključujući uvođenje privatnih sveučilišta[4]), 1995. godine (okupacija sveučilišta zbog ukidanja dodjeljivanja besplatnih udžbenika), 1997-1998. godine (prosvjedi u srednjim školama i na sveučilištu protiv novog sustava prijemnih ispita), 2001. godine (prosvjedi studenata protiv promjene u relativnoj vrijednosti diploma), 2006.-2007. godine (dvije uzastopne masovne okupacije sveučilišta zajedno s fakultetskim štrajkovima protiv promjena zakona i izmjene Članka 16. grčkog Ustava[5]), 2008. godine (masovni prosvjedi mladih – "grčki neredi" – nakon što je petnaestogodišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa ubio policajac[6]), a u razdoblju od 2011.-2012. godine (masovni prosvjedi studenata i predavala protiv novog zakonskog okvira u visokom školstvu).

Politike i smjernice Europske unije odigrale su značajnu ulogu u neoliberalnoj transformaciji visokog obrazovanja u Grčkoj. U drugoj polovici 1980-ih europski istraživački programi započeli su s financiranjem istraživanja kroz natjecanje te su nametali povezivanje s industrijom i zaokret prema tržišno profitabilnom istraživanju. Taj se proces ubrzao u 1990-ima tijekom kojih su istraživački orijentirani odsjeci ili skupine profesora počeli zagovarati neoliberalne reforme i poduzetnički orijentirano visoko obrazovanja. Pojavio se novi tip profesora koji je bio više zaokupljen traženjem financijskih sredstava za istraživanja nego predavanjem.

Ipak, najveće se promjene vezuju uz tzv. reforme bolonjskog procesa. Bolonjski je proces je bio jedan od najkoordiniranijih pokušaja da se provedu korjenite promjene u visokom školstvu; kako u smjeru snažnije poduzetnički orijentiranog obrazovanja, tako i uvođenjem anglosaksonskog modela dvostupanjskog visokog obrazovanja. Umjesto solidnih prvih diploma s kojima bi se prvostupnici mogli zaposliti, nakon bolonjske reforme je započeo pritisak da se uvedu trogodišnje ili četverogodišnje prvostupničke diplome koje bi naprosto bile baza za korespondirajuće diplomske studije, stjecanje titule nakon diplomskog studija te prakse prekvalificiranja kao dio općeg trenda "cjeloživotnog učenja", tj. tendencije da se poveća mobilnost i prekarnost rada.[7]

"Bolonjski proces" se u 2000-ima u Grčkoj nastojalo provesti u više navrata: te su mjere dovele do smanjenja vrijednosti diploma, naglašavanja važnosti diplomskih studija, do novih, uže specijaliziranih studijskih programa i odsjeka umjesto širih akademskih disciplina, uvođenja postupaka osiguranja kvalitete i mehanizama akreditacije, uvođenja ECTS bodova (Europski sustav za prenošenje i prikupljanje bodova) – što su sve bili pokušaji da se studijski programi standardiziraju u skladu s "ishodima učenja" i "radnim opterećenjem". Pritisak je djelomično proizišao iz promjena na tržištu rada. Institucionalne reforme poput uvođenja novog ispita uvedenog 1998. godine koji je zapošljavanje nastavnika u primarnom i sekundarnom školstvu sveo na individualnu "izvedbu", a relativizirao je vrijednost diploma. Rastuća prekarnost je dovela do toga da mladi nastoje prikupiti što više kvalifikacija. Polovicom 2000-tih tema "generacije 700 eura" postala je simbolom položaja prekvalificiranih i potplaćenih mladih visokoobrazovanih ljudi.

Mnoge od reformi su bile i politički motivirane, budući da su sile kapitala naglašavale da su intervencije masovnog i politiziranog pokreta glavni problem, dok je tisak inzistirao na navodno anomijskom karakteru studentskog pokreta. Snaga pokreta je postala bjelodana od 2006. do 2007. godine kada su dva uzastopna vala masovnih političkih skupova i okupacija sveučilišta uz dugotrajni štrajk profesora i drugih predavača doveli do poništenja postupka izmjene Ustava (što je u Grčkoj složen parlamentarni proces) koji je uživao podršku dviju stranaka (PASOK-a i Nove demokracije), a podrazumijevao je zahtjev da se ukine Članak 16. grčkog ustava. Isto je tako bila očita u pobuni mladih 2008. godine, jednom od najimpresivnijih nizova prosvjeda i nereda u europskim okvirima, koja je do izražaja dovela eksplozivne društvene konflikte koje su se skupljale od početka ekonomske i socijalne krize iz koje još uvijek nismo izašli.

