Adaptiran prema romanu Gillesa Parisa koji je 2004. dobio i svoju filmsku adaptaciju, “My Life As A Zucchini” relativno govoreći film je bez nekih prevelikih događanja, barem nakon što preživite prilično sablasni uvod. Život u sirotištu u kojeg dospije Tikvica nije nimalo loš. Djeca čak povremeno oldaze i na putovanja, skijanje i imaju plesnjake na kojima se mogu razbacivati do mile volje. Njihova početna rivalstva s vremenom postaju velika i prisna prijateljstva. Tikvica se čak uspije i zaljubiti u jednu djevojčicu, Camille, s kojom veoma brzo razvije prisnost. Ta prisnost na neki način dobiva svoju potvrdu u obliku Camilline ponešto sablasne pozadinske priče, no ne oslanja se suviše na nju. Jedini problem kojeg djeca u sirotištu imaju jest Camillina zastrašujuća teta (koju u engleskoj verziji glumi Amy Sedaris), koja upada u sirotište poput nekakvog bika i zahtijeva skrbništvo nad malenom Camille.

Preokret pomoću kojeg se izbjegava opasnost prilično je inteligentan, no film nije pogonjen pomoću svoje priče, što je veoma neobično za animirani film. To ne znači da je scenarij loš – adaptaciju je napisala Celine Sciamma, redateljica odličnog filma “Girlhood” iz 2015.g i pomoćne scenaristice veoma posebnog filma redatelja Andrea Techinea “Being 17” iz 2016.g. Likovi u ovom filmu veoma su intimno napisani i prikladno sažeti. No, film zapravo najviše sjaji u svojim vizualima. Svaki kadar ima mnogo predivnih vizuala, no isto tako ništa nije preupadljivo. Spavaće sobe u sirotištu imaju dugačke sjene i enigmatične imitacije Edwarda Hoppera i Giorgia de Chirica. Djeca imaju velike oči koje nisu nimalo sablasne niti kičaste, nego uistinu fascinatne. Stvaranje ovog svijeta, koji je veoma drugačiji od našeg, no istovremeno i veoma prepoznatljiv, uistinu je veleban pothvat vrijedan svakog komplimenta.

Ovaj film stoga nije bez razloga nominiran za najbolji animiran film na ovogodišnjim Oscarima. Još jedan favorit kritika, “Kubo and the Two Strings”, također je u toj skupini, a mislimo da je svima očito da su ova dva filma najprospektivniji kanditati za dobitnika ovogodišnje nagrade. Osim onih najmlađih, u ovom filmu bez problema će moći uživati i odrasli, posebice zbog vrhunske glumačke ekipe koja je ovom filmu posudila glasove. U konačnici, ovo je jedan veoma drugačiji, intiman, animirani film za cijelu obitelj. Od njega jednostavno ne možete očekivati konstantno ludilo, kao u nekim drugim filmovima za djecu, stoga ako vaši najmlađi nemaju mnogo strpljenja, gledanje “Tikvice” moglo bi im predstavljati problem. No, u svakom slučaju, nakon što ga pogledaju, cijeli život će u sebi nositi vrijedne pouke koje će im ovaj film prenijeti.

Teško je poreći Pixarovu kvalitetu animiranih filmova. Niti gledatelji diljem svijeta, niti kritičari ne usude se u pitanje dovoditi ovaj odlični Disneyjev studio koji je postavio standarde kvalitete za animirane filmove diljem svijeta. Stoga ne čudi da se mnogi europski studiji trude emulirati njihov uspjeh i postati slavni poput njih. Ovaj animirani film, koji je produciran u Luksemburgu, Belgiji, Njemačkoj i Norveškoj, jedan je takav, te uvelike podsjeća na Pixarov superhit “Finding Nemo”. Redatelj Toby Genkels i scenarist Reza Memaris donose nam priču o malenom vrapcu i njegovoj obitelji roda, koje su odletjele na jug.

Vrabac Richard izgubio je svoje roditelje prije nego što se izlegao, te ga je nakon rođenja pronašla jedna roda koja ga je odgojila. Stoga ne čudi da se Richard cijeli svoj život smatra rodom koja samo ima drugačiju boju perja. No, kada dođe trenutak da se rode odsele na jug, u Afriku, maleni Richard mora se pomiriti sa istiniom – on naprosto ne može podnijeti tako dugačak let, te mora ostati u šumi. No, Richard ne želi prihvatiti istinu, te odluči pošto-poto doći u Afriku, što znači da ga čeka velika avantura puna novih prijateljstava i dogodovština.

Kreatori prilično neuspješnog animiranog filma “Ooops! The Ark is gone…” ovoga puta napravili su mnogo bolji posao. Istina, i dalje pretjeruju u nekim scenama, dok se u drugima pak jasno vidi nedostatak novaca (neke scene toliko su mutne da se doimaju kao da su još uvijek u fazi planiranja). No, ove kritike i nisu toliko bitne za doživljaj samog filma – on svejedno ima veoma pozitivnu prezentaciju, sa mnogo radosnih trenutaka i simpatičnih likova s kojima ćete se bez problema moći poistovjetiti.

Osjećajan, iako ne uvijek i suptilan, ovaj film jasno šalje svoju poruku o prihvaćanju različitih kultura, nacija i vjera. Richardova upoznavanja sa uvijek drugačijim, no istovremeno i sebi sličnim likovima, su ono što će uistinu odjeknuti kod publike, kako mlade, tako i one starije. Likovi su odlično napravljeni, sa raznim detaljima koji ističu njihove temperamente i porijeklo, a najbolje scene filma su one u kojima ovo društvo “odrpanaca” prkosi snobovskim rodama i uspjeva postići svoj cilj, pružajući poruku o tome kako je tolerancija i raznovrst uistinu bitna u svijetu. Iako ga definitivno ne bismo nazvali novim remek-djelom u stilu Pixara, ovaj film defintivno će moći zabaviti i djecu i odrasle, a usput šalje i jednu uistinu inspirativnu poruku koja je uistinu prigodna za današnju geo-političku situaciju u svijetu.

