Slobodni Filozofski

Immanuel Wallerstein: Svjetska ljevica nakon 2011.

2012-02-09T23:21:00.004+01:00

Prenosimo prijevod teksta Immanuela Wallersteina objavljen u Zarezu 2. veljače 2012. Wallerstein analizirajući anti-kapitalističke pokrete iz 2011. pokreće raspravu oko ujedinjavanja ljevice i prevladavanja prepreke parlamentarne borbe.

Godina 2011. je po svim mjerilima bila dobra godina za svjetsku ljevicu – koliko god uže ili šire određujemo što to svjetska ljevica jest. Osnovni uzrok tomu negativni su ekonomski uvjeti od kojih je patila većina ljudi u svijetu. Nezaposlenost je bila visoka i sve više raste. Većina vlada bila je suočena s visokim razinama duga i smanjenim prihodima. Njihovi odgovori pokušaji su nametanja mjera štednje svojim građanima, paralelno s nastojanjima da zaštite svoje banke.

Podjela oko izbora

Rezultat toga je svjetski otpor onih koje pokreti Occupy Wall Street (OWS) nazivaju“99%”. Pobuna je usmjerena protiv prekomjerne polarizacije bogatstva, korumpiranih vlasti i njihove u biti nedemokratske prirode, neovisno o tome radi li se o višestranačkim sustavima ili ne.

Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena, obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive; ne uzimajući ga više zdravo za gotovo.

Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju. Problem se može postaviti vrlo jednostavno. Čak i ako, u ekonomskim terminima, postoji jasan i rastući raskorak između vrlo male skupine (1%) i vrlo velike skupine (99%),iz toga ne slijedi ista politička podjela. Diljem svijeta, snage desno od centra i dalje drže u vlasti više od pola svjetske populacije, ili barem polovinu onih koji su politički aktivni na neki način.

Stoga, kako bi preobrazila svijet, svjetska ljevica treba postići stupanj političkog zajedništva kakav još ne posjeduje. Štoviše, postoje duboka neslaganja kako oko dugoročnih ciljeva, tako i oko kratkoročnih taktika. Ne radi se o tome da nema rasprave o tim pitanjima. Upravo suprotno, o njima se vatreno raspravlja, ali u nadilaženju podjela malo napreduje.

Ove podjele nisu nedavne. Ali ih zbog toga nije lakše prevladati. Dvije su glavne
podjele. Prva ima veze s izborima. Postoje ne dva, nego tri stajališta po pitanju izbora. Jedna skupina je duboko sumnjičava naspram izbora, tvrdeći da je sudjelovanje u njima ne samo politički neučinkovito, nego i da ojačava legitimitet postojećeg svjetskog sustava.

Drugi misle da je sudjelovanje u izbornom procesu ključno. No, ova skupina dijeli se na dva dijela. S jedne strane stoje oni koji za sebe tvrde da su pragmatični. Žele raditi iznutra – unutar glavne stranke lijevo od centra kad postoji višestranački sustav koji funkcionira, ili unutar de facto jedine stranke kada parlamentarne alternative nisu dopuštene.

A naravno, ima i onih koji omalovažavaju ovakvu politiku izbora tzv. manjeg zla. Oni inzistiraju na tome da ne postoji značajnih razlika između glavnih stranačkih alternativa i podržavaju glasanje za neku stranku koja je “istinski” na ljevici.

Dugoročni ciljevi i kratkoročne taktike

Svi smo upoznati s ovom raspravom, i naslušali smo se argumenata, iznova i iznova. Međutim, jasno je, barem meni, ako ne dođe do nekog zbližavanja ove tri skupine po pitanju izborne taktike, svjetska ljevica nema previše šansi za prevlast, bilo kratkoročno, bilo na dugi rok.

Vjerujem da postoji način kako bi se mogle pomiriti. Trebalo bi naznačiti razliku između kratkoročnih taktika i dugoročnih strategija. U velikoj se mjeri slažem s onima koji tvrde kako je zauzimanje državne vlasti irelevantno po mogućnost dugoročne
preobrazbe svjetskog sustava, a predstavlja i potencijalnu prijetnju ozbiljenju te mogućnosti. Kao transformacijska strategija, oprobano je u više navrata i doživjelo je neuspjeh.

Iz ovoga ne proizlazi da je sudjelovanje u izborima u kratkoročnoj perspektivi gubitak vremena. Činjenica je da je ogroman dio 99% kratkoročno izložen teškoj patnji. I da je ta kratkoročna patnja njihova primarna briga. Oni pokušavaju preživjeti, i pomoći svojim obiteljima i prijateljima da prežive. Ako o državnim vlastima ne razmišljamo kao potencijalnim agentima društvene promjene, nego kao strukturama koje mogu utjecati na kratkoročnu patnju svojim trenutnim političkim odlukama, onda je svjetska ljevica dužna učiniti ono što može kako bi od njih ishodovala odluke koje će smanjiti tu patnju.

Rad na umanjenju patnje zahtijeva sudjelovanje u izborima. A što s raspravom između zagovornika manjeg zla i zagovornika podržavanja istinski lijevih stranaka? To postaje pitanje lokalne taktike, koja uvelike varira ovisno o mnogim faktorima: veličini zemlje, formalnoj političkoj strukturi, demografiji zemlje, geopolitičkom položaju, političkoj povijesti. Ne postoji standardni odgovor niti može postojati. Niti će odgovor za 2012. godinu nužno vrijediti 2014. ili 2016. Ne radi se, barem za mene, o načelnoj raspravi, nego raspravi o razvoju taktičke situacije u pojedinoj zemlji.

Developmentalizam vs. civilizacijska promjena

Druga osnovna rasprava koja iscrpljuje svjetsku ljevicu je između onog što nazivam “developmentalizmom”, i onog što se može nazvati prioritetom civilizacijske promjene. Možemo promatrati kako se ova rasprava odvija u mnogim dijelovima svijeta. Vidimo je u Latinskoj Americi, gdje traju poprilično usijane debate između lijevih vlada i pokreta autohtonih naroda – na primjer, u Boliviji, u Ekvadoru, u Venezueli. Može se na nju naići u Sjevernoj Americi i Europi u debatama između boraca za zaštitu
okoliša/Zelenih i sindikata koji stavljaju naglasak na očuvanju i povećanju broja
radnih mjesta.

S jedne strane, “developmentalistička” opcija,bilo da je guraju ljevičarske vlade ili sindikati, drži da bez takvog gospodarskog rasta nema načina da se isprave ekonomske neravnoteže u današnjem svijetu, bilo da je riječ o polarizaciji unutar zemalja ili polarizaciji između zemalja. Ova skupina optužuje svoje protivnike za podupiranje, u najmanju ruku objektivno, a možda i subjektivno, interesa snaga na desnici.

Oni koji zagovaraju anti-developmentalističku opciju kažu da je koncentriranje na prioritet gospodarskog rasta pogrešno po dvije osnove. Takva politika samo perpetuira najgore značajke kapitalističkog sustava. Nadalje, to je politika koja uzrokuje štetu koja je nepopravljiva – ekološku i društvenu štetu.

Ova podjela još je strastvenija, ako je to moguće, od one koja se tiče sudjelovanja u izborima. Jedino rješenje su kompromisi, od slučaja do slučaja. No kako bi to bilo moguće, obje strane moraju pokazati dobru vjeru u prihvaćanju međusobnih ljevičarskih
akreditacija. To neće biti lako.

Mogu li se ove podjele na ljevici prevladati u narednih pet do deset godina? Nisam siguran. Ali ako ih se ne prevlada, ne vjerujem da svjetska ljevica može izvojevati pobjedu u bitci koja će se tijekom sljedećih dvadeset do četrdeset godina voditi oko pitanja kakav će sistem uslijediti kada se kapitalistički sistem konačno uruši.

Immanuel Wallerstein

S engleskog preveo Martin Beroš

Prijevod preuzet iz Zareza, xiv/327, 2. veljače 2012.

Izvorno objavljeno na Internet stranici Immanuela Wallersteina, 1. siječnja 2012.

Radionica: Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti (2. dio)

2012-02-08T18:02:00.002+01:00

U ponedjeljak, 13. veljače 2012., u 18 sati u prostoriji A-001 nastavlja se ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji, koje se održavaju tokom siječnja i veljače 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te vas pozivamo na sljedeću radionicu pod nazivom "Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti (2. dio)"

Često se čuje prigovor da je direktna demokracija samo lijepa ideja, ali da nije provediva u praksi. Može li se dokazati suprotno? Nakon što smo na prethodnoj radionici tematizirali neke primjere direktne demokracije iz prošlosti, u drugom nastavku "Primjera direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti" bavit ćemo se recentnim primjerima direktnodemokratskih praksi. Bit će riječi o "prosvjednim plenumima", tj. direktnodemokratski organiziranim protestima u Grčkoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i SAD, ali i o primjerima iz Argentine i Brazila (Porto Alegre) koji pokazuju da direktna, odnosno participativna demokracija može funkcionirati na duže staze. Kratka uvodna izlaganja, nakon kojih će uslijediti diskusija, održat će Igor Bezinović, Nicole Hewitt, Dijana Ćurković, Suzana Kunac i Adam Berišić.

CADTM smanjuje rejting MMF-a i predviđa mu negativnu budućnost

2012-02-08T00:48:00.007+01:00

Nedavno se MMF oglasio s preporukama Hrvatskoj na tragu svojih starih recepturi: mjera štednje, smanjenja javnog sektora, privatizacije, smanjenja radničkih prava i "reformi" sustava zdravstvene zaštite. Stoga, prilažemo zanimljiv komentar Komiteta za ukidanje duga Trećeg svijeta (CADTM) koji je smanjio rejting MMF-u zbog njegovog udjela u pogoršanju životnih standarda u zemljama pod njegovom palicom.

Komitet za ukidanje duga Trećeg svijeta (CADTM) odlučio je smanjiti rejting MMF-a zbog velikog udjela odgovornosti te institucije u pogoršanju životnih standarda velikog broja ljudi u zemljama podvrgnutih mjerama štednje koje je MMF ili otvoreno nametao ili diktirao iza kulisa. Posljedično visoke stope nezaposlenosti, pogoršanje krize i rast javnog duga država koje slijede njegove kontraproduktivne i nepravedne preporuke, opravdavaju smanjenje rejtinga MMF-a s NNN na NO – s daljnjim negativnim izgledima.

MMF je bio vrlo aktivan na Globalnom jugu od 1980-ih do 2000-ih, namećući planove za strukturne prilagodbe u korist kreditora: drastične redukcije socijalnih izdvajanja, obuhvatne privatizacije, deregulaciju ekonomije i lokalnih tržišta u korist multinacionalki, a na štetu lokalnih proizvođača. Taj recept se pokazao vrlo upitnim.

MMF koji je zbog socijalnih posljedica svojih otrovnih preporuka lišen svakog kredibiliteta našao se tijekom 2007. i 2008. godine na rubu bankrota, budući da je većina njegovih glavnih dužnika odlučila otplatiti svoja dugovanja prije roka ne bi li se oslobodila mučnog tereta MMF-ova nadzora.

MMF je uspio napraviti comeback u Europi zahvaljujući aktualnoj krizi. MMF se ponovno našao u sedlu uz svesrdnu asistenciju G20 te je višestruko povećao svoje zajmove Grčkoj, Irskoj i Portugalu koji su, zbog težine svojih situacija, prisiljene tu pomoć kompenzirati implementacijom brutalnih i nepravednih mjera štednje.

Isti uzroci, međutim, nepogrešivo dovode do istih posljedica. Europa se sada našla na njihovom udaru. Srećom, ljudi se odbijaju miriti s time. Iako se MMF usrdno trudi maksimalno iskoristiti tridesetak godina neusporedivo bogatog iskustva u zaštiti privatnih financijskih interesa na štetu većine, pojavljivanje grupa građana koje se zalažu za reviziju javnog duga u mnogim zemljama navelo je CADTM da smanji rejting MMF-a i objavi ozbiljno upozorenje. Nadamo se da će nas pokreti otpora pogođenih građana protiv sve nepopularnije institucije koja sve više gubi na legitimnosti u vrlo skoroj budućnosti potaknuti da joj rejting smanjimo još i više.

CADTM insistira da se MMF ukine bez odgode i da ga se zamijeni radikalno drugačijom, demokratskom institucijom, usredotočenom na zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba.

CADTM

S engleskog preveo Miroslav Anđelić

Izvorno objavljeno na Internet stranici CADTM-a, 6. veljače 2012.

Napad na sveučilišta: Manifest za otpor

2012-02-07T14:11:00.012+01:00

Povodom izdavanja zbornika The Assault on Universities. A Manifesto for Resistance koji su uredili Michael Bailey i Des Freedman sastavljen je manifest sa zahtjevima vladi i sveučilištima i apelom da se pruži otpor provođenju neoliberalnih mjera kako na sveučilištima, tako i drugdje.

Zahtjevi za vladu:

Povećati udio proračunskih sredstava namijenjenih visokom obrazovanju na barem 1.1 posto, prosjek EU19 (s trenutnih 0.7 posto) – ovim bi se potezom u sektor ulile milijarde funti.
Ponovno uvesti stipendije za životne troškove i ukinuti školarine pomoću sredstava koja bi se namakla podizanjem poreza za korporacije i najvišu kategoriju osobnih dohodaka.
Ponovno uvesti vanprojektno financiranje za sve studije.
Ukinuti Research Excellence Framework (REF) i uvesti praćenje znanstvenog rada temeljeno na poštivanju sposobnosti pojedinaca i skupina znanstvenika da sami odrede ciljeve i prioritete vlastitih istraživačkih napora.
Ukinuti National Student Survey i druge oblike vrednovanja koji potiču kulturu "zadovoljstva korisnika" i kontrole kvalitete, i nadomjestiti ih prikupljanjem povratnih informacija koje ohrabruje smisleno promišljanje nastave i učenja.
Ukinuti Points Based System of Immigration koji pogađa sektor visokog obrazovanja i zaustaviti kaznene mjere koje ograničavaju slobodno kretanje međunarodnog kadra i studenata.

Zahtjevi za sveučilišta

Kao poslodavci, obvezni su poštovati uvjete za sve zaposlenike dogovorene na nacionalnoj razini i priznati ovlasti sindikata da pregovaraju o tim uvjetima.
Kao poslodavci, trebaju smjesta poduzeti učinkovite mjere za smanjenje rodne neravnopravnosti.
Obvezati se na održavanje omjera nastavnika i studenata na razini prosjeka OECD-a, ili višoj.
Kao poslodavci, obvezati se da će promijeniti praksu plaćanja nastavnika po satu i ponuditi im stalne ugovore o radu nakon dvije uzastopne godine rada u nastavi.
Plaće onih na najvišim pozicijama i upravitelja sveučilišta treba fiksirati unutar skale usuglašene na nacionalnoj razini, i to tako da omjer najviših i najnižih primanja, kako predlažu Citizens UK, ne bude veći od deset.
Usvojiti izjave o misiji sveučilišta, prilagođene svakom od visokih učilišta, koje bi prepoznavale obveze visokih učilišta da potiču neovisnu i kritičku misao, da svim društvenim slojevima i skupinama osiguraju pristup sveučilišnom obrazovanju, i da teže uključivanju lokalne zajednice u život sveučilišta.
Demokratizirati upravljačka tijela davanjem jednakog broja glasova predstavnicima nastavnika i studenata, članovima zajednice, i predstavnicima poslodavaca.
Gdje god je moguće, prestati na sveučilištima upošljavati vanjske tvrtke za pružanje usluga poput čišćenja, ugostiteljskih usluga, privlačenja stranih studenata, i prijavljivanja izostanaka zbog bolesti; tamo gdje se zadrži takva praksa, obvezati se na upošljavanje samo onih tvrtki koje priznaju sindikalno organiziranje i isplaćuju plaće dovoljne za pokrivanje životnih troškova zaposlenika (Living Wage).
Kao poslodavci, obvezati se na osiguravanje pristupačne skrbi za djecu unutar kampusa.
Proširiti ovlasti povjerenstava za etiku u znanosti kako bi mogli, oštro i s posljedicama, razmatrati etičnost istraživanja u svrhe trgovine oružjem i vojne i nuklearne industrije.
Obvezati se na odbijanje donacija sveučilištu od strane osoba ili režima koje odbijaju potpisati izjavu o akademskim slobodama koja znanstvenicima i nastavnicima u zemljama "donatorima" jamči pravo na poučavanje i istraživanje bez straha od državne intervencije.

S engleskog prevela Ruža Lukšić

Ovu je peticiju potpisalo više od 900 ljudi, uključujući i:

John McDonnell MP
John Pilger, writer and broadcaster
China Mieville, author
Nancy Fraser, Henry A. & Louise Loeb Professor of Philosophy and Politics, New School for Social Research, New York
Richard Sennett, School Professor of Sociology, emeritus The London School of Economics
Neal Lawson, chair of Compass
Karma Nabulsi, Fellow in Politics, Oxford University
Prof James Curran, Dept of Media and Communications, Goldsmiths, University of London
Fred Inglis, Emeritus Professor of Cultural Studies,University of Sheffield
Prof Angela McRobbie, Dept of Media and Communications, Goldsmiths, University of London
Prof Ernesto Laclau, Department of Comparative Literature, State University of New York at Buffalo
Wendy Brown, Emanuel Heller Professor of Political Science, University of California, Berkeley
Nick Davies, author, Flat Earth News
Scott McCracken, Professor of English Literature, Keele University
Etienne Balibar, Emeritus Professor of Philosophy, Université de Paris-Nanterre, Distinguished Professor of Humanities, University of California, Irvine.
Colin Leys, Emeritus Professor, Queen’s University, Kingston, Canada, and Hon. Professor at Goldsmiths, University of London
Andrew Ross, Department of Social and Cultural Analysis, Professor of American Studies, New York University
Lawrence Grossberg, Distinguished Professor of Communication Studies, University of North Carolina - Chapel Hill
Prof Toby Miller, University of California, Riverside
Prof Chantal Mouffe, University of Westminster
Prof Peter Hallward, Kingston University
Nina Power, Department of Humanities, Roehampton University
Prof Mieke Bal, Royal Netherlands Academy of Arts and Sciences
Clare Solomon, President University of London Union
Kanja Ibrahim Sesay, NUS Black Student Officer
Sam Mejias, President-elect, Institute of Education Students’ Union
Jade Baker, Education Officer, Westminster University Students’ Union
Luke Durigan, Education and Campaigns Officer-elect, UCL Students’ Union
Charlotte Gerada, General Secretary, LSE Students’ Union
Cameron Tait, President - University of Sussex Students’ Union
Daniel Lemberger Cooper, President-elect Royal Holloway Students Union
Louis Hartnoll, President, University of the Arts London Students’ Union
Prince Johnson, President, Institute of Education Students’ Union
Jasper Kain, Co-President, SOAS Students’ Union
Milaad Rajai, Co-President SOAS SU
Sean Rillo Raczka, Chair Birkbeck SU, NUS NEC, and Vice President-Elect, University of London Union
Ashok Kumar, Education Officer, LSE Students’ Union
Robyn Minogue, Education Officer, University of the Arts London Students’ Union
Claire Locke, Campaigns and Communications Officer, London Met Students Union
Michael Chessum, Education and Campaigns Officer – UCLU, National Campaign Against Fees and Cuts
Mark Bergfeld, NUS National Executive, Education Activist Network
Claudia Wilopo, Campaigns Officer, Royal Holloway Students’ Union
Joe Oliver, Education Officer, Sheffield University Students’ Union
Bernard Goyder, Campaigns Officer, SOAS Students Union
Hero Austin, Community and Welfare Officer, LSE Students’ Union
Nathan Bolton, Campaigns Officer, University of Essex Students Union
Patrick St. John, Founder, ForStudentPower.org
Ben Manski, Democratizing Education Network, former co-chair US Green Party
Professor Wendy Wheeler, London Metropolitan University
Dr Nick Thoburn , Sociology , University of Manchester
Timothy Bewes, Associate Professor, Brown University
Jeremy Gilbert, Reader in Cultural Studies, University of East London
Mike Cushman, Secretary LSE UCU
Tiziana Terranova,associate professor in the Sociology of Communications at the Dipartimento di Studi Americani, Culturali e Linguistici, Università degli Studi di Napoli ‘L’Orientale’
Mark Fisher, visiting fellow, Goldsmiths, University of London
Bruno Bosteels, Professor of Romance Studies, Cornell University, Editor, Diacritics
Prof Neil Smith, Sixth Century Chair in Geography and Social Theory, University of Aberdeen
David Miller, Professor of Sociology, University of Strathclyde
Harald Bauder, Associate Professor, Dept of Geography, Ryerson University, Canada

Izvještaji sa 163. (10. siječnja 2012.) i 164. (23. siječnja 2013.) plenuma

2012-02-07T03:48:00.001+01:00

Na prva dva plenuma održana 2012. godine raspravljalo se većinom o aktualnim sjednicama Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Plenum se dogovorio s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju oko prostorije A-001 koja je ustupljena na plenumu na korištenje. Na najavljenja daljnja poskupljenja ZET-ovih usluga, reagirat će, navodno, Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu.

Izvještaj sa 163. plenuma, 10. siječnja 2012.

Na 163. plenumu održanom 10. siječnja 2012. raspravljalo se o 3 točke dnevnog reda.

S Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju dogovorili smo zajedničko korištenje prostorije A-001 uz nekoliko uvjeta (da koriste prostoriju do 14 sati radnim danom) i da ćemo uputiti zajednički zahtjev upravi da se Odsjeku ustupi jedna prostorija na fakultetu kao što ju svi odsjeci imaju.

Tražimo novog blagajnika za plenum i za financije vezane uz Blokadnu kuharicu.

Na Fakultetskom vijeću 16. prosinca studentski delegati upitali su koliko novaca je uplaćeno od školarina, odgovoreno je da se ne zna. Podnesen je kratak izvještaj o Horizon 2020, programu EU za znanost, visoko obrazovanje i istraživanja. Sveučilište u Zagrebu dobilo je 40 novih mjesta za znanstvene novake. Izabrali smo delegate za sljedeće Fakultetsko vijeće.

Pravilnik o Knjižnici Fakulteta nije prihvaćen jer nije bilo odgovarajućeg vremenskog perioda za javnu raspravu.

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum. Plenum će se održati u utorak, 23. siječnja u 20 sati u Dvorani 7. Moderatori su dostupni od 19 sati u A-001 na grupi za tehnička pitanja plenuma. Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com.

Izvještaj sa 164. plenuma, 23. siječnja 2012.

Na 164. plenumu održanom 23. siječnja 2012. raspravljalo se o 3 točke dnevnog reda.

Nakon što je šest članova i simpatizera Anarhosindikalističke inicijative (ASI) iz Beograda oslobođeno optužbi za međunarodni terorizam, ponovno je pokrenut proces protiv njih.

ZET najavio nova poskupljenja. Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu navodno će reagirati na ovo.

Plenum je prihvatio predloženu proceduru i pravilnik za izbor studentskog pravobranitelja.

Na sjednici Fakultetskog vijeća 24. siječnja delegati plenuma postavit će pitanje što je s odrađivanjem školarina radom na garderobi fakulteta jer su se neki studenti žalili.

Odsjek za Etnologiju i kulturnu antropologiju prihvatio je uvjete korištenja prostorije A-001 izglasane na prethodnom plenumu.

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum. Plenum će se održati u utorak, 14. veljače u 20 sati u Dvorani 7. Moderatori su dostupni od 19 sati u A-001 na grupi za tehnička pitanja plenuma. Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com.

Snimka trećeg susreta radionice "O direktnoj demokraciji", 30.01.2012.

2012-02-06T11:25:00.003+01:00

SkriptaTV donosi snimku trećeg susreta radionice O direktnoj demokraciji koja se održala 30. siječnja 2012. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Lučića 3) u A-001. Četvrti susret radionice održat će se danas, u ponedjeljak 6. veljače 2012. u 18h na FFZG-u. Snimke prva dva susreta radionice, kao i snimke drugih predavanja, kružoka, intervjua i tribina možete pronaći na oba youtube kanala SkriptaTV - www.youtube.com/TVSkripta i www.youtube.com/SkriptaTV.

30.1.2012.

Plenum - teorija i praksa

Na radionici je bilo riječi o ideji i namjeri osnivanja plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u usporedbi s provedbom ove ideje i namjere u djelo. Razmatralo se konkretne posljedice koje djelovanje plenuma ima na Filozofski fakultet kao i na društvo u cjelini. Uvodno izlaganje održao je Zdravko Popović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Radionica: Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti (1. dio)

2012-02-05T13:24:00.007+01:00

U ponedjeljak, 6. veljače 2012., u 18h u prosotriji A-001 nastavlja se ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji, koje se održavaju tokom siječnja i veljače 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te vas pozivamo na sljedeću radionicu pod nazivom "Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti (1. dio)"

Često se čuje prigovor da je direktna demokracija samo lijepa ideja, ali da nije provediva u praksi. Može li se dokazati suprotno? U prvom nastavku radionice "Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti" bavit ćemo se primjerima koji pokazuju kako su određeni oblici direktne demokracije uspješno funkcionirali u različitim povijesnim i društvenim okolnostima. Bit će riječi o atenskim plenumima, o Pariškoj komuni, o sovjetima u Ruskoj revoluciji, o "mahnovščini" (ukrajinski revolucionarni pokret 1918.-1921., nazvan po Nestoru Mahnu), o "biennio rosso" ("dvije crvene godine", talijanski revolucionarni pokret 1918.-1921.), te o Španjolskoj tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Uvodna izlaganja održat će Juraj Katalenac, Hrvoje Radovanović, Igor Bezinović i Izvor Rukavina.

U ponedjeljak, 13. veljače 2012., u 18h održat će se radionica "Primjeri direktne demokracije iz proslošti i sadašnjosti (2. dio)" na kojoj će se razgovarati o suvremenim primjerima direktnodemokratske prakse.

Ulaz na sve radionice je slobodan.

Andy Storey: Irska dužnička kriza: korijeni i reakcije

2012-02-04T17:16:00.003+01:00

Irska, koja je često bila opisivana kao gospodarsko čudo i uzor za mnoge zemlje, uključujući i Hrvatsku, sada je talac interesa privatnog kapitala. Popuštanje irske vlade zahtjevima MMF-a i ECB-a za preuzimanjem duga privatnih banaka na sebe uz provođenje mjera štednje jasno daje do znanja da za javni interes više nema mjesta u njenoj politici. U ovom se članku Andy Storey bavi pozadinom tog duga.

Urušavanje irske ekonomije bilo je poseban šok za mnoge, u zemlji i inozemstvu, prvenstveno zbog njena prividno izvanrednog uspjeha tijekom proteklih godina - razdoblja brzog ekonomskog rasta zbog kojeg je zemlja, od ranih 1990-ih naovamo, bila opisivana kao "Keltski tigar". No to se razdoblje zapravo sastojalo od dviju različitih faza. U prvoj fazi, prije 2001., rast se većinom temeljio na privlačenju multinacionalnih tvrtki (uglavnom iz SAD-a) koje su iskorištavale irsku nisku stopu oporezivanja korporativnog profita (12,5%) i koje su koristile zemlju kao bazu iz koje su izvozile u EU i/ili umjetno napuhavale svoje razine profita u Irskoj kroz mehanizme 'transfernih cijena'. Irska, čije stanovništvo čini jedva 1% populacije Europe , uspjela je privući čak 25% od svih ulaganja SAD-a u širenje svojih tvrtki na područje EU (riječ je o tzv. greenfield ulaganjima gdje tvrtka pri početku poslovanja u nekoj zemlji izgrađuje vlastite poslovne objekte, nap.prev.) tijekom ranih 1990-ih. Ulaganja SAD-a u Irsku (165 milijardi dolara) veća su od onih u Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu zajedno. Poslovanje multinacionalnih tvrtki, od kojih je većina iz SAD-a, čini 70% irskog izvoza. Kontinuirana važnost multinacionalnog sektora (ili podređivanje njemu), što uključuje mnogo slabo kontroliranih tvrtki za financijske usluge, pomaže objasniti zašto su irske vlade unatoč trenutnoj proračunskoj krizi predane održavanju okružja niskog korporativnog oporezivanja.