Grčka kriza duga je unijela duboke promjene u ovdašnje visoko obrazovanje. Reforme koje su se predlagale u razdoblju paketa mjera štednje težile su kombiniranju neoliberalnog aspekta restrukturiranja u skladu sa sličnim reformama (u nastavnom programu, strukturi diploma i upravljanju sveučilištem) u drugim zemljama, s agresivnim nametanjima proračunskih rezova, kao dijela šireg nastojanja da se smanji javna potrošnja. Osim toga, visoko obrazovanje plaća tešku socijalnu cijenu gospodarske krize i mjera štednje. Službena stopa nezaposlenosti je 27 posto, nezaposlenosti mladih 61 posto, recesija je dovela do kontrakcije gospodarstva za više od 20 posto, realne plaće su se smanjile za više od 25 posto, smrtnost dojenčadi je počela rasti nakon 50 godina stalnog, a škole i bolnice se zatvaraju[8]. Začarani krug duga, mjera štednje i recesije doveo je do sljedećih posljedica po visoko školstvo:

Proračuni sveučilišta (koji pokrivaju troškove održavanja, nabave opreme, režija, najam, popravke itd.) smanjeni su i do 70 posto
Realna plaća osoblja je smanjena za 20 do 30 posto
Više od 700 izabranih članova osoblja čeka imenovanje, a neki od njih će morati čekati i više od 5 godina[9]
Broj honorarno zaposlenih je sveden na otprilike jednu trećinu, a veoma je vjerojatno da sljedeće godine neće biti sredstava za vanjske suradnike, što će ostaviti stotine ugovornih lektora bez posla i stvarati ozbiljne teškoće u funkcioniranju odsjeka
Grčka je vlada zamrznula otvaranje novih radnih mjesta dok se ne imenuju već izabrani članovi fakulteta. Uz smanjenje privremeno zaposlenog osoblja i povećanog broja umirovljenja, ukupni broj nastavnika na grčkim sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama sveukupno se smanjio za više od 10 posto
Planovi vlade – kao dio drakonskih sporazuma o bailoutima s tzv. Trojkom (EU, MMF i ESB) – da se smanji ukupni broj zaposlenih u javnom sektoru ugrožavaju administrativno osoblje grčkih sveučilišta. Potencijalna otpuštanja mogla bi onemogućiti sveučilišta u obavljanju i najjednostavnijih administrativnih zadaća
Zbog općeg pogoršanja društvenih uvjeta u Grčkoj, troškovi smještaja su automatski isključili velik broj studenata. Mnogi studenti regionalnih sveučilišta i tehnoloških obrazovnih institucija su prisiljeni napustiti studij ili dolaziti samo na ispite jer podmiriti troškove studiranja izvan mjesta stanovanja. Sve više studenata bira učilišta i odsjeke s obzirom na blizinu svojih domova

Povrh svega, grčka vlada je najavila plan "prostornog restrukturiranja" tamošnjeg visokog obrazovanja pod nazivom "Atenski plan", kojim se nastoji spojiti i/ili zatvoriti desetke odsjeka kao dio šireg plana da se smanji broj dostupnih mjesta u visokom školstvu za do 30 posto, tako ozbiljno ograničavajući pravo na visoko obrazovanje. Trenutno se najavljuje spajanje/zatvaranje više od 90 odjela/fakulteta na sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama, no to je tek početak te se u narednih nekoliko godina može očekivati još više valova takvih promjena.

Što se tiče reforme koje su provedene u posljednje dvije godine, započnimo s uvođenjem privatnog visokog obrazovanja u Grčkoj što se pokušalo više puta ostvariti od 1990. godine. Ipak, glavna institucionalna prepreka bila je izričita ustavna zabrana privatnog visokog obrazovanja (Članak 16. grčkog Ustava). Naposljetku se pribjeglo rješenju da se iskoristi legislativa Europske unije o mobilnosti radne snage i priznavanju kvalifikacija (naročito okvir direktive o priznavanju profesionalnih kvalifikacija 2005/ 36/ EC[10]) s ciljem priznavanja diploma privatnih ustanova (privatnih fakulteta) koje služe kao franšize stranih sveučilišta. Ako je institucija koja je ponudila ugovor o franšizi privatnoj ustanovi u Grčkoj akreditirana u svojoj matičnoj zemlji, onda diplome takvih privatnih fakulteta-franšiza u Grčkoj moraju dobiti jednake mogućnosti zaposlenja kao i one grčkih državnih sveučilišta. Posljedično, iako njihovi akademski naslovi nisu službeno priznati, ipak se smatraju pravovaljanim kvalifikacijama. Rezovi u javnom visokom školstvu i visoki troškovi za obitelji čija djeca studiraju u drugom gradu idu u prilog toj vrsti učilišta-franšiza. U studenom 2012. godine, u okviru hitne zakonodavne procedure s ciljem zadovoljenja mjera na zahtjev Trojke (EU-MMF-ESB), grčka je vlada učinila pravovaljanima ne samo diplome nego i magistarske i doktorske stupnjeve koje takva učilišta-franšize nude, uz jedino ograničenje da se kandidati s takvim diplomama ne mogu prijavljivati za ulazak u akademsko zvanje.