Svima koji se odluče pogledati ovaj film, prvo preporučujemo da pogledaju barem kratki članak na Wikipediji o tome tko je zapravo bio Novgorodski princ Vladimir Svyatoslavovich. To će vam barem malo pomoći da dobijete nešto dodatno gledajući ovaj film – ne zato što je film sam po sebi “teažak”, jer to nije – već zato što obuhvaća ogroman vremenski period, a stiskanje jednog cijelog desetljeća u samo dva sata neizbježno dovodi do fragmentacije povijesti.

Ipak, ako i niste upoznati sa povijesnim činjenicama, nema razloga zašto ne biste mogli uživati u ovom filmu. Možda će vam čak biti i zanimljivije gledati Vladimira, kao dvosmislenog lika, kojeg glumi odlični ruski glumac Danila Kozlovsky. On je u ovoj ulozi nevjerojatno dobar, te se nije nimalo libio svojem povijesnom heroju dodati i neke prilično brutalne osobine, poput želje za silovanjem i sličnog. Osim toga, Vladimir je bio kopile. Kako već i znamo iz slučaja Jona Snowa u “Igri prijestolja”, takav status junaka čini još dražim gledateljima, te doprinosi njegovoj tragediji i šarmu. A ako gledate njegov lik, znajući prethodno da je on budući vladar ruskog naroda, priča o njegovom usponu činit će vam se mnogo šarolikija i vedrija, iako pomalo idealizirana od strane redatelja i scenarista.

Što se tiče vizuala, film je uistinu veoma kvalitetan – okolina se čini prikladnom, a epske bitke prikazane su stvarno vrhunski. Jasno je da su glumci morali trpiti prilično loše uvjete, glumeći u oklopima i valjajući se po blatu i vodi, te hodajući bosi. No, ta autentičnost uvelike je pridonijela kvaliteti konačnog proizvoda, koji se stvarno doima brutalan. Ipak, žao nam je što su ženski likovi, čak i oni glavni, stavljeni u samu pozadinu, pogotovo lik kojeg glumi Khodchenkova koja je odlična glumica.

Osim toga, još jedan nedostatak filma je i ubrzani proces transformacije Vladimira od barbara do “čistunca”. Jasno je da film nije imao dovoljno vremena kako bi ovaj proces prikazao prikladno, no ipak smatramo da je moglo biti bolje. No, unatoč tome, ovo je jedan od najboljih ruskih filmova koje smo do sada imali priliku vidjeti, te uistinu demonstrira kako Rusi znaju napraviti fantastičan povijesni film, posebice ako se radi o njihovoj veoma bogatoj povijesti. Ako ste ljubitelj “Vikinga” ili “Igre prijestolja”, ovaj film zaista bi vam mogao pružiti nešto malo drugačije, usudili bismo se reći i autentičnije.

“Ono što nas ne ubije, to nas ojača.” Kako u prvoj, tako i u posljednjoj sceni ovog filma, mišićavi Wolverine budi se ne pored neke lijepe žene, niti u školi mutanata, već na krovu svog automobila. Sva slava i ponos nestali su dok se on, pijan, trudi otjerati skupinu kradljivaca koji mu pokušavaju ukrasti felge sa limuzine koju vozi kako bi zaradio novac za lijekove i cugu, što ovaj uvodni dio čini veoma hrabrom i ranjivom sekvencom.

Kako bi postao superjunak, glavni lik prvo mora prikazati sve tipične ljudske karakteristike: slabost, emotivnost i poroke. A Logan hvala bogu svega ima pregršt, u ovom filmu koji se pokazao kao jednim od najdubljih i najboljih filmova o strip junacima ikada napravljenim. Treći i posljednji dio trilogije koji je dio mnogo šireg X-Men serijala, veoma je odrastao film, režiran od strane Jamesa Mangolda, koji je prethodno režirao “The Wolverine”. Sa svojim cenralnim likom koji je potpuno skrenuo, te Charlesom Xavierom (Patrick Stewart) koji je sada bespomoćan i živi na granici sa Meksikom, ovaj film pruža nam jednog novog lika koji će unijeti nadu u srca ove dvojice starih prijatelja.

Taj lik je Laura (Dafne Keen), koja se smatra zadnjim rođenim mutantom. Ona je možda malena, no bili biste glupi da ju podcijenite. A upravo to čine Pierce i njegova banda tetoviranih gromada, koji natjeravaju ovu djevojčicu u ime zlog doktora Xaviera Ricea. Redatelj Mangold bez problema se prebacuje između scena tihog razmišljanja i lude krvave akcije, sa ogromnom preciznošću. Sama priča ipak se doima možda 20 minuta predugoačkom, najviše zbog određenih podpriča koje su trebale biti barem malo detaljnije ispričane, ili u potpunosti odbačene.

Jackmanova karijera nastala je zahvaljujući Wolverineu, a iako bi on bez problema ovog lika mogao glumiti i u snu, on se ipak cijelo vrijeme trudi, kao da mu je prvi put, a nešto ozbiljniji ton filma i fokus na njegovog lika dopušta mu da zaviri i dublje u Logana, te osvjetli neke od njegovih mračnijih kuteva. U svakom slučaju, ako je ovo posljednji film o Wolverineu, možemo biti sretni da smo dobili ovako kvalitetan film, te se samo nadamo da taj dojam neće pokvariti neka nova najava nastavka, pogotovo imajući na umu da će ovaj film vjerojatno rasturiti u kinima.

Nov film redatelja i scenarista Argyrisa Papadimitropoulosa, “Suntan”, predivno predstavlja ovu otočnu destinaciju i njene dvije ekstremnosti – zimi jedva možete osjetiti život, no ljeti se on pretvara u najživlju destinaciju za sve mlade turiste. Krajolik otoka predivan je, a život u konstantnom pokretu privremeno nastanjene populacije, kao i parada golih tijela, pruža ponešto za svakoga. No, ono što je najimpresivnije jest spori pomak priče od one pune nade, do opsesivnosti, pa sve do samog raspada glavnog lika.

Kostis nije atraktivan u klasičnom smislu riječi, no film mu svejedno ne sudi – upravo suprotno, film nam pokušava reći kako je svatko nekome atraktivan, barem dok se nalazite na hedonističkom odmoru. No, Kostis je zapravo taj koji sam sebi daje etiketu, a njegovo slabo samopouzdanje, u kombinaciji sa Anninom vrckavom osobnošću, u početku Kostisa čini podređenim. Papadimitrouov nastup otkriva nam čovjeka koji zna svoje nedostatke, no odbija da mu oni predstavljaju bilo kakva ograničenja.