Cijene nekretnina i dug

Nakon 2001., ekonomski je rast bio uglavnom utemeljen na mjehuru cijena nekretnina. Ulaganja u graditeljski sektor sačinjavala su 5% izlazne vrijednosti 1995., a 2008. preko 14%. Do 2006./07. graditeljska industrija sačinjavala je 24% irskog dohotka (u usporedbi sa zapadnoeuropskim prosjekom od 12%), zapošljavajući (direktno ili indirektno) 19% radne snage (uključujući velik broj useljenika) i čineći 18% poreznih prihoda (trgovina nekretninama je kolabirala kad se izgradnja naglo smanjila). Cijene kuća, koje su se između 1996. i 2007. učetverostručile, sad su na 43% od svoje najviše vrijednosti , a vjerojatno će i dalje padati; velik broj kuća i dalje zjapi prazno.

Ono što je održavalo mjehur cijena nekretnina bio je golemi porast u dugovanjima kućanstava, koja su skočila s 57 milijardi eura u 2003. na 157 milijardi u 2008. (Upravo je ovaj trend ponukao posljednjeg irskog ministra financija da izjavi: „Svi smo tulumarili!“– iako je sigurno da je zaduživanje dramatično poraslo tijekom razdoblja naglog rasta - ostaje za vidjeti jesu li Irci od toga imali ikakve koristi). Iznosi hipotekarnih kredita porasli su s 44 milijarde eura 2003. na 128 milijardi 2008. Irske financijske institucije povećale su kreditiranje za 466% između 1998. i 2007. – i to gotovo isključivo kreditiranjem financijskog sektora i sektora nekretnina, umjesto zbilja produktivnih grana ekonomije. Infrastrukturna ulaganja u područja poput prijevoza, zdravstva, obrazovanja i telekomunikacija ostala su na gotovo zanemarivoj razini. Irske su banke također posuđivale kako bi mogle kreditirati svoje klijente: 6 glavnih irskih banaka posudilo je u inozemstvu iznos od 15 milijardi eura tijekom 2003., no u 2007. brojka je porasla na 100 milijardi.

Europska dimenzija

Ovakvo nesmotreno ponašanje bilo je omogućeno liberalizacijom praksi kreditiranja širom EU, kao i slabom prekograničnom regulacijom financijskog sektora. Politika niskih kamatnih stopa Europske središnje banke (ECB) potpirila je plamen: varijabilna stopa ECB-a srezana je s 4,25% iz kolovoza 2001. na 2% u lipnju 2003. Također se može ustvrditi kako je sam nacrt Ekonomske i monetarne unije (EMU) potpomogao nastanku krize - uspostavom valutnih tečajeva zbog kojih su periferne zemlje EU ostale u lošijem položaju u odnosu na Njemačku, što ih je potaknulo na nakupljanje duga kako bi to 'kompenzirale'. Irske vlasti su nizom poreznih olakšica za sektor nekretnina također doprinijele mjehuru nekretnina.

Spašavanje banaka

Kad je nastupila svjetska financijska kriza pristup kreditima se diljem svijeta drastično smanjio, ostavivši banke (uključujući i irske) u opasnom položaju. Irska vlada odlučila im je pomoći na nevjerojatan način: 30. rujna 2008. svi ulagači i većinski vlasnici obveznica (kreditori irskih banaka) dobili su državnu garanciju. Kako je to sročio spisatelj Conor McCabe: „Probudivši se, irski je narod shvatio… vlada je čitavu irsku državu učinila jamcem za šest stravično zaduženih privatnih banaka.“ Ukupna cijena spašavanja banaka za sad je procijenjena na 70 milijardi eura, što je možda i optimistično niska brojka kad se u obzir uzmu mnogi drugi računi, tzv. „nepredvidive obveze“ koje će tek doći na naplatu.

Jedan dobar primjer nepredvidive obveze proizlazi iz stvaranja Agencije za upravljanje državnim posjedima (eng. National Assets Management Agency, nap. prev.) koja je pokupovala neke od najgorih hipoteka u nadi da će ih kasnije preprodati – puna cijena ovoga tek će izaći na vidjelo, no čini se jasnim kako će porezni obveznici na kraju subvencionirati graditeljske investitore, barem u određenoj mjeri, a informiranje javnosti o mutnom poslovanju agencije bit će onemogućeno. Drugi primjer nepredvidive obveze je kratkoročna podrška pri održavanju likvidnosti Irske središnje banke irskim bankama (djelomično kako bi kompenzirala povlačenja depozita), garantiranu od države, a za koju se čini da se temelji na nesigurnom pokriću uključujući prijašnja vladina obećanja bankama vezana uz periodične isplate radi dokapitalizacije. U nedavnoj reviziji irskog duga stoji: „Ovo je kružni proces u sklopu kojeg se obveznice dane banci od države koriste kako bi banka više posuđivala od iste. Posljedica toga je da irski narod jamči za kredite dane nelikvidnim i moguće insolventnim bankama na osnovi prethodnog izdavanja obveznica irske vlade tim istim bankama.“ Potencijal za urušavanje ove kule od karata sasvim je očit.

Mjere štednje za obične ljude

Ovaj novac dolazi (ili će doći) od običnih građana: već smo svjedočili potrošnji od 20 milijardi eura (i više) na "fiskalne prilagodbe" (rezovi u potrošnji i povećanja poreza) koje je ekonomist Karl Whelan opisao kao „ekvivalent od 4.600 eura po osobi, najveća proračunska prilagodba ikad u modernom, naprednom ekonomskom svijetu“. Tijekom 2011. još će se 6 milijardi eura namaknuti putem rezova i povećanja poreza; 2013., 2014. i 2015. će se godišnje tako namaknuti između 3 i 4 milijarde eura. U prosincu 2010. Irskoj je odobren kredit u iznosu od 58 miljardi eura – s kamatnom stopom od 5,8% (koja je tada smanjena u sklopu dogovora da se Grčkoj olakša teret duga) – budući da Irska više nije mogla dobiti kredite s prihvatljivim kamatnim stopama od privatnih financijskih tržišta. Ključno je da se ovdje ne radi o "spašavanju" Irske. Do intervencije MMF-a i EU došlo je da bi se osiguralo daljnje vraćanje novca koji irske banke duguju stranim financijskim institucijama te je većina novca namijenjenog "spašavanju" Irske samo preusmjerena u taj proces vraćanja duga. Uvjeti vezani uz taj kredit naprosto zahtijevaju nastavak mjera štednje.

Cijena po društvo je katastrofalna i to ne samo zato što mjere štednje upropaštavaju ekonomiju: nacionalni dohodak već je pao za 15% u odnosu na najvišu razinu. Nezaposlenih je oko 15%, što je blizu pola milijuna ljudi. Jedini sektor koji pokazuje imalo dinamike je multinacionalna "izvozna platforma" (posebno farmaceutska industrija i informatičke usluge), no potencijal za zapošljavanje je i ovdje ograničen. Iseljavanje se procjenjuje na 40.000 ljudi godišnje. Ekonomija je zapala u recesiju. Godišnja ulaganja su se smanjila s preko 48 milijardi eura u 2006. i 2007. na malo više od 18 milijardi u 2010. – kapital je, kako je ustvrdio sociolog Kieran Allen, u štrajku. Stopa odobravanja kredita banaka pala je s 95% u 2007. na 55% u 2010. te se Irska sada vodi kao druga najlošije rangirana zemlja EU po financiranja malih i srednjih poduzeća. U isto vrijeme su irske banke, unatoč nedavnom oprezu pri davanju kredita, u znatnoj mjeri ovisne o kratkoročnim kreditima (kao što je gore navedeno) u iznosu od 150 milijardi eura koje su odobrile ECB i Irska središnja banka uslijed stalnog smanjenja bankovnih depozita. Kada bi Irska ponovno pokušala potražiti kredit na privatnim financijskim tržištima, vjerojatno bi ga i dobila, ali uz visoke kamatne stope.

Razmjer i tajnovita priroda duga

Kako stoji u reviziji: „Jasno je da je većina duga irske vlade izravno uzrokovana bankarskom krizom, preciznije odlukom iz rujna 2008. da se spase sve irske banke.“

Čini se da će dug 2012. iznositi 144% u odnosu na nacionalni dohodak, dok će se do 2015., unatoč divljačkim mjerama štednje, vjerojatno smanjiti tek za 4% - odnosno iznosit će 140% (izračun Michaela Tafta iz sindikata UNITE). Ako se uračunaju ranije spomenute nepredvidive obveze, irski je državni dug 31. ožujka 2011. iznosio 371,1 milijardu eura, što je, ugrubo, 300% u odnosu na državne dohotke. Od toga 279,3 milijarde (što je preko 75% ukupnog duga) otpada na dugove irskih banaka za koje jamči država, što je 91,8 milijardi prema reviziji duga, prije nego što se uzme u obzir mogućnost kako je i ostatak duga same države, također uzrokovan bankarskom krizom. Drugim riječima, revizija je bez sumnje dokazala kako irska dužnička kriza zapravo nije kriza javnog, već kriza privatnog duga koji je naknadno podruštvljen. Krizu nije uzrokovala “napuhana“ priroda irskih javnih službi ili "velikodušnost" socijalnih povlastica. Kako stoji u reviziji: „Jasno je da je većina duga irske vlade izravno uzrokovana bankarskom krizom, preciznije odlukom iz rujna 2008. da se spase sve irske banke.“ Nadalje, revizija upozorava kako je iznos duga od 371,1 milijarde možda i prenisko procijenjen. Na primjer, revizija u iznos duga ne uračunava bankovne obveznice, a za koje ne jamči država (koja stoga za njih i nije pravno odgovorna), no ona ih, vjerojatno zbog inzistiranja ECB-a, otplaćuje. Upravo je prošle srijede (2.11.2011. - napomena prevoditelja) vlada u potpunosti otplatila dug propale banke nepoznatom kreditoru u vrijednosti 1 milijarde dolara (otprilike 731 milijun eura); dug koji je potom na sekundarnom tržištu prodan za malo više od polovice vrijednosti. Nepoznati špekulant ostvario je time golemi profit. Pored svega toga, irska vlada ustraje u odbijanju mjera za olakšanje duga unatoč tome što se takve mjere provode u Grčkoj.

Dakle, kome ide sav taj novac? Još jedno, vrlo bitno otkriće revizije tiče se tajnosti, odnosno onoga što revizija naziva „anonimnom prirodom obveznica, te kulturom povjerljivosti i tajnosti koja ih okružuje“. Mi jednostavno ne znamo kome dugujemo i kome taj dug uopće otplaćujemo (možemo doduše sa popriličnom sigurnošću utvrditi kako se radi o europskim financijskim institucijama, jer, ako nije riječ o njima, zbog čega bi ECB tako žestoko branila njihove interese?). Vlasnici obveznica očito imaju golem utjecaj (bio on direktan ili ne) na politiku irske vlade s obzirom na otpor njenim pokušajima definiranja konačnog iznosa duga, posebice od strane ECB-a. U reviziji dalje stoji kako „važnost koju imaju posjednici duga, a koja se očituje u utjecaju na politiku irske vlade, ukazuje na to kako oni u tom odnosu posjeduju razinu kontrole znatno veću od uobičajene, što dodatno naglašava potrebu da se njihov identitet utvrdi“- što je, u najmanju ruku, blago rečeno.

Pozadina nelegitimnog i nedemokratskog programa, te potreba za otporom

Na kraju dana, ovaj se novac vjerojatno neće moći vratiti u potpunosti – bankrot je izgledan. No ECB i ostali dominantni sudionici eksplicitno zahtijevaju da se vlasnike obveznica u najvećoj mogućoj mjeri isplati, a da se što veći dio preostalog duga, koliko je to isplativo, podruštvi prije moguće odgode. Navodno je, samo tijekom rujna (2011. nap. prev.), vlasnicima obveznica isplaćeno 4,3 milijarde eura. Jednostavnije rečeno, u Irskoj se odvija podruštvljenje bankarskih gubitaka (kao i u Grčkoj, Portugalu, a uskoro vjerojatno i u ostalim zemljama). U međuvremenu se od irskog naroda traži (ili će se tražiti) da otplati dug koji u velikoj većini nije sam stvorio, a od kojeg je imao malo (ili čak nimalo) koristi – što upućuje prima facie da se radi o nelegitimnom dugu. Nedostatak transparentnosti omogućava neznanim tržišnim akterima golem utjecaj na politiku irske vlade, čime se krše fundamentalna demokratska načela vršenja vlasti na otvoren i odgovoran način.

Ovo je klasičan primjer onoga što Naomi Klein naziva učinkom „doktrine šoka“, gdje se kriza koristi kako bi se progurale politike koje će preustrojiti društvo u korist korporativnih interesa.

A da stvar bude još gora, irska vlada također koristi krizu kao izgovor za žurno proguravanje novih zakona od kojih će korporativni sektor dodatno profitirati. Neki od tih zakona tiču se smanjivanja nadnica za već ionako potplaćene radnike, mada nedostatak kompetitivnosti zbog visine nadnica nije u srži irskih problema. Između 2009. i 2010. nadnice i plaće su se smanjile s 37,3 milijarde eura na 34,9 milijardi, dok su, istovremeno, profiti nefinancijskih korporacija porasli s 35,2 milijarde eura na 37,8 milijardi (što nije prepoznato kao ekonomski rast pošto su investicije nastavile opadati). Ovo je klasičan primjer onoga što Naomi Klein naziva učinkom „doktrine šoka“ pri čemu se kriza koristi kako bi se progurale politike koje će preustrojiti društvo u korist korporativnih interesa. Isto se događa na razini EU gdje se kriza zaziva kako bi se opravdao veći nadzor nad proračunima zemalja članica od strane neoliberalne EU komisije, a sve s namjerom daljnje institucionalizacije mjera štednje.

Konačno, kao vrlo bitan čimbenik treba razmotriti i pomirljive stavove većine sindikalnih vođa (kao i civilnih, općenito), koji održavaju (ili bi to željeli) suradnju s vladom i imaju averziju spram militantnih prosvjeda, izbjegavajući općenito bilo kakve sukobe

No, što Irci rade suočeni s ovim stravičnim i bolno očitim nepravdama? Na žalost, ne mnogo. Iako je održano nekoliko dobro posjećenih prosvjednih marševa, tijekom 2010. samo je 511 irskih radnika sudjelovalo u radničkim prosvjedima. Čemu ta relativna pasivnost? Postoji čitav niz odgovora na ovo pitanje. Emigracija djeluje kao „sigurnosni ventil“, odlijevajući potencijalne nezadovoljnike. Mainstream mediji predominantno inzistiraju da ne postoji valjana alternativa mjerama štednje i otplati duga. Nadalje, ljudi su polagali goleme nade povodom izbora u veljači 2011., vjerujući da će promjena vlade (koja se i dogodila) imati za posljedicu promjenu politike (kao što su tadašnje stranke u opoziciji obećavale), no isti se program mjera štednje i spašavanja banaka nastavio unatoč tome. Konačno, kao vrlo bitan čimbenik treba razmotriti i pomirljive stavove većine sindikalnih vođa (kao i civilnih, općenito), koji održavaju (ili bi to željeli) suradnju s vladom i imaju averziju spram militantnih prosvjeda, izbjegavajući općenito bilo kakve sukobe.

No nije sve tako crno. Izbori 2011. nisu donijeli promjenu politike koju su birači priželjkivali, no rezultirali su izborom povećeg broja lijevo orijentiranih političara u parlament te porastom podrške biračkog tijela lijevo orijentiranom Sinn Féinu. Ukupan broj glasova za ljevicu iznosio je 20% što je vrlo visoko za irske standarde. Pojavljuju se također i razne nove građanske inicijative, uključujući i lokalne prosvjede pod sloganom: „Spalimo vlasnike obveznica!“, te građanske okupacije prostora oko Irske središnje banke, po uzoru na slične pokrete u Španjolskoj, SAD-u i drugdje. Određena skupina udruga zahtijeva i referendum o pitanju duga s namjerom da se, barem po nekima od njih, on odbije priznati. Još nismo svjedočili masovnom izlasku irskog naroda na ulice, kao što je bio slučaj u Grčkoj i Španjolskoj, gnjev se budi, a s njim, nadajmo se, i volja za promjenom.

Andy Storey

S engleskog preveo Velimir Gašparac

Ovaj rad je izvorno bio prezentiran na Université d’Automne ATTAC-Suisse 4.11.2012.

Yanis Varoufakis: Uzaludan bijes: Zašto su i njemački i grčki političari u krivu kada se ljute

2012-02-02T04:14:00.005+01:00

Yanis Varoufakis, profesor ekonomske teorije i pročelnik Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni, nedavno je na svom blogu, povodom reakcija grčkih i njemačkih političara na najavu i odbijanje njemačkog plana uvođenja "prisilne stečajne uprave" u Grčkoj od strane Europske unije, iznio njemačkim političarima zanimljiv prijedlog.

I tako, neki njemački političari stavili su na papir ono o čemu su u zadnje vrijeme razmišljali: Grčka je postala pretežak teret i, ako se moraju pomiriti s time da nastave bacati svoj novac baš u tu crnu rupu, onda bi isto tako mogli imati pravo glasa po pitanju načina na koji se tim novcem u stvarnosti upravlja. Kao što se moglo i predvidjeti, curenje ovog dokumenta pružilo je grčkim političarima, a osobito nesretnom ministru financija, sjajnu priliku za demonstraciju moći, za deklamiranje svog gnjeva zbog njemačkog gaženja grčkog nacionalnog suvereniteta, itd.

Lupetanje u prazno, kažem ja! U oba tabora. S grčke strane, a što smo drugo mogli očekivati? Jednom kad država prihvati logiku masivnih zajmova pod uvjetom da provodi mjere štednje koje produbljavaju insolventnost zemlje što, pak, zahtijeva nove zajmove, doći će trenutak kada će međunarodni lihvari inzistirati na neposrednim izvršnim ovlastima. U korporativnom jeziku ovo je poznato kao prisilna stečajna uprava. Grčki političari koji su stavili svoje potpise na različite „bailout“ sporazume rastežu pojam lakovjernosti buneći se protiv gubitka nacionalnog suvereniteta. Za to je već mjesecima prekasno.

Što se tiče njemačkih političara, bojim se da sud povijesti neće biti blaži. Svojevoljno su nagomilavali nove i nove gigantske kreditne obveze zemlji koja ne može otplaćivati dugove, uz uvjetovanje mjera štednje koje smanjuju nacionalni dohodak iz kojeg bi se te kredite (i oni koji već postoje otprije) trebalo namiriti. A kada je grčka socijalna ekonomija (društvena ekonomija – realni, uslužni i javni sektor naspram virtualne, fiktivne ekonomije – financijskog sektora, op. prev.) usahnula i umrla, razbjesnili su se jer „reforme“ nisu upalile, jer su se porezni prihodi smanjili, jer nema kupaca zainteresiranih za grčku državnu imovinu. Moja poruka njima je: nametnuli ste Grčkoj i ostatku europske periferije pogrešnu politiku, sada snosite posljedice.

Već mjesecima preko svog bloga (i drugdje) tvrdim kako je tragedija grčkih „bailouta“, dapače cjelokupna strategija za upravljanje krizom eura, bila komedija zabune. Nije li vrijeme da naši političari (grčki i njemački) priznaju ozbiljnost svojeg idiotizma? Nije li došlo vrijeme da prestanemo igrati igru optuživanja i ustobočenosti?

Moja zaključna poruka njemačkim političarima: kao običan grčki građanin, razumijem vaš zamor svime što je grčko. Ali ako ste tako sigurni da je vaš plan za stabilizaciju Grčke tako dobar (a da je problem njegova provedba od strane grčkih vlasti), dobrodošli ste u Ateni da preuzmete njegovo provođenje. Ali pod jednim uvjetom:

Ako vam uspije da mjere štednje upale usred dugovno-deflatornog ciklusa, što se mene tiče recite svoju cijenu. Primjerice ako unutar godine i nešto dana grčki BDP ponovno počne rasti, a nezaposlenost padne ispod 10%, možete uzeti našu električnu mrežu (za kojom Siemens odavno žudi), naše vodoprivredne tvrtke, bilo koju imovinu koju unaprijed navedete. Ali, ako ne uspijete, morate platiti kaznu: npr. platiti u potpunosti nepodmirene grčke dugove trojci.

Dakle, što kažete? Jeste li za?

S engleskog preveo: Martin Beroš

Viola Caon: Europska izgubljena generacija: mladi i nadobudni u EU

2012-01-31T22:33:00.009+01:00

Viola Caon u članku za Guardian piše o problemu nezaposlenosti među mladima u Europskoj uniji. Fokusirana na tri države: Italiju, Španjolsku i Grčku, iznosi zabrinjavajuće podatke prema kojima je 28%, 51.4% i 43% mladih u dobi između 16 i 24 godine nezaposleno.

Viola Caon napustila je rodnu Italiju u potrazi za zaposlenjem. Sada se vraća kako bi doznala kako stvari stoje s njenim školskim kolegama/icama... U to da ekonomska kriza najteže pogađa upravo mlade diljem EU potvrdili su nam i sugovornici/ce u Ateni i Madridu.

Više od jedne četvrtine (28%) Talijana u dobi između 16 i 24 godine, nezaposleno je. Drugi se bore s neplaćenim stažiranjima ili slabo plaćenim poslovima bez ikakvih prava ili sigurnosti. Kriza se svakim danom sve više produbljuje, sve više ljudi polako ali sigurno gubi vjeru u budućnost. Italija nije jedina država koja se suočava s ovim problememom – u čitavoj Eurozoni stope nezaposlenosti obaraju rekorde. Statistike govore o čak 16.3 milijuna nezaposlenih u 17 zemalja. Priča o izgubljenoj generaciji postaje skandal na razini čitavog kontinenta. U Španjolskoj, gotovo polovica osoba između 16 i 24 godine starosti je nezaposlena (51.4%); u Grčkoj ta brojka iznosi 43%. U jeku krize, odlučila sam se vratiti u svoj rodni grad Civitu Castellanu, smješten 65 km sjeverno od Rima, kako bih se susrela s kolegama/icama iz srednje škole. Michaela, Maria, Elena, Elisa, Michele, Martina i ja zajedno smo maturirali 2005. godine.

Nekada davno, Civita Castellana bio je jedno od vodećih industrijskih središta u regiji. Od kraja Drugog svjetskog rada, oko 90% ljudi bavilo se izradom opreme za kupaonice i lončarijom po kojoj je ovaj grad poznat. Takozvana "kriza" ovdje je stigla ranije nego na druga mjesta – ekonomija je patila zbog rastuće globalizacije i jačanja sve konkurentnijeg kineskog tržišta koje je slične proizvode nudilo po mnogo nižim cijenama. Mnoge tvornice zatvorile su svoja vrata, tisuće su ostale bez posla. Dužnička kriza koja se pojavila 2008. godine sa sobom je donijela rastuću nesigurnost: većina zaposlenih neprestano strahuje od dobivanja otkaza. A tu su, dakako, i mladi. Napredovanje u Italiji nikada nije bilo ni lako ni jednostavno, tim više što je najvažnije poznavati ´prave ljude´. U zemlji u kojoj se trenutno ne nazire kraj krize, budućnost ne izgleda naročito obećavajuće. Moja vlastita odluka da se preselim u London bila je djelomično potaknuta ekonomskim razlozima. A što je mojim kolegama/icama? Kako se oni/e snalaze?

Martina Rossitto (26), studentica humane biologije

"Stažiram u laboratorija za cističnu fibrozu u bolnici u Rimu. Imam sreće jer napokon imam priliku baviti se konkretnim istraživačkim radom. Mjesto sam dobila jer poznajem jednoga od liječnika zaposlenih u laboratoriju. Za svoj rad ne dobivam nikakvu financijsku nadoknadu, no ipak se osjećam povlaštenom budući da moji kolege/ice na faksu rade i po 12 sati dnevno, a nemaju pristup ni najosnovnijim istraživačkim alatima. U Italiji, odluka da se bavite istraživačkim radom ravna je samoubojstvu. Vlada nam neprestano reže sredstva".

Maria Francesca Zozi (26), studentica umjetnosti

"Ljudi mi neprestano govore da je moj studij posve beskoristan, i da me nitko neće zaposliti. Meni je sasvim nepojmljivo da vlade neprestano šparaju na umjetnosti i obrazovanju, a ulažu u razne druge sektore. To je potpuno suludo! Problem je u tome što je čitav javni sektor (a to obuhvaća i većinu našeg umjetničkog naslijeđa) neučinkovit i korumpiran. Trenutno imam mnogo zamisli i sanjam o odlasku na Umjetničku akademiju u Milanu, no to si nažalost ne mogu priuštiti. Najradije bih preselila u inozemstvo, no moj dečko smatra da moramo ostati ovdje i boriti se za bolju budućnost".

Elisa Di Pietro Paolo (25), nezaposlena prodavačica

"Moja potraga za poslom započela je prije šest godina, nedugo nakon mature. Dobila sam mjesto kao prodavačica u jednoj rimskoj trgovini, no ugovor je bio na određeno vrijeme i morao se obnavljati svake godine. I onda, jedne godine, moji su poslodavci odlučili da ga više ne žele obnavljati. Otpustili su djevojku koja je radila za njih pet godina samo zato što je morala uzeti bolovanje (dobila sam upalu pluća). Od prošlog sam siječnja nezaposlena – tu i tamo se dočepam kakvog honorarnog poslića poput dijeljenja letaka ili rada u ljetnim kampovima. Problem je u tome što sada kad sam odradila praksu, poslodavci mi moraju ponuditi stalni radni odnos a to im očito ne odgovara".

Michele Stentella (26), DJ i student političkih znanosti

"Već godinama radim kao DJ; osim gaža u popularnom noćnom klubu u Rimu, polako se ubacujem i u producentske vode. Ako sve bude išlo po planu, mogao bih potpisati ugovor s uspješnom diskografskom kućom. No kriza se osjeća i u glazbenoj industriji. Sve više klubova se zatvara, ljudi su sve manje spremni trošiti na noćne provode, a to svi u klubu itekako osjećaju. U međuvremenu studiram – nadam se da će mi bakalaureat jednoga dana dobro doći".

Michela Moretti (25), pravnica-pripravnica

"Nedavno sam diplomirala pravo i započela pripravništo u odvjetničkoj tvrtki u blizini mog rodnog grada Viterba. Naravno da za to ne dobivam ništa. Jedine osobe za koje znam da imaju plaćeno pripravništvo su djeca odvjetnika. Njima su osigurana mjesta u uredima i tvrtkama njihovih roditelja, i to im se dobro plaća".