Od 2011. započeo je val zakonodavnih reformi što je bila najveća institucionalizirana reorganizacija grčkog visokog školstva od 1982. godine. To je reformiranje predstavljeno kao prijeko potrebno ne bi li visoko školstvo zadovoljilo nužne standarde, a dio ove propagande je bio izvještaj "međunarodne savjetodavne grupe", "vijeća mudraca", u kojemu se lamentira o navodnoj zaostalosti grčkog visokog školstva[11]. Zanimljivo je da je odborom koordinirala Linda Katehi, koja se kao kancelarka kalifornijskog Sveučilišta u Davisu našla pod lupom javnosti zbog svojih agresivnih političkih praksi na kampusu.[12]

Rezultat ove zakonodavne inicijative očitovao se u zakonima 4009/11 i 4076/12 u kojima stoji sljedeće:

Promjena u upravljanju sveučilištem uvođenjem sveučilišnih savjeta koje bi činili izabrani profesori i vanjski članovi, kako akademski tako neakademski, kao i pripadnici poslovne zajednice. Dakle, dramatičan i autoritaran zaokret prema poduzetnički orijentiranom sveučilištu što uključuje korporativne upravljačke prakse[13]. Dosad je grčka sveučilišta odlikovala jaka demokratska tradicija kao rezultat studentskog radikalizma u godinama nakon pada vojne diktature 1967.-1974., a koja se očitovala u snažnoj studentskoj prisutnosti u svim upravljačkim tijelima (senatima, odborima) te pri izborima za rektore, dekane i pročelnike odsjeka. Ne samo da su senati sada puno užeg djelokruga i s minimalnim brojem studentskih predstavnika (samo jedan član umjesto jednog studentskog predstavnika po fakultetu), već vijeća oligarhijskih sveučilišta postaju glavna središta moći u sveučilišnom kontekstu. To je u skladu s nastojanjima da se uvede još jača poduzetnička kultura, s naglaskom na izvedbi, odgovornosti i otvorenosti potrebama poduzetništva te čak sposobnosti sveučilišta da samo stvara dohodak. Osim toga, otkad grčka sveučilišta ulaze u novu fazu zbog zatvaranja, proračunskih rezova i pogoršanja radnih odnosa unutar akademskog polja, očito je da je pojava novih upravljačkih tijela i novih ustanova, manje odgovornih akademskoj zajednici (u cjelini, uključujući i studente), a više interesima poduzetništva, tu odigrala značajnu ulogu. Ne radi se o tek administrativnoj promjeni, već o dubinskoj strukturnoj transformaciji sveučilišta
Promjenu u organizaciji sveučilišnih odjela s tendencijom da glavna akademska jedinica ne bude odjel nego učilište, a s ciljem da se odjeli pretvore u studijske module čime se postupci moći i odlučivanja prebacuju na učilište lišavajući time fakultetsko vijeće važnog aspekta njihovog djelovanja. Cilj je uvođenje znatno fleksibilnijih kolegija, kako bi ih se moglo lakše ukidati, kao i fleksibilnije modularne koncepcije diploma što je u skladu sa širim paneuropskim trendom prema kojemu se umjesto krutih diploma koje slijede obrazac akademskih disciplina valja okrenuti fleksibilnijoj i individualiziranoj koncepciji diplome kao portfolija kvalifikacija koji se mora neprestano obogaćivati i obnavljati (na financijski i vremenski trošak studenta) svim vrstama tečajeva, seminara i radnog iskustva. Dodatak diplomi uveden u većini europskih zemalja kao dio bolonjske reforme korak je u tom smjeru[14]
Uvođenje promjena u financiranje sveučilišta. Cilj je da sveučilišta privređuju što je moguće više vlastitim kapacitetima kroz školarine (na diplomskom studiju), vanjsko financiranje, sponzorstva, poduzetnički orijentirana istraživanja. Sveučilišta moraju, generirajući ili privlačeći aktivnosti poput istraživanja, školarina, sponzorstava i vlasništva, organizirati sav dohodak u sveučilišnu korporaciju koja će djelovati po načelima privatnog sektora kako bi se povećala financijska fleksibilnost svake pojedine institucije
Uvođenje ne samo postupaka osiguranja kvalitete – sami po sebi paneuropski trend – već i povezivanja nastavnih programa i kolegija s akreditacijskim postupkom na temelju mjerila ekonomske isplativosti. Odjeli i kolegiji će se neprestano iznova vrednovati prema kriteriju njihove privlačnosti studentima te s obzirom na "potrebe gospodarstva“" i "performansu". K tome, postupcima akreditacije studijski programi koji se provode na privatnim ustanovama će se izjednačiti s programima koje nude javna sveučilišta. Važno je napomenuti da je početak "prostornog restrukturiranja" učinio takve evaluacije ključnima za budućnost svakog pojedinog odsjeka, dok će se "osiguranje kvalitete" iskoristiti da se da legitimnost takvim spajanjima i zatvaranjima visokih učilišta
Ukidanje sveučilišne autonomije, tj. zabrane ulaska organima reda u sveučilišne prostorije bez izričitog dopuštenja sveučilišnih vlasti. Sada je policiji dozvoljeno ulaziti u sveučilišne zgrade, zbog čega postoji bojazan da će se to iskoristiti u gušenju studentskih prosvjeda. U prosincu 2012. godine grčka policija je upala na Ekonomsko i poslovno sveučilište u Ateni te pretražila prostorije koje su koristile ljevičarske i radikalne skupine
Provođenje mjera koje će ograničiti trajanje studiranja, ne samo kako bi se studente prisililo da studij završe ranije, nego i da se indirektno kazni sudjelovanje u studentskim prosvjedima. Uvođenje obaveznog 13-tjednog semestra (što praktički ne ostavlja vremena za prosvjede, studentske štrajkove itd.) znači da se studenti moraju koncentrirati isključivo na studij i izbjegavati politiku i aktivizam. Konačno, oni studenti koji prolongiraju studij jer se odluče zaposliti ili vratiti u rodni grad, vjerojatno neće moći dovršiti svoj studij