Film, napisan od strane Syllasa Tzoumerkasa, mudro ostavlja mnogo stvari nedorečenima. Kostisova prošlost gledateljima je nepoznata, a kada Orestis na glas zapita kako to da nije čuo ništa o Kostisu još od škole, činjenica da nitko ne ponudi odgovor daje nam do znanja da ju je on ipak imao. Mi ne znamo što je on radio prije, te ne znam što će napraviti sada – a ta nesigurnost ususret čistoj opsesiji prilično je zastrašujuća.

“Suntan” se ponekad doima kao vaš perverzni stric koji je uletio u neki meki pornić iz 80-ih, a iako znate da niti on niti hrpa gole mladeži neće dobiti svoj sretni završetak, ipak ćete htjeti vidjeti ovaj dio njihovih života sve do samog kraja. Dijelom karakterna drama, dijelom mudra priča, a dijelom pravi PR članak za Grčku i njene predivne otoke, ovaj film na kraju dana neće vas baš imati mnogo čemu pametnom naučiti. Ako ništa drugo, znat ćete kako jezikom očistiti nekome pijesak sa oka. Ipak, ako ste raspoloženi za nešto drugačiji film, te nemate problema sa prilično odraslim temama i scenama, slobodno mu pružite šansu.

“Denial” je odličan primjer filma u kojem nadprosječno talentirani glumci mogu podići kompletan materijal. U suštini on je film koji se sastoji od samo četiri lika – Rachel Weisz glumi Deborah E. Lipstadt, židovsko-američku profesoricu studija o Holokaustu, koja je 1993.g. izdala svoju knjigu “Denying the Holocaust: The Growing Assault on Truth and Memory”. Ta knjiga istraživala je i osuđivala Holokaust, okomljavajući se posebice na Davida Irvinga (Timothy Spall), povjesničara i neo-nacista koji je tvrdio kako židovi nisu ubijani u Auschwitzu. Ljut zbog njenih izjava o njemu, Irving je tužio Lipstadt zbog klevete. Budući da je Irving britanac, to je značilo da je Lipstadt morala dokazati svoju nevinost, zajedno sa svojim legalnim timom – Anthonyjem Juliusom (Andrew Scott) i Richardom Ramptonom (Tom Wilkinson).

Scenarij poznatog kazališnog scenarista i Oskarovca Davida Harea (“Damage”, “The Hours”) nepokolebljivo je snažan – on povlači paralelu između notornog Irvinga i Trumpa, koji su obojica ljudi koji koriste mržnju u kombinaciji sa slabim dokazima kako bi stekli svoju popularnost. No, ono što Hareovu priču uistinu podiže na visok nivo su četiri glumca koji su jednostavno savršeno odradili svoj posao. Weisz, koja u ovom filmu ima Queens nagalasak, uspješno izbjegava upasti u tipični Woody-Allenovski stereotip o židovima iz New Yorka, dok istovremeno fenomenalno prikazuje borbenost svog lika, kao i njenu emotivnu ranjivost.

S druge strane, Spall je apsolutno odličan kada god se nađe na ekranu. U jednom trenutku, dvojica članova Juliusovog legalnog tima zapažaju kako je Irving jednako karizmatičan koliko i ljihav – a upravo tu kvalitetu Spall uspijeva prenijeti bez imalo problema. Jedna od manjih zamjerka filmu jest činjenica da se većina sočnog materijala ovog glumca odvija u prvoj polovini filma, dok se drugi dio primarno fokusira na Lipstadt i njen legalni tim. Bilo bi super da smo vidjeli nešto više Irvingove priče i njegovog privatnog života. Ipak, ovo je zamjerka koju ćete uočiti tek nakon što pogledate film u cjelosti, stoga ne možemo reći kako će to naštetiti vašem uživanju u gledanju filma po prvi put.

Režiran od strane Micka Jacksona (“The Bodyguard”), ovaj film nije nešto previše impresivan u vizualnom smislu. On nema gotovo nimalo silskih ukrasa, što ostavlja dojam kao da gledate neki BBC TV film. Tom dojmu pomaže i činjenica da su Weisz i Hare već surađivali na jednom takvom, “Page Eight”. Ipak, za ljubitelje pravnih drama ili ljude koji jednostavno vole gledati odlične karakterne glumce koji se fenomenalno nose sa prilično mesnatim scenarijem, “Denial” je i više nego dobra preporuka.

Taika Waititi imao je mnogo čudniji karijerski put od većine drugih. Pošto mu je pružena prilika da režira „Thor: Ragnarok“, to daje naslutiti da se radi o jednom tipu redatelja, no s druge strane, njegov prošli film – horor-parodija „What We Do in the Shadows“ – sugerira jednu potpuno drugačiju vrstu redatelja. A ako ste bili iznenađeni što mu je Marvel dao priliku režirati nešto tako veliko, ovaj film neće nimalo promijeniti to mišljenje.

No, to nije nimalo loša stvar. Iako se film naprvu doima kao niskobudžetni „Up“ režiran od strane Wesa Andersona kojem ne smeta tu i tamo ugaziti u blato, ova adaptacija romana Barryja Crumpa iz 1986. „Wild Prodk and Watercress“ idealni je prikaz Waititijevog specifičnog smisla za humor i tendenciju ka maštovitoj apsurdnosti. Neill je nominalna zvijezda, a glumi bivšeg kriminalca Heca Faulknera, iako je 13-godišnji Dennison onaj koji dobiva sve najbolje linije u ulozi delikventa koji se nađe u bizarnoj avanturi usred australske divljine. Njihova međusobna kemija u filmu je odlična, a mnogo scena sa njih dvojicom nasmijat će vas do suza.

Podijeljen na deset imenovanih poglavlja, koja koriste neke od najgorih eulogija na svijetu, naizgled divovsku divlju svinju i veoma uzbudljivu auto potjeru koja referencira „Thelmu & Louise“, ovaj film nam definitivno prezentira jedan svijet sa veoma pojačanim humorom. To ponekad neke od njegovih likova svrstava u svijet karikatura, no to s druge strane poravnavaju osjećaji topline, ljubaznosti i ljudskosti koji su čitavo vrijeme prisustni u filmu. Po tom pitanju, Dennison je opet pravi junak filma. Kao Ricky, on može biti veoma drzak, napadan, te cijelo vrijeme teži biti „gangster“. No, nekoliko trenutaka kasnije, on je očito samo jedan napušteni dječak kojem treba emocionalna sigurnost.

