Objektivno, postoje samo četiri doista ozbiljna kandidata plus pokoji sa strane koji može na ovaj ili onaj način utjecati na individualni rejting jednog od ta četiri. S današnje perspektive, u stvari odlučujemo o tome tko će se tući u drugom krugu i to su po svoj prilici Ivo Josipović te Bandić, Hebrang ili Vidošević.

Po anketama najlošije od njih troje stoji upravo Hebrang, no HDZ ima tradiciju kasnog ulaska i bilo bi jako pogrešno Hebranga tek tako ignorirati. Istovremeno Vidošević i Bandić (barem po nekim anketama) vode mrtvu utrku koja je sve samo ne mrtva. Jedna od mojih teorija o izbornom procesu u hrvata je između ostalog i ta da su se svi dosadašnji izbori bazirali na nekompetentnosti i nesposobnosti druge strane i ovo su vjerojatno prvi izbori gdje će to biti drugačije jer su ulozi pojedinih kandidata vrlo visoki. Vidošević i Bandić su primjeri toga. Kako god okrenulo, Bandića u Zagrebu čeka ili vrlo napeta atmosfera jer je raskrstio sa SDPom (što su i vrapci na grani znali već godinama; osim valjda onih vrabaca na iblerovom) ili predsjednička pozicija; dok  Vidošević kako god okrenuli svoju političku sinekuru u obliku volontera za predsjednika HGKa. Najmanje u stvari mogu izgubiti Hebrang ili Josipović jer se jednome smiješi politička mirovina (čisto radi starosti), a drugome vjerojatan ponovljeni mandat u Saboru i odlazak na pokoju savjetničku funkciju.

Sama situacija u drugom krugu je totalno neizvjesna (barem prema mom mišljenju) jer dok je situacija na lijevoj polovici igrališta poprilično definirana i manje-više jamči ulazak Ive Josipovića u drugi krug, istovremeno se na desnoj strani nagomilala količina vrlo snažnih (ako ne već i dobrih) kandidata koji će čisto snagom svoje karizme natjerati veliki broj birača u drugom krugu da iziđu i biraju. Hoće li tradicionalno anarhična ljevica uspjeti u tome to ćemo tek vidjeti.

Birači su ovoga puta odabrali korupciju i kriminal kao temu koja je presudna za daljnji život zemlje – i to je nešto s čime se slažem u cijelosti. No, biti će veliki problem pretvoriti tu borbu protiv korupcije u nešto s čime se birači mogu poistovjetiti; a još teže će biti kandidate pretvoriti u simbole borbe protiv tog istog kriminala i korupcije ako znamo da su na tablici korumpiranosti, upravo političari na samom vrhu. I to nas na kraju dovodi do pitanja vjerodostojnosti kandidata što je sama bit kampanje. Tko će biti taj koji će dokazati da je upravo on taj?

Moje je mišljenje da je narod (kao i obično) pomalo naivno nasjeo na cijelu priču pa se tako (ne)kvalitete  pojedinaca sakrivaju iza pažljivo sagrađenog javnog imagea koji je prečesto sam plod korupcije na različitim razinama. Sama činjenica da je to tako ukazuje kako politika i političari nisu dovoljno učinili da sami objasne svoju poziciju i kroz nju educiraju svoje birače. Radeći to samo nekoliko mjeseci pred izbore samo osnažuju gore navedeno mišljenje kako je politika prljav posao.

Nisam još prošetao gradom da vidim kako izgleda grad okićen u izborno ruho, no pretpostavljam da će ovoga puta bitka biti malo žešća.  Ivi Josipoviću vizuale rješavaju Bruketa&Žinić i sve što mogu o tome reći je da je pristup drugačiji. Vidošević je navodno angažirao neku stranu agenciju koja je besramno iskopirala Obamin vizualni identitet (s još glupljim objašnjenjem zašto su to učinili). HDZ ide starim provjerenim putem (reklame za Hebranga već krase Index.hr), dok Bandiću vizuale i kampanju vodi Design System koji je do sada vodio sve izborne kampanje SDPa (koje su sve redom osim jedne bile izgubljene, a i te bi doista trebalo biti genije da su izgubili). Biti će zanimljivo gledati kako isti ljudi rade drugu kampanju i koliko će u njoj biti uspješni. Zabave sigurno neće nedostajati.

Osim licemjerja kojime se kandidati sakrivaju iza PR agencija i spin doktora, gotovo je nevjerojatno kako birači ne kažnjavaju primjerice očiti nesrazmjer između imovine kandidata i njegovih primanja, a također ne kažnjavaju niti zloupotrebu položaja u vlastitu promociju. Zašto je bolje imati 200 afera u odnosu na samo jednu (ili nijednu) totalno mi je nerazumljivo.