Elena Cirioni (25), radijska novinarka-pripravnica

"Provela sam dvije godine na praksi na lokalnoj radio postaji koja mi za moj rad nikada nije ponudila financijsku naknadu. Srećom, pružila mi se prilika prijeći na privatnu postaju koja mi pokriva putne troškove i pomaže da dobijem novinarsku dozvolu. Radim oko 15 – 20 sati tjedno za što dobivam 200 eura mjesečno. Moj san je bio postati kazališnom glumicom – tome se još uvijek potajno nadam, no s obzirom na lošu situaciju u kulturi svjesna sam da ni u tome ´nema kruha´".

Grčka

Ekonomska kriza u Grčkoj najteže je pogodila mlade. U zemlji koja grca u dugovima i bori se s krizom već petu godinu za redom, stope nezaposlenosti ruše sve dosadašnje rekorde: gotovo 44% od 907 953 nezaposlenih su mladi između 15 i 24 godine starosti. Vrlo mala mogućnost zapošljavanja, nedostatak programa za osposobljavanje nadolazeće radne snage, upozorenja da će trebati barem deset godina da se uzdrmala ekonomija oporavi – ovi i slični razlozi potaknuli su brojne mlade na razmišljanje o odlasku u inozemstvo. Rezultat: odljev mozgova koji bi mogao imati pogubne posljedice za budućnost zemlje. Procjenjuje se da je u posljednje dvije godine oko deset tisuća (mahom visokoobrazovanih) mladih Grka/inja preselilo u neku od stranih zemalja.

Christos Xeraxoudis (24), nezaposleni kuhar

"Po struci sam kuhar i već mjesecima bezuspješno tražim posao. Poslao sam životopis hotelima i restoranima diljem Grčke, no na pedesetak odaslanih molbi stigao mi je jedan jedini odgovor. Pokušavao sam i u inozemstvu, u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj gdje imam rodbinu, no bez uspjeha. Ipak, i dalje sam optimističan. Grčkoj je potrebna promjena, potrebno ju je iznova izgraditi. Jedno vrijeme nam je dobro išlo, no onda je sve krenulo po zlu; kad shvatite da ste prisiljeni uvoziti limune iz Argentine, znate da je država dotakla dno".

Evangelia Hadzichristofi (26), nezaposlena dizajnerica interijera

"Već sam godinu dana bez posla i teško se s time nosim. Stažirala sam u muzeju u Ateni i nakon što sam tamo dobila otkaz nikako ne mogu pronaći novo namještenje. Prijavljivala sam se na oglase za tajnicu, recepcionisticu, prodavačicu, no odgovor je uvijek isti: "Ne, hvala!". Trenutno sam u situaciji da moram paziti na svaki novčić; financijski ovisim o ocu koji je i sam u materijalnim problemima. Odnedavno razmišljam o odlasku u inozemstvo, pa sam počela slati molbe u Englesku i Amsterdam".

Giorgos Dimas (25), kuhar

"Bio sam nezaposlen tri godine, sve dok prošlog tjedna nisam napokon dobio posao kao kuhar. Vjerujte da mi nije bilo lako: morao sam se dodatno školovati za kuhara, čak sam počeo učiti engleski. No situacija je i dalje kritična: ljudi nemaju novaca, pa većinu vremena živim u strahu da će restoran u kojem radim jednostavno propasti. Iako će trebati nekoliko godina da se nezaposlenost stavi pod kontrolu, mislim da je kriza ipak donijela i nešto dobra: prije ste u Grčkoj mogli naći posao jedino kao državni službenik. To se moralo promijeniti".

Španjolska

Mladi Španjolci/ke u nezavidnoj su poziciji: najnoviji podatci govore o 51.4% nezaposlenih u dobi od 16 do 24 godine. Ukupan broj nezaposlenih iznosi više od pet milijuna. Ovo je generacija s najvišim stupnjem obrazovanja i kvalifikacija do sada; no to je istodobno i generacija s najmanje nade u bolje sutra. Čak i ako budu imali sreće pa dobiju posao, većinu njih (oko 60%) očekuju male plaće i rad na određeno. Prije desetak godina, pojavio se posprdni naziv za mlade ljude koji zarađuju tisuću eura mjesečno: mileuristas (španj. mil euro, tisuću eura). Danas je situacija toliko loša da se ovaj, nekada podcjenjivački naziv, mnogima doima kao nedostižni ideal.

Eduardo Caña (23), student

"Studiram novinarstvo i ekonomiju, usput obavljam razne slabo plaćene honorarne posliće: točenje piva u kafićima na plaži, rad na baušteli, istovarivanje voća s kamiona, punjenje vrećica kupcima u Ikei. Najveća naknada koju sam dosada dobio iznosila je sedam eura po satu. Neplaćeno stažiranje obavio sam u jednoj novinarskoj kući. U lipnju ću diplomirati i ako do tada ništa ne ozbiljnije ne iskrsne, najvjerojatnije selim u inozemstvo".

Marita Blázquez (25), studentica

"Shvatila sam da je sasvim nemoguće pronaći posao u mojoj struci. U rodnoj Granadi radila sam u igraonici u trgovačkom centru i to je najbliže što sam došla radu s djecom (a to je bio glavni razlog zbog kojega sam upisala faks). Otkako živim u Madridu našla sam tek dva honorarna posla: jedan u robnoj kući, drugi u butiku gdje nisam bila prijavljena i gdje sam dobivala tri eura po satu. Kad sam zatražila bolje radne uvjete, dobila sam otkaz. Upisala sam fakultet kako bih postala učiteljicom. Sake godine otvori se svega nekoliko novih učiteljskih mjesta, tako da zbilja nema pojma što da radim".

Adriano Justicia (27), nezaposleni fotograf

"Po struci sam fotograf, a imam i diplomu filmskih studija, no niti u jednome od ovih područja ne mogu naći posao. Radio sam u telemarketingu, prodavao kreditne kartice, čak sam jedno vrijeme volontirao u Crvenom križu. Nedavno sam upisao studij produkcije koji uključuje i obavljanje prakse (neplaćene, zna se!). Ako ni nakon toga ne uspijem pronaći posao, najvjerojatnije ću morati odseliti natrag u Berlin gdje sam proveo nekoliko mjeseci stažirajući u fotografskom studiju. Kako stvari trenutno stoje to mi je najbolja opcija, iako mi nipošto neće biti lako napustiti domovinu".

María Lázaro (25), nezaposlena agentica za marketing i turizam

"Došla sam u Madrid kako bih radila kao menađerica u muzeju nogometnog kluba Real Madrid. Dvije sam godine provela u muzeju na stadionu Santiago Bernabé, no prije šest mjeseci dobila sam otkaz. Otada ovisim o kratkotrajnim usputnim poslićima: tri do pet dana kao hostesa na sajmovima ili poslovnim konvencijama, uglavnom bez ikakvog ugovora. Moj partner radi kao grafički dizajner i nedavno mu je ponuđeno mjesto u Zaragozi, pa ćemo vjerojatno preseliti tamo. Ja se vraćam na fax – nedavno sam upisala magisterij, pa se nadam da će mi to pomoći u potrazi za poslom".

Viola Caon

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić za portal Libela
Na engleskom objavljeno na stranici Guardiana

Asbjørn Wahl: Imati vlast, ali nemati moć: lijeve stranke u procijepu između ljudskih očekivanja i nepovoljne ravnoteže moći

2012-01-30T17:43:00.002+01:00

Analizirajući motive i postignuća europskih lijevih stranaka koje su ušle u koalicijske vlade, norveški sindikalist Asbjorn Wahl, čiju smo analizu europskog radništva već objavili na našim stranicama, definira četiri minimalna uvjeta čije je zadovoljenje nužno da bi lijeva stranka ušla u takvu vladu. Ta četiri uvjeta su: protivljenje privatizaciji, dugoročna socijalistička strategija, prepoznavanje i priznavanje uloge vanparlamentarnih pokreta i rješavanje problema običnih ljudi. Važno je napomenuti da tradicionalne socijaldemokratske i laburističke stranke ne smatra dijelom ljevice. Analizu uvelike temelji na iskustvima lijevih stranaka iz Francuske, Italije i Norveške.

Iskustva s lijevim političkim strankama u europskim vladama u eri neoliberalizma nisu bila, blago rečeno, naročito uzbudljiva. Nedavna iskustva s takvim vladama u Francuskoj, Italiji i – do određenog stupnja – Norveškoj kreću se od negativnog do katastrofalnog. U sve tri zemlje najveće su pobjednice desne političke stranke, koje su osvojile rastuću podršku čak i u radničkoj klasi te pojačale utjecaj na područjima kao što je imigracijska politika. Ovo se mora istaknuti jer je jedan od argumenata stranaka ljevice za ulazak u koalicijsku vladu lijevog centra bilo obuzdavanje i izolacija radikalne desnice.

Analizirajući opisana iskustva, moramo uzeti u razmatranje kako vanjske tako i unutarnje faktore. Ravnoteža moći između rada i kapitala je odlučujući vanjski faktor. U neoliberalnoj eri koja počinje oko 1980., odnos moći se značajno promijenio u korist kapitala.

Karakter stranke je najvažniji unutarnji faktor – njezini društveni korijeni, analize aktualne situacije, strategije, veze sa sindikatima i društvenim pokretima, kao i ciljevi i perspektive. Ideološka i politička kriza ljevice mora se preispitati i u ovom smislu.

Detaljna analiza bi se trebala zadubiti u konkretnu situaciju svake zemlje, njezinu povijest i tradicije, klasne formacije te društvene i političke snage. U ovom članku odlučio sam se na općenitiji pristup, fokusirajući se na početne uvjete nužne da bi lijeve stranke ušle u šire koalicijske vlade. Pokušat ću na temelju najnovijih iskustava, barem u vidu početne točke za daljnju raspravu, razviti minimalne uvjete za sudjelovanje stranaka ljevice u vladi.

Neka pojašnjenja

Prije nego uđem u daljnju argumentaciju, htio bih iznijeti par pojašnjenja za koja mislim da su važna za kasniju analizu. Prvo: tradicionalne socijaldemokratske i laburističke stranke ne smatram dijelom ljevice, čak i ako se neke od njih nazivaju socijalističkim. Postoje važne razlike, u smislu povijesti, tradicije i korijena u radničkoj klasi, između ovih stranaka i stranaka desnice ili centra, što za ljevicu stvara posebne izazove. Politički su, međutim, ove stranke od 1980-ih slijedile manje ili više meke verzije neoliberalizma čime su kroz liberalizaciju, privatizaciju i potkopavanje regulative tržišta rada doprinijele pomaku ravnoteže u društvu s rada na kapital.

Drugo, u Europi se nije radilo o stvaranju većinske ljevičarske vlade kao što je slučaj u nekim zemljama Latinske Amerike. U neoliberalnoj eri se radilo o pridruživanju koalicijskim vladama lijevog centra u vidu manjinskog partnera – najčešće u koaliciji s dominantnom socijaldemokratskom strankom i nekim zelenim i/ili lijevoliberalnim strankama. Uvijek se radilo o vrsti kompromisa koju je lijeva stranka spremna prihvatiti i gdje su postavljeni, ako ih uopće ima, minimalni uvjeti u različitim političkim područjima. Politički kompromisi iz manjinske pozicije bili su svakodnevna praksa ovih stranaka.

Ravnoteža moći

Neoliberalna ofenziva, koja traje od 1980., dovela je do značajnog pomaka ravnoteže moći u društvu. Moć i odlučivanje su kroz deregulaciju i privatizaciju pomaknuti s demokratski izabranih tijela na tržište. Javne institucije su kroz novo javno upravljanje izmještene od dohvata političara te podređene kvazitržišnim pravilima i regulativama – s povećanom moći menadžmenta i tržišta. Kroz međunarodne ugovore i institucije kao što su WTO i EU, neoliberalna politika nametnuta je na međunarodnom/regionalnom nivou, doprinijevši ograničavanju političkog prostora na nacionalnoj razini.

Slobodno kretanje kapitala, pravo kapitala da se smjesti gdje god hoće te slobodan prekogranični pristup tržištima samo su najvažniji primjeri kako su političari kroz deregulaciju i reregulaciju snažno ograničili vlastitu mogućnost provođenja alternativne politike u vlastitim zemljama.

Manevarski je prostor za lijeve političke stranke koje su odlučile ući u vlade lijevog centra postao vrlo sužen. Iako mnoge vlade i političari pretjeruju kad govore o ograničenosti političkog prostora, ipak nema sumnje da je u mnogim područjima taj prostor ograničen. Slobodno kretanje kapitala, pravo kapitala da se smjesti gdje god hoće te slobodan prekogranični pristup tržištima samo su najvažniji primjeri kako su političari kroz deregulaciju i reregulaciju snažno ograničili vlastitu mogućnost provođenja alternativne politike u vlastitim zemljama.

Ukratko, dogodio se ne samo ogroman pomak ravnoteže moći u društvu, nego i sveobuhvatna institucionalizacija novih odnosa moći – nešto što je svaku progresivnu politiku ljevice učinilo ilegalnom i u sukobu s međunarodnim ugovorima. Ovo naravno predstavlja ozbiljan izazov za sve političke stranke ljevice, koje ga u slučaju sudjelovanja u vladi lijevog centra moraju uzeti u obzir. Postoji izreka koja odlično opisuje navedenu situaciju: imati vlast, ali nemati moć. Opasnost da se postane taocem neoliberalne politike je velika.

Veze s društvenim snagama i pokretima

Svakoj vladi koja namjerava, pod navedenim okolnostima, provoditi radikalnu socijalnu politiku trebat će snažni vanparlamentarni društveni pokreti ako želi parirati narasloj strukturalnoj moći kapitala.

Vlade su, čak i kad bi to htjele, izgubile političku moć regulacije ekonomije i ograničavanja moći kapitala. Svakoj vladi koja namjerava, pod navedenim okolnostima, provoditi radikalnu socijalnu politiku trebat će snažni vanparlamentarni društveni pokreti ako želi parirati narasloj strukturalnoj moći kapitala. U većini europskih zemalja zadnjih 20 ili 30 godina to nije bio slučaj. U mnogim zemljama nije nedostajalo društvenih pokreta i sindikalnih borbi, ali snažan, dugovječan pokret s dobro razvijenom klasnom sviješću i dugotrajnim izgledima nije se pojavio. Drugi problem koji stranke imaju jest da žele jednom nogom biti u vladi, a drugom izvan nje, kao što je proglasila francuska komunistička partija kada se pridružila takozvanoj pluralno lijevoj vladi Lionela Jospina 1997. U svakom slučaju, ovu strategiju dualne moći je očito lakše proglasiti nego implementirati, pa stvarni rezultati za francusku ljevicu nisu bili naročito ohrabrujući.

Potreba za takvim vanparlamentarnim pokretom u kontekstu današnje Norveške nije čak niti dijelom vidokruga i strategije Socijalističke lijeve partije, koja je trenutno u širokoj koalicijskoj vladi lijevog centra. Upravo suprotno, službeni predstavnici stranke su pokretima priopćili da ostanu mirni i strpljivi i da daju vladi više vremena, a ne da joj stvaraju probleme kritikom ili mobilizacijom za radikalnija rješenja.

Da bi se u današnjem društvu proguralo progresivnu socijalnu agendu, nužna je ogromna mobilizacija društvene moći. Nužna je kombinacija snažnih i visoko mobiliziranih društvenih snaga s postojanjem političke stranke koja je duboko ukorijenjena u narodne i radničke pokrete – i sa sposobnošću predstavljanja ovih pokreta bilo unutar ili izvan vlade. Bez postojanja snažnih društvenih pokreta, najvjerojatnije je nemoguće razviti lijevu političku stranku sposobnu za vođenje emancipacijske borbe.

Klasna svijest

Politička/ideološka situacija unutar radničke klase također je od velike važnosti, a ona je u Europi nakon Drugog svjetskog rata pod snažnim utjecajem razvoja temeljenog na ideologiji klasnog kompromisa i socijalnog partnerstva.

Učinci ovog razvoja su dvostruki. U jednu ruku, europski socijalni model ili država blagostanja dovela je do ogromnog poboljšanja radnih i životnih uvjeta velike većine ljudi. U drugu ruku, poboljšanje koje se dogodilo u kontekstu društvenog kompromisa rezultiralo je depolitizacijom i deradikalizacijom radničke klase. Daljnji učinak je snažna integracija radničke klase u kapitalistički poredak. Iako je klasni kompromis slomljen ili se lomi još od ekonomske krize 1970-ih i kasnije neoliberalne ofenzive, europski radnički pokret još je uvijek pod snažnim utjecajem ideologije socijalnog partnerstva – uključujući i mnoštvo političkih stranaka ljevice. Drugim riječima, ideološko naslijeđe socijalnog pakta još je uvijek živo u najvećem dijelu radničkog pokreta. Neki čak ciljaju na ponovnu uspostavu širokog socijalnog kompromisa ili – kako ga zovu u SAD-u – New Deala; pod utjecajem opasnosti od klimatske promjene, neki ciljaju na Green New Deal. Ove politike su međutim potpuno odsječene od svake procjene društvenih odnosa moći jer ne uzimaju u obzir ogroman pomak u ravnoteži moći koja je stajala iza klasnog kompromisa dominantnog u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Stoga su pozivi političke ljevice za novim socijalnim paktom u aktualnoj situaciji iluzorni i doprinose jedino otupljivanju oštrice borbe.

Natjecanje s radikalnom desnicom

Potkopavanje i slabljenje europskog socijalnog modela i države blagostanja te opća ofenziva kapitalističkih snaga doveli su do rasta nezadovoljstva, nesigurnosti i bespomoćnosti kako među radnicima tako i među ljudima općenito. Drugim riječima, socijalna i ekonomska baza nezadovoljstva među ljudima duboko je uklopljena u neoliberalnu ekonomiju – u neregulirani kapitalizam koji pojačava eksploataciju radnika, smanjuje njihov utjecaj na radnom mjestu, otuđuje ih kako od radnog procesa tako i od društva općenito te im živote čini socijalno i ekonomski nesigurnijim.

Navedeni razvoj je vjerojatno glavni uzrok rastućeg nezadovoljstva. Međutim, ljevica ove probleme nije naročito dobro politički artikulirala, što je snažno doprinijelo rastu radikalne desnice – ekstremno desnih populističkih stranaka koje su cinično i uspješno koristile situaciju. Njihov uspjeh bio je moguć upravo zbog izostanka političkih stranaka ljevice koje bi razumjele situaciju, uzele narodno nezadovoljstvo ozbiljno i bile ga u stanju politizirati i kanalizirati u organiziranu borbu protiv otuđenja, eksploatacije i isključenja – za socijalno i pravedno društvo temeljeno na solidarnosti.

Suočavamo se s paradoksalnom situacijom da lijeve stranke koje su ušle u široke koalicije lijevog centra s ciljem obuzdavanja i izoliranja radikalne desnice u krajnjoj konzekvenci postižu upravo suprotno – jačanje ekstremno desnih populističkih stranaka.

Problem postaje još ozbiljniji kada je lijeva stranka u koaliciji lijevog centra kojom dominiraju socijaldemokrati, jer je stranka onda umočena u brojne kompromise, a na ljevici ne postoji opozicija koja bi preuzela i politizirala poruke nezadovoljstva. Dakle, sudjelovanje u širokoj koalicijskoj vladi lijevog centra i svim kompromisima koje ona nosi iznutra ograničava sposobnost ljevice da zastupa i brani interese radnika i običnih ljudi. Desni populisti postaju jedini antiestablišment, alternativa koja kritizira sistem, dok vlada lijevog centra uglavnom administrira i brani postojeći poredak. Suočavamo se s paradoksalnom situacijom da lijeve stranke koje su ušle u široke koalicije lijevog centra s ciljem obuzdavanja i izoliranja radikalne desnice u krajnjoj konzekvenci postižu upravo suprotno – jačanje ekstremno desnih populističkih stranaka.

Novi odnosi moći koji su se razvili kroz proteklih 25 – 30 godina nastavit će stvarati nemoć i nezadovoljstvo među radnicima. Stvari se mogu preokrenuti samo ako ljevica bude u stanju stvoriti situaciju u kojoj će radnici, zapravo ljudi općenito, osjetiti da su dio stvarne emancipacijske borbe kakvu nedavne vlade lijevog centra diljem Europe nisu uspjele pokrenuti.

Karakter stranke

Rasprava o iskustvima lijevih stranaka na vlasti treba uzeti u obzir ne samo vanjske nego i unutarnje faktore. Posjeduje li stranka smislenu analizu situacije? Ima li strategije i poglede nužne za mobilizaciju društvene snage koja bi dovela do promjene? Ako nema, njezina politička praksa se ne može smatrati samo pogrešnom ili učinkom vanjskih faktora, nego treba zaključiti da to nije stranka koja bi mogla povesti borbu za emancipaciju radničke klase i zbacivanje kapitalizma – ako nam je to još uvijek cilj.

Većina političkih stranaka ljevice je nekako zbunjena, pod utjecajem ideološke i političke krize radničkog pokreta nakon sloma sovjetskog modela u Istočnoj Europi i kraja socijalnog partnerstva između rada i kapitala u Zapadnoj. Karakter različitih stranaka ljevice proizvod je mnogih faktora. Prvi je izostanak jakih društvenih pokreta koji mogu utjecati na stranku, radikalizirati je i dovesti nove aktiviste iskusne u društvenim borbama. Sljedeći je sklonost, naročito među stranačkim liderima, izlasku iz političke izolacije i društvenom statusu. Treći faktor je karijerizam pojedinaca bliskih stranci ili u stranačkom vodstvu koji vide mogućnost da postanu dijelom vladajućeg aparata, itd. Svi navedeni faktori vode stranku prema umjerenijim i pragmatičnijim pozicijama. Na temelju dosadašnjeg iskustva s lijevim strankama koje su sudjelovale u vladama širokog lijevog centra u Europi, može se reći da su ove stranke bile suviše nestrpljive da postanu partnerima u vladi, a da pritom nisu razvile političke strategije i taktike korištenja vladajuće pozicije. Čini se također da su stranke podcijenile razinu do koje današnja nepovoljna ravnoteža moći, skupa s raznolikošću vladajućih koalicija, ograničava politički manevarski prostor za manjinskog koalicijskog partnera s ljevice. Konačno, čini se da nedostaje razumijevanja trenutne političke konjunkture u radničkoj klasi i kako se nositi s raširenim nezadovoljstvom među radnicima uslijed neoliberalne ofenzive, izmijenjenih odnosa moći, a sada još i financijske i ekonomske krize. Stranke ekstremne desnice učinkovito koriste navedenu situaciju. Dok stranke ljevice obećavaju novu politiku, a birači očekuju reforme koje bi zadovoljile njihove potrebe, rezultati su se pokazali vrlo oskudnima. Dakle, lijeve stranke su se našle u procijepu između očekivanja naroda/radnika s jedne strane i ograničenog prostora za manevar u širokim koalicijskim vladam s druge, što je dovelo do pada povjerenja i podrške ljevici. Rezultat je slabljenje ljevice i jačanje radikalne desnice – upravo suprotno od planiranog cilja.

Minimalni uvjeti

Naravno, socijalističke lijeve stranke bi trebale tražiti saveze s drugim strankama, pa i u vladi ako to može doprinijeti pomaku ravnoteže moći u društvu. Međutim, za stvaranje takvih koalicijskih vlada nužno je postaviti određene preduvjete koji ih čine opravdanima. Samo konkretni pregovori s drugim strankama u konačnici mogu otkriti jesu li politički preduvjeti zadovoljavajući; općenita rješenja treba uzimati s velikim oprezom. Unatoč tome, na temelju iskustva Socijalističke lijeve stranke u norveškom parlamentu kao i iskustava lijevih stranaka u koalicijskim vladama lijevog centra u Europi kroz proteklih 20 – 30 godina, želio bih predložiti minimalne uvjete kao temelj za raspravu:

Ova četiri uvjeta nije ispunila niti jedna vlada lijevog centra u Europi kroz posljednjih 20 godina. Zaključak moje analize jest da se sudjelovanju u vladi treba pristupiti puno pažljivije no što je to činila europska ljevica u neoliberalnoj eri. Uzimajući u obzir aktualnu nepovoljnu ravnotežu snaga, sa slabim i fluktuirajućim društvenim pokretima, glavni zadaci lijevih političkih stranaka trebali bi biti organizacija, politizacija i podizanje svijesti, kao i mobilizacija otpora odozdo u društvu. Jedino se tako može stvoriti temelj mogućeg budućeg sudjelovanja u vlasti.

Taktičke napomene

U aktualnim odnosima moći, za lijevu je stranku podrška vladi lijevog centra kao «boljem izboru između dvije alternative» bolja solucija od ulaska u vladu. Daje puno više prostora za manevar i mogućnost provođenja osnovnih pozicija kao i radikalnijih prijedloga od mlakog kompromiserstva svojstvenog vladi.

Međutim, od političkih stranaka ljevice često se čuje argument da „birači i najradikalniji dijelovi radničke klase ne bi razumjeli ili prihvatili nesudjelovanje u koalicijskoj vladi“. Mogući negativni učinak ostanka izvan vlade bi prema navedenom argumentu bio gubitak podrške među radnicima i ljudima općenito.

Najmanje dvije stvari mogu se suprotstaviti ovom argumentu. Prvo, iskustvo je pokazalo da stranke koje sudjeluju u vladi izgube najveći dio podrške i povjerenja – vjerojatno puno više no što bi izgubile da su se pozicionirale kao dio vladine parlamentarne baze, ali izvan vlade.

Drugo, učinak ostanka izvan vlade bi vjerojatno ovisio o načinu na koji je politički manevar poduzet. Svaka lijeva stranka mora načelno biti za sudjelovanje u vladi, ali politički uvjeti predstavljaju važan faktor. Ako lijeva stranka pokupi neke od najvažnijih zahtjeva sindikata i društvenih pokreta i postavi ih u koalicijske pregovore kao minimalne uvjete, to bi trebalo predstavljati dobru poziciju za obranu vlastitog stava u slučaju da pregovori propadnu. Problem je dosad bio da bi lijeve stranke već u početnim pregovorima otišle suviše daleko u kompromitiranju vlastite politike.

Asbjorn Wahl

S engleskog preveo Jovica Lončar

Na engleskom objavljeno na stranici Fundacije Rosa Luxemburg

Tribina "Potrošena budućnost? - Politike štednje, komercijalizacija javnog sektora i privatizacija dobara"

2012-01-30T17:35:00.000+01:00

U četvrtak, 2. veljače, u 18 sati u klubu za net.kulturu MAMA (Preradovićiva 18) na policy forum #11 održat će se tribina "Potrošena budućnost? - Politike štednje, komercijalizacija javnog sektora i privatizacija dobara" na kojoj će govoriti Des Friedman, Merijn Oudenampsen, Stipe Ćurković i Vladimir Cvijanović. Tribinu u organizaciji saveza udruga "Operacija Grad" moderirat će Tomislav Medak.

Rasprsnućem nekretninskog balona prije četiri godine započela je globalna ekonomska kriza. Prinudno spašavanje bankarskog sektora i pad proračunskih prihoda uslijed tvrdokorne recesije u mnogim zemljama doveo je do naglog porasta javnog duga. Vlade tih zemalja - djelujući pod pritiskom međunarodnih financijskih tržišta, rejting agencija, sve skupljih kredita i međunarodnih ekonomskih institucija da rješavaju zaduženost u uvjetima krize - počele su pribjegavati mjerama štednje: rezovima u javnoj potrošnji, privatizaciji javnih dobara i redukciji javnih usluga.