A sa Neillom on stvara odličan duet koji bez problema uspijeva ostvariti veoma uvjerljivu emocionalnu vezu između nestašnog klinca i čangrizavog starca, koja čak funkcionira bez imalo tipičnih klišeja. Cijeli film osvježavajuće je lišen bilo kakve sentimentalnosti, te dopušta da drama udara točno onda kada je potrebna, stoga su njegovi korijeni zaista mnogo dublji nego što biste na prvi pogled to rekli. Neke od scena u filmu apsolutno će vam zasuziti oči, a druge će vas pak srušiti na pod od smijeha. A kada ga pogledate do kraja, osjećat ćete se kao da blistate iznutra. U konačnici, ovom filmu uspijelo je ravnomjerno dozirati komediju i humanost, sa mnoštvom odličnih likova i svijetom koji ima stila. Kada malo bolje razmislimo, nije nimalo čudno da je Marvel ovom redatelju ponudio novog Thora.

Zavjere koje ne vidite u biti su one koje su najstrašnije, a pristunost nedivljivih neprijateljia ono je što ovaj slovenski triler nabija konstantnim osjećajem propasti. Redatelj Damjan Kozole ne uspijeva u potpunosti pružiti težinu koju imaju slični filmovi proizašli iz nedavnog rumunjskog novog vala, no on i njegov urednici Jurij Moskon i Ivo Trajkovi uspješno su održali film punim uzbuđenja i napetosti.

Odvjetnik Milan (Jernerj Šugman) upravo je uspješno oslobodio svog klijenta zbog rupe u zakonu. Nedugo nakon večere sa svojom ženom Leom (Pia Zemljić), Milan biva pronađen na ulici, jako ozlijeđen – njegovo tijelo puno je ugriza pasa, izgubio je mnogo krvi, a u njega je uguran i dildo (ovo je najbliže što se ovaj film uspio približiti crnoj komediji). Lea zatim kreće u akciju, svhativši da o koncu visi ne samo Milanov život, već i njegova profesionalna reputacija. I dok se doktori trude spasiti mu život tokom cijele noći, ona pokušava izgladiti stvari u njegovom poslovnom svijetu. Iako je donedavno osuđivala Milana zbog njegovih moralnih načela, ona će sada morati prekršiti i svoja vlastita, kako bi stvari dovela u red.

Čitava priča filma odvija se tokom jedne noći, a Kozole i scenaristi Ognjen Sviličić i Urša Menart šalju Leu u razne sumnjive dijelove grada kako bi shvatila što se zapravo dogodiilo, te što je dovelo do napada na njenog muža. Kinematograf Miladin Čolaković u potpunosti iskorištava jako osvijetljene ulice i dugačke bolničke hodnike kako bi dodatno naglasio uznemirujuću atmosferu filma, što je uistinu vrhunski podhvat.

Zemljić provodi većinu filma u samom središtu radnje, a film se mudro oslanja na nju kako bi nam poslužila kao naše oči i uši u cijelu priču. Njen nastup nije suviše razmetan, no ona je definitivno uspjela pridobiti našu empatiju, stavljajući sebe i svoj život u rizik kako bi spasila muža s kojim čak trenutno niti ne živi. Mi osjećamo distancu u njihovoj vezi tokom scene večere, no, kada ju Milan zatreba, ona ipak ima velik osjećaj dužnosti prema njemu, te je voljna sve riskirati kako bi mu pomogla.

“Nočno življenje” nije onakva vrsta filma koja ima nevjerojatno dobre akcijske scene ili nevjerojatno dobru priču, pogotovo ako ste navikli gledati hollywoodske uspješnice. No, sa svojih laganih 85 minuta trajanja, on nikada nije predosadan, niti se ijedna scena nepotrebno odužuje. Kozoleov rad možda do sada nije bio internacionalno poznat, no ovo je uistinu film koji bi mogao biti njegov uvod u nešto veće, stoga se nadamo da će polučiti velik uspjeh. U konačnici, ako ste fan nešto mračnijih, uznemirujućih filmova, ovo će za vas biti prava poslastica.

“Hideen Figures” pripada onoj sekciji filmova uz pomoć se kojih se određeni rasni pripadnici mogu osjećati dobro, u kojima je rasizam problem koji se riješava inkrementalno, uz mnogo malenih pobjeda i eksplozija sreće po putu. Nasilne konfrontacije i ispadi mržnje koji su označili borbu za građanska prava ovdje su nepostojeći – umjesto toga, u ovom filmu dobivamo dirljivu istinitu priču o afro-američkim ženama u NASA-i koje su pomogle smjestiti prvog čovjeka u svemir.

Tri afro-američke žene, sve matematičke genijalke – Katherine Johnson (Taraji P. Henson), Mary Jackson (Janelle Monae) i Dorothy Vaughan (Octavia Spencer) – nazivaju se još i “kompjuterima”, što je u ono vrijeme bio naziv za ljude koji odlično barataju brojkama. One rade u NASA-i, u odvojenoj zgradi od svih ostalih, no kada se pokaže potreba za njihovom stručnošću, voditelj programa, Al Harrison (Kevin Costner), odluči uposliti Kahterine, te nakon toga film prati njen život u novoj radnoj okolini, te jednako tako i živote njenih kolegica, koje također imaju problema sa bijelim ljudima na svom poslu.

Sve tri žene reflektiraju, na neki način, pragmatični stav mnogih manjinskih skupina tog doba – one gutaju svoj ponos i ljutnju svakodnevno kako bi se umjesto toga fokusirale na veću sliku. Niti jedna od njih ne prihvaća svoj sekundarni status, no svaka se sa tim problemom bori na svoj način. Katherine dopušta svojoj nježnoj osobnosti i nedvojbenoj inteligenciji da govori umjesto nje, Mary pokreće peticije i nije ju strah verbalno se suprotstaviti glasnim ljudima, a Dorothy razmišlja na praktičan način i trudi se u svojoj okolini biti najbolja u onome što radi.