Situacije je dakle, kako bi to sami političari rekli – složena. Pitam se hoćemo li kolektivno, kao nacija, nešto naučiti iz cijele priče i hoće li mudrost nacije biti dovoljno velika da prozre kroz sve te blatne fasade i doista prepozna što je u ovome času najbolje za Hrvatsku?

Disclaimer: Kao što sam to ranije napisao, sudjelujem u izbornoj kampanji Ive Josipovića tako da sve ovdje napisano pročitate kroz tu prizmu.

Misao dana:
You might have noticed I don’t complain about: politicians. Everybody complains about politicians. Everybody says they suck. Well, where do people think these politicians come from? They don’t fall out of the sky. They don’t pass through a membrane from another reality. They come from American parents and American families, American homes, American schools, American churches, American businesses and American universities, and they are elected by American citizens. This is the best we can do folks. This is what we have to offer. It’s what our system produces: Garbage in, garbage out. If you have selfish, ignorant citizens, you’re going to get selfish, ignorant leaders. Term limits ain’t going to do any good; you’re just going to end up with a brand new bunch of selfish, ignorant Americans. So, maybe, maybe, maybe, it’s not the politicians who suck. Maybe something else sucks around here… like, the public. Yeah, the public sucks. There’s a nice campaign slogan for somebody: ‘The Public Sucks. F*ck Hope.

Slični tekstovi

• Svi predsjednički kandidati (8)
• Zrnca za razgovor uz kavu (1)
• Nije baš svako kretanje akcija (4)
• Priznanje za pollitika.com (10)
• Nekoliko zapažanja (10)
• Andrija Hebrang: što je doista rekao NINu (7)
• Lokalni izbori 2009, dan poslije (6)
• Pet do dvanaest (0)

Panama

Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.

Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.

Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.

Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).

Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.

Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.

Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.

Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).

Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.

Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).

Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).

Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).

Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.

Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.

Slični tekstovi

• Panama (8)
• Valamar Lacroma Resort (10)
• Dubrovnik (2)
• Svibanj (0)

Nikad nisam bio tako daleko od kuće, sutra mi slijedi let od Zagreba do Frankfurta (gdje sam ionako već pomalo doma), potom Frankfurt – Newark (na kojem aerodromu još nikad nisam bio), te posljednji dio putovanja od Newarka do Panama City internationala gdje ću sletjeti negdje u četvrtak ujutro kada se budete budili (a nakon 24+ sati za mene po aerodromima i avionima). Ako me pratite na Facebooku, budem slikao zanimljive stvari koje vidim po putu.

U Panamu idem kako bih u petak tamo održao predavanje o novim medijima u političkim kampanjama, a ako budem uspješan možda uspijem i jedan međunarodni skup (od jako, jako VIP ekipe) usmjeriti da 2011. bude u Hrvatskoj (točnije u Dubrovniku). Imam namjeru vidjeti kanal, Panamskog predsjednika gdje sam pozvan u audijenciju a svi mi kažu kako se trebam čuvati krojača i kupiti šešir (imam jednu svečanu večeru u nedjelju u nekom svjetioniku na obali pacifika gdje se od mene očekuje da budem u bijelome, što se još nikada nije desilo pa mi nije ni samome jasno kako ću to prevladati).

Putovanja su sjajni i nescirpni izvor iskustva i novih ljudi i prijatelja. Obožavam putovati, osobito na mjesta na kojima nikada nisam bio i mjesta za koje objektivno ne znam što na njima očekivati. Vjerujem da će biti zabavno.

Misao dana:
For my part, I travel not to go anywhere, but to go. I travel for travel’s sake. The great affair is to move.

Slični tekstovi

• Što sam (do sada) naučio u Panami (3)

Mislim da nije sporno da Slovenija mora nekako doći do otvorenog mora, no oni to pravo imaju i danas i uspješno ga konzumiraju, jer da to nije tako kako bi onda brodovi ulazili u Koparsku luku (a i druge luke u Sloveniji). Također, mislim da i pravnom laiku je jasno kako famozni članak 3b uključuje i načelo pravičnosti a ne samo pravde, te kako riječ “junction” u engleskoj varijanti definitivno znači spoj između međunarodnih voda i slovenskih teritorijalnih voda. Također, koliko je meni razumljivo, odluka arbitražnog suda (a tu ima još zanimljivih detalja oko odabira sudaca) je u stvari obvezujuća i nemamo mi tu ništa posebno za buniti se nakon što je ta odluka jednom donesena – možemo samo eventualno konstatirati datum kada se to dogodilo.