Međutim, mjere štednje pokazale su se ekonomski, socijalno i politički štetnima. Smanjenje javne potrošnje dovelo je do daljnjeg smanjenja ukupne ekonomske aktivnosti, dodatno povećavajući omjer javnog duga naspram padajućeg društvenog proizvoda. A istodobno građani, čiji su životni uvjeti već narušeni, našli su se dodatno pogođeni redukcijom, komercijalizacijom i privatizacijom javnih usluga. U mnogim zemljama politika štednje prve obrise poprimila je kroz rezove u visokom javnom školstvu i kulturi, a u zemljama najviše pogođenim krizom kao što su Grčka i Mađarska eskalirala je u brutalno dokidanje socijalnih prava.

Ekonomska politika nove hrvatske vlade i ulazak u okvir mastriških kriterija javne potrošnje i javnog duga predstojećim pridruživanjem Europskoj uniji najavljuje ciklus politika štednje. Tribina polazi od iskustava rezova u javnom školstvu i kulturi u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Hrvatskoj ne bi li otvorila raspravu o korijenima i dugoročnim posljedicama politika štednje na javna dobra i prava građana.

O govornicima:

Des Freedman predaje na odsjeku za Medije i komunikacije na Goldsmithsu. Priredio je (zajedno s Michaelom Baileyom) zbornik The Assault on Universities: A Manifesto for Resistence. Tajnik je sindikata nastavnika na Goldsmithsu i član je Nacionalnog vijeća Kampanje za slobodu tiskanih i elektroničkih medija.
Merijn Oudenampsen je nizozemski sociolog i politolog. Od siječnja 2011. radi na doktoratu na temu populizma i kulturnih studija na Sveučilištu u Tilburgu. Uredio je u 2010. broj časopisa za umjetnost Open na temu populističke imaginacije. Redovito piše priloge za knjige i časopise o urbanom razvoju, umjetnosti, politici, filozofiji i drugim temama.
Stipe Ćurković je aktivist u studentskom pokretu i član Centra za radničke studije u osnivanju.
Vladimir Cvijanović predaje na katedri za ekonomsku teoriju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U njegove istraživačke interese ulaze povijest ekonomske misli, institucionalna ekonomija, ekonomija inovacija, poduzetništvo, financiranje inovacija, korporativno upravljanje, uz poseban naglasak na društvene aspekte ekonomskih procesa.

Snimke prva dva susreta radionice "O direktnoj demokraciji"

2012-01-29T18:59:00.006+01:00

SkriptaTV donosi snimke prva dva susreta radionica O direktnoj demokraciji koje su se održale 16. i 23. siječnja 2012. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Lučića 3) u A-001. Treći susret radionice održat će se sutra, u ponedjeljak 30. siječnja 2012. na FFZG-u. Snimke dosadašnjih radionica, kao i snimke drugih predavanja, intervjua i tribina možete pronaći na oba youtube kanala SkriptaTV - www.youtube.com/TVSkripta i www.youtube.com/SkriptaTV.

16.1.2012.

Pojam i različiti oblici demokracije

Na radionici je bilo riječi o pojmu demokracije i različitim oblicima demokracije, kao što su predstavnička, deliberativna, asocijativna itd., iz perspektive filozofije, politologije, sociologije i drugih znanstvenih disciplina. Namjera je bila da se kroz uvodno izlaganje i diskusiju razgraniče različiti tipovi demokracije, kako bi se utvrdio njihov odnos spram direktne demokracije. Uvodno izlaganje pod naslovom "Modeli demokracije i kriza suvremene demokracije" održala je Anka Kekez Koštro s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

23.1.2012.

Značenje i značaj direktne demokracije

Na radionici je, osim o samom pojmu direktne demokracije, bilo riječi i o tome što znači direktnodemokratski djelovati. Prezentiran je razvoj teorija direktne demokracije i ocjenjena praksa direktne demokracije u odnosu na sustav predstavničke demokracije. Uvodno izlaganje održao je Zdravko Popović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Radionica: Plenum - teorija i praksa

2012-01-29T14:10:00.006+01:00

Ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji, koje se održavaju tokom siječnja i veljače 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavlja se u ponedjeljak, 30. siječnja 2012., u 18:00h u prostoriji A-001 radionicom pod nazivom "Plenum - teorija i praksa." Ulaz na sve radionice je slobodan.

Na radionici će biti riječi o ideji i namjeri osnivanja plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u usporedbi s provedbom ove ideje i namjere u djelo.
Razmatrat će se konkretne posljedice koje djelovanje plenuma ima na Filozofski fakultet kao i na društvo u cjelini.
Uvodno izlaganje održat će Zdravko Popović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Najavljujemo i sljedeću radionicu:

Ponedjeljak, 6. veljače 2012., 18:00h: "Primjeri direktne demokracije iz prošlosti"

Pierre Bourdieu: Naučni radnici, ekonomska nauka i socijalni pokret

2012-01-24T17:51:00.001+01:00

Pierre Bourdieu piše o ulozi znanstvenih radnika u socijalnim pokretima. O toj ulozi raspravlja kroz analizu socijalnih pokreta iz prosinca 1995. godine u Francuskoj, koji su poprimili međunarodni karakter.

Socijalni pokret decembra 1995. bio je pokret bez presedana po svom opsegu, a pre svega zbog svojih ciljeva. Ako ga je veliki deo francuske i međunarodne javnosti smatrao izrazito značajnim, to je zato što je on uveo u socijalne borbe neke sasvim nove ciljeve. Ovlaš, kao skicu, on je doneo jedan pravi projekat društva, kolektivno afirmisan i sposoban da se suprotstavi onome što nameće dominantna politika, konzervativni revolucionari koji su trenutno na vlasti, u političkim institucijama i u institucijama za proizvodnju diskursa.

Pitajući se kako naučni radnici mogu doprineti jednoj takvoj organizaciji kao što je Generalna skupština, uverio sam se u neophodnost njihovog prisustva otkrivši čisto kulturnu i ideološku dimenziju ove konzervativne revolucije. Ako je decembarski pokret naišao na opšte odobravanje, to je zato što je on delovao kao odbrana socijalnih tekovina, ne jedne posebne društvene kategorije – iako je njen udarni deo činila jedna posebna kategorija, zato što je bila posebno pogođena – već čitavog jednog društva, pa čak jednog skupa društava: te tekovine se odnose na rad, na javno obrazovanje, na javni prevoz, na sve što je javno, a samim tim i na državu, tu instituciju koja nije – nasuprot onome u šta bi hteli da nas ubede – obavezno zastarela i regresivna.

Konzervativna revolucija se poziva na neoliberalizam, dajući tako sebi naučni privid i mogućnost delovanja kao teorija.

Nije slučajnost to što se taj pokret javio baš u Francuskoj. Postoje istorijski razlozi za to. Ali ono što bi trebalo da pogodi posmatrače jeste činjenica da se on nastavlja u obliku vrtloga, u Francuskoj, u različitim i neočekivanim oblicima – ko bi očekivao pokret zaposlenih na putevima u tom obliku? – i u Evropi takođe: u Španiji u ovom trenutku; u Grčkoj pre nekoliko godina; u Nemačkoj, gde je pokret bio inspirisan francuskim pokretom i otvoreno se pozivao na afinitet s njim; u Koreji – što je još značajnije, zbog simboličkih i praktičnih razloga. Ta vrsta vrtložne borbe je, čini mi se, u potrazi za svojim teorijskim a pre svega praktičnim jedinstvom. Francuski pokret može biti smatran avangardom jedne svetske borbe protiv neoliberalizma i protiv nove konzervativne revolucije, u kojoj je simbolička dimenzija izuzetno značajna. Mislim da jedna od slabosti svih progresističkih pokreta potiče iz činjenice da su oni potcenili značaj te dimenzije i da još uvek nemaju prikladno oružje kojim bi se borili protiv nje. Socijalni pokreti kasne više simboličkih revolucija za svojim protivnicima, koji koriste savetnike za komunikacije, savetnike za televiziju itd.

Konzervativna revolucija se poziva na neoliberalizam, dajući tako sebi naučni privid i mogućnost delovanja kao teorija. Jedna od teorijskih i praktičnih grešaka mnogih teorija – počev od marksističke teorije – bila je previđanje efikasnosti teorije.

Mi ne smemo da ponovimo tu grešku. Imamo posla s protivnicima koji se naoružavaju teorijama, i čini mi se da im se treba suprotstaviti intelektualnim i kulturnim oružjem. Zbog podele rada, neki su bolje naoružani od drugih da vode tu borbu, zato što je to njihovo zanimanje. I određen broj njih je spreman da se baci na posao. Koji može biti njihov doprinos? Pre svega određeni autoritet. Kako su nazivani ljudi koji su podržavali vladu u decembru? Stručnjacima, mada svi zajedno nisu činili ni “e” od ekonomiste. Tom efektu autoriteta treba suprotstaviti efekat drugog autoriteta.

Međutim, to nije sve. Snaga naučnog autoriteta, koji se demonstrira nad socijalnim pokretom i duboko u svesti radnika, veoma je velika. On dovodi do jednog oblika demoralizacije. I jedan od razloga njegove snage jeste to što su nosioci autoriteta ljudi koji deluju kao da se međusobno slažu – konsenzus je uglavnom znak istine. To je takođe zato što on počiva na naizgled najmoćnijim oruđima kojima misao danas raspolaže, naročito na matematici. Ulogu onoga što se naziva dominantnom ideologijom danas možda igra određena upotreba matematike (to je naravno preterivanje, ali je način da se privuče pažnja na činjenicu da je racionalizovanje – davanje razloga da bi se opravdale stvari koje često nemaju opravdanja – danas našlo veoma moćno oruđe u matematičkoj ekonomiji). Toj ideologiji, koja prikazuje kao čisti razum jednu prosto konzervativnu misao, važno je suprotstaviti razloge, argumente, demantije, dokaze; treba, dakle, voditi jedan naučni rad.

Jedna od snaga neoliberalne misli jeste to što se ona predstavlja kao svojevrsni “veliki lanac Bića”; kao u staroj teološkoj metafori, u kojoj na jednom kraju imamo Boga, a zatim nizom karika idemo do najskromnijih stvarnosti. U neoliberalnoj nebulozi, umesto Boga, na samom vrhu se nalazi jedan matematičar, a na dnu jedan ideolog Esprita^[2], koji ne zna baš mnogo o ekonomiji, ali koji može da se pretvara da zna ponešto zahvaljujući površnom poznavanju tehničkog rečnika. Taj veoma moćan lanac ima efekat autoriteta. Postoje sumnje, čak i među aktivistima, koje proističu jednim delom iz suštinski društvene snage teorije koja pridaje autoritet rečima g. Trišea ili g. Titmajera, predsednika Bundesbanke, ili ovog ili onog esejiste. To nije niz lančano povezanih dokaza, već lanac autoriteta, koji ide od matematičara do bankara, od bankara do filozofa-novinara, i od esejiste do novinara. To je takođe kanal kojim protiču novac i svakojake ekonomske i društvene prednosti, međunarodni pozivi, uvažavanje. Mi sociolozi, bez upućivanja optužbi, možemo preduzeti raskrinkavanje tih mreža i pokazati da je protoku ideja podloga protok moći. Postoje ljudi koji menjaju ideološke usluge za položaj na vlasti. Trebalo bi dati primere, ali dovoljno je pažljivo pročitati listu potpisnika čuvene “Peticije stručnjaka”.

Zanimljivo je, u stvari, to što se skrivene veze između ljudi koji inače rade odvojeno – iako ih često viđamo kako se dvoje po dvoje pojavljuju u lažnim debatama na televiziji – između fondacija, udruženja, časopisa, itd., ovde veoma jasno otkrivaju.

Ti ljudi vode kolektivno, kao konsenzusom, jedan fatalistički diskurs, koji se sastoji u pretvaranju ekonomskih tendencija u sudbinu. Međutim, socijalni zakoni, ekonomski zakoni itd., izvršavaju se jedino ako ih pustimo da deluju. Ako su konzervativci pristalice ne-uplitanja to je zato što ti tendencijalni zakoni uglavnom konzerviraju, i što im je za to potrebno ne-uplitanje. Posebno su zakoni finansijskih tržišta, o kojima nam stalno pričaju, zakoni konzervacije, kojima je potrebno neuplitanje da bi se ispunili.

Trebalo bi razviti, argumentovati, a naročito nijansirati. Izvinjavam se zbog pomalo pojednostavljujućeg tona onoga što sam rekao. Što se tiče socijalnog pokreta, on se može zadovoljiti time što postoji; ionako pravi dovoljno “frke”, nećemo od njega tražiti još i da proizvodi opravdanja. A intelektualce koji se priključuju socijalnom pokretu odmah pitamo: “A šta vi predlažete?” Ne smemo da upadnemo u zamku programa. Za to ionako ima dovoljno aprtija i aparata. Ono što mi možemo učiniti jeste da napravimo ne jedan kontra-program, već jedan kolektivni naučni mehanizam, interdisciplinarni i međunarodni, koji bi povezivao naučne radnike, aktiviste, predstavnike aktivista itd., s tim što bi naučni radnici imali tačno određenu ulogu: oni mogu naročito efikasno, budući da je to njihov posao, sudelovati u radnim grupama i u grupama za refleksiju, zajedno s ljudima koji su u pokretu.

To iz starta isključuje određen broj uloga: naučni radnici nisu sadrugovi, odnosno taoci i kaucije, paravani i statisti koji potpisuju peticije i kojih se možete rečiti čim ih iskoristite; oni nisu ni ždanovski “aparatčici” koji dolaze da u socijalnom pokretu vrše naizgled intelektualnu vlast koju ne mogu vršiti u intelektualnom životu; oni nisu ni stručnjaci koji dolaze da drže predavanja – čak ni antistručnjački stručnjaci; oni nisu ni proroci koji će odgovoriti na sva pitanja o socijalnom pokretu, o njegovoj budućnosti. Naučni radnici su ljudi koji mogu pomoći da se definiše funkcija instancija kao što je ova, ili podsetiti na to da osobe koje su ovde nisu prisutne u svojstvu portparola, već u svojstvu građana koji dolaze na jedno mesto rasprave i istraživanja, s idejama i argumentima, ostavljajući po strani “političarski” jezik, platforme i “aparatske” navike. To nije uvek lako. Među “aparatskim” navikama koje prete da se vrate, tu je stvaranje komisija, često unapred pripremljena “pripajanja”, itd. Sociologija uči kako funkcionišu grupe i kako se služiti zakonima prema kojima one funkcionišu kako bismo pokušali da ih osujetimo.

Potrebno je izmisliti nove oblike komunikacije između naučnih radnika i aktivista, odnosno novu podelu rada među njima. Jedna od misija koju naučni radnici mogu ispuniti možda bolje nego iko drugi, jeste borba protiv medijskog bombardovanja. Po ceo dan slušamo gotove rečenice. Više ne možemo uključiti radio, a da ne čujemo da se govori o “planetarnom selu”, o “mondijalizaciji” itd. To su reči koje deluju nebitno, ali kroz koje prolazi čitava jedna filozofija, čitavo jedno viđenje sveta, koje povlači za sobom fatalizam i potčinjenost. Moguće je odupreti se tom bombardovanju kritikujući reči, pomažući ne-profesionalcima da se opskrbe specifičnim oružjem za otpor, da bi se izborili protiv efekta autoriteta, protiv uticaja televizije, koja igra apsolutno kapitalnu ulogu. Danas više ne možemo voditi socijalne borbe ako ne raspolažemo programima specifične borbe s televizijom i protiv nje. Upućujem na knjigu Patrika Šampanja (Patrick Champagne), Faire l'opinion ("Napraviti mnenje"), koja bi trebalo da bude svojevrstan priručnik političkog borca.^[3] U toj borbi, sukob između medijskih intelektualaca je veoma bitan. Što se mene tiče, oni mi ne stvaraju nesanicu i nikad ne mislim na njih kada pišem, ali oni imaju izuzetno važnu ulogu s političkog stanovišta, i bilo bi poželjno da jedan deo naučnih radnika pristane da posveti deo svog vremena i svoje energije, aktivistički, osujećivanju njihovog delovanja.

Drugi cilj jeste izmisliti nove oblike simboličke akcije. Što se toga tiče, mislim da su socijalni pokreti u zakašnjenju, osim nekoliko istorijskih izuzetaka. U svojoj knjizi, Patrik Šampanj pokazuje kako izvesne krupne mobilizacije mogu dobiti manje mesta u novinama i na televiziji nego neke sitne manifestacije, koje su međutim izvedene tako da zanimaju novinare. Naravno, nije u pitanju borba protiv novinara, i oni su podređeni stegama prekarizacije, sa svim efektima cenzure koje ona povlači za sobom u svim zanimanjima vezanim za kulturnu proizvodnju. Ali je od suštinske važnosti znati da će ogroman deo onoga što možemo reći ili uraditi biti filtriran, tj. često poništen, onim što će o tome reći novinari. U to spada i ono što ćemo uraditi ovde. Evo jedne opaske koju oni neće ponoviti u svojim izveštajima.

Za kraj, reći ću da jedan od problema jeste biti reflesivan – to je krupna reč, ali nije upotrebljena bez razloga. Cilj nam je ne samo da izmislimo odgovore, već da izmislimo nov oblik organizacije protestnog rada i organizacije protesta, aktivističkog rada. Ono o čemu bismo mi naučni radnici mogli da sanjamo jeste da deo naših istraživanja bude koristan socijalnom pokretu umesto da se izgubi, kao što je danas često slučaj, skrenut i deformisan od strane novinara ili neprijateljski nastrojenih tumača, itd. Mi želimo, u okviru grupe kao što je “Raisons d’agir”, da izmislimo nove oblike izražavanja koji bi omogućili da se aktivistima saopšte najnaprednija dostignuća istraživanja. To, međutim, pretpostavlja takođe promenu rečnika i duhovnog ustrojstva kod naučnih radnika.

Treba iznova osmisliti internacionalizam, koji je bio skrenut i izobličen od strane sovjetskog imperijalizma, odnosno izmisliti oblike teorijske misli i oblike praktičnog delanja sposobne da se postave na nivo na kom treba da se vodi bitka.

Da se vratim na socijalni pokret; mislim, kao što sam maločas rekao, da imamo posla s vrtložnim kretanjima – mogao sam pomenuti štrajkove studenata i profesora u Belgiji, štrajkove u Italiji, itd. – borbi protiv neoliberalnog imperijalizma, borbi koje najčešće ne znaju jedna za drugu (i koje mogu poprimiti oblike koji nisu uvek simpatični, kao što su određeni oblici integrizma). Treba, dakle, ujediniti makar međunarodnu informaciju i pustiti je u opticaj. Treba iznova osmisliti internacionalizam, koji je bio skrenut i izobličen od strane sovjetskog imperijalizma, odnosno izmisliti oblike teorijske misli i oblike praktičnog delanja sposobne da se postave na nivo na kom treba da se vodi bitka. Ako je tačno da većina dominantnih ekonomskih snaga deluje na svetskom, transnacionalnom nivou, tačno je i da postoji jedan prazan prostor, prostor transnacionalnih borbi. Teorijski prazan, zato što nije osmišljen, taj prostor nije praktično zauzet u nedostatku jedne prave međunarodne organizacije snaga sposobnih da osujete, bar na evropskom nivou, novu konzervativnu revoluciju.

Pariz, novembar 1996.

Pierre Bourdieu

S francuskog prevela Milica Pajević

Preneseno sa stranice Centra za socijalna istraživanja

Izvor: Pjer Burdije, Signalna svetla. Prilozi za otpor neoliberalnoj invaziji, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1999, pp. 57-64.

[1] Intervencija prilikom otvaranja Generalne skupštine socijalnog pokreta, Pariz, 23-24 novembar 1996. (naslov članka)
[2] Časopis za društvene nauke (prim. prev.)
[3] Champagne, P., Faire l'opinion, Paris, Ed. de Minuit, 1993.

Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja - suodlučivanje u Hrvatskoj, 19.10.2011.

2012-01-23T12:09:00.004+01:00

SkriptaTV donosi snimku panela "Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja - suodlučivanje u Hrvatskoj" od 19. listopada 2011. Izlagali su i raspravljali Dietmar Dirmoser - voditelj ureda Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, Mladen Novosel - predsjednik SSSH, Milan F. Živković - Novo društvo, Mato Lalić - Međunarodni sindikalni projekt ICEM - EMF - IUF, Dragan Bagić - Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ana Miličević-Pezelj - SSSH, Darko Šeperić - SSSH i Thomas Dickmann - sindikat IGBCE. U nastavku pročitajte osvrt Mislava Žitka "Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi..." koji prenosimo iz Novosti.

Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi...

U Radničkom domu u Zagrebu 19. listopada održana je rasprava o radničkom suodlučivanju. U pristojnim bi društvima, nakon dva desetljeća više ili manje oštrih sukoba između rada i kapitala, nakon različitih stožera za obranu poduzeća, prosvjeda i štrajkova zbog neisplate nadnica i plaća, špekulacija imovinom, neisplaćenih prekovremenih sati itd., odgovor na pitanje živimo li u kapitalizmu bio toliko bjelodan, da bi i samo pitanje postalo suvišno. No, kako se u javnom prostoru postojeće stanje još pokušava nadići izmišljanjem novih imena za već poznate stvari, raspravu o iskustvu njemačkoga radničkog suodlučivanja i mogućim primjenama tog modela u Hrvatskoj treba pozdraviti. Usprkos početnoj simpatiji prema zacrtanoj temi skupa, ne možemo a da ne ostanemo neugodno iznenađeni nedopustivim prigodničarenjem, odnosno količinom vješto sročenih no očito iluzornih tvrdnji.

Đakovština “nije tema”

Skup je otvorio Dietmar Dirmoser, voditelj Zaklade “Friedrich Ebert” u Zagrebu, s pozdravnim govorom u kojem se prigodno osvrnuo na povijest funkcioniranja radničkog suodlučivanja u Njemačkoj. Nakon njega nastupio je predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel, s izlaganjem u kojem se na osobit način sabralo sve ono što ne valja sa sindikatima u Hrvatskoj. Bez namjere da smisleno uđe u goruću problematiku, Novosel je ustvrdio da je u proteklom razdoblju došlo do degeneracije radničkog suodlučivanja u Hrvatskoj. Istaknuvši da se radnička vijeća u poduzećima ponekad tretiraju kao suparnici sindikatima, predsjednik SSSH-a ponudio je rješenje – jačanje pozicije sindikata svim sredstvima.

Igrom slučaja, u vrijeme održavanja sindikalnog skupa radnici Đakovštine također su održavali skup, ovoga puta prosvjedni. U jednom se trenutku prosvjedna povorka radnika zaustavila ispred Radničkog doma. Buka koju su stvarale zviždaljke i sirene nije se mogla zanemariti, tako da se i sam predsjednik SSSH-a morao osvrnuti na prosvjednike. Novosel je ustvrdio kako je ono što se događa tim ljudima ružno i loše, ali kako to, nažalost, nije tema skupa. Naivni posjetitelj mogao bi zaključiti da je, kada se sve zbroji i oduzme, upravo to tema skupa. No, predsjednik SSSH-a odlučio se čvrsto držati obrasca koji su odavno prigrlili gotovo svi sindikalni vođe. Dakle, načelno podupirati radničku stranu u sukobima s poslodavcima, ali činiti to tako tromo i blijedo da politička impotencija poruke bude osigurana. Uz to, treba probleme odijeliti tako da umjesto temeljnog sukoba kapitala i rada javno vidljivi budu samo pojedinačni prosvjedi, kao izolirani ekscesi bez sistemskog zaleđa. Stoga se možemo složiti s Milanom Živkovićem, koji je na skupu govorio kao predstavnik socijaldemokratske udruge Novo društvo, prema kojem je proteklo tranzicijsko razdoblje obilježeno uspjehom vladajućih poslovno-političkih elita u zauzdavanju radničkih zahtjeva, pri čemu je djelovanje samih sindikata, posebice sindikalnih čelnika, bilo od nezanemariva značaja.

Direktiva Europske komisije

Sindikalist Mato Lalić u kratkom je govoru istaknuo nezadovoljavajuću kvalitetu socijalnog dijaloga u praksi i potrebu da se uravnoteže pozicije radnika i poslodavaca kao preduvjet smislenog pregovaranja. Usprkos dobrim namjerama na kojima je takva pozicija izgrađena, ne možemo se oteti dojmu kako se olako zanemaruje činjenica da su nejednake pregovaračke pozicije strukturno zadane i, štoviše, pojačane utjecajem ekonomske krize.

Središnje mjesto skupa pripalo je Draganu Bagiću, sociologu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je održao predavanje o radničkim vijećima i sindikatima u sklopu problematike položaja rada u privredi. Naglasio je da je u Europi model suodlučivanja iznimka te da ga tako treba i razumjeti. Ne postoji uniformno tržište rada, pa tako nije moguće jednostrano implementirati model suodlučivanja. Bagić je još jednom podsjetio na različite formalizirane oblike prisutnosti radnika u donošenju odluka na razini poduzeća: u industrijskim odnosima razlikujemo prisutnost koja proizlazi iz formalno-pravnog okvira od prisutnosti koja proizlazi iz snage sindikata da se nametne kao faktor u upravljanju poduzećem.

Što se tiče odnosa radničkih vijeća i sindikata, Bagić je naveo tri modela: skandinavski, u kojem sindikati imaju monopol, zatim zemlje u kojima u nekim sektorima dominiraju sindikati a u drugima radnička vijeća te, konačno, dualni model, u kojem postoje i vijeća i sindikati. Direktiva Europske komisije iz 2002. jest prvi pokušaj da se prethodno navedeni industrijski odnosi reguliraju na razini EU-a. Međutim, kako navodi Bagić, direktiva je bila razmjerno neuspješna: prije svega stoga što ona zapravo ne govori neposredno o suodlučivanju te ne postoje formalnih pritisci za njezino provođenje. Drugim riječima, govori općenito o potrebi da se radnici približe upravljanju poduzećem, naglašavajući potrebu informiranja i dijaloga. Budući da nema formalnih pritisaka, svaka je zemlja obavila provedbu čuvajući u najvećoj mjeri postojeće industrijske odnose. Dakle, riječ je o politici najmanjega zajedničkog nazivnika, što su pojedine zemlje, odnosno dominantne snage u tim zemljama, iskoristile na način da se zaobilazi proces konvergencije. One zemlje koje su ranije formirale industrijske odnose prema njemačkom modelu, nisu morale mnogo raditi na dotjerivanju pravnih propisa. Bagić je istaknuo postojanje određene socijalne inercije koja se može mijenjati samo kroz duboke strukturne promjene, iako nije naveo o kakvim je strukturnim promjenama riječ, izbjegavši potencijalno neugodne političke implikacije.

Ništa bez borbe

Ostatak izlaganja bio je podsjetnik na slučaj radničkih vijeća u susjednoj Mađarskoj, gdje su ona podržavana od strane vladajuće elite. Naime, vladajući su procijenili kako su vijeća prihvatljiviji oblik radničkog sudjelovanja, odnosno da je njih moguće lakše izmanipulirati, a to je praksa poznata i u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju, u približno 500 poduzeća u kojima radnici imaju pravo predstavljanja (dakle, poduzeća sa 20 i više zaposlenika), oko 40 posto ima radnička vijeća. Otprilike sedam posto ima samo vijeća bez sindikata, u 18 posto sindikati su prisutni bez vijeća, a 33 posto ovisi o raspoloženju poslodavca. Dakle, oko 40 posto poduzeća je na samom dnu u pogledu radničkih prava. Sindikati, naglasio je Bagić suptilno, ne obavljaju svoj posao te spadaju u institucije u koje građani imaju ispodprosječno povjerenje. Problem leži u činjenici da se postojeća pravna regulativa uopće ne poštuje. U tom je smislu korisnije tražiti načine da se to promijeni, navodi Bagić, nego insistirati na donošenju novih pravila koja će također ostati mrtvo slovo na papiru. Korporativistički model, koji leži u pozadini mehanizma suodlučivanja, ne postoji u zemljama jugoistočne Europe, pa je iluzorno očekivati da bi suodlučivanje moglo biti lako uvedeno, bez ozbiljne borbe.