Redatelj, Theodore Melfi (“St. Vincent”), napisao je scenarij zajedno sa Allison Schroeder, adaptirajući bestseller autorice Margot Lee Shetterly. Cilj scenarija bio je da se ne osjećamo loše u vezi rasizma, već da budemo puni nade u vezi toga kako ćemo ga prebroditi, te da budemo ponosni na velika i legitimna postignuća koja smo positgli kao čovječanstvo. Melfi cijeli film prikazuje punim vesele pozitivnosti, no ipak niti u jednom trenutku to ne prelazi neku granicu uvjerljivosti. Film je uistinu zadovoljavajući, u onom klasičnom hollywoodskom stilu, sa malenim trijumfima koji sačinjavaju duži put do jednakosti – poput onog kada astronaut John Glenn (Glen Powell) odbija sjesti u svoju raketu prije nego Katherine osobno potvrdi da su sve kalkulacije ispravne. Nježna, zabavna atmosfera ovog filma u sebi skriva mnogo dublju poruku, što ga čini dobrim komplementom mnogo težim filmovima koji imaju potpuno obrnut pristup.

Na Hon-jinov novi film “Goksung” toliko je dobro napravljen, da ga još dugo vremena niti jedan drugi hororac neće moći prestići. Ne samo da je film veoma dobro ispričana priča puna napetosti i terora, već je film izveden sa izuzetno velikom dozom preciznosti i osjećaja za koju slobodno možemo reći da je majstorska, bez da se brinemo o tome kako će nas netko proglasiti lažljivcima. Nešto veoma čudno događa se u malom selu Goksung u Južnoj Koreji, od čega stanovnici polude i počnu ubijati jendi druge.

Za lokalnog policajca Jong-gooa (Kwak Do-won), koji je inače prilično pitoma osoba, ovo je početak putovanja u središte tmine i velikih promjena u njegovom životu. Reći bilo što drugo o priči ovog filma bilo bi kriminalno, jer uistinu smatramo da svatko za sebe zaslužuje otkriti sve njegove preokrete, iznenađenja i otkrivenja. Jednostavno ga počnite gledati bez ikakvog prethodnog znanja o njemu. Ignorirajte ovu recenziju, sve dok ga sami u potpunosti ne pogledate. U doba hollywoodskih super-filmova, u kojima su trajanja filmova umjetno produljena (većina filmova traje oko 150 minuta), “Goksung” ne trati niti jednu scenu, niti jedan jedini trenutak.

Sa svojim trajanjem od preko dva i pol sata, Naov treći film ima uistinu dosta prostora za disanje, te bez problema polako ali sigurno stišće svoj obruč oko gledatelja, poput anakonde. To je film u kojem redatelj podjednako i od gledatelja i od svog glavnog glumca traži da vjeruju svojim očima, te da razumiju kako će stvari završiti kobno. Horor sadržaj filma uistinu je elektrizirajući, a nekoliko scena reproducira stanje paralize u snu, ili nemogućnosti pomicanja dok ti se približava prijetnja koja ti želi nauditi. Kao i očevidac koji je bio odvučen u šumu od strane Jong-gooa i njegovog kolege, koji nakon toga biva spržen munjom, i gledatelji će se osjećati zarobljeni i šokirani tokom cijelog trajanja ovog filma.

U samo tri filma, Na se uspio kristalizirati kao jedna od najbolje skrivenih tajni Južne Koreje. “The Chaser”, “The Yellow Sea” – nasilni gangsterski triler kojeg je jedan kritičar opisao kao film u kojem je vidio najviše uboda nožem ikad, a sada i “Goksung”, koji će redatelju zasigurno pružiti veliku količinu internacionalnog priznanja, predstavljaju žanr u kinematografiji koji je izuzetno uzbudljiv i energičan. Bez sumnje, američki će producenti ubrzo baciti oko na ovog odličnog redatelja, te ne sumnjamo kako će ga htjeti prebaciti preko oceana da snima nešto malo više “mainstream”. No, hoće li se to pokazati kao pametan potez, tek ćemo vidjeti.

Drugo poglavlje sage o Johnu Wicku nije samo puka obrada originala, već eskalacija istog. On radi sve ono što smo voljeli u prvom dijelu, no u mnogo većoj količini. Redatelj Chad Stahelski uvjeren je da ima formulu koja funkcionira, a ta formula proširuje svijet Johna Wicka i tajnih ubojica koji žive raskalašenim načinom života, te dodaje mnogo, mnogo više direktnih hitaca u glavu. Ako ste nakon prvog filma poželjeli još malo istoga, Stahelski je to napravio za vas. Iako ne radi ništa neočekivano, ovaj film zaista uspješno slijedi dobar predložak kojeg je napravio njegov prethodnik.

Nakon što pogledate oba filma odjednom, vjerojatno ćete shvatiti da vas više interesira svijet u kojem John Wick živi, nego pomno izvedene akcijske scene koje je Stahelski izveo. Iako su te iste scene uistinu odlično odrađene, te bi mnogi drugi redatelji akcijskih filmova mogli puno toga naučiti od njega, one ipak traju malo predugo, posebice one u kojima Wick jednostavno jednim hicem riješava stotine neimenovanih neprijatelja. U takvim trenucima, ovaj film jednostavno postaje video igra, te samo očekujete da se u gorjem lijevom kutu ekrana pojave bodovi.

Film pretpostavlja da duboko u sebi, Wick jednostavno voli ono što radi, što nažalost uklanja interesantan unutarnji konflikt iz njegovog lika. Da ga ne glumi Keanu Reeves, Wick bi bio prilično robotski lik, koji ekspertno ubija valove loših tipova. Cijeli lick Johna Wicka jednostavno ovisi o Keanu Reevesu i njegovom nastupu koji je tih, ali pun duše, te vam je u svakom trenutku jasno da se u njemu nalazi snažno srce koje kuca ispod svog tog stiliziranog nasilja. U rukama nekog lošijeg glumca, Wick bi postao sam sustav za ispucavanje nasilja, no upravo zbog toga što je gledateljima stalo do Reevesa, stalo im je i do glavnog lika, Johna Wicka.

