Izdvojeno

SkriptaTV

predstavlja
SkriptaTV

Fusnote

  • Plan C Što je socijalna reprodukcija?

    Što je zajedničko pranju suđa, seksu i čitanju priče za laku noć malom djetetu? Sve su to aktivnosti, rad i poslovi koje možemo tumačiti kao reproduktivne. Pod reproduktivnim mislimo na rad stvaranja i obnavljanja ljudi.   Većina ljudi povezuje reprodukciju s rađanjem djece, odnosno s biološkom reprodukcijom. Rađanje djece svakako je dio reprodukcije, ali kada govorimo o reprodukciji i konkretno o reproduktivnom radu, mislimo na puno više od toga.   Reproduktivni rad obuhvaća sve aktivnosti koje stvaraju i obnavljaju ljude na dnevnoj bazi, ali i međugeneracijski. Poput većine rada u kapitalizmu, to je rad koji uključuje sukobe, nasilje i eksploataciju. […]
  • Aamer Rahman Postoji li „obrnuti rasizam“?

    Mnogi ljudi ne vole moj humor. Mnogi bijeli ljudi ne vole moj humor. Mnogi bijeli ljudi kažu mi sljedeće:   „Hej Aamere!“   „Hej…“   „Aamere, ti se popneš na pozornicu i zbijaš šale na račun bijelih ljudi, kažeš ‘bijeli ljudi su ovakvi’, ‘bijeli ljudi su onakvi’… Što bi bilo da ja krenem pričati takve stvari? Što bi bilo da se ja popnem na pozornicu i kažem ‘crni ljudi su ovakvi, muslimani su onakvi…’ Ti bi me vjerojatno prozvao rasistom, zar ne?“   „Istina, da, bih. Stvarno to nikada ne bi smio učiniti. To ti je loše za zdravlje.“   […]
Fusnote

Istražite još objava

  • Abdaljawad Omar Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • Lazar Petković Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • Maja Solar Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • Eva Marija Jurešić Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • Domagoj Kučinić Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • Ivana Hanaček Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
Članci

Arhivski članci

  • Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom? Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
  • Je li redaktura izgubljena umjetnost? Promišljajući redakturu kao zanat, odnos i praksu povjerenja između urednika_ice i autora_ice, tekst razotkriva kako je suvremena izdavačka industrija potisnula urednički rad na rub, svodeći ga na puku tehničku korekciju. Kroz povijesne primjere velikih uredničkih partnerstava pokazuje se da je redaktura suautorski proces u kojem se oblikuju ritam, značenje i sama mogućnost (književnog) djela. Pitanje koje se pritom otvara nije nostalgično, nego političko: tko danas ima vrijeme, uvjete i moć ne samo za pažljivo čitanje, nego i za zahtjevan, strpljiv i odgovoran urednički rad.