Discipliniranje studentskog pokreta bilo je jedan od glavnih ciljeva te reforme kao dio šireg autoritarnog zaokreta. Jedna od glavnih briga neoliberalnih teoretičara i donositelja politike jeste hvatanje u koštac sa snažnim, radikalnim i politiziranim studentskim pokretom koji je uspio zaustaviti ili odgoditi reforme visokog školstva u proteklim nekoliko desetljeća. Ukidanje navodno anomijskog studentskog pokreta (i društvenih pokreta općenito) sveprisutna je tema u aktualnim političkim raspravama u Grčkoj. Taj disciplinarni aspekt neoliberalnih politika ima i snažnu stratešku dimenziju, uzme li se u obzir da je važan aspekt neoliberalnih reformi visokog obrazovanja nastojanje da radna snaga bude što obrazovanija i kvalificiranija, a istodobno spremna prihvatiti fleksibilne radne odnose te lošije uvjete rada što dovodi do individualizacije. Činjenica da je više generacija studenata u Grčkoj prošlo kroz kolektivna iskustva pobjedničke borbe – što je vid "edukacije" koji je također očit u aktualnim borbama i prosvjedima u svim sferama grčkog društva (primjer toga je način na koji je zauzimanje javnih zgrada postalo zajednički dio borbe) – oduvijek je bio problematičan za neoliberale. Tako da upravo nametanje autoritarnijeg režima na visokoškolskim ustanovama predstavlja pokušaj da se provede taj disciplinarni vid neoliberalizma.

Iz gore prikazanog stanja stvari jasno je da se grčko visoko obrazovanje nalazi pred krajnje agresivnim oblikom neoliberalnog restrukturiranja koje kombinira elemente karakteristične za većinu takvih reformi u 1990-ima i 200-ima širom svijeta, tj. općeg trenda poduzetnički orijentiranog visokog obrazovanja i posljedica gospodarske krize. U situaciji u kojoj se grčko društvo suočava s krajnje negativnom promjenom (u vidu dugotrajnih mjera štednje, novog siromaštva i beznađa), sile kapitala i njihovi predstavnici pokušavaju nametnuti obrazovnu varijantu „doktrine šoka“ u grčkom visokom školstvu.