No, više od Wicka, gledateljima će biti stalo do svijeta u kojem se on nalazi. I dok će ljubitelji akcije obožavati sve akcijske scene u filmu, tajno oržuje ovog serijala jest odlična underground lokacija koja okružuje našeg glavnog lika. Scenarist Derek Kolstad ovog puta u svijet je unio neke novitete koji su uistinu interesantni, stoga ćete se stvarno osjećati kao da ste stupili u neki novi svijet, a ne samo kao da gledate film o liku koji masovno ubija ljude. U konačnici, iako ovaj film nije neka velika prekretnica za serijal o Johnu Wicku, on je zasigurno jedan veliki korak unaprijed. Moguće je da će Kolstad ostati bez ideja za daljnje širenje ovog svijeta, ili da će Stahleski zakazati u pokušaju da nam pokaže novi način na koji Wick može ubiti svoje neprijatelje. No, do tada, ovaj film jasno pokazuje da serijal o Wicku u sebi ima još mnogo života.

Danny Boyle opisao je “Trainspotting” kao škotsku verziju “Star Warsa”. To su prilično velike riječi, pogotovo sada kada je vrijeme za prvi nastavak ovog kultnog filma. Da je ovaj film kojim slučajem zapeo na stanici, osjećaj anti-klimaktičnosti bio bi ogroman. No, ono što je impresivno u vezi T2 jest da je veoma vješto uspio ostati u atmosferi i duhu originala, dok istovremeno i priznaje sve promjene koje su se dogodile u posljednjih 20 godina. Boyleov uspjeh je činjenica da je uspio napraviti ludo zarazan i zabavan film na temu nečega što je inače prilično mračno i teško.

Scenarij Johna Hodgea sadrži mnogo slojeva ironije. Ovo je na neki način prikazivanje nostalgije, no prošlost koju ona izaziva veoma je blijeda. Ovo je priča o muškim prijateljstvima i njihovom izdajom koja je već postala stvar rutine. Mjesta radnje variraju od urbanih zgrada do raskošnih pejsaža Edinburgha, a snimatelj Anthony Dod Mantle pruža nam uistinu fenomenalne kadrove u kojoj god situaciji se naši likovi nalazili. Kao što možete i naslutiti, i ovaj nastavak pun je nasilja i humora za odrasle. Što se tiče samih šala, one su ovoga puta prilično predvidive i doimaju se kao da su izvučene iz neke TV serije. Film je također pun referenci na svog prethodnika, što bi nekima možda malo moglo ići na živce.

Ipak, Boyle cijeli film režira sa velikom energijom i inovativnošću, koristeći glazbu jednako efektivno kao i u prvom filmu kako bi pogonila samu priču. Isto tako, kao i u prethodniku, i u ovom filmu on priči daje mnogo veću skalu, te likove često snima u punom kadru i tako izbjegava tipični britanski klaustrofobični stil snimanja. Što se tiče glumaca, oni su svi uistinu u svom najboljem izdanju. McGregor i dalje posjeduje onu divlju i delikventnu crtu koja ga je u originalu učinila tako poznatim, te ovoga puta ima nekoliko uistinu fenomenalnih linija koje su još mračnije nego prije 20 godina. Johnny Lee Miller u ulozi Simona veoma je karizmatičan, a Carlyle uspijeva u nama izazvati simpatiju prema Begbie unatoč njegovom odvratnom ponašanju. U ulozi Spuda, Bremner svoju ulogu igra potpuno nedužno – on je jedini od četvorice koji nije sebičan i sebi najbitniji, a uz to je i najhumorističniji od svih.

Osim odličnih likova i vizualnih majstorija, ovaj film također posjeduje i veoma plodne i introspektivne trenutke u kojima se likovi moraju suočiti sa neredom kojeg su napravili od svojih života. Biti će izuzetno interesantno vidjeti kako će mlada publika reagirati na ovaj film, pogotovo oni koji nisu gledali prvi dio i nisu im poznate reference koje su ubačene, a koje se odnose na njega. Što se tiče starijih gledatelja i onih koji su gledali prvi dio, nemamo niti malo sumnje da će im ovaj film biti pravi pravcati užitak.

Kada započnete gledati ovaj novi film Erica Summera i Erica Warina, nitko vas neće kriviti ako budete željeli napustiti kino nakon prvih pet minuta. Veoma jeftino osmišljen uvodni dio upoznaje nas sa možda najiritantnije optimističnim likovima koje smo ikada vidjeli, no malo po malo entuzijazam naše glavne junakinje postaje sve više i više zarazan, a kako nam se ona sve više dopada, tako nam i film postaje sve bolji, dok ćete na samom kraju zasigurno biti uvučeni u čitav njegov šarm i priču.

Smješten u godini 1879, ovaj film nam prikazuje gore spomenutu Felicie Miliner (Elle Fanning), siroče koje samo želi pobjeći u Pariz i ispuniti svoje snove o tome da postane balerina. Uz svog najboljeg prijatejla Victora (Dane DeHaan), ona se nekako uspije izmigoljiti iz sirotišta i naći u Parizu, gdje poprimi identitet nekog drugog kako bi si osigurala učenje na prestižnoj Grand Opera kući, te pod vodstvom bivše plesačice Odette (Carly Rae Jepsen) počinje svoje pripreme za nadolazeću produkciju Orašara. No, Felicie će morati uložiti mnogo truda kako bi poboljšala svoje vještine, a cijelo to vrijeme morat će paziti da nitko ne otkrije tko je ona zapravo i od kuda dolazi.

Unatoč nešto lošijem uvodnom dijelu filma, teško je ne pomisliti, barem što se tiče priče, da su scene u samom sirotištu mogle trajati nešto dulje, kako bi nas uvele u priču, likove, te nam pomogle razumjeti zašto su oni toliko očajni da pobjegnu u Pariz. Ipak, nakon što ovo dvoje likova dospiju u glavni grad, vizualni doživljaj ovog filma drastično se mijenja – Pariz u 19. stoljeću uistinu  je predivna lokacija, a balet ga u potpunosti komplementira, pošto su njegova gracioznost i elegancija veoma simbolični – možete osjetiti da su redatelji proveli mnogo vremena da nam u potpunosti dočaraju balet na što realističniji način. Nažalost, samo mjesto radnje nije obogaćeno klasičnom glazbo, već film koristi modernu pop glazbu koja se uistinu kosi sa ovim romantičnim periodom u povijesti.