Krajnji efekt je u tome da se danas, pristankom na arbitražu po svoj prilici odričemo komada teritorija (a po nekoj procjeni to je cca. 100m2 pomorskog dobra).

Zanimljivo je jedinstvo koje se pojavilo u društvu na tu temu i zanimljivo je gledati kako su i Crkva ali i intelektualci pozvali na neprihvaćanje sporazuma (jednako je zanimljivo da je Milanović danas citirao intelektualce ali preskočio Crkvu – no taj detalj će se vjerojatno pogubiti u važnosti ovoga događaja).

Zanimljivo je gledati i HDZovci kako sami sebi (poput lemminga) uskaču u usta i odjednom im je ono što je bilo totalno neprihvatljivo u doba sporazuma Drnovšek – Račan – danas je iz nekog razloga sasvim OK. Biti će zanimljiv i stav HSLSa (ili onoga što je od njega ostalo) jer je upravo taj događaj napravio veliki razdor u ondašnjoj šestorkia, a i stav HSSa mi je također zanimljiv za čuti (Friščić još nije doteturao do govornice).

Upozorio bih i da je sporazum između Račana i Drnovšeka uključivao i rješenje Ljubljanske banke i elektrane Krško; danas to nije dio ovog sporazuma i u stvari po svim kriterijima, kako vrijeme odmiče tako su sporazumi koji su na stolu sve lošiji i u biti nepovoljniji za Hrvatsku.

SDP je najavio kako neće podržati sporazum i sada je na nama da vidimo da li će HDZ izmanevrirati da dvotrećinska većina nije nužna?

Treba imati i na pameti argument kako sve to skupa “nije bitno” jer ionako svi skupa ulazimo u EU gdje granice nisu bitne; no tu se ne bih složio jer 100km2 je ipak 100km2 teritorija pa makar on bio i pomorsko dobro, to je ujedno i jedina točka na kojoj se Hrvatska i Italija dodiruju (ako se ne varam a prelijen sam da gledam kartu) a sam taj gubitak dodira nosi sa sobom neke reperkusije. EU neće trajati vječno i jednoga dana bi se mogao netko pitati kako smo do ovoga došli.

Zanimljivo će biti i promatrati što će se desiti ako stvar ne prođe u saboru, koje su tada konsekvence? Slovenija će ponovno blokirati pristupne pregovore, a svo postignuće Jadranke Kosor pada u vodu spektakularno. Kombinirano s problemima u samoj vladi, mislim da nikada nismo bili bliže izvanrednim izborima nego danas.

Misao dana:
And the west border was to the great sea, and the coast thereof. This is the coast of the children of Judah round about according to their families.

Slični tekstovi

• Nije baš svako kretanje akcija (4)
• Nekoliko zapažanja (10)
• Gdje se informira naša vlada? (2)
• Kriza na godišnjem (2)
• Prvi porez koji se obračunava na netto primitke (4)
• Koga Jadranka u stvari spašava? (4)
• Jadranka Kosor, šestomjesečni horoskop (0)
• Pada vlada (14)

Pariz u jesen je sasvim ok, bilo je nekih 15 stupnjeva i kiša je lagano padala, taman toliko da možete šetati okolo bez kišobrana. O Parizu sam otkrio kako on u stvari ne postoji. Naime, ono što mi smatramo Parizom je u stvari nekoliko manjih gradova koji su spojeni u jednu logičnu cjelinu. Sam Pariz je ono što bi nazvali centrom centra, no već možda kilčometar dalje na jednu ili drugu stranu od Eiffelovog tornja počinje drugi grad.

Sam forum se bavio problemima digitalnog identiteta, to su ukratko certifikati i metodologije kako biti prijavljen kod jednog “autoriteta” (authority) te kako taj spremljeni identitet koristiti na svim onim webovima gdje se inače morate ulogirati. Vrlo zanimljiva problematika obzirom na to budući da se preklapaju ovlasti javne vlasti (države koja vodi evidenciju o vašem stvarnom identitetu), institucija (primjerice banaka koje žele imati pod kontrolom vaš identitet čisto radi sigurnosti) i nekih utility kompanija (poput ISPa) a koji imaju infrastrukturu na kojoj bi taj digitalni ID mogao biti pohranjen. Kao i obično, odgovor je negdje između i biti će zanimljivo kako to riješiti. Najžešći primjer digitalnog identita je openID koji ima (navodno) izdanih oko 1.4 milijardi (da, dobro ste pročitali) certifikata.