Nakon Bagića, Ana Pezelj i Darko Šeperić predstavili su svoje istraživanje o radničkim vijećima. Naglasili su da je Zakon o radu (ZOR) neadekvatno postavio funkcioniranje radničkih vijeća. Budući da tek dvadeset i više radnika unutar jednog poduzeća ima pravo osnovati radničko vijeće, poslodavci su oprezni da im pojedine sastavnice ne budu veće od tog broja. Milan Živković je u kasnijem neformalnom razgovoru ispravno uočio paradoks da se s jedne strane svi zalažu za malo i srednje poduzetništvo, a s druge strane radničko predstavljanje može smisleno postojati jedino u velikim poduzećima.

Slovenski primjer

Ana Pezelj i Darko Šeperić navode da, osim što suodlučivanje u Hrvatskoj nije zaživjelo kako treba, drugi aspekti ZOR-a također ne valjaju. Obveza obavještavanja postoji samo na papiru i nitko u stvarnosti ne vodi računa kako se ona provodi. U nekoliko navrata Ana Pezelj se požalila na nedostatak podataka o radničkim vijećima, osobito na nepostojanje obrasca koji bi članovi pojedinih vijeća ispunjavali, a iz čega bi se moglo vidjeti što se događa u pojedinim poduzećima. Stavka o savjetovanju s vijećem prije donošenja važnih odluka također se provodi samo formalno. Ona je u tom smislu navela živopisni primjer slovenskog poduzeća koje je sklopilo posao s Peugeotom: radnici su od poslodavca zatražili obavijesti o sklopljenom poslu, a udovoljeno im je tako što im je poslano 250 stranica teksta na francuskom jeziku.

Završna diskusija nakon izlaganja bila je, nažalost, izuzetno kratka. Ipak, dvije sindikalistkinje, iz Sindikata metalaca i Sindikata trgovine, u kratkom su vremenu odlično izložile ključne sindikalne slabosti. Predstavnica Sindikata trgovine ustvrdila je da dilema između kolektivnog ugovora ili gotovih zakonskih rješenja nije od primarne važnosti. Naime, glavna je poteškoća prestrašeno i nezainteresirano članstvo i radništvo općenito. Dakle, riječ je o problemu političke subjektivizacije, kako bi neki rekli. Na sličnom je tragu bila i predstavnica Sindikata metalaca, koja se osvrnula na problem slabe pozicije radništva i osipanja sindikalnog članstva.

Čini se da se spuštamo po osi sindikalne hijerarhije i da društvena dimenzija odnosa radništva i poslodavaca postaje razvidnija, što može biti razlog zrnu optimizma u dosad besperspektivnoj žabokrečini u kojoj je medijska promocija sindikalnih vođa uvijek bila važnija od sindikalnih poslova.

Mislav Žitko, preuzeto iz Novosti br. 623

Radionica: Značenje i značaj direktne demokracije

2012-01-22T14:33:00.005+01:00

Nastavlja se ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji, koje se održavaju tokom siječnja i veljače 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te vas pozivamo na sljedeću radionicu koja će se održati u ponedjeljak, 23. siječnja 2012., u 18:00 sati u prostoriji A-001 pod nazivom "Značenje i značaj direktne demokracije." Ulaz na sve radionice je slobodan.

Na radionici će, osim o samom pojmu direktne demokracije, biti riječi i o tome što znači direktnodemokratski djelovati. Prezentirat će se razvoj teorija direktne demokracije i ocjenjivati praksa direktne demokracije u odnosu na sustav predstavničke demokracije. Uvodno izlaganje održat će Zdravko Popović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Sljedeće radionice:

Ponedjeljak, 30. siječnja 2012., 18:00h: Plenum - teorija i praksa

Ponedjeljak, 6. veljače 2012., 18:00h: Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti

Emil Sader: Civilno društvo, nevladine organizacije i javna sfera

2012-01-19T10:27:00.004+01:00

Posljednjih desetljeća, kako je demokratska borba dobila na važnosti – nakon što ju je, općenito govoreći, ljevica podcjenjivala – tako se ponovno pojavila kategorija civilnog društva. Ona se sama po sebi protivi Državi i mijenja klasne odnose. Radi se o povratku klasičnom liberalizmu koji prati povratak liberalizma na ekonomskom planu - neoliberalizam.

Veliki povratak Marksovom opusu proizlazi iz otkrića da se klasne veze isprepliću sa cjelinom kapitalističkog društva. Nakon što je radio s kategorijama nasljeđenima od liberalizma, poput civilnog društva/civilne Države, napravio je ono što zovemo "anatomijom civilnog društva" i ondje pronašao klase i klasnu borbu.

Posljednjih desetljeća, kako je demokratska borba dobila na važnosti – nakon što ju je, općenito govoreći, ljevica podcjenjivala – tako se ponovno pojavila kategorija civilnog društva. Ona se sama po sebi protivi Državi i mijenja klasne odnose. Radi se o povratku klasičnom liberalizmu koji prati povratak liberalizma na ekonomskom planu - neoliberalizam.

U granice ove kategorije ulaze organizacije različitog tipa, od onih usko povezanih s društvenim pokretima i s drugim oblicima otpora vojnoj diktaturi, do drugih, mnogo neodređenijh. Takvo je stapanje moguće zato što kategorija civilnog društva tome pogoduje. Ona bi značila "ono što nije Država", dopuštajući da se pod ovaj široki kišobran skriju udruge onih koje se bave poljoprivrednim poslovima i one seoskih radnika, one čiji su članovi vlasnici banaka i bankari, udruge gospode s privatnih fakulteta kao i one studentske. Drugi su izrazi "civilnog društva" još problematičniji, poput trgovaca naftom, vojski, itd., a koji svi pripadaju "civilnom društvu".

Svima im je zajednički nedostatak transparentnosti jer se same prozivaju predstavnicima civilnog društva, a izabiranje voditelja i načini donošenja odluka obično su netransparentni. Dovoljno je pogledati kako je lako osnovati nevladinu organizaciju i kandidirati se za dobivanje novca iz proračuna ili prikriti sumnjive projekte.

Osim neodređenosti – da upotrijebim blaži izraz – tu je i definicija "nedržavnog". Ta se protudržavna pozicija lagano svodi na neoliberalne pozicije. Nemaju granica u odnosu prema "partnerstvima" s velikim privatnim korporacijama i njihovim zakladama, dok je, pak, zona razgraničenja u odnosu s državom jasno ocrtana.

S ponovnim javljanjem liberalizma došlo je do preporoda njegove vizije demokracije i države. Demokracija je počela značiti postavljanje granica i unutarnje kontrole nad djelovanjem Države, koja bi onda po definiciji bila glavni neprijatelj demokracije, čiji su sastavni dijelovi, kako se čini, pojedinci združeni u civilnom društvu.

U tom slučaju bi pitanje bilo kako civilno društvo može kontrolirati Državu kako bi osiguralo demokracija. Što više Države, manje demokracije - tako neoliberalizam prodaje svoju teoriju o minimalnoj državi. Ograničimo državu, kako bi tržište preuzelo glavnu ulogu. U teoriji, glavnu ulogu bi igralo civilno društvo koje zapravo jedva prikriva tržište.

Taj negativni koncept Države napušta put demokratizacije Države. To je liberalan koncept, ponovno aktualiziran idejom kontrole civilnog društva nad Državom – a koje čine nevladine i druge organizacije koje kane igrati tu ulogu.

Politika koja je najviše napredovala na stvaranju demokracije u Brazilu bila je participatorno sastavljanje proračuna koja je ojačala javnu sferu unutar same Države, na štetu trgovačkih interesa. Demokratska borba nije van Države, nego se s njom presijeca. U državi su zastupljeni različiti interesi koji se, iako su proturječni, križaju u društvu.

Razdvajanje te dvije stvari (demokratske borbe i Države) liberalnog je karaktera, lišeno osnovnog aspekta realnosti – sve je ispresijecano društvenim određenjima. Civilno društvo je fikcija, baš kao i Država koja je u opreci s njim, i sve to bez klasnog određenja.

Demokratizirati je demerkantilizirati, potvrditi sferu javnosti na štetu trgovinske sfere. Demokratizirati znači ojačati ulogu građana nauštrb uloge potrošača. Demokratizirati znači donijeti demokratizaciju u u srce države.

Emir Sader

S portugalskog preveo Ivan Tomašić

Na portugalskom objavljeno u Carta Maior 20. studenog 2011.

Upravljanje Europskom unijom - kritičke perspektive i alternativna rješenja za krizu eurozone

2012-01-16T12:04:00.007+01:00

Slobodni Filozofski u suradnji s Demokratskom inicijativom protiv Europske unije donosi niz tekstova objavljenih u brošuri Transnational Instituea. U nastavku možete naći tekstove Kennetha Haara, Susan George, Andyja Storeyja, Costasa Lapavitsasa i Dominiquea Plihona o promjenama u EU tijekom 2011. godine.

2011. godina donijela je provedbu nekih od najobuhvatnijih nedemokratskih strukturalnih promjena unutar EU od potpisivanja Lisabonskog ugovora. Usvajanjem novih pravila o ekonomskom upravljanju efektivno su povećane moći Europske komisije za upletanje u ekonomske i fiskalne poslove zemalja-članica. Politike tržišta rada izmijenjene su u korist veće fleksibilnosti i manjih nadnica, a mjere štednje institucionalizirane su kroz obvezna ograničenja u javnoj potrošnji. Pod izgovorom stabiliziranja eurozone te dramatične promjene provedene su brzo i tiho.

Dok se utrka za spas eura nastavlja, kritički orijentirani ekonomisti progovorili su o razlozima zašto su politike europskih institucija samo kozmetički zahvati u smislu rješenja krize eura. Ovdje su prikazani alternativni prijedlozi za progresivni izlaz iz te krize.

Kenneth Haar

EU doktrina šoka: Uvod u budućnost mjera štednje i napada na socijalna prava

Europska unija se sprema preuzeti glavnu ulogu u krojenju fiskalnih i ekonomskih politika država-članica. Razgovori o promjenama temeljnih pravila Unije, utvrđenih u Ugovoru, počeli su potkraj listopada. Promjene bi trebale omogućiti čvršće nametanje politika koje preferiraju Komisija, moćnije države-članice te - u biti - lobističke skupine krupnog kapitala. Mjere štednje i napadi na socijalna prava imaju biti opća politika EU. Kriza eura usmjerila je Europsku uniju na stazu prema novom modelu 'ekonomskog upravljanja', modelu koji postavlja institucije Unije u poziciju da nadziru i korigiraju fiskalne i ekonomske politike država-članica. Iako su summiti urodili novim idejama, poput pozicije Visokog povjerenika za ekonomiju, velik broj reformi već je usvojen. Nećemo morati dugo čekati da vidimo što ekonomsko upravljanje znači za Europsku uniju.

Kriza čega?

Osnovna ideja je jednostavna. Sa stajališta EU elite trenutna kriza je kriza javnog duga i proračunskih deficita, pa je oba potrebno odlučno srezati. Problem je također u plaćama koje smanjuju konkurentnost zemalja kao što su Irska, Grčka, Španjolska, Italija i Portugal, a možda i drugih. No, uzroci krize su mnogo širi i dublji od toga te uzrok početku krize zasigurno ne leži u javnom, već u privatnom zaduživanju. Mjehur tržišta nekretnina i neodgovorne politike posuđivanja novca koje su provodile velike banke pravi su uzroci kolapsa ekonomija mnogih europskih država. Ironično, iste te banke se sada spašavaju jednim velikim paketom posudbi za drugim. Sljedeći značajan faktor koji je znatno utjecao na krizu jest euro: države poput Irske, Portugala, Grčke i Španjolske našle su se u nepovoljnom položaju dijeleći istu valutu s Njemačkom, čime je njihova konkurentnost narušena. I to je srž problema, a ne plaće. Ustvari, plaće su više-manje stagnirale u većini zemalja, baš kao i u Njemačkoj, stoga novi model ekonomskog upravljanja u samom startu pati od temeljne pogreške. Nije da nas to treba previše čuditi. Najutjecajnije korporacije i vlade već godinama zagovaraju ovakvu formulu. One na krizu gledaju kao na veliku priliku, a nekoliko velikih koraka već je učinjeno da bi se ta prilika i iskoristila. Osam koraka, da budemo precizni.

Europski semestar

Europski semestar bio je prvi djelić slagalice koji je trebalo usvojiti i usvojen je vrlo brzo. Komisija je prijedlog objavila u proljeće 2010., a Vijeće ga je usvojilo u rujnu, samo nekoliko mjeseci kasnije. Po novoj proceduri, zemlje-članice moraju predati nacrte svojih državnih proračuna Komisiji i Vijeću u travnju. Nakon što Komisija prouči dokumente, komentare upućuje Vijeću na razmatranje. U srpnju Vijeće izdaje “smjernice” zemljama-članicama.

Komisija će svoje savjete temeljiti na Godišnjem pregledu gospodarskog rasta (Annual Growth Survey), dokumentu koji će izlaziti svakog siječnja. U ovogodišnjem pregledu Komisija je uglavnom naglašavala 'nužnost' reformi mirovinskih sustava u zemljama-članicama te 'nužnost' reforme tržišta rada. Savjeti zemljama-članicama usvojeni su u ljeto, podržavajući ovaj pristup. Priča se nastavlja: zaključak EU summita od 23. listopada glasi da bi sljedeći semestar trebao biti “koliko god je moguće ambiciozan”.

Pakt za euro

Pakt za euro (Euro Pact) je najpoznatiji dokument koji ocrtava novo ekonomsko upravljanje EU, a usvojen je na EU summitu 24. ožujka. Formulacije Pakta za euro su izuzetno jasne: rješenje krize leži u štednji i niskim plaćama. Kako bi ostvarile 'konkurentnost', države-članice moraju reformirati radno zakonodavstvo te održavati nisku razinu plaća kako bi 'konkurentnost' i očuvale. Kako bi pak ostvarile 'stabilne državne financije', članice se moraju prvenstveno usmjeriti na “održivost mirovinskog sustava, zdravstvene zaštite i socijalnih povlastica”, drugim riječima – na rezove socijalne potrošnje. Pribjegavanje alternativnim opcijama, primjerice povećanju proračuna obuzdavanjem utaje poreza, de facto je označeno kao nepoželjno. Pakt ne uključuje čvrste mehanizme prisile, ali u te svrhe služe opsežna legislativa i obvezujuće mjere sadržane u nedavno usvojenom paketu od šest legislativnih prijedloga vezanih uz ekonomsko upravljanje, poznatom i pod imenom “six-pack”.

Ekonomsko upravljanje po six-packu

Najbitniji elementi six-packa odnose se na kršenje dva uvjeta sadržana u Paktu o stabilnosti (održavanje iznosa proračunskog deficita ispod razine od 3% BDP-a i javnog duga ispod 60%):

- članice mogu izbjeći novčane kazne ili druge sankcije samo ako kvalificirana većina u Vijeću glasa protiv sankcija. To se naziva 'poluautomatskim' sankcijama.
- uvedena je nova mjera u svrhu osiguravanja otplaćivanja duga određenim tempom. Standard bi trebao biti 5% od razlike između javnog duga i 60%-tnog limita – svake godine. Kod zemalja s visokim javnim dugom ova bi mjera mogla prouzročiti ozbiljne posljedice za državne proračune. Belgija će, primjerice, uz razinu duga od 100% BDP-a, morati otplaćivati otprilike 2% BDP-a kroz mnoge godine (prve godine: 100-60/20). Ukoliko država članica ne udovolji novim pravilima o kriterijima zaduživanja, može biti novčano kažnjena.
- visina kazne može iznositi do 0.5% BDP-a – odnosno, čak milijarde eura.

Uvidjevši da su nejednakosti unutar eurozone odigrale ključnu ulogu u problemima s kojima se pojedine članice upravo suočavaju, Komisija je predložila inicijativu kojom bi se odgovorilo na, kako ih oni nazivaju, 'makroekonomske neravnoteže'. Ipak, inicijativa nije usmjerena na sam euro niti na sve očiglednije mane u njegovoj konstrukciji, već isključivo na politike država-članica. Predložene protumjere koje bi trebale ispraviti te neravnoteže teret svaljuju na one koji su već i previše platili za vrijeme ove krize. Među neravnotežama koje treba 'ispraviti' istaknute su plaće. Nakon što je Komisija u rujnu 2010. predstavila svoje prijedloge, postalo je kristalno jasno kako se na njihovoj listi želja nalazi i napad na plaće. Kad bi se plaće u zemljama koje zaostaju u konkurentnosti smanjile, tvrdili su, ravnoteža bi bila ponovno uspostavljena.

Perspektiva

No, te mjere će teško rezultirati ravnotežom. Vjerojatnije je da će smanjenje potražnje pokrenuti silaznu spiralu nalik na krizu tridesetih. Odgovor institucija EU na krizu, usmjeren ka napadu na socijalnu potrošnju i plaće, nije ništa drugo doli poguban. Oni koji su već skupo platili ovu krizu nastavit će je plaćati i dalje, a bit će ih sve više.

Kenneth Haar

S engleskog prevelo Goran Matić

Kenneth Haar je istraživač pri Corporate Europe Observatory (CEO), neprofitnoj istraživačkoj i promidžbenoj skupini koja se bavi razotkrivanjem korporativnog utjecaja na kreiranje politike EU.

Ovaj članak je skraćena verzija članka “Štednja zauvijek” (“Austerity forever”). Vidi cijelu verziju za reference i dodatna objašnjenja.

Susan George

Državni udar u Europskoj uniji?

Zahtjevi radnika u Europskoj uniji za boljim plaćama i radnim uvjetima, za kraći radni vijek, velikodušnije mirovinske povlastice, dulje godišnje odmore i više slobodnih dana za ovo ili ono – moraju se obuzdati! Što je previše, previše je!

Budimo zahvalni što Europska unija ima rješenja. Uskoro će neoliberalni model postati neopoziv i svi će ti pretenciozni skorojevići morati ušutjeti jednom za sva vremena. A i krajnje je vrijeme. Komisija je briljantnim potezom progurala paket mjera "six-pack" – bezazleno ime koje sugerira zabave na kojima pivo teče u potocima. Sâm paket je prilično trijezan i Komisiji daje dosad neviđen utjecaj na poslove zemalja-članica.

Europski parlament je 28. rujna 2011. tijesnom većinom odobrio plan Komisije – dalekosežno preuzimanje ovlasti pojedinačnih zemalja da same određuju svoje proračune i upravljaju svojim državnim dugovima. Odsad nadalje, Parlament i Vijeće (zajedno s Komisijom koja, naravno, nadgleda proces) moći će prisiliti vlade da se pokore preporukama Ugovora iz Masstrichta – inače poznatog kao „Pakt o stabilnosti i rastu“ – kojemu zemlje-članice nisu posvećivale puno pažnje u zadnje vrijeme. Nakon 2005. pakt se činio skoro pa prašnjavim reliktom. No sada, zahvaljujući six-packu, neće se tolerirati deficiti veći od 3% kao ni državni dugovi iznad 60% BDP-a. Nema dvojbi: tim ljudima treba čelična disciplina.

Počevši od 2012. europski parlamentarci i Vijeće secirat će državne proračune prije no što državni parlamenti iznesu svoja mišljenja o njima ili ih čak uopće pogledaju. Ako zemlje ne smanje svoje dugove dovoljno brzo ili odbiju proračunske „prijedloge“ iz Bruxellesa, mehanizmi za provođenje će stupiti na scenu. U slučaju da zemlje-članice nastave s neposluhom, kazna može značiti bilo depozit ili zapljenu 0.01, 0.02 ili čak 0.05% državnog BDP-a u korist Europske unije, ovisno o tome koliko se nepopustljivost ozbiljno doživljava. U slučaju, primjerice, Francuske s BDP-om od oko 1,9 milijardi eura (2,6 milijardi dolara), Komisija bi mogla zahtijevati polog od nekih 20 do 40 milijardi dolara ili čak 100 milijardi dolara ako bi Komisija povećala sankcije na 0.05% BDP-a.

U skladu s Komisijinim uobičajeno diskretnim a učinkovitim metodama, te trajne six-pack mjere prošle su kroz cijeli proces odobravanja a da se voda nije ni uzburkala, s malo rasprave i praktički nula građanskog angažmana. Većina Europljana ni ne sluti bilo kakvu promjenu, a kamoli da se da je izvršen divlji napad na sposobnost njihovih vlada da vladaju. Zahvaljujući tim zakonima možemo biti sigurni u trajnu moć neoliberalne doktrine diljem Europe, a naročito u eurozoni, budući da se izabrane predstavnike lišava prava da sastavljaju svoje vlastite proračune te ih se zamjenjuje postavljenim predstavnicima koji neće snositi nikakvu odgovornost. Pravo da odlučuju o monetarnoj politici davno su izgubili.

Bit će teško, ako ne i nemoguće, poništiti six-pack koji se čvrsto ukorijenio zahvaljujući i desnoj većini u europskom parlamentu. Na bilo kojem drugom mjestu čuli bismo optužbe da se radi o državnom udaru na vlade zemalja-članica i njihove narode. No zasad, na zapadu ništa novo.

Istovremeno, Komisija tjera zemlje-članice da prate drugi dio neoliberalnog scenarija raznim drugim direktivama koje osiguravaju dulje radne tjedne i radni vijek te postupno poravnanje plaća i socijalnih naknada na najmanji zajednički nazivnik. Radi se o nešto sporijem procesu koji će se pospješiti six-packom.

Europski sud pravde odrađuje svoj dio posla osobito po pitanju drugog cilja donijevši bar četiri odvojene presude koje prisiljavaju radnike da prihvate plaće manje od minimalca, iako rade u zemljama poput Švedske i Finske s jakom zakonskom zaštitom radničkih prava.

Zadivljujuća je sposobnost Komisije da stvari obavi diskretno i bez nepotrebnog uznemiravanja građana ili parlamenata zemalja-članica. Očita tehnička kompleksnost samih mjera i procesa njihova usvajanja smanjuje mogućnost dizanja buke, iako se zapravo radi o vrlo izravnim mjerama (koje, mogli bismo reći imaju njemačke otiske prstiju svuda po sebi).

U međuvremenu, mahom neoliberalni europski mediji ne vide zašto bi trebali problematizirati sve što se događa iza scene u Bruxellesu te pomažu u zatomljavanju protestiranja sve dok za intervenciju građana ne bude prekasno. Sve to nagovještava nadolazeće velike pobjede neoliberalizma i neuspjeh europskih ekonomija. Pardon, neuspjeh samo 90 posto naroda. Ostatak će biti u redu. Ne brinite se. Kao što je Martin Wolf nedavno parafrazirao Tacita u Financial Timesu kako bi opisao situaciju u Europi: "Pustoš koju ostave za sobom nazivaju stabilnošću."

Susan George

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Andy Storey

EU – Novi prijedlozi ekonomskog upravljanja: rearanžiranje ležaljki na brodu koji tone

Nove mjere Europske unije za ekonomsko upravljanje predstavljene su kao pokušaj preveniranja još jedne krize dopuštanjem Komisiji čvršćeg nadzora nad proračunima zemalja-članica kroz mehanizme sprječavanja rasta fiskalnih deficita i javnog duga.

Ali javni dug, u većini slučajeva, nema ništa s genezom trenutne krize. Primjerice, katastrofični irski mjehur cijena nekretnina napuhan je ogromnim rastom duga kućanstava koji se popeo s 57 milijardi eura u 2003. na 157 milijardi eura u 2008. i trenutno iznosi 180% raspoloživog dohotka kućanstava (u usporedbi s 40% 1993.). Revizija irskog duga¹ iz 2011. procijenila je ukupni nacionalni dug na 371,1 milijardu eura, od čega 273,9 milijardi (preko 75%) spada pod dug irskih banaka pokriven od države, ne uzimajući pritom u obzir, kako stoji u reviziji, veliku vjerojatnost da je većina neposrednog državnog duga od 91,8 milijardi eura proizašla iz krize bankarskog sektora. Drugim riječima, revizija zaključno dokazuje da je irska dužnička kriza kriza upravo privatnog, posljedično socijaliziranog, a ne javnog duga – navodno prenapuhani irski sektor javnih usluga ili "velikodušna" socijalna prava nisu uzrokovali krizu. Kao što možemo pročitati u reviziji, "jasno je da velika količina irskog javnog duga proizlazi iz krize bankarskog sektora, iz odluke o spašavanju svih irskih banaka u rujnu 2008.".

Štoviše, bezobzirna nakaradnost irskog duga potpomognuta je liberaliziranim praksama pozajmljivanja diljem EU i olabavljenim prekograničnim regulacijama financijskog sektora. Politika niskih kamatnih stopa Europske centralne banke potpirila je vatru: varijabilna kamatna stopa ECB-a srezana je s 4,25% u kolovozu 2001. na 2% u lipnju 2003. Upravo je dizajn Ekonomske i monetarne unije (EMU) pomogao uzrokovanju krize kroz devizne tečajeve koji su zemlje periferije učinili nekonkurentnima u odnosu na Njemačku i, onemogućujući povrat konkurentnosti kroz devaluaciju, potaknuo zemlje periferije da se oslone na akumulaciju duga kao sredstvo "kompenzacije"². Drugim riječima, budući da je već postojeća harmonizacija ekonomskih i socijalnih politika pripomogla nastanku krize, teško da je još više harmonizacije može riješiti.

Što onda stoji iza takve agende? Odgovor je jasan već dulje vrijeme. Predsjednik Europskog udruženja industrijalaca (European Roundtable of Industrialists) najavio je 2000. godine "dvostruku revoluciju": "S jedne strane umanjujemo moć države i javnog sektora kroz privatizaciju i deregulaciju... A s druge strane prebacujemo ovlasti nacionalnih država na moderniju i internacionalniju strukturu na europskom nivou." Desetljeće poslije, 2011., predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso Europskom parlamentu sljedećim riječima preporučuje nove mjere ekonomskog upravljanja: "Više nego ikad trebamo neovisnu vlast Komisije, da predlaže i procjenjuje postupke koje države članice moraju provesti. Vlade, budimo iskreni, ne mogu to same napraviti. Niti to može biti učinjeno kroz pregovore među vladama." Ili, malo drukčije rečeno, demokratska rasprava i proces odlučivanja u suprotnosti su s našim ekonomskim ciljevima.

Koji su to ciljevi? Povijest dosadašnjeg rada Komisije najbolje pokazuje smjer u kojem će koristiti raspoložive ovlasti: protiv javne potrošnje (osim u interesu korporacija), društvene zaštite i regulacije tržišta; za privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju³. Dakle, one politike koje su nas dovele u krizu institucionalizirat će se i intenzivirati.

Sve dok nove mjere ekonomskog upravljanja ne pridonose rješavanju problema privatnog duga (izvora trenutne ekonomske katastrofe), analogne su premještanju ležaljki na Titanicu. Sve dok zadržavaju i produbljuju neoliberalnu politiku, povećavaju santu leda prema kojoj Titanic, u ovom slučaju europsko društvo, plovi.