Borbi se ne nazire kraj. U proteklih nekoliko godina se dogodilo puno različitih prosvjeda i borbi, iako grčka vlada nastoji projicirati sliku uspješne provedbe reformi. U akademskoj godini 2011/2012. izbori za nove oligarhijske sveučilišne savjete uspješno su blokirani studenti i profesori u štrajku. Vlada je u konačnici izbore uspjela provesti akademske godine 2012/2013., ali tek nakon što su uveli nedemokratsku metodu e-glasanja (ipak, na nekim je sveučilištima stopa sudjelovanja bila niska). Čak i sada predložene mjere su još uvijek daleko od potpune implementacije, a snažni prosvjedi protiv prostornog restrukturiranja visokog školstva se nastavljaju. U studentskim sindikatima glavni oblik organizacije su još uvijek generalne skupštine pa među studentima još uvijek vlada snažna tradicija demokratski organiziranih kolektivnih borbi. Sindikati administrativnog osoblja organizirali su važne borbe protiv otpuštanja. Mnogi sindikati sveučilišnih nastavnika u posljednje tri godine su organizirale štrajkove i druge vidove prosvjeda, unatoč činjenici da je POSDEP (Federacija sveučilišnih nastavnika) bio naklonjen vladi što je u opoziciji s njihovim puno militantnijim stajalištem do 2009. godine. Pojavili su se novi oblici koordinacije među sindikatima sveučilišnih nastavnika, ali i između fakulteta, administrativnog osoblja i studenata na mnogim sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama.

Na početku ljetnog semestra 2013. godine, grčka sveučilišta se nalaze pred novim proračunskim rezovima, smanjenjima plaća i zatvaranjima zbog čega se može očekivati novi val prosvjeda. U proteklim je desetljećima grčko visoko obrazovanje bilo na prvoj liniji borbe, prosvjedovanja i društvene mobilizacije u Grčkoj. Studentski i sveučilišni pokreti utrli su put pokretima koji su pošli za njima. Ostaje nada da će grčki sveučilišni pokret postati dio šireg, pobjedničkog pokreta koji će se boriti protiv mjera štednje i neoliberalnih reformi, riješiti Trojke EU-MMF-ESB i izgraditi alternativne budućnosti za grčko društvo.

Panagiotis Sotiris

S engleskog prevela Vanja Kulaš

Bilješke

[1]O mjerama štednje u Grčkoj vidi Panagiotis Sotiris "Greece from Despair to Resistance", The Bullet. E-bulletin br. 598., http://www.socialistproject.ca/bullet/598.php. Vidi također INE/ GSEE/ADEDY, Greek Economy and Employement 2012, Athens, INE GSEE / ADEDY, 2012 (na grčkom). O političkoj ekonomiji grčke krize vidi C. Lapavitsas et al. Crisis in the Eurozone, London, Verso, 2012.
[2] O povijesti grčkih studentskih pokreta vidi Panagiotis Sotiris, “Youth Unrest in Greece”, u Clare Solomon and Tania Palmieri (ur.), Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[3] Vidi OECD, Universities Under Scrutiny, Paris: OECD, 1987.
[4] Konačno, ovaj je pokret obilježilo nasilje izazvano ubojstvom srednjoškolskog nastavnika Nicosa Temponerasa, koji se solidarizirao sa svojim učenicima za vrijeme napada desnih nasilnika na okupiranu srednju školu u Patrasu.
[5] O pokretu iz 2006-2007. vidi Spyros Dritsas i Giorgos Kalampokas, “The First Big Wave 2006-2007” u Clare Solomon i Tania Palmieri (ur.) Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[6] O prosincu 2008. vidi Panagiotis Sotiris “Aralιk 2008 Yunan Gençik Isyanι ve Bunu Izleyen Toplumsal Hθzursuzluk Dalgalari” u Damla Öz, Ferda Dönmez Atbasi και Yalçin Bürkev (ur.) Gerçek, Yikico ve Yaratici. Dünyada ve Türkiye’de Üniversite, Egitim, Mücadeleri, Ankara, NotaBene, 2011 i Eirini Gaitanou, “The December Explosion”, u Clare Solomon and Tania Palmieri (ur.) Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[7] O Bolonjskom procesu u Grčkoj v. Christos Katsikas i Panagiotis Sotiris, The restructuring of the University and the Bologna Process, Athens, Savallas, 2003. Vidi također Dionysios Gouvias, “The Post-modern Rhetoric of Recent Reforms in Greek Higher Education, Journal of Critical Education Policy Studies, sv. 10, br. 2, 2012.
[8] Vidi relevantne podatke na www.statistics.gr.
[9] Vidi web stranicu neraspoređenih lektora u Grčkoj http://lecture.jimdo.com/
[10] Vidi direktivu 2005/36/EC Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju profesionalnih kvalifikacija.
[11] Vidi izvještaj na http://notthemajorityopinion.blogspot.gr/2011/04/report-if-international-advisory.html
[12] Vidi Panagiotis Sotiris, “Linda Katehi and the neoliberal reform of Greek Higher Education”, http://www.newappsblog.com/2011/11/linda-katehi-and-the-neoliberal-reform-of-greek-higher-education.html.
[13] O teorijskom pitanju tendencija k poduzetničkom sveučilištu v. Panagiotis Sotiris, “Theorizing the Entrepreneurial University: Open questions and possible answers, Journal of Critical Education Policy Studies, sv.10, br. 1, 2012.
[14] Vidi prezentaciju Europske komisije o dodatku diplomi http://ec.europa.eu/education/lifelong-learning-policy/ds_en.htm.