Navečer drugoga dana otišli smo u razgledavanje Francuskog parlamenta što je bio jedan od impresivnijih dijelova konferencije, osobito stoga što smo imali sitni privilegij ući u parlament u vrijeme zasjedanja. Navačer se dodjeljivala i nagrada u impresivnom restoranu parlamenta, a koji se nalazi na sedmom katu pomoćne zgrade pa kroz staklene zidove možete promatrati Pariz u svom punom blještavilu (a kadrom Pariza apsolutno dominira kupola parlamenta s ogromnom Francuskom zastavom pod svjetlima reflektora -> Republika).

U petak smo radili prezentacije pojedinačnih projekata, i uz izuzetak googlea i twittera, moram reći kako su podaci koji vrijede za pollitika.com u odnosu na ostale prezentirane projekte apsolutno impresivni. to je ukratko broj posjeta, posjetitelja te ukupni utjecaj weba na politički život. Apsolutno se ne trebamo ničega sramiti, a iskreno, mislim da možemo i puno toga pokazati.

Cijelu fotogaleriju možete pogledati ovdje.

Eto i to je zadnje na temu Pariza, nemam namjeru više gnjaviti.

Misao dana:
Everything ends this way in France – everything. Weddings, christenings, duels, burials, swindlings, diplomatic affairs -everything is a pretext for a good dinner.

Slični tekstovi

• Mediokriteti oko nas (3)

Iako je cijela pollitika dobila nagradu, konkretni “okidač” za nominaciju je bio podsite kojeg smo napravili u jeku kampanje za lokalne izbore, a koja se zove popisbiraca.pollitika.com. to je ukratko web stranica na kojoj svatko može provjeriti koliko ima registriranih birača na bilo kojoj adresi u hrvatskoj. Pojava ove stranice napokon je razotkrila točne lokacije i načine na koji se manipulira biračkim popisima, trajno je senzibilizirala javnost na problem popisa birača (iako, za taj problem se znalo godinama) i drago mi je reći da je rješenje biračkih popisa i izbornog zakonodavstva dio ustavnih promjena o kojima se trenutno raspravlja.

Moj temeljni stav je tu vrlo jednostavan i glasi da ne možemo očekivati da imamo demokratsku vlast ako ona nije izabrana u fer i demokratskom izbornom postupku. Iako je priča o biračkim popisima najbolnija u vrijeme parlamentarnih (i uskoro predsjedničkih izbora); najveću štetu oni rade na lokalnim izborima gdje se događa da stanovništvo određenog grada ili općine (a imamo iznimno konkretni i ekstremni primjer Vrgorca) jednostavno nema legitimno izabranu vlast i tako već nekoliko izbornih ciklusa.

U svakom slučaju, trenutno sam u Parizu i večeras, negdje oko 23 sata primiti ću nagradu. Ceremonija dodjele nagrada događa se u Francuskom parlamentu. Nadam se da ću kasno navečer ili sutra imati prilike zakvačiti koju fotografiju čisto da vidite kako je to izgledalo.

Finaliste možete vidjeti ovdje. A na istom web siteu možete vidjeti i uputstva za praćenje događaja na twitteru, a sutra možete gledati videocast i sudjelovati u diskusiji putem chat room-a na radionici na kojoj će dobitnici nagrade (uključivo i mene) objasniti što oni točno rade.

Misao dana:
Getting a standing ovation was kind of humbling that so many people are so happy that I have been named for this award. A lot of people say you’re due – maybe you are, maybe you aren’t – it’s an accolade.

Slični tekstovi

• Priznanje za pollitika.com (10)
• Kuda ide pollitika.com? (0)
• Sve što Vam nitko nije htio reći o biračkim popisima (3)
• Prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor (4)
• O blogu, medijima i organizacijama (4)
• HRT zabranio emitiranje spota pollitika.com (44)
• Nacional i satovi (7)
• Sloboda, cenzura i pollitika (14)

‘Ako se ponovi kriza poput one u jesen 2008, naše mogućnosti obrane daleko su manje. Potrošili smo sve mehanizme i rezerve koje smo imali i moramo priznati sebi da smo prošli mnogo bolje nego što se itko mogao nadati’, rekao je Željko Rohatinski, guverner HNB-a obraćajući se prisutnima na 19. konferenciji Zagrebačke burze u Splitu. (tportal)