Andy Storey

S engleskog preveo Marko Kostanić

Bilješke:
[1] Killian, S., J. Garvey and F. Shaw (2011) An Audit of Irish Debt, Dublin: Action from Ireland, the Debt and Development Coalition Coalition Ireland and the UNITE trade union.
[2] Lapavitsas, C., A. Kaltenbrunner, D. Lindo, J. Michell, J.P. Painceira, E. Pires, J. Powell, A. Stenfors and N. Teles (2010) Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Thy Neighbour, RMF Occasional Report (www.researchonmoneyandfinance.org).
[3] Storey, A. (2006) ‘The European Project: Dismantling the Social Model, Globalising Neoliberalism’, Irish Review 34.

Costas Lapavitsas

Radikalno rješenje za krizu eurozone

Svijet je na prekretnici koja će rezultirati možda najvećom krizom u povijesti kapitalizma. Kriza koja je započela 2007. može postati većom čak i od Velike depresije 1930. upravo zbog načina na koji se razvila i načina na koji je se pokušalo riješiti tijekom proteklih godina.

U Europi krizi pogoduje Europska monetarna unija (EMU), tj. zajednička valuta – lošija verzija zlatnog standarda. EMU je stvorila rascjep između centra i periferije, uslijed čega periferija gubi na konkurentnosti u korist centra. Rezultat toga je gomilanje privatnog i javnog duga koje osuđuje periferiju, kao što to obično biva u sustavima konvertabilnih valuta, na spor rast i slabu socijalnu skrb. Za razliku od njih, države centra (poput Njemačke) postale su ekonomski gospodari eurozone.

Politike koje su europske institucije donijele kao odgovor na krizu ticale su se rezanja javnih davanja i smanjivanja plaća. Financijska neodgovornost, međutim, s krizom nije imala veze. Financijski najodgovornije zemlje Europe u posljednjih deset godina bile su Irska i Španjolska – daleko više od Njemačke. Čak ni Grčka nije bila toliko neodgovorna tijekom proteklog desetljeća – kontrolu nad vlastitim financijama izgubila je tek poslije krize, nikako ne prije. No, financijska fragmentiranost eurozone uporno se izdvaja kao uzrok krize, a pokušaji kojima se želi sanirati znače stroža pravila i institucionalizaciju mjera štednje.

Cijena prilagodbe periferije

Politika prilagodbe nametnuta Grčkoj od strane takozvane trojke EU, MMF i ECB sastoji se od dva dijela. U prvom se predlaže smanjenje javnih davanja kako bi se stabilizirale financije, dok se drugi sastoji od privatizacije i liberalizacije kako bi se ekonomija ponovno pokrenula, ovog puta s većim rastom. Politika je nametnuta u svibnju 2010., no grčka je vlada slične mjere u manjem opsegu provodila i ranije.

Nema sumnje da je ovaj plan potpuno propao. Jako je loše zamišljen i jako loše proveden, što je rezultiralo golemim odstupanjem od očekivanja. Očekivalo se kako će se BDP smanjiti za 3,5% u 2010., za 1% u 2011., a da bi se nakon toga Grčka trebala vratiti na tržište. U stvarnosti je BDP prošle godine pao za 4,5%, dok se ove godine očekuje pad od 6% ili više, što će se nastaviti i iduće godine, ali za 2,5% (iako bi vrlo vjerojatno pad mogao biti i veći). Kad se sve zbroji, ukupan pad proizodnje od 2009. iznosi oko 13%, a kad se uzme u obzir i moguća proizvodnja, broj se penje na 25%. Takve brojke nisu viđene još od Velike depresije.

Uzroci katastrofe su očiti. Umjesto da se potiče rast, program je drastično smanjio ukupnu potražnju u najgorem mogućem trenutku. Posljedica je bila nagli porast nezaposlenosti, koja trenutno iznosi više od 17%, s tim da se nezaposlenost mladih kreće između 40 i 50 posto. Za sljedeću godinu predviđa se kako će ukupan broj nezaposlenih iznositi 1,2 milijuna ljudi, a sve u zemlji s 11 milijuna stanovnika. Smanjenje plaća varira između 15 i 20 posto, većinom u javnom sektoru, no javlja se i u privatnom. Škole su u potpunom kaosu, zdravstvo kolabira, prijevoz je neorganiziran, a stope nasilja rastu širom zemlje. Rezultat? Potpuna fragmentacija društva, gubitak društvene kohezije i praktički stanje hobbesijanskog 'rata svih protiv sviju'.

Povrh svega, i država se raspada. Daleko od toga da je Grčka bila uzor po pitanju učinkovitosti, no nikada nije bila toliko loša kakvom je se prikazivalo. Trenutno nije u stanju samostalno funkcionirati niti je sposobna intervenirati u ekonomiju. Zatvaraju se vitalni elementi intervencije koja bi potencijalno mogla obnoviti ekonomiju, poput agronomije i drugih produktivnih sektora.

Sve se ovo predstavlja kao nužna cijena koju je potrebno platiti kako bi se Grčka obnovila. No, do toga neće doći ako će se nastaviti ovim destruktivnim pravcem. Sve što će proizaći iz toga bit će propadanje grčke ekonomije i društva – transformacija koja će pretvoriti Grčku u europsku zabit sa slabom državom, slabom ekonomijom i nesposobnošću da ostvaruje svoja nacionalna i demokratska prava unutar EU.

Alternativna rješenja

Nadnacionalni mehanizmi upravljanja stvoreni na europskoj razini nisu bili djelotvorni te su stvorili strahovite demokratske probleme s kojima se sada suočavamo. U isto vrijeme primjetno je opadanje ideologije europejstva koje se očituje guranjem Komisije u drugi plan tijekom proteklog razdoblja i gubitkom legitimiteta EU među građanima Europe. Došlo je do spontanog ojačavanja nacionalnog s obzirom na neuspjeh nadnacionalnog, što možda otvara mogućnost ponovne demokratizacije i donošenja mjera koje će ići u korist radnicima. Iskustvo s monetarnom unijom pokazuje kako su nacionalni mehanizmi iznimno važni za očuvanje demokratskih prava i obranu radničkih interesa ispred interesa velikih banaka i kapitala.

Sve je ovo jasno ocrtano u slučaju Grčke koju kreditori sve jače prisiljavaju na povrat duga. Takav povrat mogao bi se odigrati pod okriljem monetarne unije što bi značilo da bi zemlja vjerojatno potpuno izgubila kontrolu nad vlastitim bankama i financijskom politikom. Alternativa je povrat koji bi se odvijao pod uvjetima postavljenima od strane Grčke, a koji bi time bio suveren i demokratski. Takav bi povrat bankama nametnuo prisilne uvjete, a javnosti omogućio uvid u strukturu dugovanja. Vjerojatno bi doveo i do izlaska iz EMU, koji bi za Grčku mogao značiti izlazak iz slijepe ulice, povrat kontrole nad monetarnom politikom i ponovno postajanje konkurentnom, a sve to u jednom potezu umjesto da se inzistira na smanjenju plaća pored svih ostalih destruktivnih mjera u posljednje dvije godine.

Povrat i izlaz bi sasvim očito prouzročili šokove širokih razmjera, no sami po sebi ne bi mogli riješiti probleme s kojima se suočavaju Grčka i ostale periferne zemlje. Potreban bi bio i širok program ekonomskog i društvenog restrukturiranja – upravo je stoga povrat na nacionalne mehanizme neophodan ukoliko se periferija želi oporaviti. Grčka bi trebala nacionalizirati banke, ponovno uvesti kontrolu nad kapitalom, pod hitno preraspodijeliti prihode i bogatstvo, ponovno doseći svoj proizvodni kapacitet te očistiti državu. Drugim riječima, potreban je opsežan program transformacije koji niti EU niti EMU u svom trenutnom obliku ne mogu provesti.

Na europskoj razini bitan bi korak bila sveopća nacionalizacija bankovnog sustava. Trenutna je kriza pokazala da se europske banke, ukoliko ih uopće možemo tako nazvati s obzirom na njihov nacionalni karakter, moraju staviti pod društvenu kontrolu. Privatno bankarstvo, u obliku u kakvom smo ga iskusili u proteklim desetljećima, nepobitno je i sustavno podbacilo. Javne banke su potrebne kako bi spasile situaciju i postavile europskoj ekonomiji nove smjernice. To bi vrlo vjerojatno uzrokovalo masovne društvene i političke nemire, no isto bi tako moglo dovesti do prihvaćanja novih strategija rasta, različitih od onih koje favoriziraju interese privatnog kapitala kroz smanjivanje plaća i inzistiranje na fleksibilnosti radne snage. Sve su to iscrpljene i istrošene ideje iz osamdesetih i devedesetih godina kojima se postiglo vrlo malo, a povrh toga su potpuno neprikladne za suočavanje s krizom s kojom se susreću ovaj kontinent i svjetska ekonomija.

Možemo li uspjeti u tome? Nadam se da možemo. No, čak i ako se pojavi rješenje, to neće biti uslijed napora Europske komisije. Doći će odozdo, spontanim akcijama radnika i ostalih.

Costas Lapavitsas

S engleskog preveo Velimir Gašparac

Ovaj je članak napisan na temelju novog izvještaja o krizi eurozone mreže Research on Money and Finance (RMF), 'Breaking Up? A Route Out of the Eurozone Crisis'. Cijeli izvještaj dostupan je na http://www.researchonmoneyandfinance.org/

Dominique Plihon

Pet prijedloga za progresivan izlazak iz krize eurozone

Razmišljamo li o alternativama za Europu, tada to mora biti alternativa kapitalizmu. Očito je da postoji snažna potreba da se raskine s opasnim neoliberalnim politikama u EU koje su doprinijele krizi. Mora se provesti nekoliko mjera.

Restrukturiranje duga

Mora se restrukturirati državni dug većine perifernih zemalja. Teret duga zemalja poput Irske i Grčke već je dosegao neodržive razine, dok se njihovim populacijama nameću runde strogih politika štednje kako bi vratili svoje dugove. No štednja smanjivanjem troškova javne potrošnje, socijalne skrbi i obrazovanja imat će veoma negativne posljedice po ekonomiju. Ovakva politika će usporiti ekonomsku aktivnost, smanjiti razvojni kapacitet tih zemalja u budućnosti i bit će kontraproduktivna za rast.

Što prije se mora započeti s pregovorima kako bi se smanjile kamatne stope i razina dugova Grčke, Irske i Portugala. Da bi se utvrdilo porijeklo povećanja duga (bankarska kriza, utaja poreza, porezni rezovi,...), u svim zemljama mora se provesti javna revizija državnih dugova s ciljem prisiljavanja odgovornih (primjerice banaka) da plate i organiziranja otpisa nelegitimnog duga. Znamo da je izrazit oštri porast udjela javnog duga od početka krize 2008. prouzročila socijalizacija gubitaka u financijskom sustavu. Financijski akteri (poput banaka i investitora) za te gubitke su odgovorni zbog svog pretjeranog riskiranja, stoga moraju dijeliti teret duga i prihvatiti njegovo restruktiranje.

Razoružanje financijskih tržišta

Krizu je prije svega prouzrokovao financijski sustav, što znači da prekidanje dominacije financijskog sektora mora biti u središtu bilo koje vjerodostojne alternative. Nekoliko godina nakon što je kriza 2008. pogodila Europu nije se provela značajna financijska reforma. Vlade EU su pod pritiskom financijskih tržišta te su poprilično jasno izgubile sposobnost da reformiraju financijski sustav. Europa je po pitanju regulacije ustvari nazadovala u usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, navodnim epicentrima globalnih financija.

Razoružanje financijskih tržišta podrazumijeva provođenje stroge regulacije kako bi se zauzdalo banke i mračne financijske instrumente koji su zamračili regulaciju u posljednih nekoliko desetljeća. To podrazumijeva zabranu špekulativnih instrumenata poput credit default swaps (isti špekulativni instrument koji se koristi protiv grčkog duga) i institucija poput hedge fondova koje koriste velike financijske poluge, zatim zatvaranje offshore središta te oporezivanje financijskih transakcija kako bi se suzbilo špekulacije. Vraćanje stabilnosti također zahtijeva i bolju kontrolu nad financijskim inovacijama.

Val neviđenih financijskih inovacija poput derivata ili sekuritizacije bankovnih proizvoda erodirao je međunarodni financijski sustav i ključan je za krizu. Prije i tijekom financijske krize 2007. – 2008. nitko nije znao tko je trgovao kakvim riskantnim financijskim proizvodima. Taj manjak transparentnosti je naročito išao u korist OTC ("over-the-counter") derivata koji su se prodavali izvan burze. U konačnici, ti su instrumenti prouzročili pretjerano riskiranje, špekuliranje i sumnjive transakcije, stoga je važno da se smanji veličina tržišta OTC derivata, koja su u srži "financijskog kasina", i izloženost banaka tim tržištima.

Reforma bankarskog sustava

Potrebne su neke radikalne promjene u odnosu prema bankama budući da su one akteri koji igraju stratešku ulogu "javnih usluga" u našim ekonomijama. Odvajanje bankarstva "na malo" od investicijskog bankarstva nužno je da bismo zaštitili kućanstva od špekulacija većine banaka. Također, treba ograničiti veličinu banaka kako bi se smanjilo tržišnu i političku moć velikih banaka. Velike banke stvaraju sistemski rizik jer su «prevelike da bi propale», no isto tako stvaraju problem demokratičnosti budući da kontroliraju regulatore i sprečavaju ih u provedbi radikalnih reformi.

Morat ćemo javno kontrolirati banke. Kriza je pokazala da je trenutni poslovni model većine kapitalističkih banaka pun mana; ako se banke vode za visokim profitima, tada ne igraju svoju osnovnu ulogu u ekonomiji i pretjerano riskiraju. Mora se raskinuti s upravljanjem pomoću interesanata i organizirati alternativni sustav banaka koje bi se vodile za općim interesima. U svim europskim zemljama mora se razviti dioničarsko upravljanje poput onoga u kooperativnim bankama, što znači da bismo bankarski sektor trebali organizirati u smjeru poništavanja procesa privatizacije koji se odvio u protekla dva desetljeća. A budući da će kriza dovesti do nacionalizacije europskih banaka, tako će se stvoriti dobra prilika da se organizira javni bankarski sektor na europskoj razini.

Porezna reforma

Većina državnih deficita je s dohodovne strane. Uzrokuje ih pad poreznih prihoda zbog poreznog natjecanja, poreznih rajeva, smanjenja oporezivanja korporacija i ljudi s visokim dohocima. S obzirom na to, trebalo bi osmisliti reformske politike koje bi natjerale korporacije i milijunaše da plaćaju više poreze te poreze na dohodak kapitala i financijske transakcije.

Vlade EU trebale bi provesti harmonizaciju poreznih sustava, no ne fiskalnim natjecanjem. Prvi europski porezi mogli bi biti ekološki i financijski porezi koji bi mogli utrti put budućim zajedničkim fiskalnim politikama. Trenutno pravilo jednoglasnosti za odlučivanje o poreznim pitanjima u EU trebalo bi promijeniti jer ograničava sposobnost vlada da donose odluke o fiskalnim pitanjima.

Alternativno političko i ekonomsko upravljanje

Naposljetku, vlade moraju uzeti svoju neovisnost iz ruku lobista i financijskih tržišta. Koordinaciju politika trebalo bi zasnovati na solidarnosti i simetričnosti: teret prilagodbe trebali bi dijeliti svi akteri – kako zemlje s viškom, tako i zemlje s deficitom. Socijalni i ekološki ciljevi moraju postati prioritet jer predstavljaju najveći izazov za Europu i demokraciju sutrašnjice, a ako želimo izgraditi Europsku uniju na alternativnim principima, borba za te bitne ciljeve je nužna.

Dominique Plihon

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Na engleskom objavljeno na stranici Trasnational Institutea.

Radionice o direktnoj demokraciji u siječnju i veljači

2012-01-14T19:39:00.003+01:00

Tokom siječnja i veljače na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održavat će se ciklus otvorenih radionica o direktnoj demokraciji. Ulaz na sve radionice je slobodan. Radionice se održavaju u prostoriji A-001 na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Ivana Lučića 3).

Ponedjeljak, 16. siječnja, 18:00h - Pojam i različiti oblici demokracije

Na radionici će biti riječi o pojmu demokracije i različitim oblicima demokracije, kao što su predstavnička, deliberativna, asocijativna itd., iz perspektive filozofije, politologije, sociologije i drugih znanstvenih disciplina. Namjera je da se kroz uvodno izlaganje i diskusiju razgraniče različiti tipovi demokracije, kako bi se utvrdio njihov odnos spram direktne demokracije. Uvodno izlaganje održat će Anka Kekez Koštro s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Ponedjeljak, 23. siječnja 2012., 18:00h - Značenje i značaj direktne demokracije

Uvodno izlaganje: Zdravko Popović(Filozofski fakultet u Zagrebu)

Ponedjeljak, 30. siječnja 2012., 18:00h - Plenum - teorija i praksa

Uvodno izlaganje: Zdravko Popović (Filozofski fakultet u Zagrebu)

Ponedjeljak, 6. veljače 2012., 18:00h - Primjeri direktne demokracije iz prošlosti i sadašnjosti

Mjere štednje – grčko putovanje u pakao

2012-01-11T23:39:00.002+01:00

Prenosimo osvrt grčkog blogera od 30. prosinca 2011. na trenutno stanje u zemlji i posljedice koje grčki narod osjeća uslijed izloženosti mjerama štednje. Autor se nada da će ovdje opisana strava MMF-ovog žrvnja poslužiti kao upozorenje ostatku Europe kako se sličan scenarij ne bi odigrao i drugdje.

Kako se kriza eura razvija, a bezumne političke vojske ortodoksnog neoliberalizma, raspoređene na pozicijama moći širom kontinenta, te bankari čiji interes one zastupaju ne posustaju s napadima na europski socijalni model, situacija u Grčkoj nije bajna. Grci su, pošto su poslužili kao laboratorijski štakori za ekstremne mjere štednje, shvatili jednu stvar – mjere štednje nisu fiskalni program. One su politički projekt – projekt društvene i financijske sabotaže sa ciljem radikalne redistribucije bogatstva u zemlji u kojoj već vlada poprilična nejednakost, a sve u korist onih koji ga već posjeduju. Slično je stanje i na ostatku kontinenta. Ovako katastrofa uzrokovana mjerama štednje izgleda iz prve ruke:

- Natrag u pećine: Deseci atenskih beskućnika provest će božićne blagdane u zaklonu od kiše i hladnoće koji pružaju pećine brda Philopappou. U dva izvještaja, Ministarstva zdravstva i Grada Atene, a koja je objavio Real News, navodi se kako je među beskućnicima sve veći broj dosadašnjih poduzetnika i trgovaca koji sada praznih džepova spavaju po ulicama. Šokantna je istina da i čitave obitelji žive u takvim uvjetima.

- Beskućnici u Ateni: Upoznajte nove beskućnike: s prosječnom starošću od 47 godina, 11% grčkih beskućnika ima sveučilišnu diplomu, 23,5% ih ima završenu srednju školu, a samo ih je 9,3% nepismeno. Novi pripadnici grčke klase beskućnika još uvijek imaju svoje laptope i iPhoneove, ostatke 'starih' života. „Dolaze nam u odijelima s laptopima pod rukom. Ti su građani još prije par mjeseci vodili normalne živote. Imali su posao, auto i dom“ kaže Nikitas Kanakis, voditelj atenskih Liječnika bez granica. Savjetnici Odjela za beskućnike opisuju sličnu situaciju: „Imamo čak i beskućnike iz elitnih četvrti Atene kao što su Kifisia i Voula! Dolaze nam šokirani i depresivni sa svojim laptopima i skupim smartphoneovima koje su nekoć koristili za posao.“

- Glad: Atenski gradonačelnik George Kaminis izjavio je za dnevni tisak kako se broj gradskih beskućnika povećao za 20%, dok su se redovi za jušne kuhinje povećali za 15%. „Socijalni radnici više ne susreću tipične beskućnike; dolaze im ljudi koji su do prije samo tjedan dana imali savršeno uređene živote“, izjavio je Kaminis koji je ujedno i zatražio dodatno financiranje gradskih socijalnih službi. „Nedavno smo primijetili dramatičan porast u broju posjeta našim pučkim kuhinjama“, dodao je Chrysostomos Symeonidis, voditelj zaklade za siromašne atenske nadbiskupije. „Dijelimo 10.000 obroka na dan, a 250.000 ih se podijeli tjedno na državnoj razini“, izjavio je Symeonidis. (Usput, knjiga Starvation Recipes postaje velik hit).

- ...glad u školama: „Naši učenici padaju u nesvijest od gladi. Učenici dolaze u školu s rupama na cipelama. Nemaju čak niti dosta novca za obrok u školskoj kantini.“ (izjava grčkog Učiteljskog sindikata, op. prev.)

- Što nas dovodi do napuštene djece: Potaknute siromaštvom, 500 je obitelji zatražilo da im se djeca smjeste u sirotišta SOS Dječjih sela, prenosi dnevni list Kathimerini. Jedno je dijete bilo ostavljeno na vratima sirotišta s porukom: „Neću se vratiti po Annu. Nemam novaca, ne mogu je odgajati. Žao mi je. Njena majka.“

- Čak su i invalidi na meti novih politika: U kolovozu je nakon pet godina otkazan program koji je gluhima osiguravao tumače pošto je vlada naglo srezala financiranje na polovicu dosadašnjeg. Preko noći je 15.000 gluhih ostalo bez mogućnosti prijave zločina policiji, iznajmljivanja kuće ili odlaska na razgovor za posao. Rezovi u financiranju stvorili su rupe u socijalnim službama zbog čega trpe ranjive grupe poput slijepih, pacijenata kojima su presađeni organi, autistične djece, te paraplegičara kojima je potrebna fizioterapija.

- U isto vrijeme već oronuli zdravstveni sustav i dalje se nagriza, kako tvrdi The Lancet: Sve u svemu, stanje zdravstva u Grčkoj je zabrinjavajuće i podsjeća nas kako u naporu da se podmire dugovi obični ljudi plaćaju najvišu cijenu – gube pristup njezi i preventivnim službama, suočeni su s većim rizikom zaraze HIV-om i spolno prenosivim bolestima, a u najgorem slučaju i s gubitkom života. Posvećivanje veće pažnje zdravlju i pristupu zdravstvenim uslugama potrebno je kako bi se osiguralo da grčka kriza ne potkopa najveći izvor državnog bogatstva – narod. Rađanje je postalo luksuz. Pretpostavljam kako se od žena očekuje da rađaju same kod kuće – sjajan način da smrtnost majki i novorođenčadi dođe na razinu zemalja Trećeg svijeta...

- Očajni, ljudi se ubijaju u neviđenom broju: Stopa samoubojstava u Grčkoj dosegla je europski rekord, što stručnjaci pripisuju ekonomskoj krizi i bolnim mjerama štednje. Statistike grčkog Ministarstva zdravstva pokazuju kako je ove godine između siječnja i svibnja bilo 40% više samoubojstava u odnosu na isto razdoblje u 2010.

Što je s ekonomijom? Zasigurno su svi ti čarobnjaci mjera štednje poboljšali koprcajuću grčku ekonomiju, potaknuli proizvodnost i ostalo, zar ne? Pa, i nisu baš:

- Grčka: Očajnički potezi za spas teške industrije: Teška industrija u Grčkoj, pogotovo grane koje proizvode čelik, beton, aluminij, bakar i papir, očajnički traži način da ublaži neke od negativnih utjecaja ekonomske krize kroz koju zemlja prolazi. Neke tvrtke prodaju čak 70% svoje proizvodnje po proizvodnoj cijeni kako bi opstale... Energetski intenzivne industrije u Grčkoj vode dnevnu bitku za preživljavanje na domaćem tržištu koje je već četiri godine u recesiji popraćenoj niskom likvidnošću, ograničenim financijskim resursima, rastućim kamatnim stopama i serijom mjera štednje koje, čini se, ignoriraju svoj učinak na stvarnu ekonomiju, poput visokih poreza na energiju.

- Nezaposlenost ubrzano raste, dosežući zastrašujuće razine:

Prema izvještaju grčkog zavoda za statistiku nezaposlenost je porasla na 17,7% u trećem kvartalu u odnosu na 16,3% u prethodnom i 12,4% u odgovarajućem kvartalu 2010. – 878.000 ljudi izgubilo je posao u tri mjeseca, većina od kojih su žene i mlađi od 30 godina.

- U isto vrijeme mladi (i ne tako mladi) Grci napuštaju zemlju ili to ubrzo planiraju napraviti. Većina njih je visoko obrazovana i zapošljiva. Lois Lambrianidis, ekonomist i geograf na Makedonskom sveučilištu u Thessaloniki, izjavio je za The Australian da je 9% mladih grčkih diplomaca emigriralo između svibnja 2009. i veljače 2010, dok se posljednjih mjeseci broj odlazaka povećao, napominjući kako grčka populacija od jedanaest milijuna ljudi uključuje otprilike milijun imigranata, dok je Grka u dijaspori sedam milijuna – broj koji se stalno povećava.

- Dok se alternativne lokalne valute pojavljuju u mnogim gradovima, posao ide vrlo loše pošto sve veći broj malih i srednjih poduzeća odlazi u bankrot, a jedna od svake četiri trgovine se zatvara. Ovog Božića prodaja je pala za 30%... Toliko o slavlju...

- U isto vrijeme bogati bježe. Ogromni iznosi novca već su van zemlje, uloženi u nekretnine, te položeni u poreznim oazama diljem svijeta...

- Budućnost nije svijetla pošto se duboka recesija nastavlja, a sigurno će se protegnuti i na 2012. (vjerojatno i dulje od toga ako se politika ne promijeni), što će označiti petogodišnjicu depresije.

- Porezni sustav pretvorio se u stalno mijenjajući, iracionalni mehanizam, čiji je jedini cilj isisati posljednju kap krvi uglavnom iz onih koji su porez već platili ili su bili presiromašni da bi ih se oporezovalo. Vlada je donijela dodatni, regresivni, porez na nekretnine koji će se plaćati kroz račun za struju, te tako prijeti s isključenjem kućanstvima koja ga ne mogu ili ne žele platiti. Doduše, vampir se jednom žrtvom može hraniti samo toliko puta; vlada je već suočena s opadajućim prihodima i pobunom zbog poreza.

- Plaće se posvuda smanjuju. Nakon što su plaće u javnom sektoru smanjene za 30-60%, što znači da većina liječnika i učitelja radi za minimalnu nadnicu, MMF, vjeran svom tradicionalnom profilu 'neprijatelja naroda', traži slične rezove i u privatnom sektoru (ili barem u onom što je od njega ostalo), gdje većini radnika kasni isplata plaća (nekima mjesecima), ne otvaraju se radna mjesta i stvarne su plaće daleko ispod minimalne službene razine.