No, ostavimo li glazbu postrani, “Ballerina” se uistinu posvetila tradiciji, slijedeći formulu koja funkcionira – od protagonistice iz sirotišta, do njene mentorice koja je bila profesionalka prije nego što je doživjela ozljedu – sve su to stvari koje smo već vidjeli bezbroj puta, no moramo priznati da su i dalje veoma funkcionalne, i to s razlogom. One savršeno pašu u film koji u biti pokušava poslati poruku da možemo biti što god želimo ako se samo dovoljno jako potrudimo. A to je naravno jedna veoma lijepa poruka, posebice za one najmlađe gledatelje, koji će upravo i najviše moći uživati u ovom filmu.

Uskoro…

U filmu “Little Men”, redatelj Ira Sachs demonstrira kako kamenčić kojeg bacite u lokvu može stvoriti pravi tsunami. Osim smrti jednog djede, film nema tematiku života i smrti, već je riječ o novcu, odnosno njegovom nedostatku – ovo postaje kritične detalj koji će utjecati na obitelji na mnogo dublje načine nego što biste ikada mogli zamisliti. Sachsov posljednji film, “Love Is Strange”, također se odvijao u New Yorku, a u njemu su protagonisti pregovarali oko logistike svoje romanse nakon što su ih financije na neko vrijeme razdvojile

Ovoga puta, paralela je prijateljstvo 13-godišnjih dječaka. Jake (Theo Taplitz) je tihi dječak iz Manhattana čiji su roditelji, Brian i Kathy (Greg Kinnear i Jennifer Ehle) odlučili preseliti obitelj u Brooklyn nakon smrti djeda koji im je ostavio stan. Ispod njihove kuće je dućan s haljinama kojeg vodi Leonor (Paulina Garcia). Ona već deset godina nije doživjela poskupljenje najma, no Jakeovi roditelji smatraju da je vrijeme da se stvari promjene, upravo kako se promjenilo i susjedstvo.

Prije nego Brian započne priču o promjenama najma, Jake se sprijatelji sa Leonorinim sinom, Tonyjem (Michael Barbieri). Obojica dječaka vole sci-fi, a Tony želi postati glumac, baš kao i Jakeov otac. Jakeova majka Kathy radi kao psihoterapeutkinja, te u biti ona uzdržava obitelj. A tu činjenicu Leonor mudro drži za sebe, sve dok joj ne zatreba. A ona je i spremna na ono što slijedi. Ono što Brian smatra poštenom cijenom najma, Leonor apsolutno ne želi prihvatiti, te se brzo pretvori u hladnu osobu. Brian se u početku ne želi svađati s njom, no ubrzo se to ipak dogodi, što najviše našteti mladim dječacima, koji odluče biti tiho i ne miješati se u svađe svojih roditelja.

Iako Sachs i scenarist Mauricio Zacharias ne uspijevaju uvijek pogoditi naturalistički ton filma (tinejdžeri si baš i ne govore stvari poput: “Ti si odličan prijatelj”), film je prepun divno izvedenih trenutaka u životu – Brianov slom nakon smrti svog oca, Tonyjeva zaljubljenost u djevojku, te odluka dječaka da obojica odu na tečaj glume kao znak solidarnosti. Oni žele otići u istu školu – Tony za glumca, a Jake za crtača.

Sam svršetak filma prilično je nagao, te, u početku, veoma nejasan. Neko vrijeme je prošlo, no gledatelji ne znaju točno koliko vremena. Stvari su se promjenile, no gledatelji ne znaju točno što se dogodilo. No, ako si dopustite par minuta da odmjerite situaciju, shvatit ćete da vam je Sachs pružio točno onoliko koliko vam treba. Da, svršetak je gorko-sladak, no upravo takav je i proces odrastanja.

Ewan McGregor proglašen je nesposobnim da adaptira djelo Philipa Rotha u Americi. No, njegov redateljski prvijenac veoma je pomno napravljen, te nabijen emocijama za koje je zaslužan jedan od njegovih najboljih nastupa ikada. U ulozi Seymora “Swedea” Levova, on je pravi židovsko-američki junak, koji živi američkim snom tokom 1950-ih, sve dok ne dođu ’60-e i sruše sve njegove snove. Njegova voljena kćer Merry glavni je faktor ovog raspada, u jednostranom ratu generacija kojeg ovog puta gledamo kroz oči uštogljenih roditelja. McGregor, koji je ovdje mnogo nježniji umjetnik od Rotha, jako mnogo drži do veze između oca i kćeri, te se u filmu mnogo više ocrtavaju njegovi roditeljski osjećaji.

Scenarij Johna Romanoa uvelike je pojednostavnio Rothov originalni roman, izbacujući mnogo ključnih incidenata i sporednih likova. No, bez obzira na to, film slijedi glavnu priču knjige prilično dobro. Jedna od glavnih poanta jest ta da je “Swede” naprosto veoma mlak i neprimjetan, te da nema gotovo nikakve emocije – ili kako je to Roth rekao, on je “utjelovljenje ničega”. Filmska ekipa uvelike se potrudila njegov život prikazati što je više idilično moguće. On i njegova žena doimaju se kao savršeni par, koji žive u svijetu sa razglednice. Jedino njihova glasna kćer i njeni problemi u ponašanju predstavljaju problem.

Swede, kojeg glumi McGregor, nema dovoljno mašte i zlobe kako bi se sam ponašao loše. Jedan od Merrynih anarhističkih prijateljica pokuša ga izazvati i ponuditi mu se u hotelu, no sasvim je protiv njegovih moralnih načela da prevari svoju ženu. Sve preko njega jednostavno samo prolazi. On se možda prema crncima ponaša ljubazno, no nije nimalo svjestan o rasnim problemima i zašto su diljem zemlje održani razni prosvjedi, koji uključuju i nasilje. On je toliko bezdušan da čak i sami film ponekad riskira postati bezdušan zbog toga. U njegovoj samoj srži uvelike se osjeća nedostatak duha. Nasreću, ženski likovi u filmu pružaju pregršt emocija i strasti, a posebice Dakota Fanning koja je uistinu odlična.

Očito je da je u redateljskoj ulozi Ewan McGregor uživao raditi sa glumcima. On je Connelly, Fanning i ostalima dao savršenu priliku da pokažu i mračne, kontradiktorne strane svojih likova, što drugi redatelji vjerojatno ne bi dozvolili. Također, mnogo bitnih scena odrađeno je sa velikom dozom suptilnosti i delikatnosti, što nam je veoma drago za vidjeti, te upućuje na to da bi McGregor mogao biti itekako kvalitetan redatelj. U konačnici, ovaj film nije niti blizu dobar koliko i knjiga po kojoj je napravljen, no definitivno ga vrijedi pogledati zbog nekih odličnih nastupa, te jednog dobrog nostalgičnog povratka u Ameriku kakva je bila 1960-ih.