Nisam već dugo drobio na temu ekonomije pa eto, posložilo se nekoliko događaja koji su mi taman razvezali jezik. Rohatinski je jučer govorio o krizi. Ono što je on otprilike rekao je to da je HNB u proteklim godinama pokušavajući obuzdati pretjerani unos gotovine u državu banke natjerao na velike rezerve. Taj potez je povećavao hrvatima cijenu kapitala, no u času kada je pukla kriza imali smo padobran u obliku velikih bankovnih rezervi čijim je otpuštanjem održana koliko-tolika likvidnost sustava. S druge strane, zbog pretjerane osjetljivosti državnog proračuna na fluktuacije u zemlji, osobito na potrošnju koja je dramatično pala (od uvoza pa na dalje) – država je u stvari ta koja je “posaugala” sve novce na tržištu te je financiranje banaka prema stanovništvu i poduzetnicima praktički stalo (ne baš, ali otprilike). Problem je u tome što je rohatinski svoje karte ispucao i sada očajnički za stolom pogledava druge igrače sve se nadajući da će netko nastaviti njegov niz. Nekako si mislim da je neshvaćen i usamljen.

Ako malo bolje razmislite, i imajući u vidu što HNB može napraviti, ono što se desilo je da je HNB svojim mjerama kupio državi vrijeme, a što je država morala iskoristiti da sredi svoje financije (a pritom osobito mislimo na potrošnju države). Naravno, i država je imala svoj set problema, počevši od neočekivano visokog pada proračunskih prihoda, akutnog problema državne potrošnje pa do odlaska prethodnog premijera u samom središtu krize. Novo/staro vodstvo ne pokazuje neke osobite znakove razumijevanja problema i čini se da maksimalno pokušavaju iskoristiti vrijeme koje im je Rohatinski kupio ali bez osobitog cilja ili barem ne metode kojom će nastaviti gore spomenuti pobjednički niz. U tom smislu i jučerašnje upozorenje Lovrinčevića koje ukratko kaže kako financijskih rezervi ima za još nekih 5 mjeseci što (vidi čuda) se poklapa baš s krajem predsjedničkih izbora.

Obol cijeloj stvari će dati i Milan Bandić koji je također očito zatečen krizom u koju smo uletili pa je tako Zagrebačka blagajna praznija za nekih 600mil kuna. Kako se to moglo desiti, nitko pojma nema, no to po svoj prilici neće biti Bandićev problem jer on želi svoje gradonačelničke uspjehe preslikati u predsjedničke dvore.

Kada već govorimo o neodgovornoj državi, spomenuo bih još dva detalja. Unatoč početnim skepsama oko Jadranke Kosor, ono što se posljednjih dana pokazuje (ili barem meni to tako izgleda) je to da se žena pokazuje kao sasvim solidni komunikator. Prodala nam je uspješno priču o Slovencima, s nekoliko sjajnih izjava je pokopala već potkopanu oporbu i u stvari njoj stvari idu sjajno. Problem je što hoda po nasapunanoj dasci koja će prije ili završiti, a proždrljiva svjetina dolje čeka i pjeni (iako ne osobito organizirano) već mjesecima. Kritična masa nije ovdje ali smo blizu. Da bi spriječila neminovno, Jadranka je očito gurnula Pedra u liku i djelu Berislava Rončevića. Čini se kako će Bero biti prvi predan svjetini, a sve valjda u nadi da će glad malo splasnuti. Mislim da je Berislav Rončević samo još jedna od antikriznih mjera za dobijanje na vremenu, no isto tako je to i važna paradigma u našem društvu koja se s ovim primjerom pomiče. Ovo je prvi puta da ministar odlazi na optuženičku klupu i ako smo u stanju optužiti (bivšeg) ministra obrane tko je onda siguran u svoju poziciju? Nije to niti tako loše, makar je sam potez u svojoj biti neiskren i krajnje sebičan.

Dolazimo u doba državnog proračuna i opet ćemo gledati bijesnog Šukera po TV ekranima. Unatoč očiglednome, prijedlog proračuna će biti na liniji ovogodišnjeg (valjda posljednje verzije) makar očekujemo daljnji pad gospodarstva, a savjet gore navedenog Rohatinskog je štednja. Očito će i ovi proračuni biti zamišljeni s rebalansom na pameti, a što će se morati rješavati tamo negdje kada istekne petomjesečni rok kojeg spominje Lovrinčević a što (možda) više i neće biti problem ove vlade.

I da se vratimo na Rohatinskog, iako su motivi bili sasvim sporedni, Rohatinski se pokazao u posljednjih godinu dana kao jedini igrač u ovoj državi s kakvim-takvim kartama. No njegov pobjednički niz je na izmaku i on će pokupiti svoje žetone i otići; statistika radi protiv njega i tu nema pomoći. Nitko ne očekuje da će Šuker ili Jadranka izvući asa iz rukava (jer je Rohatinski aseve do sada već potrošio) i svi se pitaju što je dalje.

Koja je vaaš exit strategija?