Loše je. Vrlo loše. Loše u smislu koji se obično spominje u slučaju rata ili prirodne katastrofe. Nemojte niti na čas pomisliti da se vas sve ovo ne tiče – nije bitno živite li na periferiji ili u centru Europe, ovo je na ovaj ili onaj način budućnost koja vam se sprema. Grčka je poslužila kao kanarinac u rudniku za socijalnu Europu tijekom ove krize. Očerupana i jadna ptica otpočetka, mora se priznati, no svejedno pokazatelj pravca u kojem se stvari kreću u Europi. Bez obzira na to jesu li mjere štednje sustavno opravdane same po sebe (najvjerojatnije nisu), kanarinac polako ali sigurno krešti. Umire. Grčko društvo prima udarce koji će ga zauvijek promijeniti, te je na putu za koji ne zna kamo vodi, a na kojem se raspada. Stoga su naše samoubojice, nezbrinuti bolesnici, napuštena djeca, siromašna srednja klasa, beskućnici i gladni pokazatelj stvari koje se spremaju širom Europe. Ili se barem tako čini. Dobre su vijesti da se ovo društvo puno bolje nosi no što su to neki (uključujući i mene) predviđali. Pojavile su se mreže potpore širom Grčke; mnogi se solidariziraju s radnicima u industriji čelika (i to ne samo u Grčkoj) koji se već dva mjeseca bore za preživljavanje. Solidarnost s njima je snažna i postaje centralna točka otpora uništavanju našeg zajedničkog života.

Zanimljiva se stvar događa na političkoj razini – 'neozbiljna' ljevica jača. U nedavnoj anketi, utjecaj koji na birače imaju tri mainstream lijeve stranke iznosi od 37-41% ukoliko im se pridodaju glasovi manjih stranaka i Zelenih – broj koji je do sada neviđen i koji očito raste. No, teško da će to rezultirati sposobnom vladom – komunisti sve ostale smatraju kapitalističkim potrčcima, neozbiljnima po pitanju sustavne promjene. Čini se da Demokratska ljevica, desna frakcija SYRIZA-e, radije raspravlja o suradnji s PASOK-om (pod uvjetom da PASOK preživi do izbora), nego s bilo kim drugim. No, pritisak javnosti čini čuda i još je moguće nadati se kako će Grčka biti prva koja će baciti odvijač u bankarsko-eurobirokratski stroj za promicanje mjera štednje. Naravno, sve pod pretpostavkom da će se trenutna koalicija socijalista, konzervativaca i krajnjih desničara pod vodstvom bivšeg zamjenika predsjednika ECB-a zbilja udostojiti održati izbore u bližoj budućnosti kako je bilo i obećano.

Budućnost ostaje nejasna. No, na ostalim je stanovnicima Europe hoće li reagirati prije no što dođu do razine očaja koju su Grci dosegli.

histologion.blogspot.com

S engleskog preveo Velimir Gašparac

Tekst u izvorniku objavljen je na histologion.blogspot.com, 30.12.2011.

Demokratska inicijativa protiv Europske unije: Često postavljana pitanja

2012-01-08T16:45:00.007+01:00

Demokratska inicijativa protiv Europske unije, koja je objavila dva temata S onu stranu Schengena u Zarezu koje smo objavili i na Slobodnom Filozofskom, donosi odgovore na često postavljana pitanja o Europskoj uniji te se nada da će tako doprinijeti širenju točnih informacija o pitanju odnosa Europske unije i Hrvatske.

Neće li EU uništiti korupciju u Hrvatskoj?

1) EU jest protiv korupcije u Hrvatskoj i drugim zemljama pristupnicama, ali ne zbog svojih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" i sličnih floskula, nego iz vrlo pragmatičnih i prizemnih razloga. Zemljama EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući "ulaganja", tj. ulazak na lokalno tržište i izvlačenje profita iz zemlje. Ako npr. korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili – ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, tu je riječ o dodatnim i nepotrebnim troškovima na koje su strane korporacije spremne ako drugačije ne ide (npr. finska Patria u Sloveniji i Hrvatskoj), i ako je profit unatoč tome zajamčen, no koje je bolje unaprijed eliminirati ako se to može. Dakle, pitanje je iskorjenjivanja korupcije za EU ponajprije pitanje vlastite koristi. Nije sporno da od toga i Hrvatska može imati određene koristi, no u konačnici je nebitno stječe li manjina (bilo da je riječ o domaćim ili stranim igračima) privatni profit na grbači većine u skladu s trenutnim zakonima ili kršeći ih.

2) U samom se argumentu da nam je za rješavanje vlastitih problema nužno potrebna EU može iščitati samoprijezir koji se u Hrvatskoj često javlja, pri čemu se sve što dolazi iz našeg "balkanskog blata" nužno smatra manje vrijednim od onoga što dolazi s "razvijenog Zapada". Riječ je o zapravo autorasističkim idejama da smo mi (valjda genetski?) nesposobni sami sobom upravljati te nam tu treba pomoć "civiliziranog Zapada".

3) Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU u Italiji ili recimo ponašanje austrijske Hypo banke u Hrvatskoj (afera Sanader), kao i činjenicu da je korupcija daleko od iskorijenjene u novijim članicama EU kao što su Bugarska ili Rumunjska.

4) Sistemski gledano, korupcija de facto postoji u samom neoliberalnom kapitalističkom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema, tu i dalje ne bi bila prisutna.

Nećemo li, ako uđemo u EU, biti u društvu s velikima i moćnima?

Teško je povjerovati u retoriku da će male zemlje bolje proći ako budu u "društvu s velikima". Hrvatska će, ušla u EU ili ne, nužno biti u podređenom položaju kao ekonomsko-politička periferija EU. No ne treba se zavaravati da će se to ulaskom promijeniti. Dapače, načini dominacije najmoćnijih zemalja EU i eurobirokracije će samo postati još eksplicitniji i lakši, dok će se mogućnost utjecaja običnih građana na vlasti još više smanjiti – koga će primjerice u Bruxellesu biti briga što netko u dalekoj Hrvatskoj prosvjeduje, štrajka ili vodi lokalnu javnu kampanju oko nečega?
Hrvatska, kao ni druge male zemlje, neće u EU imati gotovo pa nikakvu pravu snagu, isto kao što je nemaju ni u drugim takvim organizacijama, npr. NATO-u. I gospodarski i politički, Hrvatska će, s ostalim zemljama istočne (i u manjoj mjeri južne) Europe, i dalje biti periferija u odnosu na moćnije zapadne zemlje prema kojima stoji u neokolonijalnom odnosu. Hrvatska je i kao obična zemlja pristupnica imala takav odnos prema EU – za sve se traži dopuštenje Bruxellesa, a direktive iz EU se bespogovorno izvršavaju čak i kad vrlo očito nisu u našem interesu (npr. zabrana proglašavanja gospodarskog pojasa ili zakona o zabrani prodaje INA-e).

Hoćemo li imati više demokracije u EU?

Europska unija je na određen način još manje demokratična od Hrvatske. Jedino tijelo EU-a koje građani izravno biraju na izborima je Europski parlament, a on nema velike realne ovlasti. Naime, u Europskoj uniji sve bitne odluke donosi Europska komisija koja se sastoji od 27 povjerenika koji se uopće ne biraju izravno niti su podložni volji naroda – članove Europske komisije po svom slobodnom nahođenju biraju nacionalne vlade, ali oni nakon toga više njima izravno ne odgovaraju. U dosadašnjoj praksi Europska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala, primjerice postupno forsirajući sveopću privatizaciju javnog sektora i smanjenje radničkih i socijalnih prava. Ovlasti Europske komisije su krajem 2011. dodatno povećane kroz novi paket zakona zvan six-pack, kojim se europskim tijelima, među ostalim, dopušta kontroliranje nacionalnih proračuna prije njihova podnošenja nacionalnim parlamentima, čime se preko demokratski nenadzirane Europske komisije pokušava utjecati na to da proračuni budu dovoljno neoliberalni i da u njima budu dovoljno zastupljene "mjere štednje". Osim toga, na taj će način europske strukture moći izravno utjecati i na ono što prije nije bilo moguće – na ekonomsku, socijalnu, poreznu politiku, na smanjivanje radničkih plaća, izdataka za obrazovanje i znanost, na ukidanje kolektivnih ugovora itd. Kroz six-pack se bilo kakva potencijalna ne-neoliberalna ekonomska politika u EU praktički stavlja izvan zakona.

Ako uđemo u EU, velik će dio pritiska odozdo (npr. javne kampanje, prosvjedi, štrajkovi i sl.) i zahtjeva građana umjesto na hrvatsku vladu morati biti usmjeren na Bruxelles, tj. na nedemokratski postavljene i praktički nesmjenjive eurobirokrate, čime će na vlasti biti još teže izvršiti pritisak nego što je to sada. Isto tako treba reći da Europska unija ima iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) pa nije ni čudno da nas Europska komisija danas prisiljava na privatizaciju škverova ili da europske direktive zahtijevaju barem djelomičnu privatizaciju energetskog sektora (HEP-a).

Nećemo li imati koristi od EU fondova?

EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska...). Osim toga, EU fondovi nisu "dijeljenje novaca" bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne građana zemlje kojoj su navodno namijenjeni. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti. Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska iz starta ostanu bez velikog dijela za njih predviđenog novca, jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo se često rasipa na toj državi nepotrebne aktivnosti, što znači i trošenje novca – jer većina projekata zapravo služi provođenju zakona EU, jer se svaki projekt sufinancira, jer oduzimaju dragocjeno vrijeme državnih zaposlenika koji bi se mogli baviti i drugim, prečim stvarima, i jer velik dio na koncu ode nazad u zapadne države EU preko javnih nabava i konzultantskih ugovora. Neka istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.

Neke činjenice o EU-fondovima:

1) EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.

2) Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema ovogodišnjim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti između 400 i 600 milijuna eura, a za dobar dio toga iznosa ćemo se morati i zadužiti da bismo ga mogli platiti. Većina sredstava od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem nije vjerojatno da ćemo biti uspješni. Spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska u EU svake godine više dala EU nego što je od nje dobila.

3) Velik dio sredstava dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za "pomoć" manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.
4) Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to se u praksi u najvećem broju sluačjeva ne događa.

5) EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima privrede i društva koja nisu regulirana zakonima EU i koji se drugačije ne mogu kontrolirati. Takav se nadzor u konačnici provodi uvijek u interesu ekonomskih elita najmoćnijih zapadnoeuropskih država, a ne u interesu društva, tj. većine stanovnika manjih zemalja.

6) Postoji velik pritisak da se novci iz fondova iskoriste, i od strane EU i u pojedinim zemljama, što nerijetko vodi do pro forma korištenja sredstava iz fondova, što u konačnici pojedinim zemljama može čak i štetiti zbog loših, nepotrebnih ili na brzinu sklepanih projekata i dodatnih troškova koje to iziskuje od pojedinih zemalja.

Čak i ako država ne može dobro iskoristiti novce, neće li to uspjeti građanima preko udruga, tvrtki i različitih neovisnih projekata?

Novac će moći dobiti samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade i imaju iskustva s birokracijom oko projekata, pri čemu im se aktivnosti procjenjuju isplativima po kriterijima EU (tj. za interes pretežno zapadnoeuropskog kapitala), a ne po dugoročnoj isplativosti za dobrobit građana ili tvrtaka i udruga. Projekti će se morati sufinancirati (dakle, potrebno je dati 10 do 50% vlastitih sredstava), moći će financirati samo one aktivnosti koje su predviđene pravilima EU (sve nepredviđene i s ovim neusklađene troškove morat će sami snositi), i novac će dobiti tek po završetku projekta – dakle, svejedno će biti prisiljeni posezati za komercijalnim kreditima. Naravno, sredstva iz EU fondova se katkada mogu iskoristiti i u razmjerno dobre svrhe, npr. u financiranje određenih javnih projekata, rada pojedinih udruga, znanstvenih projekata i sl., no često je i to samo posljedica stvaranja "imidža EU" i pridobivanja određenih slojeva društva za euroideologiju.

Što će biti s radničkim pravima u EU?

EU politika dosljedno zagovara smanjenje radničkih prava, nepovećavanje radničkih plaća, fleksibilizaciju rada, tj. lakše otpuštanje radnika, ukidanje ili slabljenje kolektivnih ugovora, neizvjesni (prekarni) rad – tj. nestalan, zakonom često nereguliran, nezaštićen i slabo plaćen rad itd. Dosta neoliberalnih mjera u području radničkih prava je već uvedeno kroz različita neoliberalna ekonomska prilagođavanja tokom "pregovora" o ulasku Hrvatske u EU. Moto službene europske politike zapošljavanja je fleksigurnost. Pojam je nastao spajanjem pojmova sigurnost i fleksibilnost, odnosno navodne želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom između poslova. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne beneficije za one koji izgube posao, uz koje je ide i "cjeloživotno učenje", tj. mogućnost prekvalificiranja. Nominalni cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je riječ o pogodovanju poslodavcima na štetu radnika. Kao prvo, fleksigurnost često služi tek kao zamjena za drugi termin – fleksibilizaciju – pri čemu se olakšava otpuštanje radnika, ali se naknada za nezaposlenost i pomoć u prekvalificiranju zapravo ne povećava. Fleksibilnost se, tj. sposobnost prilagodbe u radu, uvijek odnosi na radnika a ne na kapitalista. Radnik je, naime, taj koji se mora prilagođavati poslodavcu (npr. fleksibilnim radnim vremenom, selidbom, pristajanjem na manje povlastice i lakše otpuštanje itd.) a ne obrnuto. Stalnim mijenjanjem poslova se osim toga slabe sindikati i mogućnost kolektivnog pregovaranja (nezaposleni nisu u sindikatima), kao i sam položaj radnika jer na novom poslu imaju niže početne (pripravničke) plaće i sl.

Što će biti sa seljacima u EU?

Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi navodnog neinterveniranja države u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim smanjenjem carina, tj. otvaranjem vanjskom tržištu, dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale lopovskom privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja domaće poljoprivrede - poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti strašne posljedice i što to nema nimalo smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva (primjerice čak i iz Austrije) su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 20 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist hrvatskih seljaka i cijeloga društva. Ulaskom u EU, takvi bi se negativni procesi samo nastavili, jer će naša poljoprivreda biti izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoeuropskih zemalja, uz dodatne prepreke koje stvaraju europski propisi, koji bi našim poljoprivrednicima određivali što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Hrvatski će poljoprivrednici biti doslovno progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište. To se vidi po situaciji u Mađarskoj, čije su tržište hrane preplavili proizvođači i proizvodi iz zapadne Europe, dok mađarski proizvođači ne da nemaju ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego je nemaju čak ni u Mađarskoj.

Zašto Hrvatska ne smije zatvoriti brodogradnju?

Jedno od rješenja za "restrukturiranje" naše brodogradnje koje nam nudi EU je zatvaranje brodogradilišta. No to bi bilo pogubno iz čitavog niza razloga. Brodogradnja je naša zadnja tehnološki složena proizvodna grana koja zapošljava skoro 40 000 radnika, posredno osigurava egzistenciju za 150 000 stanovnika, predstavlja skoro 15% izvoza te godišnje uprihodi oko milijardu eura. Hrvatska je trenutno 3. europska i 14. svjetska brodograđevna sila te dobitnica više od 10 svjetskih nagrada za brod godine. Pogrešno je prikazivati brodogradnju kao teret koji parazitira na državnom proračunu. Brodogradnja je u periodu od 1992. do danas na uloženih 25,5 milijardi kn zaradila preko 40 milijardi, i to sve uz činjenicu da je brodogradnja godinama namjerno upropaštavana kroz lošu, od politike nametnutu, upravu te da su iz nje kroz različita koruptivna djelovanja isisavana golema sredstva. Pozitivna bilanca plaćenog poreza u odnosu na ono što je uloženo u obliku državnih subvencija i jamstava dodatno potvrđuje njezinu samoodrživost i društvenu korisnost.

Brodogradnja može biti jezgra industrijskog razvoja svake zemlje u kojoj je ona moguća jer ima snažan multiplikativni efekt na privredu što znači da jedan radnik u brodogradnji posredno zapošljava 3-5 radnika u drugim sektorima. Tri vodeće svjetske brodograđevne sile Japan, Kina i Južna Koreja su svoj razvoj strateški temeljile upravo na brodogradnji i velikim državnim ulaganjima u nju bez kojih brodogradnja ne može opstati ni uspješno funkcionirati.

Zašto Hrvatska ne smije privatizirati brodogradnju kako traži EU?

Druga mogućnost "restrukturiranja" brodogradnje u Hrvatskoj koju nudi EU je njihova privatizacija. No pretpostavka o potencijalnim investitorima koji će uložiti u tehnološku modernizaciju je pogrešna jer brodogradnja nije visoko profitabilna, nego radno intenzivna djelatnost što znači da radi na korist cijelog društva, ali nije pretjerano prikladna za stjecanje privatnog profita, što je jedan od razloga zašto se EU tako prema brodogradilištima odnosi. U takvoj situaciji potencijalni investitori nemaju interesa za zadržavanje temeljne proizvodnje nego za zemljišno-građevinske špekulacije. Primjer koji bi valjalo slijediti jest pulski Uljanik, državno brodogradilište, sanirano skupa s ostatkom brodograđevnog sektora 2002, koje danas uspješno posluje bez ikakvih gubitaka. Primjer koji ne valja slijediti jest poljska brodogradnja čiji se model "restrukturiranja", pod pritiskom EU regulativa, sastojao u privatizaciji, otpuštanjima, outsourcingu te smanjenju opsega proizvodnje. U samo 6 godina članstva u EU, Poljska je od druge europske brodograđevne sile potonula izvan prvih 10, zatvorila 17 brodogradilišta (od 3 najveća preživio je jedino Gdańsk i to s 20% kapaciteta), otpustila više od polovice radnika, smanjila opseg proizvodnje za 40%, a udio na svjetskom tržištu sa 3% na ispod 1%.

Što je to neoliberalizam?

EU je nositelj i institucionalni okvir provođenja neoliberalne ekonomske politike u Europi. Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici privatnog profita i koja djeluje u korist kapitala a na štetu većine društva. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30 godina su povećanje nejednakosti u društvu i gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite. Tako su u mnogim zapadnim zemljama (SAD-u i zapadnoj Europi) realne radničke plaće od 1970-ih naovamo uglavnom stagnirale ili čak padale, dok su profiti gospodarskih elita neobuzdano rasli. Neoliberalizam se na globalnoj razini provodi, među ostalim, kroz institucije kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO), dok se u Europi takva suštinski protunarodna politika širi najviše kroz institucije EU i produbljavanje europske integracije.

Kakva je razlika između neoliberalizma u teoriji i praksi?

Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti i sl., kao i o tome koliki je otpor ljudi prema njihovu uvođenju. To što primjerice u Francuskoj ili u Švedskoj još uvijek postoji sustav besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom teorijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i sve ostalo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da zato politika EU i politika francuskih i švedskih vlada nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora naroda i realnih političkih prepreka, razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, do kojih je došlo prije neoliberalne ere.

Isto tako, neoliberalna se politika provodi kada odgovara interesima elita, a ne iz puke ideološke zanesenosti i teorijske dosljednosti. Stoga je i moguće da se desetljećima govorilo o tome da država nipošto ne smije intervenirati u ekonomiju da bi se, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007.-8., i u EU i drugdje, javnim sredstvima sanirale brojne privatne banke, istodobno prebacujući troškove i teret krize na obične ljude koji je nisu skrivili. S obzirom na to da je državna pomoć odgovarala brojnim bankama i korporacijama kojima je inače prijetila propast, neoliberalna je teorija o tome da se država ne smije miješati u ekonomiju brzo zaboravljena. Tu se jasno vidi princip socijalizma za bogate, kapitalizma za siromašne – dobici i prihodi se privatiziraju (idu u džepove malobrojnog i najbogatijeg sloja društva), dok se troškovi socijaliziraju (plaća ih cijelo društvo). Upravo takvu politiku danas provodi EU, inzistirajući na tzv. "mjerama štednje", čime se kriza pokušava prelomiti preko leđa običnih ljudi kroz smanjivanje izdataka za obrazovanje, zdravstvo, socijalna prava itd.

Zašto je EU neoliberalna?

EU je neoliberalna jer provodi neoliberalnu politiku, tj. politiku koja radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija a na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, katkad neslužbeno – ali obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na državepristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Neoliberalizam ne postoji samo u EU, takva politika prevladava u čitavom svijetu, no ona se kroz institucije EU još više promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.

Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija:

Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje "poduzetničke klime" (što je ljepše upakirano "pogodovanje kapitalistima"), ukidanja propisa i ograničenja, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje što može dovesti do ekonomskih kriza poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarivanju profita na račun ostatka društva. Promicanje takvih mjera stoji u osnovi EU.

Liberalizacija označava politiku otvaranja granica, ukidanja carina i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carina i drugih zaštitnih mjera (kojih unutar EU nema), ostavlja privredu pojedine zemlje na milost i nemilost konkurenciji u drugim zemljama. To je pogotovo nepogodno za male zemlje kao što je Hrvatska za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje usluga (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice). EU takve liberalizacije potiče još od 1990. u nizu svojih direktiva.

Privatizacija označava pretvaranja državnog/javnog vlasništva u privatno – tobože radi toga što je privatno vlasništvo uvijek bolje od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva. Tako je recimo 80% banaka u novim istočnoeuropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.

Osim toga, neoliberalizam se EU ogleda i u stalnim dokumentima i mjerama koje pozivaju na nepovećavanje radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnika, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom fleksibilizacija rada. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Europi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čini sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.

Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Europska središnja banka, koja se ponajprije bavi stabilnošću cijena odnosno sprječavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji imaju najviše novca pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprječavanje mogućnosti da se to dogodi.

Nije li ipak EU jedina zaštitnica ljudskih prava u svijetu? Nije li ona jamstvo da kod nas više neće biti diskriminacije i ratova?

Kod nas se često smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Trenutna formalna (a u određenim primjerima i realna – npr. što se tiče školovanja na manjinskim jezicima i sl.) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati – recimo Francuska ne priznaje niti nacionalne manjine niti jezike, čak ni kad je riječ o starosjediocima poput Baska ili Bretonaca. Rijetke zemlje uopće priznaju nacionalne manjine, ali niti jedna zemlja zapravo ne prihvaća nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20% stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije ili protjerivanja. Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta (npr. u Mađarskoj, Nizozemskoj ili Švedskoj) čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Osim toga EU, suprotno službenoj politici "meke sile", ni na koji način ne potiče svoje članice na poštivanje međunarodnog prava u vanjskoj politici što je došlo do izražaja prilikom napada na Irak. Iako EU službeno zagovara "etično poslovanje" u svijetu, ona ne želi razvijati korištenje mehanizama kažnjavanja europskih tvrtki koje koriste robovski i dječji rad. Suprotno ideji o višenacionalnoj Europi "ujedinjenih u različitosti", EU ima upravo porazne rezultate u poštivanju ljudskih prava izvaneuropskih manjina, bilo u njihovim zemljama, bilo imigranata u samoj EU.

Izvještaj sa 162. plenuma, 15. prosinca 2011.

2012-01-07T16:17:00.002+01:00

Na 162. plenumu održanom 15. prosinca 2011. raspravljalo se o 2 točke dnevnog reda. Plenum je izglasao podršku otvorenom pismu Novinarske platforme. Izabrali smo dodatnih troje delegata za Fakultetsko vijeće. Na plenumu su predstavljene neke smjernice o glasanju delegatima na Fakultetskom vijeću. Sljedeći plenum održat će se u utorak, 10. siječnja u 20h u Dvorani 7 na Filozofskom fakultetu.

Plenum je podržao Novinarsku platformu. Pismo povodom slučaja Kamensko objavljeno je na Slobodnom Filozofskom uz par uvodnih riječi uredništva.

Plenum je izabrao troje dodatnih delegata, ukupno devetero, za sljedeće Fakultetsko vijeće, 15. prosinca.

Vezano uz Fakultetsko vijeće, na plenumu su predložene neke smjernice o načinu glasanju delegata na sjednicama vijeća. Plenum o smjernicama nije glasao, već je odlučio staviti ih na "probni rok".

Delegat plenuma podnio je izvještaj iz Ljubljane, s blokade Filozofskog fakulteta. Blokiraju nekoliko dvorana u kojima imaju svakodnevne plenume i alternativni program, uz podršku uprave i nadležnog ministarstva.

Radna grupa za procjenu situacije i daljnje djelovanje raspravljala je o akciji pred donošenje proračuna te o novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta. Trebalo bi surađivati sa studentskim udrugama. Podnesen je kratak izvjaštaj o strategiji znanosti i obrazovanja sindikata Akademska solidarnost.

Radna grupa za predavanja o direktnoj demokraciji po srednjim školama donijela plan pripreme o temama predavanja: 16. siječnja o oblicima demokracije, 23. siječnja o direktnoj demokraciji, 30. siječnja o primjeni dirdema, 6. veljače primjeri dirdema u prošlosti i danas,a zadnji termin 13. veljače bio bi posvećen pitanjima učenika. Sastanci će se održavati u A-001. Svi zainteresirani su pozvani da se uključe!

Izabrani su moderatori za sljedeći plenum.

Plenum će se održati u utorak, 10. siječnja u 20h u Dvorani 7. Moderatori su dostupni od 19h u A-001 na sastanku radne grupe za tehnička pitanja plenuma. Prijedloge za dnevni red možete slati na plenum.tehnikalije[at]gmail.com.

Lily Murphy: Irska: Što god činili, nemojte se razboljeti, nemojte ostarjeti i ne budite mladi

2012-01-07T14:05:00.003+01:00

Irska je vlada 6. prosinca najavila nove i oštrije mjere štednje kroz novi godišnji proračun u kojem nisu predviđena redovita povećanja socijalnih davanja. Novi je proračun, skrojen po mjerama štednje, samo jedan od užasavajućih aspekata života u Irskoj 21. stoljeća, zemlji koju mori naizgled neizlječiva ekonomska depresija. Srezana su davanja za poljoprivredu, prijevoz, zdravstvo i obrazovanje. Povećan je iznos upisnina na fakultetima, a potpore za studente lošijeg materijalnog stanja se smanjuju. Uvedeni su porezi na gotovo sve: kako na posjedovanje kuće, tako i na vodu. Jedini porez koji nije uveden je onaj na češkanje guzice. Povećan je PDV, kao i porez na automobile. Divljački rezovi provedeni su i nad potporama invalidima, potporama samohranim roditeljima te naknadama umirovljenicima za potrošeno gorivo. Proračun za 2012. osigurao je samo jedno: u Irskoj će siromašni postati siromašniji. Vlada je za cilj novog proračuna odredila obnovu irske ekonomije i jačanje irskog društva, no istina je da će ga ovaj opaki program dubokih rezova i visokih poreza samo dodatno oslabiti.

Irska je vlada izjavila kako je kroz četiri godine, provođenjem oštrih mjera štednje, moguć oporavak zemlje. Kako je Irska i službeno 'zemlja-program', obavezni smo drugima polagati račune. O pitanjima unutarnje politike više ne odlučujemo u potpunosti sami. Kako bi ispunila financijske ciljeve postavljenje od strane trojke MMF-EU-ECB, irska je vlada donijela plan kojim bi 1,6 milijarde eura prikupila kroz poreze, dok bi dodatne 2,2 milijarde namaknula putem drakonskih rezova. Zdravstvo i obrazovanje samo su neki od sektora najviše pogođenih ovim rezovima. Dok u Irskoj stopa samoubojstava neprestano raste, provode se rezovi nad programima za pružanje psihološke pomoći. Također više ne možemo tvrditi kako smo otok svetaca i učenjaka, budući da nam se sustav obrazovanja urušava uslijed ovako okrutnih mjera štednje.