Ruski redatelj Kirill Serebrenikov u svojem prošlom filmu “Betrayal” prikazao nam je romansu između dvoje ljudi koji se spajaju nakon što otkriju za afere svojih partnera. Ovaj film je nešto potpuno drugačije – on govori o tinejdžerskoj krizi. Temeljen na predstavi Mariusa von Mayenburga, ovo nije tipična ljutita priča napucana hormonima, već totalni religiozni raspad.

Prilikom jednog sata plivanja u školi, Veniamin s gađenjem gleda na svoje kolege koji se šepure u bikinijima i kupaćim gaćicama, bacajući na njih razne religiozne citate, dok ga oni ignoriraju. Kako film nastavlja dalje, Veniamin sve više usvaja religiju i počinje mrziti moderni način života. Nitko ne uspijeva pobjeći njegovom gnjevu – njegova majka riskira doživotnost u paklu zato što je otišla na spoj, dok je školski svećenik najveći grešnik jer ima ljubav prema luksuzu. No, osoba koja trpi najveći gnjev jest Veniaminova profesorica Elena (Victoria Isakova), posebice tokom lekcija o seksu i evoluciji.

Ovaj film zaviruje u rusko društvo i veoma brzo otrkiva njegova religiozna praznovjerja, ignorantnost, te laki anti-semitizam. Ovo imamo zahvaljujući Eleninim kolegama, te ravnateljici koja brže-bolje želi udovoljiti Veniaminu i odreći se znanosti. Ubrzo su sva školska djeca na plivanju u mnogo konkretnijoj odjeći, dok se ravnateljica i njene kolege opijaju ispred križa kojeg je Vaniamin postavio u školskoj dvorani. Veniaminova majka nema baš mnogo vremena za religiju te niti sama nije čak sigurna je li se uopće ikada krstila, no većina likova se izgleda odrekla nedavne prošlosti svoje zemlje i spremno prihvatila njene staromodne, ortodoksne načine. Svećenik, sa svojim bizarnim ritualima i obiljem nakita, tipični je primjer religioznog dvoličja. A upravo takve stvari čine ovaj film zanimljivim. Koliko god Veniamin bio lud, on je potpuno u pravo kada upućuje na raspad društva i površnost većine religioznih ustanova.

U ulozi Veniamina, Skvortsov je istovremeno zastrašujuć i patetičan, dok ga gledamo kako se bori sa hormonima i vjerom, dok je Aug odlična u ulozi izmučene majke, koja nam pruža i dobrodošlu dozu humora. Razni profesori u školi također su pružili veoma dobre nastupe, posebice Isakova koja odlično prikazuje Eleninu želju da napreduje kao i njeni učenici. Kinematograf Vladislav Opelyants uspio je dočarati svojet gledan kroz mutne voe, sa zelenim tonovima koji podsjećaju na neki prljavi akvarij. Iako Veniamin u nekim trenucima možda ipak malo previše citira Bibliju, te nema toliko svojih vlastitih rečenica, Serebrennikov u konačnici na zabavan i inteligentan način uspjeva ocrtati portret ovog dječaka i njegov pad u kršćanski fundamentalizam u državi kojoj strašno nedostaje bilo kakav moralni kodeks.

Što se tiče filmova redatelja Zdravka Šotre, jednostavno je nemoguće predvidjeti kakvi će oni biti. Ovoga puta, u “Santa Maria Della Salute” imamo ogromnu ekipu poznatih srpskih glumaca u veoma dobro napravljenim kostimima, te nostalgijske prizore srpske prošlosti. Sam početak ovog filma nedvojbeno daje do znanja da je ovaj film nastao iz TV serije – uvodna montaža koja traje nekakvih desetak minuta, a u koju je uguran cijeli život poznatog srpskog pjesnika Laze Kostića prije tog sudbonosnog trenutak u kojem je upoznato Lenku Dunđerski, uistinu podsjeća na neki produljeni filmski foršpan, nego na film.

Sama priča o Lazi i Lenki, koja je vjerojatno poznata svima onima koji su završili srednju školu u Srbiji, ili barem uspjeli dogurati do drugog razreda, u ovom filmskom izadnju ne donosi ništa posebno novo u odnosu na ono što ste mogli čuti od vaših profesora. Što se tiče glumačke ekipe, Vojin Ćetković vidno se potrudio pružiti što bolji nastup, te je njegov entuzijazam očit i uvelike pridodaje kvaliteti filma. S druge pak strane, Lenkin lik je toliko slabo napisan, da je glumica koja ju glumi, Tamara Aleksić, maltene imala samo jedan jedini zadatak – da ljupko trepće svojim lijepim plavim očima.

Po pitanju vizuala, jasno je da je “Santa Maria” sniman veoma kvalitetnom opremom, boljom nego što su snimani mnogi drugi filmovi, pa je sam dojam filma prilično kvalitetan. No, sve ostalo što se tiče produkcije i dalje je na razini ostalih domaćih filmova, a posebice je jasno da ekipa nije imala neki veliki budžet, što je uistinu šteta jer vjerujemo da bi sa nešto više novaca uspjeli mnogo bolje dočarati ovaj nostaligčni povijesni period Srbije.

U konačnici, Šotra je opet napravio ono što i inače radi sa svojim radovima – uspjeva pronaći pravu mjeru, koja će zadovoljiti široki spektar publike. Film je lagan, nije predubok, te nudi uvid u jednu romantičnu eru srpske prošlosti. Stoga će “Santa Maria” bez problema uspjeti pronaći svoju publiku, a u prilog tome ide i činjenica da je ovaj film u manje od tjedan dana pogledalo oko 25,000 gledatelja. Ne samo to, već će i definitivno veoma pozitivno utjecati na serjiu koja slijedi nakon njega. Sve u svemu, ako volite laganu ljubavnu priču, a pogotovo ako niste upoznati sa ovim likovima, definitivno vam najtoplije možemo preporučiti ovaj film.

Uskoro…

Uskoro…