Snimke izlaganjâ: Lilijana Burcar i Toni Prug

2013-04-14T19:26:00.000+02:00

Pogledajte snimke izlaganjâ Lilijane Burcar i Tonija Pruga s konferencije CRS-a "Dva desetljeća poslije kraja socijalizma" (Radnički dom, 19-20. 10. 2012.). Burcar je o transferu troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju radne snage od vlasnika kapitala ka ženama pod utjecajem ponovne uspostave kapitalističkih odnosa govorila u izlaganju After socialism "only darkness of democracy prevails": imposition of capitalism and the return of housewifization. U izlaganju Egalitarni ciljevi i raskidanje sa (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne, Toni Prug sagledava neke od marksističkih teorija vrijednosti s ciljem koncipiranja kategorija vrijednosti iz egalitarnih perspektiva, s naglaskom na proizvodnji vrijednosti u javnom sektoru i kućanstvima.

Lilijana Burcar: Poslije socijalizma 'samo demokratski mrak prevladava': nametanje kapitalizma i prisilni povratak uloge domaćice(eng)

Ponovno nametanje kapitalizma rezultiralo je masivnim smanjenjem osnovnih socio-ekonomskih prava, poništavanjme ekstenzivne mreže socijalne države i ukupnim uništenjem blagostanja naroda i stvaranjem segmentiranih i hijerarhijski organiziranih kategorija eksploatiranih. Oslanjajući se na re-patrijarhalizaciju ponovna uspostava kapitalističkih društvenih odnosa drukčije je utjecala na žene nego na muškarce. To je direktan rezultat transfera troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju sadašnje i budućih generacija radne snage od vlasnika kapitala ka ženama kao specifičnoj grupi ljudi, pomažući pritom rastu akumulacije kapitala za vlasnike. Ovaj proces gura žene nazad u izolaciju njihovih domova, pridajući im ulogu neplaćenih, ekonomski zavisnih ili poluzavisnih, reproduktivnih radnica, i u toj svojoj dodijeljenoj ulozi neplaćenih cjelodnevnih reproduktivnih radnica se percipiraju kao sekundarni donositelji prihoda i velika rezervna armija reda ograničena uglavnom na neformalni sektor. Ponovnim nametanjem kapitalističkih društvenih odnosa napušta se socijalistička ideja rodne jednakosti koja se među ostalim oslanja na nužnosti socijalizacije društvene reprodukcije. U kapitalizmu je naprotiv privatizirana, što je neposredno povezano sa uspostavom i naturalizacijom konzervativnih rodnih konstrukcija. Ova vrlo konkretna materijalnost kapitalizma oblikuje društvene strukture i svakodnevnu realnost ljudske egzistencije i praksi i ima direktan utjecaj na dostupne forme svijesti.

Dr.sc. Lilijana Burcar je docentica na odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Bavi se feminističkom teorijom, studijama roda, postkolonijalnom i neokolonijalnom teorijom i suvremenom američkom i engleskom književnošću.

Toni Prug: Egalitarni ciljevi i raskidanje sa (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne(hrv)
(+ rasprava o oba izlaganja)

Politička ekonomija, njene kritike (poput Marxove), te ekonomika se ne bave proizvodnjom i potrošnjom generalno. Njihove analize su primarno i gotovo isključivo izvedene iz ugla interesa kapitala. Zbog toga ne čudi što se njihovim teoretskim aparatima ne može sistematski obuhvatiti materija iz egalitarnih, kapitalu antagonističkih, pozicija. U periodu evropskih politika štednje koje napadaju javni sektor i dolaze upravo iz ideoloških matrica ekonomike, izlaganje će sagledati neke od marksističkih teorija vrijednosti u cilju koncipiranja kategorija vrijednosti iz egalitarnih perspektiva, sa naglaskom na proizvodnju vrijednosti u javnom sektoru i kućanstvima.