Misao dana:
I have all the money I’ll ever need – if I die by 4:00 p.m. today.

Slični tekstovi

• Gdje se informira naša vlada? (2)
• Jadranka Kosor, šestomjesečni horoskop (0)
• Ivo Sanader aka. el Bahati (5)
• Dirty dozen (16)
• Počinje cirkus (0)
• Slovenija, zemlja mog sna (6)
• Nekoliko zapažanja (10)
• Kriza na godišnjem (2)

Iako je opće poznato da su zatvori prepuni “nedužnih” ljudi, za Fintića u stvari znamo da jest nedužan, jer je njegov krimen koji ga je na kraju odveo u zatvor to što je kreirao web-stranicu vukovarac.net, na kojoj je nesmotreni i anonimni kritičar svojedobno optužio tadašnjega gradonačelnika Vukovara i saborskog zastupnika HDZ-a Vladimira Štengla.

Tužakanje – obiteljski biznis

Vladimir Štengl i inače je poznat po tome da često tuži novinare – tužakanje za klevetu pretvorio je u svojevrsni obiteljski biznis. Kombinacija malene vukovarske sredine, sjajne odvjetničke ekipe i lokalnog pravosuđa osigurala je Štenglu i njegovoj obitelji sasvim solidne i pritom potpuno neoporezive prihode na temelju navodno pretrpljenih duševnih boli.

Verbalni delikt ili kriminalna kategorizacija klevete u našem zakonodavstvu proizlazi još iz prošlog sustava, kad su se takve odredbe koristile za zaštitu javnih figura i uklanjanje nepoćudnih osoba iz javnog života. Naravno, i moderno pravo poznaje pravo zaštite pojedinaca od klevete, no vrlo je teško odrediti jasnu i čistu granicu između toga gdje prestaje sloboda govora ili, jednostavnije rečeno, pravo na kritiku, a gdje počinje kleveta. Kleveta je osobito osjetljivo pitanje kad govorimo o javnim osobama, a osobito osjetljiva skupina – ili skupina u kojoj bi, po mom mišljenju, pojam klevete morao biti osobito uzak – jesu oni javni djelatnici koji su na svoju funkciju došli putem izbora. Dobar primjer takve osobe trebao bi biti upravo spomenuti Vladimir Štengl, koji očito loše podnosi vlastito ime u novinama, ali i na web-stranicama. Damir Fintić vlasnik je web-stranice na kojoj se našao sporni komentar i na njega se okomila odvjetnička elita.

Sam je Fintić djelomice kriv za situaciju u kojoj se našao. Kao prvo, imao je hrabrosti kreirati javni medij, web-stranicu na kojoj su Vukovarci mogli saznati nešto o svome gradu, bez obzira na to žive li u njemu, ili su u njemu živjeli ili se u njega žele vratiti.

Basnoslovne duševne boli

U času kad su se pojavile prve kaznene prijave, Fintić je napravio prvu i stratešku pogrešku naivno vjerujući da će ga zakon i pravda putem suda zaštititi od neproporcionalnog bijesa navodno oklevetane osobe. Kao krajnja konsekvenca, Fintić je osuđen za kazneno djelo klevete i na zatvorsku kaznu, što je poslije pretvoreno u novčanu kaznu. No, Štengl nije zastao na kaznenom djelu nego je kroz građansku parnicu odlučio naplatiti i sve duševne boli koje mu je vukovarac.net priuštio. Navodno, riječ je o tristotinjak tisuća kuna boli, što za samog bivšeg gradonačelnika, što za njegovu bolom shrvanu obitelj.

Ako dosad niste suosjećali s Fintićem, onda je ovo trenutak da o tome razmislite. Pogledajte, recimo, na internetu koliko su se naplaćivale duševne boli u neusporedivo eksponiranijim medijima i vrlo brzo doći ćete do zaključka: ili je web-site vukovarac.net jako utjecajan medij ili su boli obitelji Štengl doista goleme. Pokušajte to staviti u perspektivu, jer niti su Štengl i njegova obitelj imali osobite financijske štete od samog anonim-nog komentara na web-stranici, niti su im zato bila ugrožena radna mjesta u javnoj upravi, a – budimo realni – niti im je ugled osobito pao zbog tog komentara. U stvari, sami su Štenglovi učinili više za promociju lošega glasa o sebi neprekidnim i neumornim gonjenjem novinara i webmastera, nego što su ti napisi sami njima naštetili. No, priskrbili su si i značajnu materijalnu korist, pa je odnos uloženog i dobivenog tu negdje.