Prije no što je predstavljen irskoj javnosti, irski je proračun pregledao Bundestag. Čini se da nismo izgubili samo ekonomsku neovisnost, već i dostojanstvo. Naravno, javnost je negodovala, no poprilično mlako. Irski narod nije bio iznenađen time što netko poput Njemačke pregledava njegove račune i odlučuje što je za njega najbolje. Irska se poklonila Europi kao svom feudalnom gospodaru; ionako smo praktički dio njihovog ekonomskog carstva.

Pravi pobjednik ove ekonomske krize je Njemačka. Izlazi iz krize s jednom od najdinamičnijih europskih ekonomija i polako postaje jedna od najmoćnijih zemalja svijeta. Njemačku ne možemo okriviti za propast irske ekonomije – sami smo ju prouzrokovali kapitalističkom pohlepom i korumpiranošću – no Njemačkoj svakako pogoduje nesreća zemalja poput naše. Dok se u zemljama kao što su Španjolska, Irska i Porutugal inzistira na spašavanju krupnih igrača, Njemačka ne prigovara budući da još uvijek profitira osiguravajući tržišta za svoju robu i, što je najvažnije, uživajući u niskim kamatnim stopama. Kako Njemačka raste, ostale zemlje, poput Irske, prisiljene su se smanjiti. Njemačko se ekonomsko carstvo širi Europom pod krinkom napora za ponovno europsko ujedinjenje.

Ironično je da je irska vlada proračun za 2012. donijela 6. prosinca, na devedesetu godišnjicu potpisivanja Anglo-irskog sporazuma koji je označio kraj rata za nezavisnost i postavio temelje za uspostavu djelomično nezavisne Irske Slobodne Države. Devedeset godina kasnije, britanske smo gospodare zamijenili MMF-om.

Proračun za 2012. donio je visoke poreze i okrutne rezove, što je dodatan poticaj ovoj generaciji da emigrira. Poruka za mlade na koje se odnosi ovaj proračun stoga je sljedeća: što god radili u Irskoj, nemojte se razboljeti, nemojte ostarjeti i nemojte biti mladi jer vam ove brutalne mjere štednje neće osigurati pristojan život na smaragdnom otoku.

Lily Murphy

S engleskog preveo Velimir Gašparac

Tekst u izvorniku objavljen je na MRZine, 13.12.2011.

Hilary Wainwright: Novi sindikalizam u nastanku

2012-01-06T13:19:00.002+01:00

Kako je financijska kriza u svojoj trenutnoj fazi mutirala u krizu financiranja javnog sektora i javnog duga, razvijao se fundamentalni napad na javne službe i sindikate javnih službi u naprednim kapitalističkim državama. Takvi napadi karakteristična su značajka neoliberalizma. No u ovoj novoj, autoritarnijoj fazi neoliberalizma, rezovi u javnim službama bili su agresivniji, a napadi na sindikate javnih službi i prava njihovih članova dosad neviđeni.

Odgovor sindikalnog pokreta bio je često, posebno u Sjevernoj Americi, zbunjen, neorganiziran, reaktivan i popustljiv. U inspirativnoj borbi tijekom posljednjih mjeseci u Wisconsinu, važnost klasne mobilizacije i klasne borbe koja bi odgovorila na napade vladajuće klase na radnike počela je ponovno odjekivati u javnosti. No, obnova sindikalnog pokreta sposobnog pobijediti u najosnovnijim previranjima oko plaća i uvjeta rada, a da i ne spominjemo bivanje vitalnim dijelom oporbene političke moći, još ostaje nesigurnom.

Sindikalizam koji je sposoban omogućiti i izraziti praktično znanje svog članstva, kao radnika i kao građana, nužan je za obnovu javnih službi i za sukobljavanje s globalnim politikama štednje. Hilary Wainwright prednjači u takvim pokušajima stvaranja novog sindikalizma javnih službi već neko vrijeme. Pokušala je povezati borbu oko države s izgradnjom javne moći i demokratskih kapaciteta potrebnih radi obnavljanja sindikalizma, kao i socijalističkog projekta. Na početku smo, kako se čini, dugog razdoblja previranja u javnom sektoru u Kanadi i SAD-u. The Bullet ovdje objavljuje nedavni doprinos H. Wainwright raspravi oko obnove sindikata. Postoji potreba za mnogim ovakvim intervencijama, iz različitih perspektiva, od strane militanata i aktivista u Sjevernoj Americi kao dijela nadolazećih bitaka protiv pokušaja vladajuće klase da stvori novo 'doba štednje'.

* * *

Novi sindikalizam u nastanku?

Uzbudljivo je doprinijeti raspravi u sklopu koje sindikati napreduju i predlažu alternative u savezu s grupama s kojima dijele zajedničke interese po pitanju kvalitete javnih službi. Želim istražiti lekcije koje možemo izvući iz praktičnih iskustava takvog strateškog sindikalizma. No prije svega, napomena o kontekstu. Suočavamo se s izvanrednom situacijom u kojoj je ono što je započelo kao kriza financijskih tržišta, te institucija koje su ih pokretale, sada postalo kriza javnih troškova koju je potrebno riješiti, tvrdi se, putem rezanja socijalnih davanja. Moramo imati neko objašnjenje ovog procesa kako bismo razvili učinkovite strategije - kratkoročno i dugoročno.

Važan čimbenik koji je dopustio pomicanje dominantnog narativa s financijske krize na trenutnu krizu javne potrošnje i rezanja socijalnih izdavanja bio je izostanak postojanih mainstream glasova koji bi artikulirali vrijednosti i ciljeve javnog dobra i društvenih potreba.

Želim se usredotočiti na implikacije jednog dijela objašnjenja za koje mislim da ima posebnu važnost za distinktivnu ulogu sindikata - u određenim sindikatima javnog sektora - u godinama koje dolaze.

Važan čimbenik koji je dopustio pomicanje dominantnog narativa s financijske krize na trenutnu krizu javne potrošnje i rezanja socijalnih izdavanja bio je izostanak postojanih mainstream glasova koji bi artikulirali vrijednosti i ciljeve javnog dobra i društvenih potreba. Nije bilo učinkovite protuteže pritisku i imperativima korporativnog tržišta. Ovdje ne govorim o radikalnom socijalističkom programu, već o zelenoj socijalnoj demokraciji koja to zbilja jest.

Ključni trenutak u ovom procesu bila je slabost i konačna marginalizacija glasova u SAD-u i Europi koji su se zalagali da bilijuni potrošeni kako bi se spasile financijske institucije budu upotrijebljeni kako bi započeli dinamiku demokratski usmjerenog ulaganja sa ciljevima održivosti okoliša, socijalne pravednosti, te pravednosti pri zapošljavanju. Bila je ovo politička slabost – posebno u Velikoj Britaniji i SAD-u – u trenutku kada su političke institucije, putem financijske moći, nakratko bile u povoljnoj pregovaračkoj poziciji.

Financijska kriza dovršava delegitimaciju ekonomije društvenih potreba i javnih dobara; ekonomije nekomodificirane sfere koja je od 1945. postojala kao kompromis unutar kapitalističkih ekonomija.

Ovaj poraz demokratske javne intervencije u ključnom trenutku učvrstio je fundamentalnu neoliberalnu ideju kako javna potrošnja, posebno po pitanju socijalnih davanja, koči privatni sektor, nedodirljivi pogon ekonomije. Ta je tvrdnja dodatno pojačana pojmovima neoliberalne teorije poput 'crowding out' (smanjivanje privatnog investiranja zbog povišenja vladinog zaduživanja, op. prev.), fiskalnog tereta i sl. Drugim riječima, financijska kriza dovršava delegitimaciju – unutar političkih i medijskih institucija – ekonomije društvenih potreba i javnih dobara; ekonomije nekomodificirane sfere koja je od 1945. postojala kao kompromis unutar kapitalističkih ekonomija.

Ovaj proces marginalizacije mora se razumjeti, djelomice barem na Sjeveru, kao povezan sa strukturalnom nemogućnošću socijalno-demokratskih i euro-komunističkih stranaka da se obnove tijekom 1970-ih i 1980-ih kako bi se poboljšala, proširila i poduprla inovacija u javnim službama u čijem su stvaranju sudjelovale. Umjesto toga svjedočili smo njihovom defenzivnom pristanku na odnos prema javnom dobru kao sporednoj stvari.

Ispunjavanje političkog vakuma?

Sindikati su u mnogim zemljama najveći, najopremljeniji, najstabilniji, najinstitucionaliziraniji, a u nekim aspektima i najviše ukorijenjeni (sa svim proturječjima i problemima koje ove karakteristike impliciraju) pokreti u civilnom društvu.

U kontekstu ovog vakuma i njegovih regresivnih posljedica, uloga sindikata, počevši sa sindikatima javnih službi, potencijalno je ključna. Sindikati su u mnogim zemljama najveći, najopremljeniji, najstabilniji, najinstitucionaliziraniji, a u nekim aspektima i najviše ukorijenjeni (sa svim proturječjima i problemima koje ove karakteristike impliciraju) pokreti u civilnom društvu. Ovi atributi daju im potencijal da budu, kao što Carmen Sosa, vođa vodoprivrednih radnika u Urugvaju predlaže, „kralježnica javnog pokreta.“ Sindikati mogu potpomagati organizaciju znanja, praktično djelovanje, stručno istraživanje, te javno izražavanje naroda kako bi obranili društvene potrebe i osigurali sredstva da se one zadovolje.

Upravo kroz tu ulogu baze (prepoznajući autonomiju, ali i povezanost osnove), te građenja društvenih saveza oko obrane i poboljšanja javnih usluga i resursa, sindikati mogu ispuniti politički vakum. Istražit ću kasnije što 'ispunjavanje političkog vakuma' može značiti.

Naglašavam ovu ulogu kao potencijalnu zbog toga što su, barem na Sjeveru, sindikati imali tendenciju da vrše rigidnu podjelu između radničkih i političkih aktivnosti radničkog pokreta, odbacivali su šira društvena pitanja koja nisu usko vezana uz industriju i prebacivali ih na 'političko' ili 'parlamentarno' krilo. U isto vrijeme pažljivo su čuvali svoju ulogu u kolektivnom pregovaranju i industrijskom djelovanju – čiji je opseg, s povijesno bitnim iznimkama, općenito usko određen. Ovo je često značilo, posebno na nacionalnoj razini, intelektualno podređivanje neoliberalnoj socijalnoj demokraciji – socijalnoj na marginama, neoliberalnoj u srži.

Postoje znakovi da se neki sindikati ili dijelovi sindikata odvajaju od ovih podređenih odnosa u vezama s političkim strankama te kroz rad s ostalim saveznicima, u društvenim pokretima, među kritičkim intelektualcima, doprinose ponovnom promišljanju politike i sindikalizma. To nije nešto posve novo (usporediti 1970-e u mnogim zemljama), te je oblikovano sjećanjima i tradicijama. Nejednako je, fragmentirano i raštrkano, namijenjeno da se iz toga uči i shvaća, a ne preuveličava. Generalizacije mogu biti samo probne.

Politike alternativa privatizaciji

Želim uzeti dva primjera uspješne borbe protiv privatizacije – priznajući da su svi takvi uspjesi neizvjesni, želim pažljivo istražiti što je sadržano u ideji da sindikati odigraju ulogu u 'ispunjavanju političkog vakuma'. To su međunarodne borbe oko voda kao javnog dobra i mjestimični otpor privatizaciji lokalnih usluga na osnovi demokratskih alternativa. Iako oba primjera uključuju izbornu politiku i izazov postojećim političkim institucijama, ovo je osnova za zasebnu i autonomnu bazu političkih vrijednosti, ciljeva i oblika organizacije.

Participatorna politizacija

1. Vode

Postoje mnoge razine uspješnosti kampanja za javne vode – 90% voda je u javnim rukama unatoč odlučnim naporima privatizacije. Jedna dimenzija bila je sposobnost i voljnost sindikata da se pomaknu od brige za radna mjesta i uvjete rada njihovih članova prema borbi za javnu dostupnost, demokratsko posjedovanje, te generalno, za vode kao javno dobro.

Čak i kad je neoliberalizam bio na svom vrhuncu,privatizacija javnih službi nikad nije bila predstavljena kao izborno pitanje, podložno političkim raspravama i glasovanju.

U mnogim kontekstima bacili su se, na različitim razinama, u omogućavanje, potporu i ponekad vođenje javnog savezništva protiv prepuštanja vlasništva nad vodama tržištu. Utoliko su bili dio procesa koji se mogu opisati kao participatorna politizacija.

Ono što želim naglasiti s ovim konceptom jest da privatizacija uključuje sustavni proces depolitizacije sudbine javnih službi. Čak i kad je neoliberalizam bio na svom vrhuncu, pod vladavinom Margaret Thatcher na primjer, privatizacija javnih službi nikad nije bila predstavljena kao izborno pitanje, podložno političkim raspravama i glasovanju.

U dvije zemlje u kojima su pokreti protiv privatizacije posebno snažni, Brazilu i Urugvaju, vladajuće stranke tijekom 1990-ih nikad nisu privatizaciju voda uključile u svoje političke programe iako je to točno ono što su, pod pritiskom MMF-a, pokušale napraviti. Političari i simpatizerski mediji privatizaciju uvijek prikazuju na vrlo eufemističan i depolitiziran način. Priča se o 'otvaranju novih tržišta', 'restrukturiranju državnih posjeda', 'raznolikosti dobavljača', 'vrijednosti onoga što je učinkovito' itd.

Važnost uloge sindikata u vođenju ili organiziranju saveza protiv privatizacije voda na temelju njene važnosti kao javnog dobra je u tome što ovi savezi izražavaju osnovno uvjerenje da javna dobra imaju izrazitu vrijednost; uvjerenja koja inače imaju malu ili nikakvu prisutnost u srednjostrujaškim medijima, a kamoli utjecaja ili moći.

U Velikoj Britaniji sindikati su poveli javnu raspravu, davši niz kontraargumenata koji su dali uvjerenje i izraz instinktivnom prepoznavanju da se vode ne bi smjele promatrati kao roba. Čak i nakon što je Thatcher progurala svoju odluku, ankete su pokazale da je 89% javnosti protiv nje.

U Brazilu i Urugvaju, ove su vrijednosti također bile osnova za poprilično učinkovitu mobilizaciju unutar i van radnog mjesta. Također su bile poticaj za sudjelovanje zaposlenika i građana u poboljšavanju upravljanja javnim komunalnim poduzećima.

Još jedna svojstvena odlika borbe za podruštvljenje javnih voda bio je njen međunarodni karakter. To je bilo ključno za njen uspjeh, pogotovo pri suočavanju s međunarodnim privatizacijskim naporima potpomognutima međunarodnim financijskim institucijama, posebice MMF-om i vodoopskrbnim korporacijama poput Sueza. Ono što je ovdje ključno jest kreativna i praktična uloga Međunarodnih javnih službi (Public Services International), koje su podupirale lokalne i nacionalne borbe igrajući pritom vodeću ulogu u uspostavljanju međunarodne kampanje 'Vratimo javne vode' (Reclaiming Public Water).

2. Lokalna vlada

Isti proces participatorne politizacije te uloga sindikata u njenom omogućavanju bila je bitna značajka nekoliko učinkovitih borbi protiv privatizacije lokalnih vladinih službi. Ove su službe bile ponovno depolitizirane kao navodno 'tehničke' i kao takve netransparentne kako bi se omogućilo zakulisnu privatizaciju.

U Trondheimu u Norveškoj i Newcastleu u Engleskoj ključan dio antiprivatizacijskih borbi bio je otvaranje procesa donošenja odluka u općinama javnoj raspravi i uvidu.

U Trondheimu je lokalna federacija sindikata postavila privatizaciju kao središnje izborno pitanje, uključujući svoje članove u razvoj alternativnih programa za reformu javnih službi. Stvorili su tako temelj izborne kampanje protiv stranaka koje su privatizirale mnoge na vijeću. Nakon poraza tih stranaka posvetili su se radu sa sindikatima općinskih radnika na nacionalnoj razini kako bi razvili oglednu općinu – strategiju poboljšanja javnih službi usredotočenu na izmjenu iskustava između zaposlenika i uprave o tome kako poboljšati usluge, uključivši uz to društvene organizacije u proces, te pregovarajući pritom i s izabranim političarima.

Taj je proces u konačnici postao model za učinkovitu nacionalnu kampanju protiv privatizacije, koja je dobila podršku saveza Radničke stranke (Arbeiderpartiet), prisiljene po prvi put na rad s radikalnom Socijalističkom lijevom strankom (Sosialistisk Venstreparti). Ovaj je savez pobijedio na izborima 2005. djelomično potpomognut izazovom koji su neoliberalnim procesima postavili sindikati.

U Newcastleu, na sjeveru Engleske, sindikalna strategija politizacije trebala je osporiti prožimajuće procese privatizacije, a gdje ih nisu bili u mogućnosti zaustaviti prikazivali su svaku njihovu razinu kao posljedicu spornih političkih odluka, inzistirajući da postoji javna alternativa koja bi bila vrednija za općinu od privatizacije.

Ova strategija imala je nekoliko razina: zbližavanje sindikata i društvenih zajednica kampanjama u gradovima; nastavak zajedničkog pregovaranja koje bi trebalo pokriti pitanja javnih natječaja i ugovaranja poslova, te općenito pitanja upravljanja i poboljšanja usluga, te konačno, naglasak na sudjelovanju, treningu i razvoju zaposlenika. Sindikalna strategija bila je utemeljena na viđenju svojih članova kao predanih djelatnika javnih službi koji raspolažu potrebnim znanjem. Ovaj pristup zahtijevao je sigurnost zaposlenja i uvjeta rada jer su zaposlenici tek tada bili sigurni u širenju ovih znanja i predanosti kao osnove za poboljšanje javnih službi.

Kenny Bell, tajnica UNISON sindikalne grane u Newcastleu objašnjava: „Dobrobiti većeg uključivanja ljudi u ono što rade široko su prihvaćene kao uvjeti za kvalitetnije obavljanje posla, ali ono što nije prepoznato, a u mnogim kontekstima i ne postoji, jest uloga koju sindikat može odigrati kao jamac i osiguravatelj.“ U Newcastleu je ovo značilo stjecanje naklonosti kako bi se spriječila obvezna otpuštanja, tj. svjesnost uprave o tome. Riječima višeg menadžera iz Newcastlea: „Nisam imao nikakvu iluziju da, ako pogriješimo i ne reagiramo na to, Kenny (član sindikata, op. prev.) neće problematizirati stvar.“

Ovaj proces participatorne politizacije očito je proces veoma drugačiji od kampanja lobiranja kroz koje su sindikati tradicionalno prisiljavali političke stranke da prihvate njihove političke zahtjeve. U oba slučaja, upravljanja vodama i lokalnom vlašću, sindikalne kampanje su se sukobile, osporile i izmijenile odluke političkih stranaka te su u Urugvaju, Brazilu i Norveškoj pridonijele izbornoj promjeni na nacionalnoj razini.

No ono što je bilo različito je što su ti savezi imali vlastite autonomne političke perspektive; uistinu je to bio izvor njihove snage i šireg utjecaja. Slučajevi o kojima sam raspravljala na neki način su neobični u smislu da se postavlja pitanje koliko su ispred svog vremena i da li su znak širenja tih namjera?

Političke tradicije i organske veze

Koji čimbenici objašnjavaju politički karakter sindikata u ovim slučajevima? U Urugvaju i Brazilu, sindikati koji su bili umiješani u pokrete za javne vode do svojih su političkih vještina i suradnje s ostalim društvenim pokretima došli putem opiranja diktaturama. No, duh ovih tradicija bio je osnažen odnosom vodoprivrednih radnika prema korisnicima. „Za nas, problemi s vodama u ruralnim područjima veoma su osjetljivi“, objasnila je Adriana Marquiso, bivša predsjednica sindikata vodoprivrednih radnika u Urugvaju. „Čak i u najmanjim gradovima postoje zaposlenici javnog poduzeća za vode (OSE). Ondje su odrasli, tamo žive, te su dio zahvaćene populacije. Vode su previše bitne za vodoopskrbu da bi se prema njima odnosilo kao prema bilo kojem drugom poslu.“

Za članove sindikata vodoprivrede, prijetnja privatizacije aktivirala je i politizirala vezu između njihova statusa radnika i građana. Izgradila se na postojećoj otvorenosti prema ideji da sindikat igra autonomnu političku ulogu, utemeljenu na njegovom sudjelovanju u pokretu protiv diktature.

U Newcastleu, lokalna sindikalna grana UNISON-a također je imala organske razloge za blisku povezanost s organizacijama građana, kao i postojeću tradiciju autonomne politike.

Ova vrsta povezanosti radnog mjesta i zajednice, ključna za promjenu prirode radne snage, pruža osnovu putem koje neki sindikati već traže način na koji bi promijenili i proširili vlastitu organizaciju van radnog mjesta.

Osnova za organski blisku povezanost s organiziranjem zajednice i izgrađivanjem širih saveza leži u prirodi radne snage. Preko 70% članova sindikata UNISON su žene, a mnoge od njih rade skraćeno radno vrijeme. Njihovi prioriteti spajaju zajednicu i radno mjesto. Kad je sindikalna grana u Newcastleu provela anketu o njihovim nisko plaćenim članicama kako bi identificirala prioritete za kolektivno pregovaranje, rezultati su pokazali da je pristup besplatnoj ili povoljnoj dječjoj skrbi najviši prioritet.

Ova vrsta povezanosti radnog mjesta i zajednice, ključna za promjenu prirode radne snage, pruža osnovu putem koje neki sindikati već traže način na koji bi promijenili i proširili vlastitu organizaciju van radnog mjesta.

UNISON je u Newcastleu također razvio autonomnu politiku otpora ekonomskoj diktaturi (ako to nije prejaka sintagma) nereguliranog kapitalističkog tržišta. Tijekom 1980-ih sindikalna grana razvila je strategije za poboljšanje usluga radeći zajedno s lokalnom federacijom stanara. Proširili su zahtjeve u kolektivnom dogovaranju kako bi uključili socijalne prioritete u sklopu javne ponude koju privatni ponuđači nisu mogli ponuditi.

Vrednovanje takvih autonomnih političkih tradicija i rad na njihovom naslijeđu bit će važan dio izgrađivanja politički osviještenih sindikata koji će se suprotstaviti privatizaciji u 21. stoljeću.

Demokratizacija znanja

Različito shvaćanje znanja i njegove organizacije fundamentalno je za participatorne politizacije. Tradicionalna podjela radničkog pokreta na radničke i političke grane povijesno je bila obilježena veoma ograničenom predodžbom znanja kao društvenih znanstvenih zakona poznatih jedino stručnjacima. Praktično znanje radnika u samim procesima ili uvidi korisnika službi prisutni u njihovim iskustvima i željama nisu bili smatrani legitimnim izvorima znanja.

Trenutno postoji pluralističko shvaćanje oko toga koje i čije znanje vrijedi, no prisutno je ograničeno priznavanje važnosti – i od strane samih sindikata – znanja organiziranih radnika i drugih sudionika društvenih pokreta.

Iz iskustva otpora privatizaciji voda i lokalne vlasti, izdvojila bih dva važna područja gdje je ovo raznoliko razumijevanje znanja o potrebama i mogućnostima poboljšanja službi impresivno.

Kao prvo izdvajam važnost vanjskog uvida, a u stvarnosti unutrašnjeg, koji organizirani radnici imaju o radnom mjestu, općini ili službi i njihovim korisnicima. Ono može često biti superiorno znanju menadžmenta u javnom sektoru, fragmentiranog neučinkovitom organizacijom, konkurentnim imperijima i birokratskim sukobima interesa. To doduše ne znači da su sindikati u posjedu apsolutnog znanja, no kada su dobro organizirani, povezani i motivirani, njihova je sposobnost širenja znanja o zahtjevima i mogućnostima poboljšanja usluga impresivna.

Kao drugo, želim ukazati na važnost istraživanja koje vrednuje znanje ukorijenjeno u iskustvu i utemeljeno na bliskoj povezanosti između istraživača, radnika i zajednica uključenih u otpor i pronalaženje alternativa. U slučaju pokreta za vode kao javno dobro, na primjer, ovakva vrst suradnje između Međunarodne jedinice za istraživanje javnih službi (PSIRU) i narodnih saveza koji se opiru privatizaciji bila je ključna za razvoj međunarodnih strategija potrebnih kako bi se razotkrila i osporila međunarodna koordinacija vodećih vodnih korporacija.

Integracija različitih vrsta znanja također je potakla kreativnost u razvijanju alternativa. Jedan primjer je razvoj javnih partnerstva radi poboljšanja javnih službi, koji je izgrađen na iskustvima solidarnosti između sindikalista, građana i općina, a žarišna je točka otpora privatizaciji kao i praktična upotrebljiva alternativa za stvaranje uvjeta za nužna poboljšanja javnih službi.

Zajedništvo povezivanjem: onkraj atomiziranog tržišnog individualizma

Govoreći o kreativnosti dolazim do konačne točke o posebnoj vrsti politike koja se pojavljuje u obliku saveza između sindikata i organizacija građana. Tiče se odnosa između individualizma i kolektivizma. Posebna vrsta politike uključuje poseban pojam kolektivizma u kojem ostvarenje i doprinos svakog pojedinca postaje uvjet za ostvarenje i doprinos svih.

Važnost ovakvog kolektivizma u razvoju posebne sindikalne politike autonomne od političkih stranaka (koje su predale mnogo toga neoliberalizmu) ukazala mi se dok sam čitala stravičnu, ali razotkrivajuću autobiografiju Tonya Blairea. Rano u svom opisu rada na stvaranju 'novih laburista' proglašava kako „ljevica nema težnji.“ Nastavlja objašnjavajući zašto je „Britanija trebala industrijske i ekonomske reforme tijekom vladavine Margaret Thatcher.“ Njegov argument bio je da su oni koje je do 1960-ih pomagala država blagostanja bili oslobođeni. Nisu više željeli državnu pomoć, te su umjesto toga htjeli „izbor, slobodu zarađivanja više novca, te trošenja istog.“ Drugim riječima, težnju je shvaćao u veoma uskom, asocijalno-individualističkom smislu. Tržište je ono koje bi to trebalo omogućiti.

Ono što se čini da promašuje – zajedno s razumijevanjem i nerazumijevanjem države od strane 'novih laburista' – jest to da težnja može uključivati, kao što i jest tijekom 1960-ih i 1970-ih, zaista društveno razumijevanje pojedinca. Feminizam je to najbolje izrazio svojom težnjom da svaka žena ostvari sve svoje mogućnosti, koja je došla s prepoznavanjem da to uključuje društvenu promjenu za koju je svatko od nas odgovoran. To je pojam pojedinca koji je oblikovan društvenim odnosima, a koje ujedno stvara, mijenja i reproducira.

Neshvaćanje i odbijanje oslobađajućih politika 1960-ih i 1970-ih, uz zadržavanje hladnoratovskih dihotomija tržišta i države, bilo je vjerojatno odlučujući faktor u neuspjehu obnove socijalno-demokratskih stranaka, no to je već druga priča.

Sindikalizam koji je sposoban omogućiti i izraziti praktično znanje svojih članova, kao radnika i kao građana, stvarajući pritom uvjete u kojima se kreativnost može razvijati, od središnje je važnosti za moguće stvaranje autonomnog političkog sindikalizma. Također omogućuje preobrazbu upravljanja javnim dobrima koje može službe učiniti prijemčivijima za različite težnje njihovih korisnika, dok pritom potpuno koristi vještine onih koji ih omogućavaju i stvaraju.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno na stranici Transnational Institutea
Uvodni dio je urednički komentar s The Bulleta