Toni Prug (1972) je doktorant na School of Business and Management, Queen Mary, University of London, gdje takoder predaje hakiranje kao grupu istrazivačkih metoda. Neki od njegovih tekstova se mogu naći na http://www.slobodnifilozofski.com/ i http://hackthestate.org/. Trenutno studira marksističku i heterodoksnu ekonomiju, otvorene procese i fikcijsku strukturu realnosti.

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV

Tribina: Eksploatacija u naša četiri zida

2013-04-10T13:36:00.001+02:00

Mlade antifašistkinje Zagreba i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) organiziraju tribinu pod nazivom "Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas" 19. travnja 2013. u 18 sati u prostorijama SABA-e (Hatzova 16). Na tribini će govoriti Vedrana Bibić, Karolina Leaković, Domagoj Mihaljević, Katarina Perković i Gordana Stojaković, a moderatorica ja Iva Marčetić.

Tribinu pod nazivom "Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas" u zajedničkoj akciji organiziraju Mlade antifašistkinje Zagreba i BRID. Gošće tribine će u svojim uvodnim izlaganjima usporediti ekonomski položaj žena od samoupravnog socijalizma do kapitalizma, njihove zakone i posljedice kao i utjecaj na obiteljski život u tim dvama razdobljima na području bivše Jugoslavije i Hrvatske.

Gordana Stojaković predstavit će način na koji se Antifašistička fronta žena izborila i nosila sa promjenama proizvodnih odnosa koji nastaju uspostavom kapitalističkog načina proizvodnje i izlaskom žene na tržište rada i kroz primjere iz svakodnevnog života prvog poslijeratnog perioda u Vojvodini, usporediti kolektivizaciju reproduktivnog rada ili, kako ga ona u svom radu naziva, "ekonomiju njege i brige" do 1950. godine te promjene koje su uslijedile uspostavljanjem samoupravnog sistema.

Domagoj Mihaljević će komparativnom analizom zakonitosti pripadajućih ekonomskih sustava pojasniti što socijalizam, a što kapitalizam znače za ekonomski položaj žena i obiteljski život.

Vedrana Bibić uvest će u raspravu pitanje nadnica za kućanski rad te proizvodni, društveni i povijesni kontekst talijanskih olovnih godina u kojem se kroz "za" i kroz "protiv" kućanskog rada teorijski formulirao zahtjev s ciljem uspostavljanja borbe za nadnicu kao puta prema oslobođenju od dvostruke, a potom i eksploatacije uopće.

Katarina Perković govorit će o iskustvima ženskog sindikalnog organiziranja i položaju žena u radnim kolektivima kao i opasnosti novih fleksigurnih radnih odnosa u Hrvatskoj danas.

Karolina Leaković govorit će s aspekta socijaldemokracije i uopće suvremnog stanja socijalnih prava žena kroz konkretan okvir Zakona o dadiljama.

Namjera ove tribine je nastaviti razgovor koji smo otvorili osmomartovskom tribinom u organizaciji BRIDA i Centra za ženske studije te uspostaviti redovitu razmjenu znanja o tome kako proizvodni odnosi utječu na položaj žena i kako je nužno u raspravu o feminizmu uvesti i raspravu o klasnoj borbi i obratno. Po riječima Simone de Beauvoir "Rodna borba utjelovljuje klasnu borbu, no klasna borba ne utjelovljuje rodnu". Na tome treba uvijek i uporno raditi, stoga vas pozivamo da nam se pridružite u petak, 19.4.2013. u 18 sati u prostorijama SABA-e, u Hatzovoj 16.

Tribinu financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Subversive Festival: Natječaj za volonter(k)e

2013-04-10T13:31:00.001+02:00

Ovogodišnji Subversive Festival koji će trajati od 7. do 18. svibnja objavio je natječaj za volonter(k)e. Odgovornosti volontera/ki i sve ostale detalje možete pročitati u nastavku ili na službenoj stranici Subversivea. Prijave se zaprimaju do 20., odnosno 25. travnja 2013. Volonteri i volonterke imaju slobodan ulaz na cijeli program festivala.