Damir Fintić je čovjek koji ima obitelj i zarađuje neto plaću od oko 3000 kuna. Ovrhe nad plaćom oduzimaju mu trećinu tog iznosa na ime naknade štete. S preostalih 2000 kuna on mora prehraniti obitelj, malodobno dijete i financijskom alkemijom to rastegnuti do kraja mjeseca.

Legalno ropstvo

Istovremeno, mjesečna zatezna kamata koja se obračunava na iznos dosuđene odštete veća je od iznosa koji mu sud oduzima od plaće, pa će Damir Fintić (ako ne nađe daleko bolje plaćen posao) cijeli život odrađivati za Vladimira Štengla. U normalnim zemljama to je ujedno definicija “dužničkog ropstva”, no ovdje, kao što vidimo iz konkretnog primjera, to je sasvim legalno – uz malo pravnog manevriranja, patronat države i represiju sudbenog aparata moguće je imati vlastitog roba. Nije, dakle, problematičan samo iznos odštete koju treba platiti u apsolutnom iznosu u odnosu na štetu koja je eventualno počinjena nego i iznos odštete u odnosu na Fintićevu mogućnost da tu odštetu (podsjetimo, za zločin koji nije počinio) plati tijekom života.

Kazna zatvora

Nije stoga čudno da je Damir Fintić odlučio otići u zatvor na 20 dana. Tehnički gledano, ne mora on iza rešetaka, no da bi izbjegao zatvor, mora platiti novčanu kaznu koja je nastala kao zamjena za kaznu zatvora. On tu kaznu nema odakle platiti jer mu je Vladimir Štengl ovršio plaću pa novca jednostavno nema, te je država Hrvat-ska, ovaj put po sasvim drugoj osnovi, odlučila da će zbog njegove nemogućnosti da to plati velikodušno zamijeniti novča-nu kaznu kaznom zatvora; tako da je Damir Fintić na kraju završio tamo odakle je i krenuo (i što je zakonodavac u stvari htio spriječiti).

Teško će biti jednome strancu, primjerice članu Europske komisije, ili sucu za ljudska prava objasniti tijek događaja koji će Fintića smjestiti u zatvor; osobito ako znamo da po odluci tog istog suda (a koja proizlazi iz članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, čiji je i Hrvatska potpisnik) postoje vrlo jasna ograničenja prema situacijama u kojima se kleveta može dosuditi i time u stvari uskratiti pravo na slobodu govora.

Fintić će tako postati metafora kako se stvari rješavaju u hrvatskoj državi. U 21. stoljeću lokalni moćnik u sprezi s lokalnim pravosuđem osudili su ga na kaznu zatvora zbog riječi koje uopće nisu njegove. Kaznili su ga toliko da će mu trebati desetljeća da se iz toga izvuče. Dotle će se ti moćnici na nacionalnoj razini pravdati “pravnom državom i nekomentiranjem presuda”, a Hrvatska će istovremeno skliznuti još koje mjesto na ljestvici medijskih i građanskih sloboda.

Ovo je članak koji je objavljen u današnjem Jutarnjem Listu, a kojeg sam na njihovu molbu ja napisao.

Slični tekstovi

• O blogu, medijima i organizacijama (4)
• Sloboda, cenzura i pollitika (14)
• I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002) (13)

Prije nekog vremena pokušao sam se igrati s virtualizacijom na windowsima XP koje sam imao na notebooku, no to nije dobro funkcioniralo zato što je bio problem s licencama. Naime, iako je VirtualPC u stvari badava, licenca OSa kojeg instaliraš na taj virtual PC nije. Naravno, mogao sam pokušati instalirati još jednu instancu windowsa XP kojeg sam ionako imao instaliranog na samom notebooku (eto rekurzije), no Lenovo notebooci ne dolaze sa install diskovima nego recovery particijom koju je moguće pretvoriti u nekoliko CD/DVDova što sam i napravio. Problem je u tome što je instalacija custom, i ona ne dozvoljava instalaciju VirtualPCa bez da se ponovno kreira recovery particija što je dodatnih 5gb prostora na disku što si nisam mogao priuštiti. Ne treba reći da OEM key kojeg imam na notebooku nije bilo moguće upotrijebiti s normalnim XP install diskom – tako da je propala ideja da imam virtualni XP na XPu.