Na tragu aktualnih globalnih političkih i socijalnih događanja, šesti Subversive Festival bavit će se temom utopije demokracije. Uz filmski će se festival u sklopu Subversive Festivala održati i Subversive Forum (7.-18. svibnja) unutar kojeg nudimo mnoštvo panela, sajam knjiga te književnu i međunarodnu konferenciju. Zbog ovogodišnjeg bogatog programa u kojem će sudjelovati oko 300 aktivista, intelektualaca, političara, članova nevladinih organizacija, redatelja i umjetnika iz regije i čitavog svijeta, Subversive Festival traži pomoć volontera/ki.

Posao volontera/ke između ostaloga uključuje:

rad na info pultu u Zagrebačkom kazalištu mladih i u kinu Europa: prodaja publikacija Subversive Festivala, dijeljenje promotivnih materijala i informiranje zainteresiranih posjetitelja
kontroliranje ulaznica za okrugle stolove i predavanja u kinu Europa
rad u press-centru u kinu Europa (prvi kat, dvorana Müller)
informiranje i komunikaciju s gostima festivala na jednom od stranih jezika
konsekutivno prevođenje s jednog stranog jezika na drugi (opcionalno)

Svim volonterima i volonterkama osiguravaju se slobodan ulaz na program cijelog festivala, publikacije Subversive Festivala i ručak. Volonteri će raditi u dvije smjene.

Uvjeti za volontiranje na Subversive Festivalu su točnost, odgovornost, organizacijske i agitacijske sposobnosti te vrlo dobro poznavanje engleskog jezika. Poželjno je poznavanje još jednog stranog jezika (talijanskog, francuskog, španjolskog ili njemačkog), ali nije preduvjet. Svi volonteri/ke odabrani za rad na festivalu o terminu će orijentacijskog sastanka biti informirani e-mailom .

Zainteresirani se mogu se javiti na volonteri[]subversivefestival.com do 25. travnja 2013. Uz prijavu je potrebno priložiti CV.

Tražimo i volontere/ke za dijeljenje promotivnih materijala Subversive Festivala (Subverzivca i letaka) od 30. travnja do 5. svibnja na prostoru Zagreba (centar, fakulteti, knjižnice, muzeji itd.). Svim volonterima i volonterkama osigurani su besplatan ulaz na program cijelog festivala i publikacije Subversive Festivala.

Zainteresirani se mogu javiti na volonteri[at]subversivefestival.com do 20. travnja. Molimo da naznačite ukoliko imate vozačku dozvolu.

Radionica: Kako organizirati štrajk - primjeri Akademske solidarnosti i Sindikata Istre i Kvarnera

2013-04-08T11:44:00.000+02:00

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) poziva vas na radionicu "Kako organizirati štrajk: primjeri Akademske solidarnosti i Sindikata Istre i Kvarnera", koja će se održati u srijedu, 10. travnja u 18 sati u Radničkom domu u Zagrebu (Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, dvorana na 5. katu). Radionica će se baviti organizacijskom i pravnom analizom dvaju štrajkova: štrajka solidarnosti u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera iz 2009. te štrajka sindikata Akademska solidarnost protiv donošenja paketa zakona o znanosti i visokom obrazovanju iz 2011. godine.

Uvodna izlaganja: Slobodan Kapor (SSSH), Bruno Bulić (SIK), Marijana Hameršak (Akademska solidarnost), Tomislav Valičević (pravnik)

Radionica "Kako organizirati štrajk" dio je ciklusa posvećenog organizacijskom, pravnom, ekonomskom i medijskom aspektu radničkih borbi na temelju konkretnih situacija iz prakse, koji BRID organizira u suradnji s fondacijom Rosa Luxemburg Stiftung - Southeast Europe. Sljedeća radionica održat će se 8. svibnja, a bit će posvećena restrukturiranju poduzeća na uspješnim primjerima ITAS-a (Ivanec) i Brodokomerca (Rijeka).

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju nastala je u ožujku 2012. godine, a bavi se radničkim pravima i aktivnom solidarnošću, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Organizacija također radi na uspostavljanju širih platformi temeljenih na solidarnosti, uključujući suradnju sa sindikatima, nevladinim organizacijama, grass-root pokretima i ostalima zainteresiranima za radnička pitanja.

Snimke predavanjâ G. M. Tamása: "Dvostruki mit o srednjoj klasi" i "Još jednom o postfašizmu", 14-15. 3. 2013.

2013-04-07T17:47:00.000+02:00

Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila "Dvostruki mit o srednjoj klasi", dok je u Galeriji Nova Tamás govorio "Još jednom o postfašizmu".

DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *

JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.

Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.

Program predavanja WHW-a su podržali:

Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *

G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Skripta TV