Sa Windowsima 7 situacija se promijenila zato jer je Microsoft odlučio otkantati totalnu backward kompatibilnost i neke od aplikacija jednostavno ne rade na windowsima 7. Konkretni primjer relativno čestog komada (besplatnog) softvera je MSDE – Microsoft SQL Desktop Engine, koji u svojoj verziji 2000 ne može raditi na Windowsima 7 (a to mi je preduvjet za jednu drugu aplikaciju). E dakle, windows 7 ima tzv. XP mode što je u stvari totalno legalna i full licenca windowsa XP professional a kojeg je moguće pokrenuti na Windows 7 virtual PCu i na koji onda možete instalirati štogod trebate ili želite. To sam ja naravno i učinio i stvar šljaka besprijekorno. Jedini limit koji vidim je problem broja boja, jer mi virtualni video adapter dopušta samo 16bitnu boju što je za neke stvari malo (iako, više na estetskoj razini nego funkcionalnoj).

Windowsi 7 rade više nego ok (dopada mi se i ovaj security essentials kojeg čini se morate instalirati preko firefoxa jer ako probate download iz explorera onda kaže da MSE nije podržan u našoj zemlji), a virtualizacije mi se dopada jer onda neke stvari koje bi morale ostati u “pješčaniku” mogu doista tamo i ostati bez da zagade bespotrebno samo računalo.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.

Slični tekstovi

• journey on… (4:38, Dream Warriors, And Now, the Legacy Begins, 1991) (1)

Prema podacima Ureda gubitak kroz premije iznosi oko 110 milijuna kuna godišnje, dok je u posljednjih petnaestak godina za štetu koju su počinila neregistrirana vozila isplaćeno više od 600 milijuna kuna. (banka)

Mene kao vozača inače uvijek frustrira ta impresivna količina očito neispravnih automobila na cesti, a znam za nekolicinu situacija u kojoj su moji prijatelji bili oštećeni od neregistriranih/neosiguranih automobila i to je uvijek bio veliki problem. Drugo što me jako frustrira je i policija koja u stvari jedino i uvijek hvata prebrze vozače. Istina je da je radar relativno egzaktno mjerilo no nažalost nemam previše povjerenja u te sustave niti u iskrenost policajaca osobito kada rade s opremom na kojoj nije moguće dokazati koga su oni u stvari “usnimili” kada su mjerili brzinu (takve stvari inače s dobrim odvjetnikom ionako padaju na sudu).

Pišem ovo zato jer sam se u nedjelju vraćao iz Zadra i nasred autoceste ekipa si je na nadvožnjaku postavila radar i kilometar-dva niže spustila brzinu na autocesti na 40, svela promet na jednu traku i preusmjeravala prebrze vozače na pokrajnje parkiralište. Ekvivalent još jedne “cestarine”. Naravno da je potrebno kažnjavati prebrze vozače, no to ima smisla samo do neke granice (ili boje rečeno, od neke granice). Po mom mišljenju daleko bi bilo efektnije raditi na cesti eko testove, kontrolirati tehničku ispravnost automobila ili primjerice promatrati tko se vozi sa a tko bez pojasa (prije neki dan sam se vozio tramvajem i promatrao vozače i u stvari se iznenadio da cca. polovocia ljudi u gradskoj vožnji ne veže pojas).

Nego, naletio sam na ovu fotografiju. Kada bi na određenim prometnicama instalirali kamere poput gornjeg (a imajte na umu da su registarske pločice pravljene za brzo storjno čitanje) tada bi mogli imati sa strane kameru koja snima tablice automobila i gdje bi trenutno mogli 100-200m niže zaustavljati automobile kojima je istekla tablica. Takvo vozilo možete postaviti bilo gdje i bilo kako, imate video dokaz da se vozilo kretalo, bazu neispravnih registarskih pločica na notebooku spojenom na tu kameru i sa 10-15% neregistriranih vozila kladim se da bi u času stvorili veliku gužvu i zagrabili veliki “ulov”. Ovo je tehnologija koja postoji (vidi link), definitivno nije skupocjena, a koja bi u minimalnom roku napravila dramatičnu promjenu u pronalaženju i micanju s ceste ne samo tehnički neispravnih nego i neosiguranih automobila.

Da sam ja osiguravajuće društvo kojem godišnje nedostaje 110 milijuna kuna premija zbog neregistriranih vozila, ja bih im kupio i donirao takvo vozilo.

Misao dana:
The road to positivity is strewn with the abandoned vehicles of the faint-hearted.

Slučajni tekstovi

• work song.. (3:06, Nina Simone, Nina Simone Gold, 2004) (0)
• east… (4:00, Balanescu Quartet, Luminitza) (2)
• the night santa went crazy… (4:01, Weird Al Yankovic, Bad Hair Day, 1996) (0)
• Blogariat (3)
• Moja poruka njima (27)
• I am roaming (3)
• the grip of disease… (4:12, Mission, Grains of Sand, 1990) (0)
• Što je to “dignitet sabora” (6)